'Čupanje' mitropolitove brade - 'čerupanje' povijesnih činjenica

Cijela 'priča' o uhićenju zagrebačkoga mitropolita Dositeja 10. travnja 1941., njegovu 'svakodnevnome' zlostavljanju, posebice od katoličkih redovnica koje su mu 'čupale bradu', tobožnjim svjedocima i njihovim izjavama o tome, te njegova preminuća u Beogradu od posljedica mučenja, plod su zaslijepljene mržnje pojedinih srpsko-pravoslavnih crkvenih velikodostojnika, bez ikakve veze s povijesnim činjenicama.

Svojedobno su svi mediji u Hrvatskoj prenijeli vijest da je najviše tijelo Srpske pravoslavne crkve - Sveti arhijerejski sabor, 26. svibnja 2014. izabrao episkopa dr. Porfirija (Perića) za mitropolita zagrebačko-ljubljanskoga, koji je naslijedio preminuloga mitropolita Jovana (Pavlovića). U hrvatskim političkim, medijskim i vjerskim krugovima imenovanje je dočekano sa simpatijama i pozitivnim očekivanjima jer je riječ o srpsko-pravoslavnome crkvenom velikodostojniku koji je rođen u višenacionalnoj pa time i multikulturalnoj i vjerski šarolikoj sredini, u vojvođanskome Bečeju u Bačkoj. Pored toga, riječ je o vrhunskome intelektualcu, koji govori grčki, engleski i njemački, a služi se i ruskim, koji je diplomirao na Pravoslavnome bogoslovnom fakultetu u Beogradu i doktorirao na Bogoslovnome fakultetu sveučilišta u Ateni te ubrzo postao poznat kao uvaženi sugovornik intelektualaca i umjetnika različitih profila, gost na brojnim tribinama i okruglim stolovima, svojevrsni miljenik medija i sl.

Svakako se ne smije izostaviti njegova duboka duhovno-vjerska dimenzija, o čemu svjedoči njegova odluka da postane monah u glasovitome manastiru Visoki Dečani pokraj Peći na Kosovu i njegovim kasnijim imenovanjem starješine manastira Kovilj na Fruškoj Gori kod Novoga Sada. Pored toga, utemeljio je terapijsku zajednicu 'Zemlja živih' za ovisnike o drogi, sudjeluje sa skupinom stručnjaka u resocijalizaciji žrtava destruktivnih vjerskih sekti, predsjednik je Upravnoga odbora Humanitarnoga fonda 'Privrednik' za pomoć i stipendiranje siromašnih učenika i studenata, bio je najprije član, a potom i predsjednik Savjeta Republičke radiodifuzne agencije u Srbiji, organizator vojnoga dušobrižništva u Vojsci Srbije i dr. Otvoren u komunikaciji, razložan i uvjerljiv u raspravama, s očitom energijom i elanom, krenuo je odmah nakon dolaska u Hrvatsku u, uvjetno rečeno, diplomatsku ofenzivu u cilju stvaranja dobrih odnosa s različitim strukturama u novoj sredini. Nastupno je posjetio najviše državne i crkvene dužnosnike i razgovori s njima prošli su u više nego puko protokolarnome duhu.

Patrijarh Irinej i cjelovitost Hrvatske

Kada su aktivnosti 'spuštene' u uobičajene svagdašnje okvire, očekivalo se od mitropolita Porfirija da će nastojati SPCKada su aktivnosti 'spuštene' u uobičajene svagdašnje okvire, očekivalo se od mitropolita Porfirija da će nastojati provoditi najavljeni novi suradnički, dijaloški i ekumenski duh na svim razinama. Istina, u toj mu zadaći u crkvenome hijerarhijskom ustrojstvu nije ostalo previše prostora za 'soliranje' i ta mu misija ne će biti ni malo lagana jer će se često nalaziti u 'ideološkome žrvnju', tj. rascjepu između, uvjetno rečeno, Beograda i Zagreba. Npr. kako će hrvatskim vlastima i građanima iskreno svjedočiti da poštuje suverenitet i cjelovitost hrvatske države u koju je došao i u kojoj je s velikom dobrodošlicom primljen, a istodobno prenositi vjernicima poruke vrhovnoga poglavara Srpske pravoslavne crkve, patrijarha Irineja, o Slavoniji, Dalmaciji, Lici, Kordunu, Baniji i Hrvatskoj?provoditi najavljeni novi suradnički, dijaloški i ekumenski duh na svim razinama. Istina, u toj mu zadaći u crkvenome hijerarhijskom ustrojstvu nije ostalo previše prostora za 'soliranje' i ta mu misija ne će biti ni malo lagana jer će se često nalaziti u 'ideološkome žrvnju', tj. rascjepu između, uvjetno rečeno, Beograda i Zagreba. Npr. kako će hrvatskim vlastima i građanima iskreno svjedočiti da poštuje suverenitet i cjelovitost hrvatske države u koju je došao i u kojoj je s velikom dobrodošlicom primljen, a istodobno prenositi vjernicima poruke vrhovnoga poglavara Srpske pravoslavne crkve, patrijarha Irineja, o Slavoniji, Dalmaciji, Lici, Kordunu, Baniji i Hrvatskoj? No, unatoč svim objektivnim poteškoćama, očekivalo se od njega i njegovih suradnika barem postupno uklanjanje očitih i dokazanih povijesnih laži i mitova, koji u velikoj mjeri narušavaju hrvatsko-srpske podjednako i političke i crkvene odnose. Tako je doista već krajnje vrijeme da se sa službene mrežne stranice Zagrebačke mitropolije SPC-a: www.mitropolija-zagrebacka.org maknu faktografske pogreške i laži o mitropolitu Dositeju, posebice o odnosu katoličkih redovnica prema njemu u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske.

O njegovu životopisu na stranici doslovce uz ostalo stoji: 'Rat je mitropolita Dositeja zatekao u Zagrebu, u njegovoj rezidenciji. Na dan proglasa NDH, 10. travnja 1941., uhićen je od ustaša i sa svojim đakonom Lazarom Živadinovićem zatvoren u zloglasni zatvor u Petrinjskoj ulici. O njegovu stradanju svjedoči i izjava belgijskoga konzula Arnolda Roberta, koji je kroz otvor na vratima ćelije br. 8, vidjevši tijelo iznakaženoga mitropolita Dositeja, rekao: 'No, boga mi, ovo je divljaštvo što ovi ljudi rade.' Teško bolestan premješten je u Bolnicu milosrdnih sestara. Umjesto liječenja 'milosrdne sestre' svirepo su ga mučile i ponižavale. Od njih je svakodnevno mučen i zlostavljan, tako da mu je sva brada bila počupana. Po svjedočenju Božidara Cerovskoga, šefa ustaške policije u Zagrebu, 'mitropolit je bio tako strašno izmrcvaren da je jedva živ utrpan u vlak za Beograd'. U Zemunu iz teretnoga vagona bolesnoga mitropolita preuzimaju njemačke okupacione vlasti i sprovode ga u Beograd. Nekoliko mjeseci poslije toga umro je u manastiru Vavdenje u Beogradu 13. siječnja 1945. godine, od teških posljedica zlostavljanja.'

Srpska licencia poetica

Mnogo je neistina u tako kratkome tekstu. Najprije, potpuno je krivi datum uhićenja mitropolita Dositeja te nekome, očito, nije stalo do stvarne povijesne činjenice nego umjetnoga stvaranja teatralne napetosti po kojoj je srpsko-pravoslavni mitropolit bio uhićen u prvim trenutcima prvoga dana NDH, što je najobičnija licencia poetica s jasnim ciljem! Naime, teško je razložno objasniti zašto su onodobna glasila vijest o uhićenju mitropolita 10. travnja objavile čak mjesec dana kasnije - u prvoj polovici svibnja 1941.? Odgovor je vrlo jednostavan, on je uhićen 7. svibnja, a vijest o tome objavljena je sljedećega dana, što se lako može provjeriti prelistavajući glasila tih dana. Još istoga je dana zbog bolesti premješten u zagrebačku Bolnicu milosrdnih sestara, a već sutradan 8. svibnja pušten i vlakom otpremljen za Beograd. Dakle, cijela 'priča' o uhićenju zagrebačkoga mitropolita Dositeja, njegovu 'svakodnevnome' zlostavljanju, posebice od katoličkih redovnica koje su mu 'čupale bradu', tobožnjim svjedocima i njihovim izjavama o tome, te preminuća u Beogradu od posljedica tobožnjega mučenja i zlostavljanja, plod su zaslijepljene mržnje pojedinih srpskopravoslavnih crkvenih velikodostojnika, bez ikakve veze s povijesnim činjenicama.

U pobijanju spomenutih laži potrebno je, razumije se, predočiti (protu)argumente. To je najprije svojedobno svjedočanstvo srpskoga novinara i osobnoga mitropolitova znanca Štedimlije Savića Markovića, koji je izrijekom istaknuo: 'Ja sam osobno poznavao mitropolita Dositeja još u Nišu, gdje sam učio gimnaziju i bavio se novinarstvom. Ja sam i sâm pravoslavne vjere. On se prema meni prijateljski odnosio kao i ja prema njemu. Pomagao je moralno i materijalno aktivnosti nekoliko đačkih organizacija kojima sam ja stajao na čelu za vrijeme svoga školovanja u Nišu. Kad sam u novinama saznao da je uhićen, interesirao sam se za njegovu sudbinu kod mjerodavnih vlasti. Rečeno mi je da je odmah upućen u bolnicu pa sam ga posjetio u bolnici i s njim razgovarao duže vremena. Saznao sam da on namjerava tražiti da ga se pošalje u Beograd radi liječenja. Nije se žalio na postupak bolničkoga osoblja, već naprotiv molio je da mu ne šaljem ništa za jelo jer mu daju u bolnici da jede 'što hoće i koliko hoće'. Uostalom, u istoj sobi s njim ležala su još dva bolesnika, koji su prema njemu bili vrlo obazrivi i uljudni. On je bio sa mnom u takvim odnosima (to naglašavam) da bi mi sigurno rekao kad bi ga netko zlostavljao. A on se hvalio dobrim postupkom! Istina, ja nisam izričito pitao kako se prema njemu odnose časne sestre, jer sam smatrao normalnim da je njihov postupak na dostojnoj visini, o čemu sam se i sâm mogao uvjeriti kad je na njihovim rukama umro moj brat 1935. godine.' ('Neistine na račun časnih sestara', 'Glas Koncila', br. 15/1968, 21. srpnja 1968., str. 7.).

Zatim, potrebno je upozoriti da spomenuta izjava o nekakvu 'divljaštvu' nad mitropolitom, koja se 'stavlja u usta' belgijskome konzulu Arnoldu Robertu, uopće nije njegova, nego je to kasnija interpretacija srpsko-pravoslavnoga svećenika Dušana Klipe Komesarijatu za izbjeglice u Beogradu. Jednako tako i izjava šefa zagrebačke ustaške policije Božidara Cerovskoga da je mitropolit bio 'strašno izmrcvaren' i 'jedva živ utrpan u vlak za Beograd', uopće nije njegova izjava nego je to prepričavanje Nevenke Pokrajac, domaćice iz Gline pred Komesarijatom za izbjeglice u Beogradu 26. kolovoza 1943.

„Razjarene pavelićevsko-katoličke sestre“

Nabrajanje općeprihvaćenih i stalno ponavljanih teza o 'mučeničkoj smrti' zagrebačkoga mitropolita Dositeja na PovjesničariBilo bi dobro da se srpsko-pravoslavni povjesničari napokon međusobno dogovore je li mitropolit Dositej zbog čupanja brade kao teški bolesnik, čije je liječenje bilo uzaludno, na kraju napuštao bolesničku postelju ili ju nije napuštao? A hrvatska javnost očekuje od sadašnjega mitropolita Porfirija i njegovih suradnika ili da predoči (protu)argumente ili da napokon skine sramotne laži sa službene mrežne stranice Mitropolije zagrebačko-ljubljanske Srpske pravoslavne crkve. Inače će 'čupanje' mitropolitove brade postati najobičnije 'čerupanje' povijesnih činjenica!početku NDH, u silnome mnoštvu napisa, knjiga i govora srpskih javnih (crkvenih, znanstvenih, političkih, medijskih i drugih) djelatnika, prelazi okvire novinskoga članka. No barem kao ilustraciju treba spomenuti nekoliko primjera. 'Čupanje brade' od katoličkih redovnica spominje se već g. 1967. u knjižici dr. Dušana Kašića: 'Srbi i pravoslavlje u Slavoniji i sjevernoj Hrvatskoj', pa je nastavljeno u djelu nadaleko 'poznatoga povjesničara' Velibora Džomića, srpsko-pravoslavnoga paroha u Podgorici u Crnoj Gori: 'Ustaški zločini nad srbskim sveštenicima', (Svetigora, 1995.), sve do današnjih dana kada crnogorsko-primorski mitropolit SPC-a Amfilohije (Radović), kojemu je mržnja doista pomutila zdrav razum, u napisu 'Sveštenoispovjednik Dositej zagrebački' ističe da je 'Blaženo upokojeni Mitropolit Dositej, teško zlostavljan od razjarenih Pavelićevsko-katoličkih sestara' (www.svetosavlje.org). I on kao i svi 'povjesničari' spominje da je mitropolit 'bolovao teško i preteško.'

Međutim, bilo bi dobro da netko od veleučenih srpsko-pravoslavnih 'povjesničara' barem pokuša, u kontekstu spomenutoga mitropolitova 'mučeništva' po kojemu je on bio 'teški bolesnik' ('Spomenica pravoslavnih svećenika - žrtava fašističkoga terora i palih u NOB', Savez udruženja pravoslavnih sveštenika FNRJ, Beograd, 1960.), njegovo 'liječenje bilo uzaludno' ('Srpska Crkva u tzv. Nezavisnoj Državi Hrvatskoj'), te zbog toga da 'nije napuštao bolesničku postelju' ('Crkva 1991'), protumačiti vijest nekadašnjega beogradskog glasila 'Obnova' od 22. lipnja 1942. koje donosi vijest da je u tamošnjem Umjetničkom paviljonu 'na prvoj velikoj poslijeratnoj (sic!) izložbi srpskih umjetnika' s predstavnicima njemačkih vlasti, ministra dr. Jovana Mijuškovića i drugih uglednika sudjelovao i 'metropolit Dositej'.

Jednako tako Đuro Zatezalo u 'Ljetopisu', godišnjaku koji izdaje Srpsko kulturno društvo 'Prosvjeta' u Zagrebu, za 1999. u studiji 'Srbi u Karlovcu' donosi još jedno svjedočanstvo o redovitim šetnjama prognanoga zagrebačkog metropolita Dositeja u Beogradu. Ugledni karlovački srpsko-pravoslavni svećenik Milan Radeka, koji je također od ustaša bio prognan u Beograd, svjedoči: 'Dositeja sam kasnije još jednom vidio u Beogradu na šetnji' (str. 72).

Bilo bi dobro da se srpsko-pravoslavni povjesničari napokon međusobno dogovore je li mitropolit Dositej zbog čupanja brade kao teški bolesnik, čije je liječenje bilo uzaludno, na kraju napuštao bolesničku postelju ili ju nije napuštao? A hrvatska javnost očekuje od sadašnjega mitropolita Porfirija i njegovih suradnika ili da predoči (protu)argumente ili da napokon skine sramotne laži sa službene mrežne stranice Mitropolije zagrebačko-ljubljanske Srpske pravoslavne crkve. Inače će 'čupanje' mitropolitove brade postati najobičnije 'čerupanje' povijesnih činjenica!

Tomislav Vuković
Hrvatski tjednik