Hrvatski tjednik
 

 Sotonske komunističke karikature o Alojziju Stepincu pokazane na Kaptolu

U početku, bijaše Riječ i po njoj sve postade.

Riječ – pa slijed riječi, početak su – pa nastavak ljudskoga govora.

Riječ može biti sveta.

Riječ može biti prokleta.

Jezik je instrument u povezivanju, produbljivanju i obogaćivanju identiteta svake jezične zajednice, odnosno identitet naroda jest u njegovu govornome i pisanome izričaju. Različitost naroda i različitost jezika veliko je blago riznice čovječanstva, a u dugome popisu posebno je dragocjen hrvatski potpis. Mi smo narod koji je preživio tisućljetne oluje u središtu ruže ratnih vjetrova, a ipak sačuvao svoj jezik kao prevažan znak samosvojnosti. Jasno, jezik je živi fenomen, koji se stalno razvija i pri tome mijenja, ovisno o gibljivosti, elastičnosti i vlastitim tvorbenim mogućnostima. Na vagi, preciznijoj od starinskih apotekarskih mjerača, valja vrlo pažljivo odrediti dopušteni postotak otvorenosti na utjecaje i prilagodbu suvremenome životu, a snažno i brižljivo čuvati naslijeđenu jezičnu baštinu.

Dva su suprotna primjera na temu promjene jezika, baš koliko su Srbi i Hrvati različiti narodi.

Tako je Vuk Stefanović Karadžić, želeći urediti i uljuditi srpski jezik, jednostavno preuzeo sve značajke jezika iz hrvatskoga hercegovačkog – a ostavio samo ekavicu.

Naprotiv, Hrvati nisu imali potrebu od bilo koga što prepisivati, plagirati, krasti. Upravo suprotno, hrvatski su jezikoslovci (i cijeli narod) povijest proveli u otporu protiv lukave i smišljene agresije – zatiranja bogatstva i čudesnosti hrvatskoga jezika. Današnje namjerno forsiranje tuđica samo je nastavak tog procesa (korištenjem npr. engleskog ), ali u biti radi se o tome da jugonacionalisti - koji i danas upravljaju hrvatskom državom - samo nastavljaju kulturocid na svakome, pa i jezičnome području. U tome se baš ništa nije promijenilo od vremena obaju jugoslavenskih režima. Hrvatska jezična posebnost crvena je krpa crvenim ništarijama, zvali se oni komunistička ili, po novome, socijaldemokratska partija, potpuno je svejedno. Doduše, umjesto otvorenoga i doslovnoga kažnjavanja jezičnoga čistunstva i zabrane isticanja hrvatskoga nacionalnog imena u naslovima i nazivima, danas se potiskivanje i uništavanje naše jezične autentičnosti provodi tek nešto suptilnije. Oni koji žele dobiti potporu za knjigu, izložbu ili film, instinktivno znaju kako svoj uradak nasloviti, odnosno ne nasloviti. Na svim javnim mjestima, u svim prigodama, posebno u svakodnevnome govoru, znak raspoznavanja anacionalnoga liberalizma izbjegavanje je hrvatskoga, a forsiranje nekoga tuđeg jezika. Nerazmjeran je broj repriza i novostvorenih TV emisija i filmova na srpskome, bosanskom, turskom i sl. Ako se i pojavi neki hrvatski uradak, onda je jezik sramotan, iritantno prazan i loš...

Tek smo ove godine, 2015. dobili „Veliki rječnik hrvatskog standardnog jezika“ (ur. Ljiljana Jolić, „Školska knjiga“) čime je zaokružen, (ne i završen), proces formaliziranja hrvatskoga jezika, čija je standardizacija počela još u XVI. stoljeću. Rječnik ima 1788 stranica i više od 120 tisuća natuknica, koje bilježe i objašnjavaju koloplet narječja, varijeteta, neologizama, žargona...

Posebna su vrijednost i draž u svemu, pa tako i u jeziku, originalnost, postojanje začudnih iznimaka. U hrvatskome jeziku ih je respektabilan broj. Spomenimo samo glavnu: tronarječnost (kaj, ča, što), a spomenimo i jednu iz dugog niza ostalih posebnosti: hrvatski jezik ima vlastito nazivlje za mjesece u godini: studeni... prosinac... siječanj...

Zapusi iz dalekih ukočenih sjevernih tundra, preko jeka zaleđenih bijelih pustinja, kroz krikove tajanstvenih smrznutih prašuma – stigli su do nas. Donijeli su teške oblake i duge noći. Zima je doba godine kada – osjetljive na hladnoću i nesretne zbog kratkoga danjeg svjetla – nestaju boje. Poput izblijedjele tinte staroga ljubavnog soneta - punoga uzdaha, treptaja izgubljene duše, očaja zamrlih nadanja - žarki tonovi palete rasplinjuju se u nijanse. Melankolično, kao crteži i poruke zaboravljenih spomenara, pretvaraju se u svoju uspomenu...

Znanstveni skup na Kaptolu

Prazan trg pred zagrebačkom Katedralom. Magle su hladnom rosom zastrle čak sjaj zlata na kipovima i brojčanicima golemih ura u tornjevima. Tonovi sivoga – asfalta, šipki na skelama, gugutavih gradskih golubova, zimske jakne na velikome čovjeku. Leđa mu gotovo zaklanja drveni štand koji kao da je oduvijek tu. Prepun Stepinac i Srbikrunica koje zvonckaju nad kipovima i slikama svetaca, prizorima iz Biblije. Prodavač i ja upoznavali smo se polako, u prolazu, dok bočnim putem uz crkvu idem u sakristiju, dragim časnim sestrama. Za malo cvijeća namijenjenoga Stepinčevu grobu uvijek stiže zahvala radosnoga osmjeha i – dubokoga pogleda. Moj prijatelj Slavonac i njegova životna priča. Uvijek nađe načina da ljudima spomene kako je iz Đakova, a samo rijetkima povjerava očaj što tamo ne može živjeti. Grad je mali, ljudi takvi kakvi jesu, a njegova je mrlja velika i traje - iako je više nema. Bio je težak ovisnik, narkoman. Liječio se, spašavao tijelo i dušu u zajednici Cenacolo u Međugorju. Bezizgledno je krenulo prema dobrome, izbavljenju, izlasku iz okova otrova koji najprije lomi čovjekovu volju.

Iz nekoga razloga poslali su ga u istu zajednicu u Italiju. U tuđini, došao je k sebi. Osamljen, ali ozdravljen, DržavaZa nadbiskupa Stepinca novoproglašena hrvatska država bila je BOŽJA RUKA NA DJELU! Nismo znali da je Nadbiskup to rekao, a kako je lijepo rekao. I ništa nije umanjilo radost zbog te informacije, što je objavljena u neprijateljskome štivu i kao dokaz njegovih neprihvatljivih stajališta. Božja ruka na djelu – eto tako se dogodilo da se iz bisera bačenih pred svinje, jedan pobunio, odvojio i neočekivano dokotrljao do nas.oslobođen. U jednoj knjižari, gdje prodaju naslove svih žanrova i jezika, kupio je jedinu knjigu na hrvatskome – o Stepincu. Prvi puta, životopis našega svetca mučenika čitao je sa zanimanjem otkrića nečega što nije znao. Ponovljenim čitanjem uronio je dublje u sudbinu svoga budućeg idola, koju su zajedno odredili i snaga napada i snaga obrane. Onda je Slavonac u Italiji došao do ruba egzistencijalnoga ponora – kući ne može jer je obilježen, a kamo će i što će – ne zna. Imao je samo knjigu i sve jači poriv da ju pročita treći put. I počelo je duboko štovanje, veliko nadanje i stalna molitva za pomoć zagrebačkome Nadbiskupu, spasitelju i dobrotvoru, koji je već dugo na nebu, a na zemlji ga još nisu proglasili svetim... I evo me, kaže, u Zagrebu, pred Katedralom, nedaleko od Stepinčeva groba ... nasuprot Muzeju gdje gledam grimizni plašt koji Stepinac nikada nije obukao iako ga je Vatikan proglasio kardinalom ... imam prekrasan, ispunjen život i vjerujem da mi je upravo Alojzije Stepinac pomogao i doveo me sebi blizu...

Toga utorka, 24. studenoga 2015., uputila sam se, najblaže rečeno, dvojbenih osjećaja i turobnoga raspoloženja na Znanstveni skup „Nadbiskup Stepinac i Srbi u Hrvatskoj u kontekstu Drugoga svjetskoga rata i poraća“. Prolazim kraj prijatelja, tek uz kratki pozdrav. Usputni pogled na sjevernu kulu uz Katedralu, koja me dijeli od ulaza u prostore Nadbiskupijskoga pastoralnog instituta, gdje su najavili znanstvenike iz Hrvatske i Srbije. Ako nas neprijatelj ne napada, mi ga zovemo sami! Sam Bog će znati zašto je tome tako. Inače, Kula, kao i ostali obrambeni objekti, građena je od debelih kamenih zidova, prilagođena ondašnjem oružju. Gradnja je počela u XV. stoljeću zbog približavanja turske opasnosti. Godine 1517. dovršeni su zidovi, a nedavno nađeni grb biskupa Domitrovića iz 1624. godine znači da je tada bilo završeno unutrašnje uređenje. Mali dimnjak i još neki znakovi kazuju da je u Kuli bila i zlatarnica za izrađivanje kaleža, posuda iz koje na Svetoj misli primamo Isusovo tijelo i krv, kako nam je zaviještao na Posljednjoj večeri.

Zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac (1898.-1960.) nije mogao znati dubinu i snagu svoje vjere, dok mu prijetnje i mučenje nisu pokazali da je duh blagoslovljen vjerom jači od svih tjelesnih muka. To opisuje njegova kratka i jasna poruka na montiranome političkom procesu 3. listopada 1946. pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske: „Ja sam za svoje uvjerenje sposoban podnijeti ne samo ismjehivanje, prijezir i poniženje, nego – jer mi je savjest čita – pripravan sam svaki čas i umrijeti!“. I umro je! Ubili su ga! Ali prije toga mučenje je dugo trajalo, za grijehe kojih nije bilo, ali mu je komunistička zloća našla jedan, smrtni grijeh – bio je poglavar Katoličke Crkve.
U strašnome vihoru Drugoga svjetskog rata Stepinac je odlučno branio nevine ljude i suprotstavljao se rasizmu nad drugim vjerama i nacionalnostima. Unatoč silnoj negativnoj propagandi i upornim bestijalnim lažima, istinu o plemenitosti i hrabrosti Alojzija Stepinca zna cijeli svijet. A najviše znaju oni koji i dalje lažu, mažu, insinuiraju, osuđuju. U tome se baš ništa nije promijenilo od vremena završetka rata, u kojem su stradali milijuni ljudi, ali je taj broj manji za one koje je spasio zagrebački Nadbiskup.

U predvorju je postavljena izložba „Alojzije Stepinac u riječi i slici“,na kojoj su izložene karikature, koje su stalno pohranjene u Nacionalnoj sveučilišnoj biblioteci. Ta slikovna svjedočanstva savršeno pokazuju i dokazuju namjeru autora izložbe, koji su izabrali nedvosmislen naslov: „Utjecaj komunističke propagande u stvaranju negativne slike o zagrebačkom nadbiskupu“ (ur. Tomislav Anić, Mario Kevo, Suzana Obrovac Lipar). Još od jeseni 1944. Komunistička partija na prostoru Jugoslavije počela je oblikovanje javnoga mišljenja u medijima. Tako je stvaran prihvatljiv oblik ponašanja, poželjan moralno-ideološki okvir prema zadanom obrascu. Nije bilo uputno biti protiv. Komunisti su Alojzija Stepinca, spoznajno i instinktivno, odmah prepoznali kao beskompromisnoga zagovarača ljudskih prava, dakle opasnu prepreku na putu stvaranja partijske svemoći. Neprijatelj! Valjalo ga je ocrniti,oblikovati mišljenje ljudi monstruoznim etiketiranjem. Kako je tada veliki dio stanovništva bio nepismen, izvrsno su poslužili karikaturni prikazi izrugivanja i pripisivanja mu neljudskih osobina. Bilo je to pravo natjecanje u zluradoj mašti i zločestim porukama. Urednici ove impresivne i poučne izložbe izabrali su, kao primjer, dva satirička lista velike naklade:

u Hrvatskoj – zagrebački „Kerempuh“, u Srbiji – beogradski „Jež“.

Novinari došli čuti što kažu srpski predavači

Jedan gori od drugoga, ista srbokomunistička matrica, na koju se u hrvatskoj inačici pomno pazilo. Kad se gledaju ti crteži, pojačani sarkastičnim porukama, onda pismeni ljudi danas, desetljećima kasnije, prepoznaju poruke karikatura. Štoviše, one vrlo temeljito produbljuju naše spoznaje o teškoj i strašnoj sudbini hrvatstva. Tim više i utoliko osjetljivije, s otporom se primaju pojave koje iritiraju. Sol na ranu! Zašto na istome prostoru gdje su izloženi sotonski crteži, uz njih izlagati dokumente koji svjedoče Božju dobrotu. Pisma, zapisi, propovijedi, molbe, intervencije, prijepori, napori Stepinca u spašavanju Srba, Židova, Muslimana. Ukratko, ako uz Sotonu prikazujemo Boga, onda smo tamu nedopustivo uvažili, a svjetlost teško unizili. Svi normalni ljudi znaju Stepinčeva dobročinstva. Čak, unatoč urednoj i obilnoj, sačuvanoj i dostupnoj arhivskoj građi - slutimo da je toga bilo još. Na tajnim sastancima, pod okriljem noći, u neobičnim situacijama, riskantnim odlukama. S tom spoznajom gledamo karikature - iste u zagrebačkome i u beogradskome tisku. Sadržaj ponavljaju do današnjeg dana. Potpuno je nepotrebno govoriti da je laž laž, pobijati ju istinom, koju itekako znaju – lažljivci. Ista dvojba u predvorju s karikaturama i dokumentima i u dvorani s govornicima suprotstavljenih stajališta. Što nam to treba? Ne može se prikriti javna spoznaja, objasniti neobjašnjivo, umanjiti zlo nepravde. U Velikoj dvorani – ispunjena sjedeća i stajaća mjesta. Ljudi iz samoga vrha Crkve, intelektualci, znanstvenici, poznati i nepoznati, dobronamjerni i nedobronamjerni. I novinara je mnogo, a inače ih nema u ovakvim prigodama. Došli su čuti što kažu srpski predavači i vidjeti kakva će biti reakcija slušateljstva.

Riječ sveta – hrvatska strana govorila je, svjedočila istinu o Stepinčevu životu.

Riječ prokleta – srpska strana ponovila je svoje optužbe.

Dogodilo se ono što se događa oduvijek i zauvijek, što je sama srž dijametralnih suprotnosti naših odnosa. Srbi slušaju kako Hrvati govore s ciljem da ih se čuje, a onda oni govore (kao da nisu ništa čuli) s istom mržnjom i napadima, kao one karikature u predvorju. Niti im smeta, niti ih zbunjuje, niti imaju poštovanja i obzira, naprotiv, intrigira ih i inspirira da se nalaze za govornicom Nadbiskupskog pastoralnog instituta – Kaptol 29 a. A njima tu nije mjesto! Njihovim riječima i namjerama nije mjesto, zapravo, nigdje na svijetu. Ali tu su, nabacuju se, ubacuju, sami, i spremno odazivaju kada ih zovemo. Organizatori skupa kažu kako treba, kako moramo razgovarati. Razgovora je bilo previše, došlo se do mrtve točke. Svaka strana na svojoj obali, a most na Neretvi beznadno odnijela rijeka.

Od jeseni 1994. kada su jugoslavenski komunisti preuzeli hrvatski medijski prostor, pa krenuli s karikaturama – crtanim slikama, do danas kada se služe pokretnim televizijskim slikama – ništa se nije primijenilo! Kao što su na Znanstveni skup novinari upućeni po zadatku, tako je večer uoči nje valjalo stvoriti ozračje, upotrijebiti etiketiranje i medijskom manipulacijom utjecati na mišljenje javnosti. Još se nitko nije sjetio HTV-u osporiti ime hrvatsko, pa se lakonski, bez ikakve zadrške u studio pozivaju dokazani antihrvati. Namjerno! Večer uoči spomenutoga skupa na Kaptolu, na Prvome programu televizije gostovalo je nekoliko svjedoka Stepinčeva života, s bezbroj puta ponovljenim argumentima, a bili su samo smokvin list glavnome gostu. Fokus, reflektori i kamere bili su upereni u notornoga Slavka Goldsteina (sin Ivo još je u Parizu, na drugome mandatu veleposlanika RH, s Titovom slikom u kabinetu, ni s kakvim diplomatskim učinkom, s golemim troškovima ...sve je to 'zrihtala' tatina obožavateljica ministrica Pusić, koja se, ulazeći u politiku, predstavila kao „političko čedo Slavka Goldsteina“).

Goldsteinovo lice, i hladan, prkosan, uvijek osuđivački pogled, ne mijenjaju se kako vrijeme prolazi, baš kao što su fosilizirani njegovi stavovi.

Dan prije proglašenja Stepinca blaženim (papa Ivan Pavao Drugi, 3. listopada 1998. u Mariji Bistrici) krupna fotografija, naprijed opisane fizionomije, prijetila je sa naslovnice „Globusa“.Da ne bi bilo zabune, urednik je dodao naslov:Ja se ne slažem!“Slijedi veliki članak s čim se ne slaže i zašto smatra da se Stepinca ne smije proglasiti blaženim. Nisu ga poslušali, nego srljaju dalje, pa bi ga sad upisali čak u svetce.

Sedamnaest godina poslije, dan prije održavanja Znanstvenog skupa na Kaptolu, koji je povod ovom članku, eto face koja o svemu ima svoje mišljenje, daje svoj sud. Pozom u studiju iskazuje prepotenciju, dociranje, izazivanje. Tek sitne grimase, dopunjuju ironično, hinjeno samosvladavanje dok sluša govornike i priprema odgovor. Ne treba se izboriti za riječ, sve je tu zbog njegovih dubokoumnih misli i moralnih prosudbi za pamćenje. Govori tonom čovjeka koji kao da ima mnogo više od stvarnoga obrazovanja srednje škole. ON se slaže s time da Vatikan odlučuje o katoličkim svecima. ON se (uglavnom) slaže s primjerima Stepinčevih dobrih djela. ON, međutim, misli „da je Stepinac mogao, dapače morao napraviti više.“ Krajnje je vrijeme Goldsteinu poručiti: PREKINI! PRESTANI! Samo je Stepinac znao što je mogao. Morao nije ništa.

Dapače, gledajući događanja posljednjih godina, kao da je napravio previše. Prelijepu i velebnu sinagogu Hrvati su dopustili izgraditi u samom središtu Zagreba. U Drugome svjetskom ratu, koji je, između ostaloga, pretvorio u prah i pepeo sve bogomolje koje su mu se našle na putu, srušena je i zagrebačka sinagoga. Snimljeno je, zapisano, zapamćeno, često ponavljano kojom je gorčinom i negodovanjem s oltara naše Prvostolnice Stepinac osudio taj vandalski čin. Hitlerov izaslanik u Zagrebu tim je povodom izjavio da se to u Njemačkoj ne bi preživjelo. Završio je Drugi svjetski rat, a Titu i komunistima, nije palo napamet obnavljati zagrebačku sinagogu. U Srbiji „gde su rešili jevrejsko pitanje, tako da su ih sve poubijali i sve sinagoge srušili“ – to je završena tema. Došao je i završio Domovinski rat. Nakon što su, zbog namjerno postavljene bombice koja je oštetila žbuku u veži zgrade Židovske općine u Palmotićevoj ulici, iz bijednoga poslijeratnog hrvatskog proračuna luksuzno obnovili cijelu velebnu četverokatnu zgradu – Goldstein i društvo vadili su utrobu Tuđmanu zbog sinagoge, kao da ju je on srušio. Planiralo se i ozbiljno pripremalo da se sinagogu ponovno izgradi zato što je to dio iskrene zagrebačke i hrvatske, posebno katoličke (Stepinčeve) uljudbe. Onda je tema jednostavno nestala. Na prostoru bivše sinagoge uređeno je veliko moderno parkiralište koje donosi veliki prihod. Odlučeno je da ga ubire Židovska općina, a kako se Goldsteinovi nisu zadovoljavajuće uklopili u podjelu prihoda, tata je rascijepio općinu na dva dijela, pa novi ima sina za predsjednika. Poznato je kako je Stepinac spasio, hranio, čuvao i liječio stare i nemoćne Židove. Nije poznato da se današnji siromašni zagrebački Židovi pomažu prihodom od parkinga.

