Nisu li komunističke vlasti pobile njemačke zatočenike na prostoru Krematorija i svoj zločin podmetnuli NDH?

U godinama Drugoga svjetskog rata često smo nedjeljom s roditeljima odlazili u posjet prijateljskoj obitelji Spudić u Remetama. Put nas je vodio tramvajem do Mirogoja, a otuda smo nastavljali pješice otprilike do mjesta gdje je danas Krematorij. Tu smo napuštali glavnu cestu kako bismo izbjegli nekoliko velikih zavoja i spuštali se desno livadom u udolinu i zatim se uspinjali strmim puteljkom do prvih kuća u Remetama. Uvijek KrematorijTek što se započelo sa zemljanim iskopom, radovi su naglo obustavljeni, a Zagrebom se pronio glas da su pronađeni posmrtni ostatci veće skupine ljudi za koje se ranije nije znalo. Nazvao sam prijatelja dipl. oec. Ivu Marušića, koji je radio u računovodstvu Gradskih grobalja na Mirogoju da doznam o čemu se radi, a on mi je rekao da je vijest točna i da je vojska ogradila cijeli prostor gradilišta te da se kamionima odvoze posmrtni ostatci u nepoznatome pravcu.smo do Remeta išli samo tim putem, a njime su se koristili i lokalni stanovnici kad su odlazili ili se vraćali iz grada.

Nakon što su se prilike poslije 1945. u gradu donekle smirile, nastavili smo posjećivati obitelj Spudić. No više nismo mogli prolaziti kroz udolinu jer je na početku prečaca osvanula velika ploča sa zabranom prolaza pa smo do Remeta morali ići obilazno glavnom cestom. U selu se šuškalo da je zabrana prolaza uvedena zbog njemačkih zarobljenika koji su smješteni u dnu udoline.

Domaćini su nas savjetovali da se na cesti ne zadržavamo kako ne bismo pobudili sumnju stražara koji su bili skriveni u grmlju. Ali našu je dječju maštu golicala tajnovita priča o ratnim zarobljenicima pa smo ipak kradomice pogledavali prema dnu udoline, ali nikada nismo uspjeli vidjeti neko kretanje ili ljude. Tek bi se ponekad, na kasnome povratku kući, u dnu mračne udoline moglo opaziti slabo žmirkavo svjetlo.

Otada su prošle mnoge godine, naši su se odlasci u Remete prorijedili, a s vremenom i prestali pa je priča o njemačkim zarobljenicima pala u zaborav. Na njih me je na neobičan način početkom osamdesetih godina prošloga stoljeća podsjetila gradnja zagrebačkoga Krematorija. Tek što se započelo sa zemljanim iskopom, radovi su naglo obustavljeni, a Zagrebom se pronio glas da su pronađeni posmrtni ostatci veće skupine ljudi za koje se ranije nije znalo. Nazvao sam prijatelja dipl. oec. Ivu Marušića, koji je radio u računovodstvu Gradskih grobalja na Mirogoju da doznam o čemu se radi, a on mi je rekao da je vijest točna i da je vojska ogradila cijeli prostor gradilišta te da se kamionima odvoze posmrtni ostatci u nepoznatome pravcu.

Sumnje koje nisu daleko od istine?

Otprilike mjesec ili dva kasnije pojavila se u dnevnome tisku kao velika senzacija vijest da su na obali Save kod Jasenovca, zbog iznimno niskoga vodostaja rijeke, izronile iz pijeska kosti veće skupine ljudi likvidiranih u logoru Jasenovac. Znajući na kakve je sve manipulacije i podvale spremna komunistička vlast da prikrije svoje zločine i pripiše ih drugima, odmah sam posumnjao da su te kosti koje su nakon 40 godina na čudotvoran način „izronile iz pijeska“ zapravo ostatci onih jadnih zarobljenika iz remetske udoline. Ponovno sam nazvao prijatelja Marušića da ga upitam zna li nešto više o tome kamo su preneseni posmrtni ostatci i nisu li vojni kamioni možda krenuli prema Jasenovcu. On se samo nasmijao i kratko odgovorio: možda..., ali ništa više nije želio reći, iz čega sam shvatio da moje sumnje nisu daleko od istine.

Kao što je poznato, gradnja se Krematorija odvijala u okviru komunalnoga poduzeća Gradska groblja i u arhivu te ustanove bi se trebala nalaziti dokumentacija o svim fazama građenja, od iskopa i nalaza na terenu do građevne i uporabne dozvole. Bilo bi zanimljivo pregledati spomenutu dokumentaciju i vidjeti je li se u Gradskim grobljima našao u to vrijeme neki savjesni činovnik koji je nešto zabilježio u vezi s pronađenim posmrtnim ostatcima.

dr. Žarko Domljan
Hrvatski tjednik

P. S.

Nedavno je novinar Dražen Čurić u Večernjem listu objavio izvatke iz knjige ministra kulture dr. Hasanbegovića, u kojoj stoji da je prvi poslijeratni ministar unutarnjih poslova FR Hrvatske Vicko Krstulović donio odluku (u srpnju 1945.) o uklanjanju vojničkih grobalja okupatora. Na temelju te odluke pristupilo se 'poravnanju' ustaških i domobranskih muslimanskih grobova na Mirogoju. Nečuven barbarski i necivilizacijski akt nove komunističke vlasti! Možda su i nakon toga 'poravnanja' kolone vojnih kamiona od Mirogoja kretale prema Jasenovcu!