Ordinarne kaži onih koji Hrvatsku optužuju za fašizaciju

Militantni, agresivni i samozvani antifašisti doveli su Hrvatsku u situaciju da se opravdava za nepostojeći fašizam. Na djelu su metode koje su crveni jugoslavenski kmeri rabili pola stoljeća u svojoj demonizaciji hrvatskoga, ali i ostalih naroda pa tu nema ničega novog, osim što sama po sebi čuđenje izaziva činjenica da Jugoslavije i komunizma odavno nema i da je ovo samostalna hrvatska država koja bi se trebala suprotstaviti tim avetima prošlosti. Danas njihovi potomci u medijima, kulturi, politici i u drugim područjima, ne mireći se gubitkom vlasti omiljene im političke opcije na prošlogodišnjim izborima, pokušavaju na sve načine Hrvatsku predstaviti kao fašistički tamni vilajet. Optužuju je pred svijetom, aktiviraju sve svoje veze, pozivaju MržnjaNije teško dokazati da u podlozi najnovijega glumačkoga, novinarskoga i inoga mara stoji gola mržnja prema Hrvatskoj, nije teško ni dokazati da je ta mržnja u većini slučajeva hereditarni fenomen premda ima pojedinaca koji potječu iz katoličkih konzervativnih i domoljubnih miljea koji se imaju potrebu čak i dokazivati u toj mržnji i koji su, na veliku sramotu svojih časnih obitelji, posve izmanipulirani i izopačeni do te mjere da slave zločine partizana i komunista nad vlastitim narodom. Kad vide pletenice hrvatskih djevojaka koje su partizani žive bacili u Hudu jamu, onda takvima na licu zatreperi mišić od sreće i radosti.utjecajne krugove da reagiraju, naručuju kod istomišljenika u svijetu tekstove iza kojih stoje oni sami, neumorno šire klevete po svojim medijima u Hrvatskoj stvarajući ozračje izvanrednoga stanja.

Njihovi prikazi stanja u Hrvatskoj zaista djeluju zastrašujuće, ali imaju jedan mali problem – gotovo sve što napišu ordinarne su laži, odvratni falsifikati koji nemaju veze sa stvarnošću. Izmišljanje s ciljem da se složi logički uvjerljiva deskripcija – to je moralna, intelektualna i emocionalna tragedija autora na današnjoj tzv. hrvatskoj ljevici. Doduše, i tradicija zločinačkoga komunizma u Hrvatskoj pokazuje da oni u svome revolucionarnome protunacionalnome vrenju nemaju apsolutno nikakvih moralnih skrupula.

Nije teško dokazati da u podlozi najnovijega glumačkoga, novinarskoga i inoga mara stoji gola mržnja prema Hrvatskoj, nije teško ni dokazati da je ta mržnja u većini slučajeva hereditarni fenomen premda ima pojedinaca koji potječu iz katoličkih konzervativnih i domoljubnih miljea koji se imaju potrebu čak i dokazivati u toj mržnji i koji su, na veliku sramotu svojih časnih obitelji, posve izmanipulirani i izopačeni do te mjere da slave zločine partizana i komunista nad vlastitim narodom. Kad vide pletenice hrvatskih djevojaka koje su partizani žive bacili u Hudu jamu, onda takvima na licu zatreperi mišić od sreće i radosti.

Pjesmuljak Rene Bitorajca

Glumac Rene Bitorajac spjevao je pjesmuljak „Mi Hrvati“ na bazi čuvenoga hita „The Sound of Silence“. Ni pas s maslom ne bi polizao sve ono što je izrekao na račun „svoga“ naroda, a sve je popratio grozomornim prizorima nacističkoga divljanja. Slika upotpunjuje tekst. Možemo tek slutiti paroksizam u kojemu je sluđeni autor prionuo svome sramotnome činu. Onaj tko posluša i pogleda, zaista bi se mogao zabrinuti nad hrvatskim narodom i državom, ali kad zastane i shvati da je nesretni autor u nedostatku prizora fašizma i nacizma iz Hrvatske posegnuo za poljskim, ruskim, grčkim i srpskim slikama s ulica i stadiona, dakle, da je svjesno krivotvorio film ne bi li optužio Hrvatsku, onda postaje jasna i slika njegove izopačenosti koja, da nije trend, ne bi ni bila društveni nego privatni klinički problem.

