Hrvatski tjednik
 

Dokle laži na mrežnim stranicama Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj (2)

U prošlome broju nizanke upozoreno je na mnoštvo neistina i faktografskih pogrešaka u «slučaju» zagrebačkoga srpskopravoslavnoga mitropolita Dositeja, koji dokazuju da nema govora o nekakvoj njegovoj «mučeničkoj smrti» u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, posebice «svakodnevnome mučenju» i o tobožnjoj surovosti katoličkih redovnica milosrdnica prema njemu. No potpuno je autonomno bilo pravo Srpske pravoslavne crkve da ga 21. svibnja 2000. u beogradskome hramu sv. Save na Vračaru, po onodobnome patrijarhu Pavlu, proglasi «sveštenomučenikom» i uvrsti u «imenoslov srpskih svetitelja» stradalih od «ustaške ruke» i «razjarenih pavelićevsko-ustaških sestara». Također se, unatoč očitoj zlonamjernoj instrumentalizaciji mitropolitova lika (bez obzira na to što se ničim ne da opravdati njegov izgon iz Zagreba), može ocijeniti mudrim nemiješanje predstavnika hrvatskih državnih vlasti ili Katoličke crkve u njegovo proglašenje svetim. Usputno, kad bi barem i srbijanske državne vlasti i Srpska pravoslavna crkva poštivala takvu autonomnost Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj.

Nadbiskup Alojzije Stepinac nije se šalio!?

Na žalost, slične se povijesne krivotvorine mogu pronaći i na mrežnim stranicama drugih biskupija (eparhija) Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj, na koje je potrebno barem ukratko upozoriti.

Tako je Eparhija gornjokarlovačka na svojoj mrežnoj stranici www.eparhija-gornjokarlovačka.hr popriličan niz godina čitateljskoj javnosti nudila životopis episkopa Save Trlajića, u kojemu je, pored ostaloga, izneseno niz ničim argumentiranih ocjena i laži, kao npr. da su ga ustaše «odmah po preuzimanju vlasti proglasili za taoca 'nove katoličke države Hrvatske', da je zagrebački nadbiskup «Alojzije Stepinac otvoreno rekao vladiki da mora napustiti 'hrvatski' Karlovac, inače će biti likvidiran» te da se nakon episkopova odbijanja odmah vidjelo kako se «nadbiskup nije šalio» jer je uhićen i strahovito mučen, zatim da su «za vrijeme njegova mučenja u Plaškome, ustaše pjevali: 'Svi koji ste u Hristu rođeni - u Hrista ste se obukli'.» Opisan je također, razumije se, posebno dojmljiv oproštajni susret episkopa s njegovom majkom: «Kada su vladiku posle mučenja poveli na stratište, njegova majka je stajala pored crkve i čekala da ga provedu. Htjela je, još jedanput, vidjeti sina i s njime se pozdraviti. Mučitelji joj to, međutim, nisu dopustili. Vladika je, ipak, vezanim rukama blagoslovio majku i otišao u smrt.» Prema pisanju crkvenoga povjesničara i episkopa dr. Atanasija Jevtića u knjizi "Srpska Crkva u Drugom svetskom ratu" to se zbilo «sredinom kolovoza 1941.», kada je «oko dvije tisuće Srba, vezanih žicom po dvojica, odvedeno putem prema Velebitu. U toj je skupini bio i episkop Sava Trlajić. Pretpostavlja se da je episkop Sava ubijen na Velebitu.»

Ustaški dobro uvježbani višeglasni zbor?

Budući da nema točnih povijesnih podataka o završetku episkopova života, mrežna stranica objavljuje sljedeći događaj: «Nekoliko godina kasnije, u bašaidsku crkvu, u kojoj je vladika Sava službovao kao mjesni paroh, svratio je nepoznat čovjek. Sreo je tadašnjega upravnika pošte Savu Saravolca. Sava je, inače, bio dugogodišnji pojac u bašaidskoj crkvi i to je s ponosom isticao. 'Jeste li poznavali vladiku Savu Trlajića?', upitao je nepoznati Saravolca. 'Čuo sam da je bio sveštenik u Bašaidu'. 'Kako da ne! Vladika me je školovao. Njemu sam zahvalan za sve što sam u životu postigao'.

Zatim je upitao nepoznatoga: 'Otkud poznajete vladiku?'

'Bio sam neposredan svjedok njegova stradanja' - odgovorio je neznanac. 'Ustaški mučitelji doveli su vladiku na jednu poljanu i nastavili mučenje. Živom su mu kožu odrali i posuli solju. Zatim su ga zakopali u zemlju. Samo mu je glava virila. Potom su dovukli gvozdenu drljaču i vukli je preko njegove glave, sve dok nije dušu predao Gospodu. Dalje ne znam. Biće da su ga ustaše bacili u jednu od mnogobrojnih jama u tom kraju, srpskih grobnica. Ni smrt ga, dakle, nije odvojila od naroda'.

Nepoznati se okrenuo i otišao, a Sava je ostao skamenjen, ne uspjevši ga upitati za ime....»

Razmišljajući nad ovim tekstom, svatko bi se trebao najprije zapitati, ako mu je, dakako, stalo do povijesnih činjenica i istine - postoji li ijedan argument za spomenute tvrdnje? Konkretno, kada su i gdje ustaške vlasti proglasili episkopa Savu za taoca «nove katoličke države Hrvatske»? Kada i u kojoj je to prigodi nadbiskup Stepinac otvoreno nagovarao vladiku da napusti «hrvatski» Karlovac i prijetio mu da će inače biti likvidiran? Temeljem čega se tvrdi da se nadbiskup «nije šalio» i da je kriv za episkopovo uhićenje i mučenje? Tko je skladao crkvenu pjesmu, očito, poznatu i prihvaćenu u katoličkome puku, koju su pjevali i ustaše mučeći episkopa Savu: «Svi koji ste u Hristu rođeni - u Hrista ste se obukli» ili su ustaše, možda, imali dobro uvježbani višeglasni zbor? Episkop SavaKoliko je uvjerljiv nepoznati «svjedok», koji je svjedočio o mnoštvu pojedinosti episkopove smrti: guljenje kože, posipanje soli, zakapanje u zemlju s glavom iznad i guranjem željezne «drljače» preko njegove glave na nepoznatome mjestu nepoznatoga datuma?

Srpski narodni poslanik o episkopu

Varijacije na istu temu papagajski ponavljaju brojne mrežne stranice, «znanstvene» studije, novinski napisi. Tako npr. potpuno istu «priču» donosi i mrežna stranica www.plaski-lika.com u rubrici «Naše vladike», a www.glas-javnosti.rs obogaćujući je malom nijansom: «Dok su mučeni, s gramofona je puštana ploča: "Lelici vo Hristova krestistesja". Još veću nedoumicu stvara protojerej Jovan Silaški, koji na mrežnoj stranici www.kikindske.rs postavlja doista glupo pitanje u nastojanju dramaturškog zapleta - jesu li kosti episkopa Save «u more bačene?» («Kikindske novine». 17. srpnja 2014.).

Koliko god se brojni spomenuti primjeri činili ne samo neutemeljeni, nego i nelogični, cijelom se «slučaju spiskopa Save Trlajića» treba pristupiti ozbiljno i znanstveno-objektivno jer se on uporno ponavlja u tolikoj mjeri da je to jednostavno nemoguće registrirati, a pogotovu pobijati. On je ne samo preveden na brojne svjetske jezike, poslan mnogim znanstvenim i crkvenim ustanovama, nevladinim udrugama i drugim mjerodavnim organizacijama, nego se uporno, stalno i sustavno, doslovce bezprekidno ponavlja. O tome najbolje svjedoči jedan od najsvježijih primjera – nedavni nastup Aleksandra Čotrića, narodnoga poslanika i predsjednika Stalne delegacije Narodne skupštine Republike Srbije u Interparlamentarnoj skupštini pravoslavlja na međunarodnoj konferenciji na temu: „Drugi svetski rat - kršćansko motrište: sedamdeset godina kasnije“ 8. listopada ove godine u njemačkom Düsseldorfu, u kojemu je istaknuo «slučaj» «episkopa gornjokarlovačkiog Save Trlajića» (www.parlament.gov.rs).

Nadbiskupovo zauzimanje za episkopa kod Poglavnika

No potrebno je istaknuti da su na obnovljenoj mrežnoj stranici Eparhije gonjokarlovačke nedavno (pod hitno?) uklonjeni gotovo svi dotadašnji «sporni» podatci o episkopu Savi, što je svakako hvalevrijedan potez sadašnjega gornjokarlovačkog piskopa Gerasima (Popovića) i njegovih suradnika pa se danas u rubrici «Episkopi» pod rednim br. 21. čitateljima pod naslovom : «Sava Trlajić (Sv. Sava Gornjokarlovački( (1938.-1941.)» nudi tekst sljedećega sadržaja: «Sava Trlajić – mirsko mu je ime bilo Svetozar – rođen je u Molu u Bačkoj 19. jula 1884. godine. Osnovnu školu svršio je u Molu, a klasičnu gimnaziju i bogosloviju u Sremskim Karlovcima. Pravni fakultet završio je u Beogradu. Studijski ispit polagao je na pravnome fakultetu u Zagrebu... Sa svojim mnogobrojnim sveštenicima i vjernicima odveden je iz Plaškog u Gospić, gdje mu se gubi svaki trag. Na ovaj njegov krsni put do kućnih vrata ispratila ga je od starosti i bola oronula majka Jelisaveta, rođena Karakašević.»

Da je krajnje zlonamjerno i neutemeljeno uplitanje zagrebačkoga nadbiskupa bl. Alojzija Stepinca u «slučaju episkopa Save Trljajića», koji je unatoč svim višegodišnjim manipulacijama i krivotvorinama doista mučenik, bezrazložno pogubljen zbog pripadnosti i vjernosti svome srpskom narodu i Crkvi, jasno je iz dopisa nekadašnjega beogradskog nadbiskupa Josipa Ujčića, sačuvanoga u nadbiskupskom arhivu, kojega je poslao zagrebačkom nadbiskupu 29. prosinca 1941. U njemu moli nadbiskupa Stepinca da se zauzme za episkopa gornjokarlovačkog Savu Trljajića:

«Ovaj se čas nalazi kod mene pravoslavni podkarpatski biskup Vladimir (kojega su Mađari poslali preko granice) u sljedećoj stvari:

Gornjokarlovački episkop Sava Trljajić nalazi se u Hrvatskoj u zatvoru, navodno u Lepoglavi(?), ili u kojem drugom logoru. Njegova majka u Beogradu, starica od 87 godina, nalazi se skoro in extremis; željela bi vidjeti sina prije svoje smrti.

Pisao sam i preuzvišenomu delegati Marconeu moleći ga, da se zauzme kod Vlade u Zagrebu, da dopuste episkopu Savi da smije posjetiti svoju majku: držim, da bi bila to velika utjeha za majku i sina, doista božićna utjeha.

Iz čovjekoljubnih razloga, koje mi diktira kršćanska savjest, a i iz drugih važnih razloga, koji leže u javnome interesu, slobodan sam zamoliti i vašu Preuzvišenost, da blagoizvoli, ako ikako moguće, u toj stvari intervenirati.»
Nadbiskup je ubrzo poslao beogradskome nadbiskupu pismeni odgovor 31. prosinca 1941. koji je također sačuvan, u kojemu doslovce pored ostalog stoji:

«Osobno sam intervenirao kod Poglavnika zajedno s legatom Sv. Stolice Marconeom.» (isto, str. 256.).

Dakle ova dva citirana dokumenta razobličuju ne samo sve laži o nadbiskupu Stepincu nego i neistine iz života episkopa Save. Naime, ako je nadbiskup (ne)izravno kriv za episkopovo uhićenje i pogubljenje «sredinom kolovoza 1941.» (sugestivno se u napisu navodi na zaključak da je nadbiskup to upravo i želio), zašto bi se u prosincu iste godine uopće zauzimao za njegovo puštanje na slobodu osobno kod Poglavnika? Zatim, ako je episkopova majka gledala svoga sina kako ga vezanoga žicom odvode na stratište, zašto bi se četiri mjeseca kasnije uopće nadala iz Beograda da bi on mogao biti pušten? Previše je nejasnoća, interpretacija, nepoznanica, «svjedočenja», upitnika, proturječja, ukratko – bujne mašte s popriličnom količinom mržnje brojnih srpskih povjesničara, koji su, istina, daleko od povijesnih činjenica, ali koje se prelijevaju po mnogim mrežnim stranicama.

Tomislav Vuković
Hrvatski tjednik

Hrvatski tjednik

Pon, 22-10-2018, 17:36:25

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

PRETPLATA

Svakoga četvrtka
Hrvatski tjednik,
a sve drugo je manipulacija!

Posebna ponuda

Hrvatski tjednik dolazi s vrlo niskom cijenom pretplate!

Godišnja pretplata iznosi samo 678 kuna,

170 eura za zemlje EU i 200 eura za prekooceanske zemlje.

Hrvatski tjednik 210 41

Želimo da Hrvatski tjednik dođe u svaki hrvatski dom!

Podatci u računima

Žiro-račun: 2500009-1101384007

Banka: Hypo Alpe-Adria-Bank
Korisnik: Tempus d.o.o. Zadar
IBAN: HR61 2500 0091 1013 84007
BIC:HAABHR22

KONTAKTI

Hrvatski tjednik

KONTAKTI

TelefonTelefon
Hrvatskog tjednika:
+385 (0)23/305-277

Fax
Fax:
+385 (0)23/309-180

Elektronička pošta
Elektronička pošta:
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Preporučite članke

Podržite članke na jednoj od socijalnih mreža jednim klikom!

Facebook, Tweet, Google+, LinkedIn, Pinterest

Facebook like

Preporučite Hrvatski tjednik, portal i naš forum svojim prijateljima i poznanicima kako bi i oni znali za komentare, reportaže, razgovore i vijesti koje ovdje objavljujemo.

Copyright © 2018 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).