Hrvatski tjednik
 

 Budimo ponosni na svoju hrvatsku kulturu

U hvalevrijednome ogledu Hrvatski kulturni identitet – što je to? (Književnoteorijski fragmenti, Zagreb, 2012.) akademik Ante Stamać nalazi za shodno najprije pripomenuti to da nekritički i pogrešno zabacujemo ispravnu postavu identitet hrvatske kulture i rabimo ne baš spretan jezični složaj hrvatski kulturni identitet. Ta je Stamaćeva zamjedba posve utemeljena. Jer premda velikim povijesnim postignućem imamo držati okolnost da je Hrvatska prije četvrt stoljeća 'izišla iz genitiva', to nipošto ne znači kako trebamo nepromišljeno i Ante Stamacpošto-poto izbacivati genitive iz hrvatskih izričaja – ne ćemo valjda u nekim teškim napadajima 'genitivofobije' dekonstruirati posve hrvatske Novelu od Stanca, Vilu Velebita i Dan domovinske zahvalnosti u 'Stančevu novelu', 'Velebitsku vilu' i 'Domovinskozahvalnosni dan'; na žalost, već se izrodiše “stišna struktura” i “romanska fabula”, ozbiljno i u isti mah neozbiljno zaprijetivši strukturi stiha i fabuli romana. S druge strane, trebalo bi nam biti jasno da genitiv u nazivu “Sabor Republike Hrvatske” nije (bio) zadovoljavajući – valja nam nastojati da zaživi politički samosvjestan, nominativan i atributivan, u povijesti potvrđen Hrvatski državni sabor.

Ta je pripomena znatno više od pukoga stilotvornog jezičnog savjeta: jezik je, kao što reče Martin Heidegger, 'kuća bitka' (das Haus des Seins), gdje se zbiva čovjekovo cjelokupno iskustvo smisla svega što jest, a u ovome diskursu taj bitak imamo razumijevati kao postojano bivanje hrvatske kulture kroz tisućljetne, prečesto tegobne povijesne mijene. No svjedoci smo da one nisu izbrisale identitet nacionalne nam kulture – nego se dotični identitet uzmogao stalno potvrđivati, nadograđivati i razvijati: vazda zadržavajući temeljni skup značajki koje hrvatsku kulturu čine onim što ona jest, uzdržeći je istovjetnom (kasnolat. identitas: 'istovjetnost') samoj sebi odnosno životnomu i kroz historiju trajećemu hrvatskom duhu. A time što je hrvatska kultura složena, slojevita i raznorodna - nije manje autentična. Naprotiv. Upravo u toj raznolikosti prebiva njezino iznimno bogatstvo, njezina oplemenjena izvornost i navlastita posebnost.

Stamaćev esej

No vratimo se načas eseju Hrvatski kulturni identitet - što je to? akademika Stamaća, koji nadalje piše: '... ozbiljniji istraživači ne će valjda ni danas zaobilaziti temeljnu dvosveščanu inventuru i pretragu Josipa Horvata Kultura HrvataKultura Hrvata kroz 1000 godina (I./II., 1939., 1942), pa niz epistemoloških uvida našeg suvremenika Žarka Dadića u povijest egzaktnih znanosti, nekoliko povijesti književnosti objavljenih samo za posljednjih desetljeća (Hercigonja, Frangeš, Šicel, Jelčić, Milanja, Nemec), kao što će danas svaki poštovatelj duha crpsti mnoge spoznaje iz zamisli i ostvaraja petosveščanog niza Hrvatska i Europa, [...]'

Iz narečenoga se daju iščitati i razaznati najmanje dvije relevantne stvari.

Prvo: kultura naroda nam hrvatskoga (kao uostalome svakoga naroda) afirmirana je kroz povijest, odjelotvorena i manifestirana u povijesnoj dimenziji. A povijest ne smijemo redukcionistički i simplicistički poistovjećivati s prošlošću. Jer povijest je kretanje prema naprijed, hodnja zagledana u horizonte budućnosti i nošena perspektivom nade. Svrha povijesti, kako govoraše Georg Wilhelm Friedrich Hegel, sastoji se u napredovanju u svijesti o slobodi. Za hrvatski narod - time i za hrvatsku kulturu te iz nje proishodeću kolektivnu identitetsku samosvijest - riječ sloboda bijaše tijekom povijesti istoznačna riječima samostalnost, samobitnost, neovisnost, državnost.

I drugo: akademik Stamać spomenuo je akademika Žarka Dadića i njegove epistemološke uvide u povijest KulturaKultura nije samo jezik, književnost, filozofija i umjetnost, kao djelatnosti koje, recimo to tako, produhovljuju, osmišljuju i estetiziraju čovjekov život. To jasno potvrđuje realna definicija kulture: 'Skladna sinteza čovjekova pov[ijesnoga] stvaralaštva u nekom društvu koja obuhvaća njegovo znanstveno, filoz[ofijsko], knjiž[evno] i umj[etničko] umijeće, osjetilnost i iskustvo'.egzaktnih znanosti. Iz toga bjelodano proizlazi da i povijest egzaktnih znanosti pripada kulturnoj baštini. Akademik Dadić, matematičar i povjesničar znanosti, mnogo se i pomno bavio Ruđerom Boškovićem, Markom Antunom de Dominisom, Marinom Getaldićem i drugima; a valja napomenuti da novovjekovni prirodoznanstvenici i matematičari bijahu ponajprije filozofi; primjerice, Boškovićevo glavno djelo naslovljeno je Theoria philosophiae naturalis. Dakle, pojam kultura obasiže znatno šire područje od onoga što pripada humanističkim i društvenim znanostima; kultura nije samo jezik, književnost, filozofija i umjetnost, kao djelatnosti koje, recimo to tako, produhovljuju, osmišljuju i estetiziraju čovjekov život. To jasno potvrđuje realna definicija kulture: 'Skladna sinteza čovjekova pov[ijesnoga] stvaralaštva u nekom društvu koja obuhvaća njegovo znanstveno, filoz[ofijsko], knjiž[evno] i umj[etničko] umijeće, osjetilnost i iskustvo' (Hrvatski opći leksikon, Zagreb, 1996.).

Drugim riječima, ta ukupnost duhovnih i materijalnih sadržaja, po čemu se čovjek unatoč biološkoj srodnosti sa životinjama bitno razlikuje od svega životinjskog svijeta, jest čovjekova oplemenjena i nadiđena 'natura', 'kultivirana natura' – koju nazivamo kultura. Ne će biti zgorega podsjetiti da dotična riječ etimološki dolazi od latinskoga cultura, u značenjima 'obradba zemlje', 'gojenje' i slično, a Ciceron govori o 'odgajanju i njegovanju duha' (cultura animi). Jasnim biva da od onoga što gojimo očekujemo plodove, rod; zaista, već je i zbog toga prikladnije rabiti genitiv (lat. genitivus: ʻod roda, od porodaʼ) govoreći o identitetu hrvatske kulture. Genitivi se k tome nahode u jezičnome složaju koji imenuje nadležnu ustanovu odnosno resor državne administracije: Ministarstvo kulture Republike Hrvatske. U tome nema ničega prijepornog.

Antifašizam ne može biti mjerodavan pojam

Ne bi prijeporno trebalo biti ni imenovanje povjesničara dr. sc. Zlatka Hasanbegovića za novoga ministra kulture. Izborni i poslijeizborni gubitnici te nezadovoljnici njegovim imenovanjem rogobore i prosvjeduju ističući između ostaloga to da kao povjesničar sa svojih specifičnih znanja i kompetencija navodno ne može uspješno voditi Ministarstvo kulture. (?!) Međutim, osvrnemo li se na citiranu definiciju koja kulturu određuje kao 'skladnu sintezu čovjekova povijesnoga stvaralaštva' – neotklonjivo se nameće pitanje: Zašto bi i po čemu ministri kulture u prethodnoj vladi bili stručniji, mjerodavniji i pozvaniji od sadašnjega ministra Hasanbegovića? Zašto bi teoretičarka književnosti Andrea Zlatar Violić te skladatelj i dirigent Berislav Šipuš bili prikladniji i doličniji za ministra kulture Republike Hrvatske nego povjesničar Zlatko Hasanbegović?

Ne dovodim u pitanje ničiju naobrazbu i erudiciju, širinu interesa, veličinu znanja i obilje umijeća - nego bih samo želio vidjeti ili čuti utemeljen, razložan i suvisao odgovor na pitanje zašto bi specifične naobrazbe kakve imaju bivši ministar i bivša ministrica kulture, samim time jamčile nekakvu kulturološku svestranost, obuhvatnost i kompetentnost, koje bi bile nadmoćne onomu što proishodi iz specifične naobrazbe stanovitoga doktora povijesnih znanosti. Ne pridolaze li po naravi stvari ustanove u kojima biva pohranjena kulturna baština hrvatskoga naroda - knjižnice, arhivi, muzeji, memorijalni centri i slično - u djelokrug interesa povjesničara?

No u tome i razabiru jedan od problema ònī Hasanbegovićevi oponenti koji nekritički i tendenciozno veličaju komunistički takozvani antifašizam - strepe da će otkrivanjem građe pohranjene u arhivima izići na vidjelo pojedinosti komunističkoga državnog terora te će hrvatska javnost saznati mnogo toga o strahovladi, utamničenjima i ubojstvima, o svemu što bijaše modus operandi i uvjet mogućnosti vladavine ovdašnjih FašizamGovorimo li o fašizmu u Hrvatskoj nakon 1945., treba ipak priznati da ga je bilo – Titova, lijevoga iliti crvenoga fašizma te Miloševićeva komunističko-velikosrpskoga fašizma. Stoga istinski antifašisti bijahu oni Hrvati i drugi hrvatski državljani koji su se suprotstavili tim fašizmima, Brozovu i Miloševićevu.komunističkih totalitarista, lijevih fašista, tobožnjih antifašista, u dugome i olovnome razdoblju od 1945. do konca 80-ih.

Premda je o izrečenim stajalištima ministra Hasanbegovića da antifašizam nije u Ustavu Republike Hrvatske bilo dosta riječi (o tome su u Hrvatskome tjedniku od 28. siječnja lucidno i lijepo pisali Ivica Marijačić i Gojko Borić), i ja bih se na to sukladno nadovezao s nekoliko zamjedbi. Doduše, u Izvorišnim osnovama Ustava RH spominje se izrijekom 'Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske', ali se u istoj rečenici spominju i 'ustavi Socijalističke Republike Hrvatske'. Dakle, 'snagom' jednakih 'argumenata' mogao bi netko tvrditi da je, uz antifašizam, i socijalizam u temeljima suvremene, demokratske, višestranačke i slobodne hrvatske države.

Kazati je i to da pojam antifašizam, kao nekovrsna negacija (s predmetkom anti) ne može biti mjerodavan, a nekmoli odlùčujūćī za nešto konstitutivno i pozitivno određeno kao što je državna suverenost. Uostalome, antifašizam je reakcija na fašizam, a dobro je znano da bez akcije nema smisla govoriti o reakciji: one uvijek idu zajedno (lijepo to kaže sir Isaac Newton u III. zakonu gibnja: Actioni contrariam semper et aequalem esse reactionem). Nakon što su talijanski fašizam i njemački nacizam pobijeđeni 1945. (Mussolini i Hitler skončali su krajem travnja te godine) - besmisleno je govoriti o antifašizmu kao nekoj aktualnoj činidbi koja se suprotstavlja fašizmu (podsjećam da se u svijetu i Hrvatskoj 9. svibnja službeno obilježava kao Dan pobjede nad fašizmom). Zaista, takav govor o poslijeratnome antifašizmu jednako je utemeljen i jednako ispunjen smislom kao i puko praznoslovljenje o poslijezimskome djelovanju antifriza u hladnjaku motora koji za kolovoške pripeke pokreće autobus na liniji od Zagreba do Kumrovca i natrag. Ni o kakvu državotvornom hrvatskom antifašizmu dakle ne može biti razložnoga govora.

Đavolska Milanovićeva rabota

Također je istinita Hasanbegovićeva izjava da je Domovinski rat jedini rat u 20. stoljeću iz kojega su Hrvati izišli kao istinski pobjednici. Doista, čitav je hrvatski narod - potomci partizana, ustaša i domobrana - u Domovinskome ratu bio na istoj strani i tim su oslobodilačkim ratom Hrvati izborili slobodnu i neovisnu državu. Da je tako bilo 1945., da u Drugome svjetskom ratu Hrvati nisu međusobno ratovali, da su složno izvojevali neovisnu hrvatsku državu, izvan bilo kakve Jugoslavije - ne bi ni došlo do krvave i rušilačke velikosrpske agresije i, posljedično, svehrvatskoga obrambenog Domovinskog rata. A govorimo li o fašizmu u Hrvatskoj nakon 1945., treba ipak priznati da ga je bilo - Titova, lijevoga iliti crvenoga fašizma te Miloševićeva komunističko-velikosrpskog fašizma. Stoga istinski antifašisti bijahu oni Hrvati i drugi hrvatski državljani koji su se suprotstavili tim fašizmima, Brozovu i Miloševićevu. Valja razlikovati i odvajati demokratski antifašizam (npr. Churchillov, Rooseveltov, de Gaulleov) od nedemokratskoga i totalitarnoga antifašizma (npr. Staljinov, Ceauşescuov, Titov), antifašizma koji ustvari bijaše, treba to stalno ponavljati, lijevi fašizam.

Premda nije moguće utemeljenim argumentima osporiti narečene konstatacije, mnoga i premnoga čeljad u Lijepoj Našoj nije ih spremna shvatiti i prihvatiti. Time, nažalost, pokazuju velik otklon od zbilje, od povijesne istine. Za njih možemo bez ikakva krzmanja ustanoviti: ili nisu bistri i razumni, ili nisu istinoljubivi i dobrohotni, ili nisu ni prvo ni drugo.

Tako nakon ustoličenja nove vlade mogasmo od Zorana Milanovića čuti da će joj oporba 'prirediti pakao'. I nismo trebali dugo čekati početke takve paklene i đavolske rabote. Kažem đavolske jer se taj atribut (koji ovdje rabim u metaforičkome, a ne u demonološkome smislu) nadaje kao osobito ilustrativan i adekvatan, budući da grčki diábolos dolazi od glagola diabállein u značenju 'nabacivati se, klevetati, izokretati stvari naopako'. Nova je vlada označena, po staroj komunističkoj navadi etiketiranja političkih neistomišljenika i nepodobnika, kao 'filoustaška', 'profašistička', a ministru Hasanbegoviću agitpropovski se pripisuje i spočitava izjava da je 'antifašizam floskula', premda on nikada nije rekao da je antifašizam - kao svjetska demokratska i slobodarska pojava otpora fašizmu (1922.‒1945.) - floskula. Niti je rekao bilo što slično. Pri tome većina medija (lat. medium: 'sredina, sredstvo, posrednik') umjesto da posreduje stvarnost, pokušava ju konstruirati, svjesno konfabulirati. Tamo gdje bi trebala biti analiza i obrazložba, agresivno se nameće fraza i krivotvorba. Čak se i opasno prizivaju nemili događaji - 'Hrvatsku čeka ideološki rat', otisnuto je na naslovnici Novoga lista od 24. siječnja.

Međutim, ne bismo smjeli biti naivni: u pozadini nesmiljene NovostiSrpski tjednik Novosti donio je dva puta zaredom, 1. i 8. listopada 2010., na naslovnici veliki natpis “Obadva, obadva su pala!”. Bijaše to naslađivanje, likovanje nad nesrećom u kojoj je Hrvatska vojska izgubila dva zrakoplova MIG-21; Isti je tjednik te 2010., u broju izišlome nakon Dana domovinske zahvalnosti, podastro ilustraciju hrvatskoga vojnika koji krvavim vampirskim zubima kolje ženu, Srpkinju, a dotični je prilog naslovljen: 'Olujom do mira'. Sve to plaća Ministarstvo kulture.medijske buke i propagandne masaže koja se događa oko imenovanja ministra Zlatka Hasanbegovića - nije toliko ideologija koliko ekonomija. Mnoge samozvane 'nevladine udruge' odnosno takozvani 'slobodni mediji', koji prečesto bijahu istomišljenici i glasnogovornici bivše vlade, obuzeti su zabrinutošću i panikom da će im biti uskraćena novčana sredstva. Jasno je da civilno društvo podrazumijeva pluralizam mišljenja i slobodu medija i nitko tu slobodu ne kani (niti bi mogao kada bi i htio) dokinuti. Hrvatskoj su potrebni mediji širokoga političkog spektra, time i takozvani lijevo-liberalni (velim takozvani jer je taj složaj do prije nekoliko desetljeća bio u politologiji contradictio in adjecto).

Međutim, mnogi bi 'slobodni i progresivni' novinari u Hrvatskoj trebali znati da sloboda nije nešto bezuporišno i difuzno, da slobodu nije dobro shvaćati negativno, kao neograničenu 'slobodu od' (neoliberalizam, libertarijanizam) - nego kao pozitivnu, konstitutivnu slobodu, 'slobodu za', slobodu koja ima svoj korektiv u odgovornosti i dužnosti prema istini. Takva bi se konstitutivna sloboda trebala u Hrvatskoj konkretno očitovati u poštovanju Republike Hrvatske, Ustava i zakonâ, hrvatskih branitelja i Hrvatske vojske, hrvatskoga jezika i hrvatske kulture, u promicanju ljudskih i manjinskih prava te općega dobra za Hrvate i sve državljane Republike Hrvatske. Sve to, razumije se, isključuje govor mržnje i provokacije. Navest ću dva primjera gdje se nisu poštovale narečene vrijednosti te ću postaviti retorička pitanja o opravdanosti državnoga financirnja takvih i sličnih praksi.

Srpski tjednik Novosti donio je dva puta zaredom, 1. i 8. listopada 2010., na naslovnici veliki natpis 'Obadva, obadva su pala!'. Bijaše to naslađivanje, likovanje nad nesrećom u kojoj je Hrvatska vojska izgubila dva zrakoplova MIG-21; srećom u nesreći, bez ljudskih žrtava. Isti je tjednik te 2010., u broju izišlom nakon Dana domovinske zahvalnosti, podastro ilustraciju hrvatskoga vojnika koji krvavim vampirskim zubima kolje ženu, Srpkinju, a dotični je prilog naslovljen: 'Olujom do mira'. Pitam: Treba li Ministarstvo kulture odnosno Republika Hrvatska financirati glasila koja zlurado likuju nad nesrećama Hrvatske vojske te demoniziraju Domovinski rat i hrvatske branitelje - temelj suvremene hrvatske države?

Borasova čudna logika

Također godine 2010. jezikoslovka dr. sc. Snježana Kordić objavila je knjigu Jezik i nacionalizam, gdje negira postojanje hrvatskoga jezika - kuće bitka i bivanja naroda hrvatskoga - upinjući se u isti mah dokazati da postoji 'srpskohrvatski jezik', koji je 'policentričan'. Izdavanje rečene knjige poduprlo je Ministarstvo kulture Republike Hrvatske dok je na njegovu čelu bio mr. sc. Božo Biškupić. Ne znam koliko je mjerodavnicima u tadašnjemu Ministarstvu kulture bilo poznato da hipoteza o nepostojanju hrvatskoga jezika ide usuprot Ustavu RH, gdjeno u čl. 12. st. 1. stoji: 'U Republici Hrvatskoj u službenoj je uporabi hrvatski jezik i latinično pismo.' Kako bi hrvatski jezik, ako ne bi postojao, mogao biti službeni jezik? No nije to sve: Snježana je Kordić zanijekala ni manje ni više nego postojanje hrvatske kulture uopće (članak 'Pseudoznanost na djelu', u: Književna republika 7-9/2007, str. 234-249). Zaista, treba li Ministarstvo kulture Republike Hrvatske novčano podupirati (pseudo)znanstvene projekte koji ne samo da negiraju stožerne odrednice hrvatske kulture nego i samo postojanje kulture naroda nam hrvatskoga?

Što je ministar Zlatko Hasanbegović mogao i morao drugo učiniti doli preispitati financiranje takvih glasila, knjiga, projekata? No valja usuprot većini medija istaknuti sljedeće: raspuštanjem Povjerenstva za neprofitne medije, Hasanbegović nije ukinuo neprofitne medije - nego samo hoće uvesti zakonitost i red u dodjelu državnih potpora na dotičnome području kulturne djelatnosti.

Potrebno je nešto reći o još jednome pitanju koje se dohvaća hrvatske kulture. Naime, nedavno je rektor Damir Boras reaktualizirao problem ćirilice u Hrvatskoj, kazavši da ju treba uvesti u škole jer je, kako reče, 'uvijek bila hrvatsko pismo'; a kao izborni predmet bi se mogla, predlaže rektor Boras, uvesti glagoljica. Nemalo me iznenadila ta izjava sveučilišnoga profesora i rektora Borasa, to većma što dotadašnja njegova javno izrečena stajališta (o potrebi vraćanja biblijskim vrijednostima, o nedužnosti i svetosti nadbiskupa Stepinca itd.) bijahu odmjerena, domišljena i ispravna. No u ovome slučaju nije tako. Naime, valja upitati: Koja je ćirilica 'uvijek bila hrvatsko pismo'? Jamačno ne suvremena srpska, nego jedino stara hrvatska ćirilica (koja je poznata pod nazivima: bosančica, bosanica, hrvatsko-bosanska ćirilica, bosansko-dalmatinska ćirilica, bosanska brzopisna grafija, harvacko pismo, rvasko pismo, poljička azbukvica). Hrvatsku ćirilicu ne bi znali, u najvećem broju slučajeva, pročitati ni današnji Hrvati ni naši sugrađani Srbi: prvi zato što je to hrvatsko staro pismo; potonji zato što to uopće nije srpsko pismo, ni staro ni novo. Zaključiti, kao što to čini rektor Boras, da bi u nastavni program, zato što je ćirilica staro hrvatsko pismo, bilo dobro uvesti suvremenu srpsku ćirilicu - znači u argumentiranju počiniti pogrešku neosnovanoga razloga non sequitur (zaključak ne slijedi iz premise).

Moglo se od nekih pobornika uvođenja ćirilice čuti i da je posrijedi svjetsko pismo. To je istina. Tko bi upućen i razborit takvo što zanijekao? Zaista, neki od najvećih svjetskih književnika pisali su ćirilicom (npr. Ševčenko, Dostojevski, Tolstoj, Čehov). Uvedimo onda u hrvatske škole one ćirilice (različite i od hrvatske i od srpske) koje se u svijetu najviše rabe: rusku, a potom ukrajinsku.

