Hrvatski tjednik
 

Razgovor s Frankom Burmasom, autorom knjige "Žrtve komunizma na Korčuli"

Dožupan dubrovačko-neretvanski u vrijeme Domovinskoga rata Franko Burmas objavio je knjigu "Žrtve komunizma na Korčuli. Traganje za istinom", svojevrsni korčulanski martirologij u koji su upisane žrtve Drugoga svjetskog rata. Izdavač knjige je Hrvatsko žrtvoslovno društvo, u sklopu Biblioteke documenta Croatica. Tim povodom razgovarali smo s autorom.

Kako je nastala knjiga?

Kao dječak nisam razumio zašto su naši partizani, borci protiv okupatora, ubili meni poznate, mirne i nenaoružane Korcula1sumještane. Odrastajući izvan Blata, školujući se u Splitu i Zagrebu, prostorno i vremenski odmaknut od partizanskih likvidacija na otoku, postalo mi je jasno da se dogodio zločin. Više sam o partizanskim likvidacijama doznao nakon što sam se oženio jer su mojoj supruzi u jamu Paklenicu partizani bacili oca, Mirka Sardelića i njegovoga brata Petra. U istu jamu bačen je i Dušan Šeparović, brat prof. dr. Zvonimira Šeparovića. Nakon raspada komunizma nad jamom smo postavili spomen- ploču i kameni križ. Smatrao sam da je najvažnije napisati istinu o Paklenici. Predložio sam prof. Šeparoviću da o svemu napiše nešto jer sam mislio da je najpozvaniji za to.

Međutim, smatrao je da je preblizu tragediji Paklenice i da ne bi zbog toga mogao objektivno suditi o zločinu. Rekao je da ja to napišem. Rad "Jama Paklenica na sv. Roka 16. kolovoza 1943." objavljen je u Zborniku radova 5. Hrvatskoga žrtvoslovnog kongresa 2010. U radu su opisane žrtve i zločini na blatskome području. Nakon toga bilo je sasvim prirodno da se to učini i za ostala mjesta, i druge jame na Korčuli, pa i u kratkim crtama opiše vrijeme Informbiroa i hrvatskoga proljeća. To je ukratko put koji je vodio do knjige "Žrtve komunizma na Korčuli. Traganje za istinom".

Budući da je knjiga u potpunosti sufinancirana, zašto je njezina cijena 140 kuna?

Tiskar je odredio cijenu knjizi. Ni gospodin Biliš, a ni ja nismo bili zainteresirani za prodaju knjige. Anton Biliš je ušao u financiranje knjige s namjerom da se knjiga podijeli besplatno, a ja sam rekao da ću novac koji dobijem od prodaje samo na predstavljanju knjige dati u dobrotvorne svrhe. Kad je knjiga izišla iz tiska, Biliš mi je rekao da njemu ostavim pet knjiga, a s preostalim knjigama da učinim što želim. Naravno da sam nakon toga promijenio mišljenje i odlučio sve knjige podijeliti besplatno čitateljima kao zahvalnost Antonu Bilišu.

Samo se jedan spasio

U kojemu je mjestu na Korčuli bilo najviše komunističkih zločina?

U Blatu su ih likvidirali 27, u Veloj Luci 16. Je li to najviše na otoku, ako uzmemo u obzir da ih je u oko četiri puta LikvidacijeU Blatu su ih likvidirali 27, u Veloj Luci 16. Je li to najviše na otoku, ako uzmemo u obzir da ih je u oko četiri puta manjem Žrnovu likvidirano 10, ili u još manjem Račišću 9? Teško je točno prosuditi koje je mjesto na otoku bilo najviše pogođeno likvidacijama. Mislim da je to bio najveći gubitak i zločin koji je zadesio otok.manjem Žrnovu likvidirano 10, ili u još manjem Račišću 9? Teško je točno prosuditi koje je mjesto na otoku bilo najviše pogođeno likvidacijama. Mislim da je to bio najveći gubitak i zločin koji je zadesio otok.

Kojim socijalnim skupinama pripadaju žrtve?

Kada sam pisao o likvidaciji dvanaestoro Blaćana u jednoj noći, rekao sam da je među njima bilo golobradih mladića i ljudi zrele dobi, da je bilo siromašnih i marginalnih, da je bilo imućnih i društveno utjecajnih. Možda nisu svi bili moralni uzori, ni bezgrješni svetci, ali su, po općemu sudu svi bili daleko od grijeha koji bi opravdavao smrtnu kaznu. Nema pravila. Bili su iz svih dobnih skupina, različitih zanimanja, imovnoga stanja i obrazovanja. Bili su svi jednaki s obzirom na izmišljene inkriminacije, u kvalifikaciji djela i izrečenim smrtnim kaznama. Sve je bilo nezakonito.

Zar likvidacija bračnoga para Camelli nije prividno izuzetak?

Jest, ali kakav izuzetak! Bračni par Camelli je nakon pada Italije legalno otišao iz Blata jer je Guido bio Talijan iz okolice Barija. Camellijevi su, prema pouzdanim svjedočenjima, pomagali partizanima na razne načine, a u Bariju su u tamošnjoj vojnoj bolnici skrbili za partizanske ranjenike. Iz neobjašnjivih razloga blatski su partizani ih oteli i doveli na Lastovo, gdje su ih na okrutno-obredan način likvidirali. Nakon toga, donijeli su pismenu osudu kojom su Camellijeve kao Blaćane proglasili krivima jer su nakon kapitulacije Italije pobjegli iz Blata, i u Bariju se navodno stavili u službu četničkih snaga. U osudi je sve lažno, izmišljeno i montirano. Onaj tko je pisao osudu ne zna kako se zvao sud koji je osudu izrekao pa je precrtao ime suda koji je u vrijeme likvidacije postojao, a dopisao je sud koji je rasformiran prije likvidacije Camellijevih. Nije uopće iznenađenje što je osuda lažna, izmišljena i montirana, to je bilo pravilo i uhodana praksa, ali su neshvatljivi i potpuno neobjašnjivi razlozi koji su pokrenuli tako kompliciranu i riskantnu operaciju otmice i likvidacije bračnog para, strane državljane. Možda se iznimnost slučaja bračnoga para Camelli može tražiti u odsutnosti svake logike čina, i potpunoj apsurdnosti slučaja.

One koji su bili određeni za likvidaciju najčešće su žive bacali u jame. Je li se tko spasio?

Postoji, koliko mi je poznato, samo jedan slučaj. Ante Vlatko Bučić radio je u blatskoj kovačko-limarskoj radnji. Početkom veljače 1943., otišao je postaviti limeni oluk jednom težaku na kući, desetak kilometara istočno od Blata. Odatle su ga partizani odveli u obližnji logor na razgovor, rekavši da će ga brzo pustiti. No u logoru je bio maltretiran, optuživan i mučen. Odveli su ga nad jamu, gdje su dvojica partizana međusobno dogovarali hoće li ga živa baciti u jamu ili strijeljati? Treći je odlučio da ga bace živa, da tako ne će trošiti metke. Nad jamom su mu odvezali ruke jer da će im žica služiti drugi put. Svjedočeći o tome događaju, Bučić mi je ispričao da uopće nije bio uplašen, a kad ga je jedan od partizana gurnuo u jamu da je jasno vidio sliku sv. Antuna. Kliznuo je kratko i pao na ravnu stijenu, koja je u bočnoj strani imala malu udubinu, kao pećinu, te se tamo uvukao dok su likvidatori u jamu bacali kamenje u nakani da ga dokrajče. Izranjavan uspio se izvući iz jame. Krijući se, došao je kući. Našao je majku u krevetu. Uplakana sa slikom sv. Ante, usrdno je molila. Kad ga je vidjela, rekla mu je da je znala da će doći, jer da je sv. Ante bio s njim. Ubrzo su došli po njega karabinjeri. Nisu povjerovali u njegovu priču, mislili su da je riječ o partizanskoj zamci. Odveli su ga nad jamu, vezali konopom i spustili u jamu do dubine stijene, a onda počeli bacati kamenje kroz otvor. Nakon nekog vremena izvukli su ga iz jame živa i neozlijeđena. Bučić je znao nakon što je čudom preživio da više nigdje nije siguran. Talijani su mu nudili zaštitu ako pristupi njihovim postrojbama, na što je pristao. Zbog toga je osuđen na 20 godina zatvora. Međutim, prije njegova pristupanja talijanskoj miliciji, nad njime su partizani komunisti bez osnove počinili zločin mučenja i ponižavanja te zločin ubojstva. I konačno moram se upitati: jesu li ga svojom smrtnom presudom gurnuli da traži zaštitu kod okupatora?

Zločini su nepobitni bez obzira na manjkavost dokumentacije

Zanimljivo je znati tko su bili nositelji svih tih okrutnih zločina?

Kad govorimo o nositeljima zločina, treba razlikovati idejne nositelje zločina, organizatore i nalogodavce od neposrednih realizatora ideje zločina, tj. neposredne izvršitelje (egzekutore). Ovi prvi zapovjedna su garnitura i oni su sami po sebi poznati. Neposredni likvidatori su skriveni, djeluju u potaji i njihov identitet samo se može nagađati. Tek su neki labilni pojedinci među njima nešto više otkriveni. I danas se na otoku može čuti poneko ime ljudi koji su slovili kao časni ljudi, a bili su dio tima u masovnim likvidacijama kao neposredni izvršitelji (primjerice na Biševu). O kakvim sam sve strašnim mučenjima žrtava slušao radeći na knjizi, ne usuđujem se napisati. Zato je važno reći da je Hrvatska, kad je riječ o komunističkim zločinima i nevinim žrtvama, dugo držala glavu u pijesku. Tek je kao članica Europske unije prihvatila obvezujuću Rezoluciju Vijeća Europe da se dan 23. kolovoza posveti žrtvama komunističkog totalitarnog režima. Malo, rekao bih, za nenadoknadivi gubitak i strašan zločin nad Hrvatima.

Je li knjiga temeljena na dokumentima ili naraciji?

Možda je najbliže istini ako kažem da je knjiga temeljena pretežito na naraciji, kojoj su okosnica nesporne činjenice. KnjigaMožda je najbliže istini ako kažem da je knjiga temeljena pretežito na naraciji, kojoj su okosnica nesporne činjenice. Pismenih isprava (dokumenata) gotovo da i nema. Izostanak pismenih tragova (o likvidacijama, masovnih strijeljanima i jamama grobnicama) nema i zato što su komunisti nalogodavci htjeli zametnuti tragove i skriti zločin. Priče koje čine većinu tkiva knjige dolaze kao posredno svjedočenje, iz druge ruke. Zbog toga i zbog protoka vremena nisu sasvim pouzdane, ali činjenice oko kojih se te vremenom nagrižene priče pletu općepoznate su i nepobitne. Pouzdano se zna tko su žrtve, poznati su nalogodavci zločina. Neposredni izvršitelji zločina su skriveniji, ali ta činjenica da izvršitelj (počinitelj zločina) nije otkriven ne čini zločin nepostojećim.Pismenih isprava (dokumenata) gotovo da i nema. Izostanak pismenih tragova (o likvidacijama, masovnih strijeljanima i jamama grobnicama) nema i zato što su komunisti nalogodavci htjeli zametnuti tragove i skriti zločin. Priče koje čine većinu tkiva knjige dolaze kao posredno svjedočenje, iz druge ruke. Zbog toga i zbog protoka vremena nisu sasvim pouzdane, ali činjenice oko kojih se te vremenom nagrižene priče pletu općepoznate su i nepobitne. Pouzdano se zna tko su žrtve, poznati su nalogodavci zločina. Neposredni izvršitelji zločina su skriveniji, ali ta činjenica da izvršitelj (počinitelj zločina) nije otkriven ne čini zločin nepostojećim.

Koliko je na Korčuli ubijeno onih koji nisu bili otočani?

Za odgovor na to pitanje poslužit će nam tvrdnja Joška Radice iz knjige "Istine nikad dosta", po kojoj su tijekom mjeseca studenoga 1944. na otoku Korčuli jugokomunisti držali u zatvoru 145 uhićenika sa širega dubrovačkog područja i da su od toga 33 zatvorenika likvidirali i bacili u korčulanske jame. Nije utvrđeno tko je od njih bačen u koju od triju korčulanskih jama, masovnih grobnica. Udruga 'Hrvatski domobran' iz Dubrovnika redovito posjećuje, održava i komemorira na jami Vranine. Najveća korčulanska jama Bu(l)tina smatra se i najmasovnijom grobnicom poslijeratnih likvidacija zarobljenih njemačkih zrakoplovaca i mornara koji su svi, ili velika većina likvidirani nad jamom i pobacani u jamu. Njihov se broj nagađa, od 200 do 700 zarobljenika uz još nekoliko (ne govori se koliko) ustaša među njima i 27 mornara ND Hrvatske. I otok Korčula kao i Hrvatska ima previše jama punih bezimenih kostiju, koje već 70-ak godina trunu u jamama. Ako ostavimo stanje ovakvim kakvo jest, našu će se generaciju po odnosu prema žrtvama komunizma, možda, izjednačiti s komunistima koju su te žrtve likvidirali.

Postojao je i ženski logor

Gotovo je nepoznato, a u knjizi o tome pišete, da je u blizini Vele Luke bio ženski logor?

To je čudno, postojao je ženski logor u Veloj Luci s logorašicama, upravom logora, komesarom, logorskim liječnikom, stražarima i ostalim osobljem, što se može iščitati iz nekoliko pronađenih, šturih, polupismeno sročenih izvješća nadležnih tijela vlasti iz 1944. i 1945. godine, a da je to ostavilo tako blijede i nepouzdane tragove u svijesti mještana. Ja se sjećam da sam kao dječak tih godina čuo za ženski logor u Veloj Luci i to me je zgrozilo. Kada sam se nakon raspada komunizma počeo propitivati o ženskom logoru, to nije dalo nikakva rezultata. Obeshrabrilo me je kad mi je Joško Radica rekao da nije naišao ni na jedan trag o postojanju logora. Mislio sam da je logor opća fantazija i htio odustati od traganja. Doznao sam kasnije da je jedan korčulanski partizan i udbaš rekao mome poznaniku da su možda bili prestrogi prema djevojkama iz ženskoga logora, ali da su ih morali izolirati jer su bile prostitutke i suradnice okupatora, a morali su od njih zaštititi mlade partizanske borce. U priči o ženskome logoru u Veloj Luci ostalo je dosta neistraženoga i neotkrivenoga. Ne znam hoće li se pronaći i još dokumenata koji bi priču o ženskome logoru mogli zaokružiti. Možda nešto više svjetla na sudbinu logorašica unese izjava koju je stanoviti Velolučanin povjerio župniku don Većeslavu Magiću uz uvjet da ju objavi nakon 20 godina od dana kad ju je predao.

Ove jame kosturnice postaju svojevrstan teret naraštajima koji s tim zločinima nemaju ništa. Što učiniti?

Taj sam problem dotaknuo u odgovoru na pitanje o jamama, masovnim grobnicama. Vjerojatno je jasno zašto se iskazuje takva nebriga za žrtve komunizma – ratne i poratne. Zato, bojim se, što god bih rekao, bit će samo glas vapijućega u pustinji. Što reći i kome reći kad je Hrvatski sabor otkazao pokroviteljstvo nad ŽrtveMogu se samo nadati da će doći vlast koja se ne će ponašati kao da žrtve komunizma nisu i njezine, naše žrtve. Priželjkujem vrijeme kad će i žrtve komunizma imati pijetet kao i žrtve fašizma, nacizma i ustaštva. Odavno je demokratski svijet komunizam i nacifašizam izjednačio u zlu. Nevinim žrtvama nacifašizma već su davno izgrađeni spomenici, memorijalni kompleksi i muzeji s popisom žrtava, a žrtve komunizma razasute su u tisućama odlagališta otpada, u jamama, rovovima, iskopima, rudnicima i trunu do zaborava, a zagrebački trg, simbol hrvatske znanosti, umjetnosti i kulture i dalje nosi ime maršala Tita, čovjeka koji je odgovoran za sve komunističke žrtve.komemoracijom žrtvama komunizma na Bleiburgu. Mogu se samo nadati da će doći vlast koja se ne će ponašati kao da žrtve komunizma nisu i njezine, naše žrtve. Priželjkujem vrijeme kad će i žrtve komunizma imati pijetet kao i žrtve fašizma, nacizma i ustaštva. Odavno je demokratski svijet komunizam i nacifašizam izjednačio u zlu. Nevinim žrtvama nacifašizma već su davno izgrađeni spomenici, memorijalni kompleksi i muzeji s popisom žrtava, a žrtve komunizma razasute su u tisućama odlagališta otpada, u jamama, rovovima, iskopima, rudnicima i trunu do zaborava, a zagrebački trg, simbol hrvatske znanosti, umjetnosti i kulture i dalje nosi ime maršala Tita, čovjeka koji je odgovoran za sve komunističke žrtve.

