Početak lustracija u Hrvatskoj?

Hrvatska ne će moći postojano egzistirati bez procesa lustracije. Koliko god neki tvrdili da je za to prekasno, koliko god taj problem namjerno komplicirali ili izbjegavali se suočiti s njime uz izgovor da ne postoji zakon, prirodna logika života naroda i države, koja ne dopušta da izdajice vječno uživaju u plodovima svoje sramne rabote, nameće rješavanje toga problema. Unatoč svim preprekama, proces lustracije je zapravo i počeo premda mu formalno početak nitko nije ni označio.

Početak suđenja dvojici udbaša u Munchenu, Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču, možda i jest sa aspekta njemačkoga pravosuđa istjerivanje pravde za jedno konkretno kazneno djelo, ubojstvo hrvatskoga emigranta Stjepana Đurekovića, ali konkretno i simbolički taj proces jest konačni obračun s jednim strašnim totalitarnim režimom, proces uz pomoć kojega će povijest neumoljivo donijeti konačni pravorijek o tome sustavu i njegovim ključnim nositeljima. Uostalom, sudi se živima Perkoviću i Mustaču, ali podjednako i mrtvome Josipu Brozu Titu i njegovome zločinačkome sustavu vlasti. To proizlazi iz dokumentacije, svjedočenja, iz pitanja i odgovora, zaključaka, a vjerojatno uskoro i iz osuđujuće presude.

Da je proces lustracije nezaustavljiv, svjedoči i smjena ravnatelja HRT-a Gorana Radmana, jednog od najortodoksnijih komunističkih kadrova na ovome području. Doduše, može se reći da je njegova smjena posljedica smjene vlasti, ali smjena vlasti bilo je i dosad i nikad se smjena čelnoga čovjeka te iznimno značajne institucije nije dosad toliko činila kao društveni imperativ. Dakle, s jedne strane Perković i Mustač, a s druge Radman, istinski su represivni i ideološki simboli jednoga mračnoga vremena s kojima Hrvatska, kao jedna od posljednjih bivših socijalističkih zemalja, mora raščistiti želi li bez tereta u budućnost. Hvala Bogu, makar i sa zakašnjenjem , makar i samo rudimentarno, taj proces je počeo i nadamo se da je nezaustavljiv. Poslije Radmana, na HTV-u trebat će zahvaliti i njegovoj upravljačkoj i uredničkoj vertikali koja je u prošle tri ili četiri godine Hrvatsku radio-televiziju pretvorila po svemu sličnu onoj iz komunističke Jugoslavije sa snažnim antihrvatskim nabojem.

Nema političkoga konsenzusa o komunističkome totalitarizmu

Otpori promjenama su snažni, ponekad se čine i nepremostivima. Institucije su u prošlih petnaestak godina čvrsto zaposjele strukture bivših komunista ili mentalinih komunista. HDZ je bio na vlasti nakon 2000. godine, ali njegovi čelnici Ivo Sanader i Jadranka Kosor nisu se ni trudili ispraviti strašne kadrovske čistke i nepravde Račanove vlasti. Račan je preko svoga ministra obrane Joze Radoša, najgorega ministra u povijesti hrvatske države, za Božić 2001. samo u jednome danu najurio oko 150 časnika obavještajne zajednice, neovisno o njihovoj stručnosti, znanju, zaslugama... Nikad nisu vraćeni, nego su podobni SDP-u i Mesiću ovladali sustavom i drže ga u svojim rukama do danas. Uostalom, nova koalicijska vlast u ministarstvima i institucijama doživljava opstrukcije toga LustracijaKomunistima i nelustriranima najviše odgovara, i to uvijek ultimativno zahtijevaju, da svaka rasprava prestane nakon što oni zaključe da su partizani i komunisti osloboditelji koji su stvorili Hrvatsku, a svi drugi zločinci. Tu, međutim, na njihovu žalost, rasprava tek počinje jer se zna da takvim zahtjevom oni štite svoju mračnu prošlost i odgađaju lustraciju, a odgađajući lustraciju odgađaju i odgovornost za masovne zločine nad Hrvatima.istog kadra i ne će moći djelotvorno ni vladati bez vlastitih ljudi od povjerenja.

Ono što se trebalo dogoditi prije dvadesetak godina, dakle stvoriti čvrsti sustav koji će stajati na braniku domovine, treba izgrađivati iz početka. Zadaća , dakako, ne će biti nimalo lagana zato što u Hrvatskoj nema političkoga konsenzusa o komunističkome totalitarizmu. Lijeve političke stranke, SDP, HNS i još neke identitet grade na tome sustavu. I kad ovih dana pretendent na čelnu dužnost u vodećoj oporbenoj stranci, SDOP-u, Riječanin Zlatko Komadina kaže da on i ioni nemaju ništa s partizanskim zločinima, s jedne strane, a nadahnjuju se i veličaju Tita, s druge strane, i čuvaju ga kao zjenicu oka svoga, onda je to znak da sa zločinima imaju itekako veze, onda je to znak da ta stranka nije doživjela idejnu, humanističku i političku katarzu ni preobrazbu. Kao takva, ona je otpor lustraciji, umjesto da ju i sama potakne, barem u vlastitim redovima.

Otpore lustraciji predstavljaju i oni navodno neutralni u političkoj areni, koji djeluju individualno ili u obliku nekih improvizacija kao što je Most, a koji kažu da prošlost nije važna i da se trebamo okrenuti budućnosti, da lustracija ne će ići, da nije potrebna. To je netočno već i zbog duboke istine da čovjek ne živi samo o kruhu, a onda u hrvatskoj situaciji nije ni moguće jer predstavlja pokušaj da se povijest zacementira na lažima. Komunistima i nelustriranima najviše odgovara, i to uvijek ultimativno zahtijevaju, da svaka rasprava prestane nakon što oni zaključe da su partizani i komunisti osloboditelji koji su stvorili Hrvatsku, a svi drugi zločinci. Tu, međutim, na njihovu žalost, rasprava tek počinje jer se zna da takvim zahtjevom oni štite svoju mračnu prošlost i odgađaju lustraciju, a odgađajući lustraciju odgađaju i odgovornost za masovne zločine nad Hrvatima.

Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik