Hrvatski tjednik
 

 Knjiga HRB, FENIX I UDBA, SLUČAJ STJEPANA CRNOGORCA autora Igora Omerza donosi istinu o strašnome Udbinu zločinu, o ubojstvo o kojemu se nije ništa znalo 42 godine

Knjiga HRB, FENIX I UDBA, slučaj Stjepana Crnogorca, Društvo za raziskovanje polpretekle zgodovine, Radenci, gosp. Igora Omerza, piše o našemu rođenom bratu. Prije negoli sam knjigu počela čitati, dugo sam razmišljala nad našom zajedničkom obiteljskom slikom, koja se nalazi na početku knjige. Premda sam tada Crnogorac knjigabila malo dijete, sjećam se trenutka kada i kako nas je majka pripremala za slikanje, kojemu smo se mi djeca veoma veselili i kako nas je poredala prema godini rođenja. Danas dok gledam ovu sliku, obuzima me tjeskoba jer razmišljam o mučeničkoj smrti našega malog razigranog i veseloga brata Stjepana. Tko je tada mogao naslutiti da će to malo živahno dijete, kad odraste u stasitoga, pametnog, zdravog, nadarenog i školovanoga mladića, oteti glavati, namrgođeni udbaški zločinci, koji su sudjelovali u mnogim zločinima domaćega i međunarodnoga zlosilja, kao što su otmice, tajna ubojstva političkih neistomišljenika, izmišljanje lažnih sudskih postupaka, zatvaranja, mučenja i drugih strahota? Znamo da se o tomu, za vrijeme zlosilne komunističke vlasti, moralo šutjeti jer je za svaki spomen njihovih zločina čekala velika kazna. Mnogo je od toga spomenutoga opisano u knjizi g. Omerza i popraćeno dokazima.

O gaženju temeljnih ljudskih prava nije se smjelo ni misliti, a kamoli o njima javno progovoriti. I danas se o njihovim zločinima šuti, jer to ne žele ovdašnji političari, a ako se koji primjer i spomene, odmah nadobudni vikači i smutljivci viču i graču da se ne bi očitovala zlodjela njihovih djedova i očeva. Svima nam je jasno da sinovi štite ubojice - svoje djedove i očeve, a očevi sinove, i tako više od 20 godina. Kako će sinovi govoriti svojim očevima da pred sudom moraju odgovarati za svoja zlodjela?! Ipak, zahvaljujući hrabrim istražiteljima (gospodi Boži Vukušiću, Romanu Leljaku, Igoru Omerzu, i dr.) udbaški zločini izlaze na vidjelo, a i imena ubojica. Bilo bi dobro kad bi sve objelodanjene knjige spomenutih istraživača pročitali svi političari u svima republikama bivše države, a i tzv. 'ugledni' odvjetnici i sudci iz bivših republika, koji i danas rade u 'neovisnomu sudstvu', u Hrvatskoj ili u nekoj drugoj bivšoj republici. Osobno se ne bavim politikom, ali zdravim razumom zaključujem da bivši udbaši, komunisti, ubojice, izdajnici, doušnici, Udbini suradnici, ne bi smjeli biti na vodećim mjestima u hrvatskoj slobodnoj Stjepan Crnogoracdržavi. Djeluju smiješno kad god se pojave u javnosti koliko su samodopadni. Izgledaju kao zalutali crni oblaci u vedrinu. Neka oni rade svoj strukovni posao, ako su ga stekli svojim trudom!? Držim da nije u redu, pošteno, a ni dostojno prolivene krvi naših mučenika da državu vode oni čiji su djedovi i očevi ubijali Hrvate, nevine mladiće, StjepanStjepan je bio u svemu revan i dosljedan. Htio je mnogo znati, vidjeti, naučiti, drugima pomoći... Tko se imalo s njim družio, mogao se uvjeriti da je to plemeniti mladić koji ima svoj stav. Samo nije razumio i shvatio ljudsku zloću, komunističko udbaško zvjerstvo. On je o svakomu sudio svojim životom i odgojem. Zaboravio je da je naš život oblikovalo kršćanstvo, evanđelje, a udbaške zločince oblikovao je otac laži, Sotona.djevojke, djecu, očeve, časne sestre, duhovne pastire, svećenike.

Tragajući za našim nestalim bratom Stjepanom, proučavala sam malo taj udbaški, đavolski, nečasni posao i njihove strahote, koje su oni činili hrvatskomu narodu i drugim narodima, protiv najdragocjenijega Božjeg dara - čovjeka i života. Zato i naglašavam da nisu dostojni obnašati bilo koju vlast u ovomu ispaćenom narodu. Osjetila sam prošlih mjeseci, kada se spomenu komunistički zločini u bilo kojoj bivšoj Republici, da se odmah pojavi neki naručeni novinar sa svojim lažljivim, zaoštrenim tvrdnjama, kao oštra stijena i niječe istinu koja se u ovoj knjizi nalazi, s osobnim potpisom naredbodavaca ili zločinaca. Kada to čovjek vidi i doživi, a danas s dokazima, čovjeka prožima jeza od te udbaške zloće i nečovječnosti. Čitajući Omerzovu knjigu, doživjet ćete to i sami, štoviše, zaključit ćete da bivšoj državi nisu trebali školovani odvjetnici ni sudci. Udba je bila vlast i sudstvo. Jer da je država imala sudce i sudstvo, naš bi Stjepan i danas bio živ. Tito je tada rekao: 'Oni koji su mrtvi su mrtvi, a onima koji su ostali živi, njima ćemo suditi kako treba i zna se kakav rezultat toga treba biti.' (Magnetofonski snimak s 13. sjednice Predsjedništva SFRJ, 19. rujna 1972., str. 18., Arhiv Jugoslavije. Predsjedništvo SFRJ, 803., fas. 4., u knjizi str. 141.)

O bratu Stjepanu i o njegovoj duševnosti

Stjepan je bio u svemu revan i dosljedan. Htio je mnogo znati, vidjeti, naučiti, drugima pomoći... Tko se imalo s njim družio, mogao se uvjeriti da je to plemeniti mladić koji ima svoj stav. Samo nije razumio i shvatio ljudsku zloću, komunističko udbaško zvjerstvo. On je o svakomu sudio svojim životom i odgojem. Zaboravio je da je naš život oblikovalo kršćanstvo, evanđelje, a udbaške zločince oblikovao je otac laži, Sotona. Kada se našao u tuđini i počeo živjeti s mnogim ljudima, pa i međunarodnim udbaškim doušnicima, lažljivcima i međunarodnim zajedničkim udbaškim suradnicima, nije mogao odmah naslutiti kamo će ga ta poznanstva odvesti i da će mu se dogoditi ono što mu se dogodilo. Ipak, bio je premlad da bi shvatio kako ima vukova u ovčjemu runu. Udbaški zloćudni grabežljivci, saznavši da Stjepan misli drukčije od njih, počeli su smišljati kako ga zaskočiti i tako ga se zauvijek riješiti, jer što će im čovjek koji misli svojom glavom, a ne njihovom (komunističkom-udbaškom)? Poznato je da komunisti nisu nikada bili za ljude koji su znali misliti. Takvi su im smetali, pa i Stjepan.

Očito je da su ga se pobojali, premda nije uopće ušao u bivšu državu, a sigurno nije ni mislio doći, kao ubojica, s stjepan crnogorac2drugom skupinom, koja nije ni pripremana. Udba je to znala. U svomu udbaškom strahu, o svemu što su čuli o njemu (rekla - kazala), odmah su nada nj ispružili svoje grabežljive udbaške koljačke šape i u svomu bezumlju smišljali kako ga oteti i usmrtiti. Čitajući Omerzovu knjigu, zastajem nad činom Stjepanove otmice, za koju smo kao obitelj već prije doznali, ali toliko me to potresa da ništa drugo ne bih čitala, nego bih samo danima stala nad opisom otmice, jer mnoge Udbine izmišljotine, zloće i nedosljednosti zdrav razum ne može prihvatiti. Otmica u rano jutro. Stavljaju mu lisice na ruku, a on im primiče i drugu ruku... Odvode ga, kao janje na klanje. O, brate! Ni riječi nisi izustio!? Tebe su udbaški zločinci oteli i usmrtili. Stjepane! Umjesto da krikneš, ti nagovaraš zločince da trebaju - zaključati vrata kuće kao i vrata od vrta. (Str. 183.) Da! To si ti, Stjepane! To je naš kršćanski odgoj, naša uljudba, pa i u tim teškim trenutcima, u kojima si tada bio. Govorio si iz svoje ljudske tankoćutnosti. U kakvim si okrutnim, zločinačkim i grabežljivim rukama bio, a pokazao si toliku uljudnost prema domaćinu kuće...! O! To si ti, Brate! To je odgoj koji su nam dali naši dobri roditelji. Ti postupaš ljudski, a otmičari te vode u sigurnu smrt. Koliko se u tomu očituje tvoja osobnost? Da, znam! Ti nisi mogao biti drukčiji. A tvoji otmičari... ti udbaški zločinci, krvopije tvoje nevine krvi ...?

Stjepan i njegove uzničke zabilješke

Gosp. Omerza iz tvojih zabilježaka naglašava sljedeće: Zanimljivo je i to da u opsežnim Stjepanovim Zabilješkama iz podruma i na očuvanim audiosnimkama i prepiskama udbaških saslušanja otetoga Crnogorca vježbanje iz gađanja na Gurlspitze nigdje nije ni spomenuto, iako je to jedan od ključnih elemenata na kojima bi Sestra Crnogoracjugorežim mogao izgraditi sudski postupak protiv Stjepana Crnogorca. Iz napomenutoga proizlazi da je Stjepanu smrtna sudba bez suđenja zapovjeđena već odmah nakon što su ga nasilno doveli u Jugoslaviju, a režimskim se krvnicima nije činilo vrijednim potražiti čvrste argumente na osnovi kojih bi ga mogli dovesti pred sud.' (Str. 80.) Prije otmice znali su da će ga bez suđenja mučiti i usmrtiti.

Stjepane! Ti znaš da su Isusovi neprijatelji i mučitelji, za izdaju i otmicu, dobili 30 srebrnjaka. Izdajnik Juda, kada je vidio što je učinio, bacio je taj krvavi novac. Tvoji su otmičari dobili: 20.000 dolara i 70.000 novih dinara. (Mužičeva pisana dojava Gorencu /4. srpnja 1972./, zahtjev za krvave novce; Arhiv Slovenije /u knjizi, str. 188., 189.). Oni nisu bacili novac tvojom krvlju natopljen, nisu se pokajali za svoj zločin, niti su nam rekli gdje su pokopali tvoje izmučeno tijelo. Ništa nam nisu rekli. Još žive od toga krvavog novca. Željela bih znati mogu li još nositi to svoje sramotno lice, svoje oči, koje su gledale posljednje trzaje tvoga beživotnog tijela? Stjepane! Mogu li oni o svojim ramenima nositi ruke i njima stavljati zalogaj u usta, a tim su te istim rukama oteli, udarali, mučili i usmrtili te i od nas svih skrili tvoje mrtvo tijelo? Kako vidimo u knjizi, nisu se uspjeli skriti kako su mislili. Naši ljudi u tuđim zemljama, pa tako i mladi feniksovci, težili su samo jednomu cilju: imati svoju slobodnu državu o kojoj su oni, a i svi iskreni Hrvati, domoljubi, stalno mislili i sanjali. Premda su bili u tuđini, njihove su oči i misli stalno bile na njihovim ostavljenim pragovima, licima roditelja, braće i sestara, na njivama, poljima i mrginjima, na sivome kamenu, na moru, gdje svoje stope iz tuđine nemoćno gledaju, razmišljajući kako se osloboditi zločinačke komunističke vlasti, a svoj narod osloboditi od komunističkih okova.

Stjepan i slobodna domovina

Težnja svakoga pravog domoljuba slobodna je domovina i sloboda njegova naroda. Mi stariji veoma dobro znamo SlobodaTežnja svakoga pravog domoljuba slobodna je domovina i sloboda njegova naroda. Mi stariji veoma dobro znamo da je komunizam zatirao svaku slobodu i svima nametnuo bezbožnički svjetonazor, da bi u svakomu pravom Hrvatu uništavao njegovo osobno, vjersko, domoljubno, narodnosno. Ali uza sve prijetnje i sva krvoprolića, nisu uspjeli uništiti hrvatske plemenite težnje. Ni skupno ubijanje svećenika, časnih sestara, dokazanih vjernika i vođa našega naroda nije zaplašilo pravoga Hrvata da ne razmišlja o svojoj slobodi u svojoj slobodnoj državi. Iz ovoga vidimo, a naši povjesničari dobro znaju, a i nama koji to nismo, svjesni smo da je malomu narodu borba za opstanak i samoodržanje veoma teška i zahtjevna.da je komunizam zatirao svaku slobodu i svima nametnuo bezbožnički svjetonazor, da bi u svakomu pravom Hrvatu uništavao njegovo osobno, vjersko, domoljubno, narodnosno. Ali uza sve prijetnje i sva krvoprolića, nisu uspjeli uništiti hrvatske plemenite težnje. Ni skupno ubijanje svećenika, časnih sestara, dokazanih vjernika i vođa našega naroda nije zaplašilo pravoga Hrvata da ne razmišlja o svojoj slobodi u svojoj slobodnoj državi. Iz ovoga vidimo, a naši povjesničari dobro znaju, a i nama koji to nismo, svjesni smo da je malomu narodu borba za opstanak i samoodržanje veoma teška i zahtjevna.

Udba i danas radi svoj posao. Udbaški strah još tinja u kostima mnogih odanih izgubljenih poslušnika. Ipak, vrijeme ih polagano gazi, pritišće, nestaju sami u sebi, premda jedan drugoga žele spasiti. Bore se za svoj opstanak. Ne dao Bog da se ikada više udbaši vrate na vlast bilo gdje na svijetu sa svojim bezumljem. Mnogi su hrabri ljudi pokušavali, na ovaj ili onaj način, doći do željene slobode, pa iako bi svaki pokušaj završio uhićenjem ili usmrćenjem, od cilja se nikada nije odustalo. Tako su i feniksovci željeli i težili k istomu cilju: uzdrmati komunističko vodstvo da shvate kako se trebaju ukloniti i da pod njihovim zlosiljem život postaje nepodnošljiv. Danas, kada imamo svoju državu, treba nam mnogo jakosti i mudrosti da nas velike svjetske sile s domaćim izdajnicima ne odvedu na stranputicu, za svoju korist i u nova sotonistička stradanja. Sagledavši sve okolnosti, ipak možemo sigurno reći da su feniksovci dali svoj prinos našoj današnjoj samostalnosti, ma koliko se to nekomu činilo drukčije. Oni i svi drugi bili su vjesnici naše samostalnosti i slobode. To su hrabri ljudi, kao Ante Starčević, Stjepan Radić, Andrija Hebrang, Franjo Tuđman, Bruno Bušić, Zvonko Bušić i drugi, jer su znali za čim teže i što hoće. Zato pitam: zašto bi Stjepan bio kriv? Zar zato što je razmišljao i nastojao pomoći svomu narodu da živi u svojoj slobodnoj državi?!

Slobodan hrvatskoga naroda – Stjepanov san

Svi naši odani vitezovi dobro su poznavali istinitu povijest svoga naroda, koja je bila puna krvoprolića i natjecanja susjednih moćnika. Tko bi nama zavladao, teško bi nas se odrekao. U našoj su se povijesti stalno pojavljivale virovite bujice, iz kojih se očitovala hrvatska želja za samostalnom državom. Upravo je to smetalo vlastodršcima i onim Hrvatima koji nisu nikada voljeli svoj narod, niti su željeli hrvatsku državu, nego su podilazili i ulizivali se našim neprijateljima. Takvih ima i danas. Jer da nije tako, svi bismo bili kao jedan. Danas još uvijek nije dobro jer ima mnogo onih iz zločinačke komunističke vlasti koji ne vole hrvatsku državu i tuguju za bivšom tvorevinom, pa zato mučno i teško napredujemo. Mnogi od nas ne mogu doći do posmrtnih ostataka svojih najdražih, a o njihovim ubojicama malo tko što poduzima da bi sudski odgovarali za svoja zlodjela. Još se uvijek prešućuju komunistički i udbaški zločini. Iz ove knjige vidimo što su činili i kako su s ljudima postupali? Hrabrost i dolazak feniksovaca, KomunistiDanas još uvijek nije dobro jer ima mnogo onih iz zločinačke komunističke vlasti koji ne vole hrvatsku državu i tuguju za bivšom tvorevinom, pa zato mučno i teško napredujemo. Mnogi od nas ne mogu doći do posmrtnih ostataka svojih najdražih, a o njihovim ubojicama malo tko što poduzima da bi sudski odgovarali za svoja zlodjela. Još se uvijek prešućuju komunistički i udbaški zločini. Iz ove knjige vidimo što su činili i kako su s ljudima postupali?kako opisuje g. Omerza, ' potresao je totalitarnu jugoslavensku državu, (ali ne i cijeli svijet kao Watergate), prije svega njezinu političku, vojnu i udbašku elitu.' (str. 110.) Osjeća se da su ih oni toliko uzdrmali da se od feniksovačkoga straha nisu nikada oporavili. Još su životarili nekoliko godina i tako se rasplinuli u svomu mraku – zločinci, ubojice, krvopije, lažovi, klevetnici. Gledamo njihove posljednje trzaje za opstankom, ali nakon toliko izmišljotina i lažnih uvjerenja u današnje vrijeme samo o Stjepanu, teško da im umno zdrav čovjek povjeruje bilo što da kažu. Iz Feniksova pothvata jasno se vidi da oni nisu došli ubijati, nego osloboditi svoj narod od komunističkih zločinaca i ubojica. Da su htjeli ubijati, ubili bi vozača kamiona i druge koje su susretali na putu. Oni su se pripremili za nepredviđeni napad... samoobranu.

Moj brat i udbaški strvinari

Čitajući ovu knjigu i približujući se njezinu kraju, zapljusnulo me je mnoštvo udbaške zloće. Preda mnom se ispriječilo mnogo udbaških laži, njihovih plaćenih novinara i dnevnih listova u kojima su klepetali svoje izmišljotine i 42 godine obmanjivali našu obitelj i širu javnost da je Stjepan živ, da se sklonio u neku drugu državu, da je viđen ondje, ovdje, sve da bi prekrili svoj zločin, a oni su ga već davno oteli, mučili i usmrtili, kako se vidi iz priloženih dokaza u knjizi g. Omerza. Ostajem začuđena nad tolikim udbaškim strvinarima, koji su se udružili u udbaško zlo kolo i zajedno pleli omču za Stjepanovu otmicu, cijeli udbaški vrh bivše države i Tito. Toliki su se bojali Stjepana, kao da je imao tisuće naoružanih vojnika. Stjepan, veseli mirni mladić nije nikada imao ni praćku, a kamoli osobni pištolj ili nešto slično. Njegovo je oružje bila njegova ljubav prema domovini i svomu narodu. Držim da je to naravno svakomu čovjeku, bilo kojemu narodu pripadao. Kada čovjek sve ovo čita i malo razmisli, jednostavno ne može povjerovati do kakvih je podataka došao g. Leljak, a g. Omerza ih u knjigu stavio da zauvijek ostane zapisano što se sve radilo i poduzimalo s ljudima bez sudskih postupaka. Budući da je cijeli udbaški vrh bio zauzet Stjepanovom otmicom, činilo se kao da su samo brinuli kako će ga oteti, bez suđenja mučiti i usmrtiti i nakon svega roditeljima, braći i sestrama, a i široj javnosti, od vremena do vremena, bacati prah u oči i izmišljati da je ovdje ili ondje.

Unatoč svemu, Stjepan će ostati svijetli lik u hrvatskoj povijesti jer nije ništa učinio protiv ljudskih života. Znam, Stjepan je zvjerski mučen i u neopisivim mukama usmrćen. Ali, poznajući ga kao brata, mogu samo zamisliti koliko mu je bilo teško, jer je znao da će ga usmrtiti, a da nitko od obitelji ne će nikada doznati gdje je, kako je nestao i gdje je umro.

Otkriće zagonetke Stjepanova nestanka

Ipak, kako znamo, Bogu ništa nije nemoguće. Nakon mnogo godina, kada se nitko nije mogao nadati nekomu otkriću, novoj spoznaji o Stjepanovu nestanku, g. Roman Leljak pronašao je dokaze o otmici i zlokobnoj smrti našega Stjepana, imena i prezimena njegovih otmičara, mučitelja i svih onih koji su ga usmrtili, a bilo ih je mnogo: udbaški vrhovi svih republika, predvođeni Titom, mnogi njihovi suradnici u bivšoj državi, a i međunarodni doušnici i udbaški pomagači. Sve će vam biti jasno kada pročitate knjigu. Sigurna sam da vašemu čuđenju nad udbaškim lažima, njihovim đavolskim izmišljotinama i zločinima ne će biti kraja. Uza sav njihov udbaški trud o otmici, usmrćenju našega brata Stjepana i drugih nevinih ljudi, propala im je jugostrava, koja je predugo trajala, budući da je nastala i životarila na njihovim zločinima i lažima. Ona se, jer je na zločinu nastala, u zločinu i raspala. Da, trajala je, jer nije smjelo biti prosvjeda, nikakva otpora i slično. U suprotnomu, slijedio bi zatvor, Goli otok ili hitac u čelo. Sa stranica knjige Igora Omerza očito je da su nevino usmrćeni očevi, sinovi i braća ugradili svoje živote u našu slobodu. Stjepane! Udbaški zločinci usmrtili su tvoje tijelo, ali ti dušu nisu mogli oteti i usmrtiti. Ti kao da si živ i živjet ćeš kroz cijelu povijest, kao čovjek koji je volio svoju domovinu i svoj narod. Zato te je Udba otela, mučila i usmrtila. Oni koji su te oteli, mučili i usmrtili, ostat će, kao što i jesu, otmičari, mučitelji, udbaški ubojice, lažljivci, udbaši sa svojim imenom i prezimenom.

Igoru Omerzu čestitam na istinitu prikazu našega brata Stjepana. Hvala mu na njegovu uloženu trudu, na svim istinitim podatcima i na iznesenim komunističkim izmišljotinama, lažima i klevetama. Trebalo je mnogo prije razotkriti udbaške komunističke laži da svijet već jednom dozna istinu o njima i da ne živi u zabludi. Zamolila bih vas da nama braći i sestrama, zajedno sa svojim prijateljima istražiteljima, gospodom Božom Vukušićem, Romanom Leljakom, Evom Irgl, Vinkom Gorenkom i Francom Breznikom, pomognete naći kosti našega Stjepana jer znamo da svaki čovjek ima pravo biti dostojno pokopan i da ima svoj grob.

sestra Bernardina Crnogorac
Hrvatski tjednik

Hrvatski tjednik

Pet, 22-11-2019, 12:06:32

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

PRETPLATA

Svakoga četvrtka
Hrvatski tjednik,
a sve drugo je manipulacija!

Posebna ponuda

Hrvatski tjednik dolazi s vrlo niskom cijenom pretplate!

Godišnja pretplata iznosi samo 678 kuna,

170 eura za zemlje EU i 200 eura za prekooceanske zemlje.

Hrvatski tjednik 210 41

Želimo da Hrvatski tjednik dođe u svaki hrvatski dom!

Podatci u računima

Žiro-račun: 2500009-1101384007

Banka: Hypo Alpe-Adria-Bank
Korisnik: Tempus d.o.o. Zadar
IBAN: HR61 2500 0091 1013 84007
BIC:HAABHR22

KONTAKTI

Hrvatski tjednik

KONTAKTI

TelefonTelefon
Hrvatskog tjednika:
+385 (0)23/305-277

Fax
Fax:
+385 (0)23/309-180

Elektronička pošta
Elektronička pošta:
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Preporučite članke

Podržite članke na jednoj od socijalnih mreža jednim klikom!

Facebook, Tweet, Google+, LinkedIn, Pinterest

Facebook like

Preporučite Hrvatski tjednik, portal i naš forum svojim prijateljima i poznanicima kako bi i oni znali za komentare, reportaže, razgovore i vijesti koje ovdje objavljujemo.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.