Nerijetko se govori o 'tropismenoj kulturi hrvatskoga srednjovjekovlja' (akademik Eduard Hercigonja). Ali to je nepotpuno i stoga nezadovoljavajuće određenje. Jer hrvatska je kultura četveropismena: uz latinicu te povijesna pisma glagoljicu i ćirilicu, Hrvati negdar pisahu i arabicom ili, pučki kazano, arebicom. Na arabici postoji osebujna i vrijedna alhamijado književnost, napisana arapskim pismom na hrvatskome jeziku. Primjerice, jedno od djelâ pjesnika Mehmeda, koji je živio u drugoj polovici 16. stoljeća, naslovljeno je Hrvatska pjesma ili Chirvat türkisi (citiram nekoliko stihova, osmeračkih, preslovljenih na suvremenu latinicu: 'Ne mori me, prosim tebe, / izgubil sam ja sam sebe, / ob den, ob noć molim tebe, / daj mi se da obveselim'). Vidimo da također iz arabice prosijeva hrvatski jezik i duh odnosno hrvatska kultura. Zašto dakle ne bismo u hrvatske škole kao izborni predmet uveli i učenje arabice? Na mogući prigovor da arabica, za PonosBudimo ponosni na svoju hrvatsku kulturu. Čuvajmo ju i promičimo, marno i u punini identitetske samosvijesti. Svi su izgledi da imamo opravdane razloge za vjerovanje i nadu kako će dolaskom Zlatka Hasanbegovića na čelo Ministarstva kulture Republike Hrvatske naša nacionalna kultura biti obasjana i zamilovana suncotracima novoga hrvatskog praskozorja.razliku od glagoljice i ćirilice, nije slavensko pismo - unaprijed odgovaram da to nije osnovan razlog jer ni latinica izvorno nije slavensko pismo.

Možemo zaključiti da hrvatska kultura nikada u povijesti nije bila zatvorena, ekskluzivna - nego otvorena, inkluzivna; prijemčiva na difuziju kulturalnih obilježja, kompatibilna s obzirom na dobre i korisne kulturalne inovacije. Upravo tomu može hrvatska kultura zahvaliti svoju raznolikost i svoje bogatstvo; u tome se zrcali njezina specifična ljepost i ljepota njezine specifičnosti. Često se za našu kulturu veli da je smještena na 'razmeđi' brojnih kultura, ali bi prikladnije bilo kazati da se hrvatska kultura nahodi na stjecištu (u tome je izrazu naznačeno i stjecanje dobitka, bogatstva) dotičnih kultura: sredozemne, srednjoeuropske, panonske i orijentalne.

Stoga ne treba čuditi što su brojna dobra Republike Hrvatske na UNESCO-ovu popisu svjetske materijalne kulturne baštine, a po broju upisanih nematerijalnih dobara UNESCO je Hrvatsku pozicionirao na prvo mjesto u Europi i četvrto u svijetu.

Budimo ponosni na svoju hrvatsku kulturu. Čuvajmo ju i promičimo, marno i u punini identitetske samosvijesti. Svi su izgledi da imamo opravdane razloge za vjerovanje i nadu kako će dolaskom Zlatka Hasanbegovića na čelo Ministarstva kulture Republike Hrvatske naša nacionalna kultura biti obasjana i zamilovana suncotracima novoga hrvatskog praskozorja.

Marito Mihovil Letica
Hrvatski tjednik

Hrvatski tjednik

Uto, 17-09-2019, 17:30:12

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

PRETPLATA

Svakoga četvrtka
Hrvatski tjednik,
a sve drugo je manipulacija!

Posebna ponuda

Hrvatski tjednik dolazi s vrlo niskom cijenom pretplate!

Godišnja pretplata iznosi samo 678 kuna,

170 eura za zemlje EU i 200 eura za prekooceanske zemlje.

Hrvatski tjednik 210 41

Želimo da Hrvatski tjednik dođe u svaki hrvatski dom!

Podatci u računima

Žiro-račun: 2500009-1101384007

Banka: Hypo Alpe-Adria-Bank
Korisnik: Tempus d.o.o. Zadar
IBAN: HR61 2500 0091 1013 84007
BIC:HAABHR22

KONTAKTI

Hrvatski tjednik

KONTAKTI

TelefonTelefon
Hrvatskog tjednika:
+385 (0)23/305-277

Fax
Fax:
+385 (0)23/309-180

Elektronička pošta
Elektronička pošta:
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Preporučite članke

Podržite članke na jednoj od socijalnih mreža jednim klikom!

Facebook, Tweet, Google+, LinkedIn, Pinterest

Facebook like

Preporučite Hrvatski tjednik, portal i naš forum svojim prijateljima i poznanicima kako bi i oni znali za komentare, reportaže, razgovore i vijesti koje ovdje objavljujemo.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.