Slučaj ustaška kapa – podsjeća na duga desetljeća koja su prethodila suverenoj i demokratskoj državi Hrvatskoj

Udarna vijest o fotografiji ministra Hasanbegovića s ustaškom kapom na glavi proširila se u nepunih sat vremena apsolutno svim hrvatskim medijima. Svaka hrvatska kuća u rekordnome roku trebala je dobiti potvrdu onoga u što su nas u tim istim medijima uvjeravali već tjednima ranije, odnosno da je ministar kulture glavom i bradom punokrvni fašist. Uskoro su se sa svih TV i radijskih postaja u hrvatski eter javljali dežurni tumači antifašizma, branitelji svojih prava i sloboda i poznate nam moralne vertikale i baš svi oni tvrdili su kako je sve to bilo jasno i neupitno, već i prije ministrova prihvaćanja dužnosti.

Ono što smo, dakle, već svi dobro trebali znati, jer su nam tako unaprijed bili rekli da jest i da mora biti, a potom je isto zorno potvrdila i spomenuta fotografija, ponešto se TumačiNjihovi argumenti zvuče toliko uvjerljivo, da im i dalje, iz dana u dan i sata u sat, mediji velikodušno ustupaju prostor za tumačenje i dociranje, prate njihove press konferencije, pa čak i intimne ispovijedi ponekih od njih u kojima priznaju da su griješili mišlju, riječju i djelom tijekom svojih mladih, nezrelih dana, ali čega su se odrekli na vrijeme (svakako prije 20. godine, koliko je student Hasanbegović imao 1993.) kako bi do danas stigli postati moralne vertikale i licencirani tumači antifašizma.uzdrmalo s priopćenjem za medije 9. bojne HOS-a u kojemu je rečeno da je tzv. ustaška kapa ustvari kapa bojne HOS-a s kojom se 1993. fotografirao tada student Hasanbegović.

Moralne vertikale nisu se dale zavesti tom informacijom jer činjenice su, kao i uvijek, vrlo malo bitne kada je obrana ideje o njihovim slobodama u pitanju, pa je verbalni zaokret kod svih njih (baš kao po dogovoru, u što ne treba sumnjati) glasio: manje je bitno čija je kapa (iako ćemo ju, da svima bude jasno, i dalje takvom zvati) nego je bitno tko je pod kapom, odnosno što se ispod kape skriva.

Pa iako je ono ispod kape, kako kažu, skriveno, oni, koji uza sve ostale silne prednosti posjeduju i moći vidovitoga Milana i babe Vange u jednome, dužni su nas upoznati s tim što oni misle da ministar misli a to je isto što su i mislili da misli dok nisu otkrili ustašku kapu koja to, nebitno, nije, i studenta Hasanbegovića ispod nje.

„Licencirani tumači antifašizma“

Njihovi argumenti zvuče toliko uvjerljivo, da im i dalje, iz dana u dan i sata u sat, mediji velikodušno ustupaju prostor za tumačenje i dociranje, prate njihove press konferencije, pa čak i intimne ispovijedi ponekih od njih u kojima priznaju da su griješili mišlju, riječju i djelom tijekom svojih mladih, nezrelih dana, ali čega su se odrekli na vrijeme (svakako prije 20. godine, koliko je student Hasanbegović imao 1993.) kako bi do danas stigli postati moralne vertikale i licencirani tumači antifašizma.

Možda griješim, ali u većini hrvatskih kuća s početka komentara, cijeli „slučaj ustaška kapa koja to, nebitno, nije“ neodoljivo je, svemu unatoč, podsjećao na ona duga desetljeća koja su prethodila suverenoj i demokratskoj državi Hrvatskoj kada su na osnovi konstrukcija tadašnjih KP/Udba vertikala, a po provjerenome receptu – jedna trećina neistine, jedna trećina poluistine, jedna trećina istine – pokretani montirani sudski procesi s uvijek izvjesnim ishodom. U obranu ideje o njihovim pravima i slobodama uvijek je bilo jednako nužno unaprijed znati s kim se ima posla i kakvu glavu kapa skriva.

Bruna Esih
Hrvatski tjednik