Žrnovski partizani prave zvijeri

Znam da ste dugo tražili izdavača. Tko je financirao izdavanje knjige?

Nisam imao problema ni s tiskarom ni s izdavačem, problem je bio u financiranju tiskanja knjige. U našim prilikama nije mi bilo lako naći sponzora za ovakav naslov. Ali neočekivano se javio sponzor iz Bangkoka, Anton Biliš, sin Ante T. Biliša Figulice, pravednika, mučenika i žrtve, kojega su žrnovski partizani 1943. nevinoga uhitili i optužili, nekoliko mjeseci prije nego što se rodio njegov sin Anton, sponzor knjige iz Bangkoka. Antu Biliša Figulicu, časnika kraljevske mornarice, okrivili su da je na partizansku parolu: "Hote u rat", odgovorio parolom: "Ne, hote u rat, nego homo u rat". Uhitili su ga, podvrgli ispitivanju i mučenju, ali Ante nije priznao krivnju za "strašni zločin". U međuvremenu otkriven je pravi pisac parole, pa su žrnovski partizani od zatvorskih vlasti tražili da puste Biliša. Nisu ga pustili jer je bio na smrt izmrcvaren. Biliš je imao zaručnicu koja je bila u drugome stanju pa je netko želio i ishodio dopuštenje da se Biliš crkveno vjenča. Nakon obrednoga vjenčanja, Biliša nisu pustili da umre u vlastitoj kući premda su nalogodavci znali da je nevin, nego su ga strijeljali na groblju sv. Luke u Korčuli. Ova strašna priča, dok je knjiga bila još u rukopisu, slučajno je doprla do Antona Biliša u Bangkok, na jednu od tri adrese na kojima živi. Kad je pročitao knjigu i priču o svojem ocu bio je potresen. Iz Bangkoka mi je poslao novac za tiskanje knjige, iako me do tada nikada nije vidio ni čuo.

Franko Burmas (Blato, 1932.) diplomirao je na Pravnome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Radio je u brodogradnji i pomorstvu u Korčuli, Rijeci, Splitu (Mediteranske igre '79.) i opet u Korčuli. Zbog hrvatskoga proljeća bio je proganjan i morao je napustiti Korčulu. U vrijeme Domovinskoga rata i poraća obnašao je dužnost dožupana Dubrovačko-neretvanske županije. Napisao je više stručnih radova iz područja pomorskoga prava, pomorstva, ribarstva i ribarskoga običajnog prava.

Marko Curać
Hrvatski tjednik

Hrvatski tjednik

Sri, 13-11-2019, 23:02:59

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

PRETPLATA

Svakoga četvrtka
Hrvatski tjednik,
a sve drugo je manipulacija!

Posebna ponuda

Hrvatski tjednik dolazi s vrlo niskom cijenom pretplate!

Godišnja pretplata iznosi samo 678 kuna,

170 eura za zemlje EU i 200 eura za prekooceanske zemlje.

Hrvatski tjednik 210 41

Želimo da Hrvatski tjednik dođe u svaki hrvatski dom!

Podatci u računima

Žiro-račun: 2500009-1101384007

Banka: Hypo Alpe-Adria-Bank
Korisnik: Tempus d.o.o. Zadar
IBAN: HR61 2500 0091 1013 84007
BIC:HAABHR22

KONTAKTI

Hrvatski tjednik

KONTAKTI

TelefonTelefon
Hrvatskog tjednika:
+385 (0)23/305-277

Fax
Fax:
+385 (0)23/309-180

Elektronička pošta
Elektronička pošta:
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Preporučite članke

Podržite članke na jednoj od socijalnih mreža jednim klikom!

Facebook, Tweet, Google+, LinkedIn, Pinterest

Facebook like

Preporučite Hrvatski tjednik, portal i naš forum svojim prijateljima i poznanicima kako bi i oni znali za komentare, reportaže, razgovore i vijesti koje ovdje objavljujemo.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.