Ukratko i bitno o Znanstvenome skupu „Nadbiskup Stepinac i Srbi u Hrvatskoj“

Glavna zvijezda, nagrađena dugim pljeskom zahvale što pokazuje da nismo sami pod silnim pritiskom laži, bila je GoldsteinGoldstein i društvo vadili su utrobu Tuđmanu zbog sinagoge, kao da ju je on srušio. Planiralo se i ozbiljno pripremalo da se sinagogu ponovno izgradi, ali je tema jednostavno nestala. Na prostoru bivše sinagoge uređeno je veliko moderno parkiralište koje donosi veliki prihod. Odlučeno je da ga ubire Židovska općina, a kako se Goldsteinovi nisu zadovoljavajuće uklopili u podjelu prihoda, tata je rascijepio općinu na dva dijela, pa novi dio ima sina za predsjednika. Poznato je kako je Stepinac spasio, hranio, čuvao i liječio stare i nemoćne Židove. Nije poznato da se današnji siromašni zagrebački Židovi pomažu s prihodom od parkinga.američka povjesničarka židovskoga podrijetla Esther Gitman. Kao plemenita osoba, znanstvenica, žena i Amerikanka, govorila je briljantno. Nižući primjere prijeratnog i ratnog semitizma u Srbiji, dala je pravi temelj i okvir u pobijanju ne samo argumenata, nego i morala neprijatelja Katoličke Crkve. Stepinac je zapravo „zagovarao univerzalne vrijednosti, gdje je najveće blago čovjek kao stvorenje Božje, čiju slobodu treba zaštititi i kao pojedinca i kao cjeline, uz poštivanje svake vjere, rase i nacionalnosti, privatnoga vlasništva i slobodu prava svakog naroda na njegov puni razvoj i neovisnost. Gitman je posebno istaknula kako je pokrštavanje bilo uspješno i hvalevrijedno, jer je mnogim Srbima i Židovima spasilo živote, a na mnoge upite katoličkih svećenika kako se ponašati, poslao im je poruku: „Kada dođu k vama osobe židovske ili pravoslavne vjeroispovijesti koji se nalaze u smrtnoj opasanosti, a žele konvertirati na katolicizam, primite ih, da spasite ljudske živote. Ne zahtijevajte od njih nikakvo specijalno vjersko znanje jer pravoslavni su kršćani kao i mi, a židovska vjera je ona iz koje kršćanstvo vuče svoje korijenje“.

Iz dugoga predavanja, ovom prilikom navedimo dvije briljantno izabrane kratke rečenice Alojzija Stepinca - o kojemu zagrebački Kerempuh 22. rujna 1946. (godina 2. broj 51). karikaturu naslovljava: Kaptolsko klerofašističko kazalište lutaka.

Prva je rečenica ona koju je Stepinac rekao Paveliću (poslije čega su mu zabranjeni svi javni nastupi): „BOŽJA JE ZAPOVIJED NE UBIJ!“. Drugu rečenicu Stepinac je rekao s propovjedaonice: „POSTOJI SAMO JEDNA RASA, BOŽJA RASA“.

Zašto su na skup pozvani Stepinčevi neprijatelji iz Srbije?

Govornici Hrvati bili su doc. dr. sc. Ivica Šute, don dr. sc. Tomislav Anić, dr. sc. Mario Jareb, prof. dr. sc. Miroslav Akmadža, prof. dr. sc. Jure Krišto, doc. Dr. sc. Mario Kevo, dr. sc. Robin Harris, prof. dr. sc. Juraj Batelja. Dobro je što su rekli svaku riječ i misao koje potvrđuju Stepinčevu svetost, ali smeta što to nije bilo samo slavljenje i zahvalnost što je tako veliki čovjek živio među nama, nego se u stanovitoj nervozi i napetosti provlačila i potreba sporenja srpskoga progona Stepinca,

Govornici Srbi ističu da im je sporan odnos Stepinca prema ideji hrvatske države i da njegovo djelovanje u NDH ima nedostataka pa ne zaslužuje status sveca. Dr. Milan Koljanin i dr. Radmila Radić nisu od onih srpskih povjesničara koji u Stepincu vide zločinca i produženu ruku ustaškoga režima, ali tvrde, napravio je mnoge propuste, posebno mu zamjeraju pokrštavanju Srba. Isto tako, pred prepunom dvoranom hrvatskih katolika, domoljuba i štovatelja Stepinca izjavljeno je kako „za Srpsku pravoslavnu Crkvu Stepinac predstavlja simbol „vekovnog neprijateljstva Vatikana i rimokatoličke crkve prema pravoslavlju“. „Za Srbe slavljenje kardinala Stepinca simbolizuje srbofobiju“. Govorili su kako je zagrebački nadbiskup priznavanjem samostalne hrvatske države priznao da je protivnik zajedničkoga života sa Srbima i pravoslavljem. Zato je, kažu, odbio javno osuditi stotine tisuća nevinih ljudi i nije se javno odredio kao protivnik ustaškog režima. Srpski povjesničari dolaze iz Instituta za savremenu historiju i iz Instituta za noviju historiju Srbije.

Skup je završio. Slušateljstvo je bilo suzdržano i pristojno, tek manji žamor pri izlasku gdje se stalno ponavljalo kako se mora razgovarati. Zašto? Dokle? Nitko nije odgovorio.

Riječ sveta našega mučenika. Riječ prokleta njegovih mučitelja. To su dvije suprotstavljene i najudaljenije točke u svemiru. Ako ne znamo , a očito ne znamo što napraviti i kako se postaviti, poslušajmo Isusa koji je govorio: „NE BACAJTE BISERE PRED SVINJE“ Isus je najveći Židov među Židovima i najveći čovjek među ljudima. Zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac bio mu je vjeran sljedbenik, a Crkva, koja je dom vjere, mjesto je na kojem je služio i zbog kojega je sve muke podnio. Za nas ostale obične vjernike sa svih strana vreba malodušnost i stranputice. Zato si dopuštamo negodovanje kad biskupi, npr., organiziraju sastanak kako bi po tko zna koji put razgovarali sa Stepinčevim neprijateljima. A tko zna zašto su tako prosudili i tko im je misao vodio.

Na trgu pred Katedralom podnevno sunce ipak je osvijetlilo prostor na kojemu moj prijatelj Slavonac prodaje krunice i svete simbole. Nismo jutros stigli prokomentirati važan događaj, ali smo brzo izmijenjenim pogledima potvrdili da smo jednako raspoloženi. Donijela sam prema dogovoru referate svih sudionika, pa smo, na brzinu, izabrali srpski - autora Milana Koljanina. Stranica mnogo, zrak hladan, ruke se koče, listamo nespretno i brzo. Od svih napisanih rečenica zapela nam je za oko ova:“Odnos Stepinca prema vlastima novouspostavljene NDH valja promatrati u širem okviru borbe Rimokatoličke crkve protiv liberalizma i za barem djelomično vraćanje uloge koju je Crkva imala u ranijem razdoblju ...za nadbiskupa Stepinca je novoproglašena velika Hrvatska država bila BOŽJA RUKA NA DJELU! „

Nismo znali da je Nadbiskup to rekao, a kako je lijepo rekao. I ništa nije umanjilo radost zbog te informacije, što je objavljena u neprijateljskome štivu i kao dokaz njegovih neprihvatljivih stajališta. Božja ruka na djelu - eto tako se dogodilo da se iz bisera bačenih pred svinje, jedan pobunio, odvojio i neočekivano dokotrljao do nas.

Branka Šeparović
Hrvatski tjednik

Hrvatski tjednik

Uto, 12-11-2019, 08:54:29

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

PRETPLATA

Svakoga četvrtka
Hrvatski tjednik,
a sve drugo je manipulacija!

Posebna ponuda

Hrvatski tjednik dolazi s vrlo niskom cijenom pretplate!

Godišnja pretplata iznosi samo 678 kuna,

170 eura za zemlje EU i 200 eura za prekooceanske zemlje.

Hrvatski tjednik 210 41

Želimo da Hrvatski tjednik dođe u svaki hrvatski dom!

Podatci u računima

Žiro-račun: 2500009-1101384007

Banka: Hypo Alpe-Adria-Bank
Korisnik: Tempus d.o.o. Zadar
IBAN: HR61 2500 0091 1013 84007
BIC:HAABHR22

KONTAKTI

Hrvatski tjednik

KONTAKTI

TelefonTelefon
Hrvatskog tjednika:
+385 (0)23/305-277

Fax
Fax:
+385 (0)23/309-180

Elektronička pošta
Elektronička pošta:
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Preporučite članke

Podržite članke na jednoj od socijalnih mreža jednim klikom!

Facebook, Tweet, Google+, LinkedIn, Pinterest

Facebook like

Preporučite Hrvatski tjednik, portal i naš forum svojim prijateljima i poznanicima kako bi i oni znali za komentare, reportaže, razgovore i vijesti koje ovdje objavljujemo.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.