U normalnoj državi netko od represivnih tijela barem bi pitao Bitorajca „Pa čekaj, čovječe, zašto lažeš i tuđim nacističkim slikama optužuješ vlastitu Domovinu“, ali u Hrvatskoj problem postaju oni koji upozore na tu devijaciju. Voditelj popularne Bujice Velimir Bujanec razotkrio je motive Bitorajčeva spota, a osim toga izvijestio je da glumac živi u stanu od 150 četvornih metara u središtu Zagrebu, kojega su nekad komunistički okupatori oteli hrvatskome vlasniku, strijeljali ga i dodijelili Bitorajčevim pretcima. Na tu pojedinost, na žalost, nitko ne obraća pozornost.

Bukači se koriste i Vukovarom

Kad komunisti ubijaju, pljačkaju, lažu i teroriziraju građane, onda je to odavno postalo normalno, to je njima i StanimirovićNe smeta im kad, primjerice, Vojislav Stanimirović, koji je u odori osvajao Vukovar i bio gradonačelnik okupiranoga grada, postane saborski zastupnik, ne smeta im kad Goran Radman, omladinac koji je nosio štafetu diktatoru postao ravnatelj HRT-a, ne smeta im veličanje Tita i crvene zvijezde pod kojom je paljen i Vukovar.njihovim nasljednicima kao neka vrsta nasljednoga prava, a ako se netko pobuni protiv toga zločina, onda je on ustaša, fašist i nacist. I kad neki ambiciozni majmun režira predstavu „Pad“ gdje potpuno krivotvori činjenice o Vukovaru i rabi stare KOS-ove teze i isfabricirane i lažne transkripte, a to je odavno priznao i sam Mile Dedaković, ratni zapovjednik obrane Vukovara, kojega se u predstavi apostrofira kao žrtvu Tuđmanove sile, onda je to znak još uvijek nezdravoga društva kojemu će trebati duga desetljeća da se izliječi pod uvjetom da liječenje uopće uskoro i počne. Što je Branko Borković radio na toj predstavi rađenoj po podlozi KOS-ove i četničke interpretacije događaja iz 90-ih?

Bukači se čak i tragedijom Vukovara koriste, ali ne da bi se zgražali nad onim koji je tragediju počinio, nego da bi diskreditirali Tuđmana i hrvatsku vlast. Ne smeta im kad, primjerice, Vojislav Stanimirović, koji je u odori osvajao Vukovar i bio gradonačelnik okupiranoga grada, postane saborski zastupnik, ne smeta im kad Goran Radman, omladinac koji je nosio štafetu diktatoru postao ravnatelj HRT-a, ne smeta im veličanje Tita i crvene zvijezde pod kojom je paljen i Vukovar.

Četničke provokacije

Velikim slobodarskim aktivistima u Hrvatskoj smetaju Tuđman, Hasanbegović i svi ostali koji su bili protiv okupacijskih likova i simbola. Aktualni buntovnici, s očitom misijom da stvore pakao, kao što je zaželio Zoran Milanović, manje ili više su prikriveni četnici koji svako malo priređuju svoje orgije. Jedna od njih je, pod lažnim retoričkim paravanom, bila nedavno u Novinarskome domu. Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović besramno je ponizila instituciju predsjednika države kad je pristala doći u to četničko gnijezdo. Morala je, da se ne zamjeri Pupovcu, izbjeći sudjelovanje na proslavi obljetnice slavnoga „Bljeska“, a morala je, da se ne zamjeri nekim stranim veleposlanicima, doći na taj skup gdje su joj iza leđa postavili transparent „ Hrvatska ubija novinarstvo“. Ona na tu laž nije smjela reagirati.

Nikada se Tuđmanu takvo poniženje nije moglo dogoditi, a oni koji su pokušali, ostali bi posramljeni nakon što ih je nazvao pravim imenom, kao što bi i neki strani veleposlanici dobili rok od 24 sata da spakiraju stvari i napuste Hrvatsku. Danas u Hrvatskoj nema tko reagirati na četničke provokacije, zato se i događa obrnuti učinak: umjesto da Hrvatska u Hrvatskoj dijagnosticira fašizam u osokoljenome četništvu, osokoljeno četništvo dijagnosticira u Hrvatskoj kao takvoj fašizam.

Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik