Jurić i Hasanbegović

Dva su nas događaja prošloga tjedna suočila s pravom slikom društva u kojemu živimo. Jedan je reakcija na emisiju „Markov trg“ koju na televiziji Z 1 vodi kolega Marko Jurič, a drugi je izbor nove Vlade RH, preciznije izbor ministra kulture Zlatka Hasanbegovića u njoj.

Vidjevši da je u Hrvatskoj postalo normalno kada visoki predstavnik Srpske pravoslavne crkve pjeva četničke pjesme u kojima zaziva slobodu koju će s Dinare donijeti vojvoda Momčilo Đujić i da to ni kod koga ne izaziva pobunu, Jurič si je dao slobodu da na provokativan način izazove reakciju. Pozvao je gledatelje da pripaze kada šeću središtem hrvatske metropole jer bi se moglo dogoditi da istrči iz pravoslavne crkve četnik u svećeničkoj odori, upravo onaj koji pjeva četničke pjesme na snimci koja je već dugo dostupna svima, i prikolje nekoga. Očekivano, izazvao je lavinu ogorčenih reakcija onih koji veličaju četnike, partizane, komuniste i Jugoslaviju. Prvi se javio Igor Mirković koji je poručio da „govna opet dižu glave“, ali budući da za njega nisu govna oni koji pjevaju četničke JurićIzazvao je lavinu ogorčenih reakcija onih koji veličaju četnike, partizane, komuniste i Jugoslaviju. Prvi se javio Igor Mirković koji je poručio da „govna opet dižu glave“, ali budući da za njega nisu govna oni koji pjevaju četničke pjesme nego novinar Jurić koji je na originalan način upozorio na tu činjenicu, onda se Mirković nedvojbeno svrstao u jednu od tih društvenih skupina koje su ogorčeno reagirale.pjesme nego novinar Jurić koji je na originalan način upozorio na tu činjenicu, onda se Mirković nedvojbeno svrstao u jednu od tih društvenih skupina koje su ogorčeno reagirale.

Sutradan su Milorad Pupovac i Zoran Pusić održali dramatičnu konferenciju za novinare zbog govora mržnje, a ne zbog Porfirijeva „pjevanja ljubavi“. Odbacili su sve prigovore da je Jurič možda bio izazvan pjevanjem četničkih pjesama, zatim da srpsko glasilo Novosti poziva na klanje na svojim naslovnicama, da je Mesić išta loše mislio kad je pjevao ustaške pjesme itd. Za Pupovca i Pusića sve pojave notornoga četništva parodija su i umjetnost, dakle kada objave sliku srpa koji kolje glavu Marku Perkoviću Thompsonu na naslovnici, sliku klanja, to je umjetnost, ili kad objave sliku hrvatskoga vojnika kako pije krv, onda je to također stvar genija njihovih umjetnika ...

Rehabilitacija jugoslavenskih kadrova

Onaj, pak, tko se ne slaže, on je fašist poput novinara Marka Juriča. Sad smo se zapravo uvjerili u zastrašujuće razmjere moralne inverzije koja se dogodila u Hrvatskoj. To je, dakako, proces koji traje u Hrvatskoj najmanje 15 godina. Nakon što je Račanova lijeva koalicija 2000. uz pomoć „korisne budale“ Dražena Budiše osvojila vlast, počela je temeljita čistka po medijima i institucijama tijekom koje su rehabilitirani svi jugoslavenski kadrovi u medijima, kulturnim i ostalim državnim institucijama, a svi kadrovi koje je uspjela Hrvatska stvoriti u onih prvih deset godina bačeni su na ulicu. Račanova vlast nije dugo trajala, manje od četiri godine, na vlast je došao HDZ predvođen Ivom Sanaderom i očekivao se ispravak tih nepravdi.

Ubrzo se spoznalo da je on zapravo lažni demokršćanin i da nastavlja Račanovu i Mesićevu politiku. Ne samo da nije ispravio nepravde koje su ova dvojica učinila nego ih je povećao. Nakon Sanadera, istim prevarantskim stilom nastavila je Jadranka Kosor Vlaisavljević, kumrovečka, odnosno Brozova učenica. Nakon nje, SDP-ovac Zoran Milanović uništio je ostatke ostataka domoljubne javnosti. Petnaest godina službena Hrvatska nema novinare, ministre, premijere, umjetnike, čak ni predsjednike, koji bi ju zastupali i branili, nego samo one koji joj krv piju i to još bezdušno naplaćuju crpljenjem proračuna.

Posljedice takve nakaradne politike vidjeli smo krajem prošloga tjedna kada su poput hijena novinari napali novoga ministra kulture dr. Zlatka Hasanbegovića zato što je rekao da antifašizam nije temelj Hrvatske. To je istina, ali on to nije rekao, nego je davno rekao i sada ponovio mnogo važniju istinu: ni o kakvoj pobjedi 1945. godine nije bila riječ za hrvatski narod ako ta pobjeda nije priznavala Hrvatima pravo na državu i pravo na slobodu, zatim svima još jednom u lice poručio: Josip Broz Tito u kategoriji je Pola Pota, Staljina i ostalih najvećih zločinaca svijeta. Bio je to šok za profesionalne antifašiste, profesionalne lažljivce i agente jugoindoktrinacije.

Sve godine plaše javnost Tuđmanom, a onda im se dogodi ministar koji im kaže istinu koju se nije usudio ni Tuđman: Jugoslavija je bila tamnica, Tito je bio masovni ubojica, partizani i komunisti borili su se za Jugoslaviju, a ne Hrvatsku. Bio je to za njih strašan šok, prvo zbog činjenice da se netko uopće usuđuje posumnjati u ideološku idilu svijeta u kojemu žive, a drugo zbog nagovještaja da ubuduće i ne će možda nekažnjeno, barem financijski, terorizirati hrvatski narod svojim izopačenim političkim stajalištima. Dr. Hasanebgović ih se nije prepao, baš suprotno.

Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik