Hrvatski tjednik
 

 Ante Glibota: Ja sam svjedok i žrtva

Četvrt stoljeća prošlo je od inauguracije nove hrvatske države, a određene ideje o demokratskome ustroju još nisu, na žalost, provedene ili zaživjele u njezinome realitetu. Ozbiljan je to i precizan znak da postoje nevjerica u vlasti koje vode državu. Stvarna demokracija počinje s činom vjere naroda u njegove predstavnike u izvršnoj vlasti. Stvarni osjećaji vode nas konstataciji da mi, ipak, još uvijek nismo, a pogotovo i ponajmanje danas, demokratski strukturirana i civilizirana država. Ilustraciju ovih konstatacija nalazimo u dnevnoj politici i sadašnjoj, Milanovićevoj, Vladi koju karakteriziraju netrpeljivost, arogancija, ignorancija znanja, znanosti te pozitivnih i uspješnih iskustava, i na kraju odnarođenost u duhovnim, spiritualnim vrijednostima koje se nalaze u mentalnome i civičkome kodu hrvatskoga naroda.

Govoriti o prošlosti, a ignorirati sadašnjost, ignorirati apsurdnost sadašnjega stanja države, njezino rasulo, odnarođenu vlast, gotovo je postalo iluzorno. Naši vlastodršci zaboravljaju da se jedno povijesno vrijeme veže na drugo, poput lančane reakcije, u lanac povijesti u kojemu može biti jačih ili slabijih karika. Vlastodršcu su HNESHNES se tijekom svoga dvogodišnjeg iskustva profilirao u konzekventnu demokratsku instituciju ambicioznih objektiva. Djelovao je u vrlo skromnim uvjetima, ali poduzeo je ulogu svjetonazornoga korektora u društvu, skrećući pozornost na devijacije u društvu, a isto tako i na javno ponašanje odgovornih čelnika države i društva, a sve s ciljem da hrvatska država i hrvatski građani nastave u budućnosti živjeti u što harmoničnijoj i što demokratskijoj formi i sustavu.svojim činima zagovarali ideje i praksu tako kao da povijest počinje s komunizmom i njegovom metamrofozama, a završava sa SDP kao njegovim posljednjim «cvjetuljkom».

U takvu nesuvislu stanju misli, dakako, ne možemo danas ni razglabati o boljemu sutra ako nismo u stanju trezveno razmišljati i razgovarati u decentnome tonu o našoj bližoj i daljnjoj perspektivi i, dakako, o povijesnoj retrospektivi. To nam sprječava nakaradna ideološka zaslijepljenost stanja duha i političkih fakata i nije moguće trasirati put harmoničnijemu sutra kojemu se još uvijek nadamo i koji nam se čini mogućim i predstoji pred državom Hrvatskom. Demokratska se država prepoznaje i u njezinoj višestrukoj posebnosti koja može i treba osigurati uravnotežen dijalog građana, ozračje razbora. Pače, treba ga nužno i stimulirati, kako narod, država i njezina izvršna vlast ne bi došli u situaciju negacije tih osnovnih načela i postulata demokratske prakse i života.

Demokratska forma jednostavno se ne smije zanemarivati bez obzira na potencijalne probleme ili sve prisutnije tendencije totalitarne kontrole u nedostatku demokratskoga duha i ozračja, ignoriranju dosega znanja i znanosti... Devijacije demokratskih formi i duha prošlosti i sadašnjosti istodobno moraju biti izložene britkoj, uravnoteženoj, pozitivnoj i prepoznatljivoj kritici.To postaje i naš conditio sine qua non. Jedan od ponajboljih primjera put je kojim kroči Hrvatsko nacionalno etičko sudište (HNES).

HNES se tijekom svoga dvogodišnjeg iskustva profilirao u konzekventnu demokratsku instituciju ambicioznih objektiva. Djelovao je u vrlo skromnim uvjetima, ali poduzeo je ulogu svjetonazornoga korektora u društvu, skrećući pozornost na devijacije u društvu, a isto tako i na javno ponašanje odgovornih čelnika države i društva, a sve s ciljem da hrvatska država i hrvatski građani nastave u budućnosti živjeti u što harmoničnijoj i što demokratskijoj formi i sustavu.

Na žalost, ne smije se zanijekati da je rad HNES-a bio medijski opstruiran, ignoriran, karikiran, a upravo zato što je HNES dirnuo u osinje gnjezdo devijacionstičkoga kruga hrvatskog prostora, a koji stavlja u ozbiljnu kušnju temeljne interese hrvatske države i hrvatskoga naroda. Nije činjenica za ignoranciju niti je zanemariva pojedinost kad se spoznaje da se određeni modeli upravljanja i ponašanja perpetuiraju već više od sedam desetljeća, po istome mentalnome kalupu koji pod svojim nadzorom drži sve javne, gospodarske i političke strukture, institucionalnu bankarsku i, dakako, medijsku Hrvatsku. HNES je do sada procesuirao dio tih izraženijih čelnika, epigona komunističke infrastrukture, koji su se profilirali, vremenom zadobijući izvršnu vlast isključivo pod uvjetom da nastave raditi po špranci koju je već davno trasirao veliki meštar komunističke ideologije – Josip Broz Tito.

Danas se čini osobito potrebnim istaknuti da upravo ovaj etički gremij i sudište HNES mora pred lice pravde izvesti osobu koji je bila izvor svega desetljećima kumuliranoga zla u našoj zemlji, o čemu svjedoči bezbroj utvrđenih zločina koji su učinjeni nad hrvatskim narodom. Zločini su počinjeni tijekom njegove vladavine, ali su nastavljeni i poslije njega po istome konceptu, sve do današnjih dana i to od njegovih predodređenih nastavljača koji su infiltrirani u sve pore hrvatskoga društva: izvršnu vlast, gospodarstvo, medijski prostor, kulturu i javni život. Ljubiti Domovinu i danas je riskantan čin u Hrvatskoj kad njome upravlja potpuno anacionalna Vlada sastavljena najvećim dijelom od deklariranih jugofila i gotovo u četrdesetak posto etničkih Srba.

Milanović iz petnih žila sprječava lustraciju

Hrvatski puk bio je sučeljen sa silnim i monstruoznim zločinima u recentnoj povijesti Hrvatske koji su učinjeni u ime jednoga režima, u ime jedne strukture, u ime jedne ideologije, u ime jednoga ideologa. Zločini nose odrednicu koju nije teško odgonetnuti, a to je komunizam i Josip Broz Tito (JBT). Poradi toga mislim da ga danas trebamo nedvosmisleno osuditi kao pogubni sustav vrijednosti društva i kao čelnika toga sustava koji je doveo do najvećih i trajnih štetnih posljedica, kako za veličinu fizičkoga prostora hrvatske države, tako za transfiguraciju mentalno-duhovnoga, kulturnog i civičkoga stanja države, hrvatskoga naroda i hrvatskih građana. Ta opresivna ideologija izazvala je nesagledive posljedice za stanje duha našega naroda, duha koji i 25 godina poslije demokratskih promjena još vlada i truje hrvatsko svakodnevlje. Nadajmo se, ne još za dugo jer su izgledne promjene pred nama, promjene koje ne možemo nego pozdraviti i poželjeti, u nadi da će nove strukture vlasti konačno omogućiti kompletan lustracijski ciklus. On je dosad bio sprječavan iz petnih žila od Milanovićeve Vlade čemu je ilustracija u tzv “Lex Perković“.

Lustracija je povijesna neophodnost, kako je to demokratska Europa i tražila svojom osudom totalitarnoga komunističkog režima. Ona evidentno mora zadobiti TitoNepojmljivo zvuči da nakon svih i okrutnih zločina koji su prekrili hrvatski povijesni prostor s više stotina tisuća hrvatskih nevinih žrtava, nakon svih bleiburških kolona smrti, zbirnih jama, pećina u kojima su kamuflirani ostatci poslijeratnih žrtava, nakon bezbroj političkih zatočenika u najstrožim komunističkim kazamatima, u kojima krikovi i jecaji bola i tuge još nisu zanijemili, nakon oskrnjivanja hrvatskoga nacionalnog prostora, gubitka Bosne i Hercegovine, Srijema do Zemuna, Boke kotorske, Neuma, nakon rastjerivanja stanovništva Hrvatske po svim kontinentima, što se broji u milijunima duša, a što su zločini protiv humanosti koji se postavljaju u red onih najznačajnijih koji su zabilježeni u planetarnoj povijesti, dakle da nakon svega toga mi još uvijek nemamo primjerne osude toga jedinstvenog inspiratora zločina kojem su ime, prezime i nadimak – Josip Broz Tito.konceptualnu formu kako se takva devijacionistička forma upravljanja jednostavno ne bi mogla ponoviti u demokratskim obilježjima naše zbilje i naše budućnosti.

Nepojmljivo zvuči da nakon svih i okrutnih zločina koji su prekrili hrvatski povijesni prostor s više stotina tisuća hrvatskih nevinih žrtava, nakon svih bleiburških kolona smrti, zbirnih jama, pećina u kojima su kamuflirani ostatci poslijeratnih žrtava, nakon bezbroj političkih zatočenika u najstrožim komunističkim kazamatima, u kojima krikovi i jecaji bola i tuge još nisu zanijemili, nakon oskrnjivanja hrvatskoga nacionalnog prostora, gubitka Bosne i Hercegovine, Srijema do Zemuna, Boke kotorske, Neuma, nakon rastjerivanja stanovništva Hrvatske po svim kontinentima, što se broji u milijunima duša, a što su zločini protiv humanosti koji se postavljaju u red onih najznačajnijih koji su zabilježeni u planetarnoj povijesti, dakle da nakon svega toga mi još uvijek nemamo primjerne osude toga jedinstvenog inspiratora zločina kojem su ime, prezime i nadimak – Josip Broz Tito.

On je poslije Drugoga svjetskog rata svojim osmišljenim i ideološkim modelom pobio, pozatvarao, izgnao, proskribirao sve ono što je predstavljalo cvijet hrvatskoga duhovnog i spiritualoga uma i okružja. Tito je išao tako daleko u tome da je sustavno očistio i knjižnice od svih udžbenika, knjiga i izdanja koja su govorila o samosvijesti hrvatskoga naroda i njegovim vjekovnim težnjama da bude sam na svome, a ne da ga se uvodi u čudne sveze s narodima i državama koje nisu odgovarale ni spiritualnim ni etničkim odrednicama i kulturološkom kodu ponašanja i življenja. Milijuni su knjiga na hrpama spaljeni poslije rata, neke su čak kontrolirane po brojevima izdanja, vodile su se ankete o tomu gdje su svi pojedini primjerci završili. Pojedine je zabranjene autore bilo nemoguće naći i u najvećim knjižnicama. Određeni hrvatski domoljubni pjesnici i književnici izbrisani su s hrvatske kulturne scene, djela stavljena na index, pod cenzuru, što predstavlja kulturocid.

Hrvatski puk trpio je velike boli uslijed takve nakaradne ideologije koja je željela pisati hrvatsku povijest onako kako se ona još i danas nastavlja pisati, kako ju pišu apologeti komunističke ideologije i svijesti. Taj duh možemo naći i dandanas na katedri Povijesti Filozofskoga fakulteta u Zagrebu i drugdje. Ti ljudi svjesno truju hrvatsku mladost, traversirajući povijesne procjepe i zbilje, zanemarujući faktološku istinitost izvornih dokumenata, falsificirajući, projicirajući laži o signifikaciji komunističke ideologije i posljedične uzročnosti. Ne prezaju pri tome mijenjati uloge žrtvu i tlačitelja, idu tako daleko da mijenjaju podatke, brojeve, izmišljaju brojke, izmišljaju stanja kako bi ušli u ideološku šablonu kojom bi dali potvrdu nakaradnih komunističkih interpretacija čitanja povijesne zbilje.Ti kvazipovjesničari tijekom minulih sedamdeset godina projiciraju se i reproduciraju svjesno iz generacije u generaciju te se sprječava osviještenost hrvatskoga puka, studenata. Oni su postali negatori povijesti, negatori istine! Sve se to radi u ime jednoga monstruoznog zločina, jedne monstruozne ideologije koja još uvijek, i danas, živi i financira se, perpetuira se hrvatskim nacionalnim proračunom.

Prijeko potrebna HNES-ova osuda

Poslije svega pitanje je kako je moguće, kako se može dogoditi da jedan od deset najvećih zločinaca humane povijesti Josip Broz Tito svojim imenom još uvijek nosi najznačajnije ulice i trgove gradova i sela Republike Hrvatske. Upravo zbog toga i danas postoji evidentna potreba da se na precizan način ne samo osude označja diktature nego i sve to posvjedoči osobnim iskustvima nekih od nas, posvjedoči o srži komunističkih zločina, represije i eksterminacije stotina tisuća hrvatskih mučenika i građana Hrvatske. Prijeka je potreba za meritornom etičkom osudom u očekivanju provedbe lustracije koja će odgovarati veličini žrtava.To je postala nepresušna potreba kako bi se dobila i meritorna kvalifikacija veličine toga strašnog zločina protiv humanosti i hrvatskog naroda, zločina koji je u ime komunističke dogme učinjen nad hrvatskim narodom, a koju je proveo Josip Broz Tito.

On sam itekako je bio svjestan svojih zločina jer i u Karađorđevu hrvatskome partijskom vodstvu rekao: «Pročitao sam da klasni neprijatelj sad (u Hrvatskoj) popisuje one koji su bili egzekutori za vrijeme rata, tj. one koji nose izvjesnu krivicu za izvjesna strijeljanja»[1].

Važnost HNES-a ogleda se danas u činjenici da se ta udruga, kao slobodna i kvalificirana nezavisna etička skupina VažnostDanas pred nama, pred etičkim sudom ostaju zadaća i obveza prema kolektivnoj svijesti i pijetetu za sve hrvatske žrtve da se što prije dođe do kvalificirane osude, osude zasnovane na neupitnim analizama činjenica, sa znanstvenom, povijesno-političkom, faktološkom podlogom, o čemu već svjedoče brojne studije, knjige i zapisi različitih vrsta o stanju žrtava, a isto tako i njegovih počinitelja. Sve to omogućuje da donesemo i proglasimo moralnu osudu komunističkoga režima, a isto tako njegova najvažnijeg inspiratora u imenu Josipa Broza Titu.pojavljuje kao moralna snaga proizašla iz slobodarskoga duha hrvatskoga naroda kako bi uslijed nedostatka volje legalnih strukturi vlasti RH ispravila nepravdu i konačno stavila točka na i. Ovaj čin nije bilo moguće ni pomisliti ili učiniti ranije, a kamoli to javno objelodaniti, specificirati, i to zbog prikrivenoga i otvorenoga terora komunističkoga režima JBT i njegovih sljedbenika. Izuzetci su pri tome, dakako, oni časni Hrvati koji su svojom osobnom hrabrošću, poistovjećujući se s hrvatskom časnom poviješću, znali reći i napisati javno nedvosmisleno NE tome opresivnom režimu. Oni su to platili progonima, uzništvima i obilježavanjima, koji su promijenili njihove živote, živote njihovih obitelji, njihova okruženja, ili su pak bili prisiljeni napustiti svoje najdraže, pa i Domovinu bez povratka, da bi održali golu egzistenciju. Tragična je činjenica da mi tek danas, nakon četvrt stoljeća postojanja hrvatske države, taj čin nismo mogli učiniti i ranije, da ta inicijativa zadobije svoje pravo građanstva i jedan notorni zločinac dobije osudu za sva nedjela koja je učinio hrvatskome narodu.

Danas pred nama, pred etičkim sudom ostaju zadaća i obveza prema kolektivnoj svijesti i pijetetu za sve hrvatske žrtve da se što prije dođe do kvalificirane osude, osude zasnovane na neupitnim analizama činjenica, sa znanstvenom, povijesno-političkom, faktološkom podlogom, o čemu već svjedoče brojne studije, knjige i zapisi različitih vrsta o stanju žrtava, a isto tako i njegovih počinitelja. Sve to omogućuje da donesemo i proglasimo moralnu osudu komunističkoga režima, a isto tako njegova najvažnijeg inspiratora u imenu Josipa Broza Titu. Jer zločine, njihovo skrivanje i njihove inspiratore moralno se ne smije i ne može pokrivati, štititi i davati im opskurna opravdanja pod bilo kakvim predtekstom, bez obzira na eventualne političke i ine posljedice, ili pak konzekvence kojekakvih strateških intencije pomirbe. Mi jesmo za pomirbu, kondicionalni kršćanski oprost, ali na posve čistim osnovama. Istodobno, Titovi sljedbenici nastavljaju na isti način, što i zorno učimo iz posttitova perioda. Oni duh komunističke ideologije svojski nastavljaju, osigurali su ga gospodarstveno-financijskim pretvorbama i pozicioniranjem u gospodarsko-političkoj i medijskoj kontroli hrvatske gospodarske i društvene zbilje, u efektivnoj nazočnosti. S njima ne može biti pomirbe! Osobno, meni je to bilo bitno i na taj sam čin gledao s najvećom ozbiljnošću čak i prije prvih demokratskih izbora. Krajem prosinca 1989, pet mjeseci prije prvoga izbornog kruga,[2] prvih slobodnih izbora, objelodanio sam i supotpisao[3] tekst o neophodnosti lustracije, u tadašnjem dnevniku Vjesnik. Taj je tekst čekao više od tri mjeseca u redakciji Vjesnika prije objave, i to u Nedjeljnome Vjesniku, 18. ožujka 1990.

Moj pogled na taj problem nije se bitnije mijenjao.

Četiri lustracijska koraka

Danas, kao i prije 25 godina, mislim da je nužnost učiniti nekoliko koraka da se političko ozračje Hrvatske učine snošljivijim i čišćim i to činima konzekventne lustracije:

Prvo, ideja polazi od toga da treba apsolutno objaviti imena svih koji su surađivali s Udbom, KOS-om i drugim antihrvatskim službama, ali da treba napraviti distinkciju na one koji su svoju suradnju obavljali po prisili, od onih koji su to činili po svojoj dobroj volji, ali čija djelatnost nije prouzročila gubitak ljudskih života;
Drugo, i jednima i drugima treba dati javni oprost, ali činjenice treba obznaniti poradi hrvatske javnosti, poradi mentalnoga zdravlja nacije, u "Bijeloj knjizi" koju bi trebali sastaviti istaknuti, nepristrani, izvanstranački hrvatski povjesničari i stručnjaci, na osnovu preciznih arhivskih činjenica i provjerenih iskaza udbaških šikaniranja pritvaranja i zatvora žrtava i njihovih obitelji, izbjegavajući pri tome bilo kakve ambiguitete;
Treće, utvrditi preciznu listu svih koji su svojom suradnjom s Udbom i KOS-om prouzročili smrtna stradanja ili dugoročne robije onih koji su bili instigatori udbaškoga i policijskoga nasilja. Popis u ovoj kategoriji treba objaviti u posebnoj knjizi u rezimiranim opisnim činjenicama, ali i na mrežnim stranicama kako bi najšira javnost to mogla imati na uvidu;
Četvrto, sve koji ulaze u prethodnu kategoriju, koji su ukaljali svoje ruke krvlju hrvatskih mučenika, treba procesuirati i izvesti pred sud pravde, osuditi, bez mogućnosti zastare njihova zločina.

Istina, povijesne činjenice, koliko god bile strašne, porazne i sramotne za njihove sudionike u zamjenu za javni oprost, pravnu aboliciju i građansku sigurnost, minimum su s čime bi jedna stvarno demokratska država trebala upoznati javnost.

Spoznaje javnosti kažu da te volje nije bilo iz oportunističkih razloga, uslijed straha od bumeranga jer bi se veliki broj političkoga etablishmenta našao pod povećalom upitnosti. Takvo stanje i odugovlačenje rješavanja tog problema činilo je nazočnijim tu pojavu kao latentni problem u svim političkim i inim javnim razmišljanjima. Nepotrebno je isticati vidljivu nadu pučanstva da spozna sve potankosti mentalno-moralnoga stanja nacije, konačno volje za kršćanskim oprostom, punom pomirbom, ali na tragovima pune osvijetljene istine. Sve drugo permanentne su frustracije naroda koji gubi vjeru u generacije svojih političkih čelnika, koji gubi nadu i vjeru u istinu, istinu koja teško stiže iako je ona 1990. godine izgledala nadohvat ruke, po uzoru na sve zemlje istočne Europe koje su to promptno napravile. To ostavlja svu pogubnu i latentnu mogućnost manipulacijama koje su uzele maha svih ovih 25 godina i koje su imale i imat će svoje negativne reperkusije na društveno ozračje, sve do onoga trenutka kad se takav dokument ne osmisli i objavi.

Dakle ja se ovdje pojavljujem u višestrukoj ulozi – u ulozi svjedoka i žrtve, ali i kao član predsjedništva HNES-a. Mogao bih govoriti o patnjama koje sam i sam proživio jer sam bio najmlađi član skupine od deset hrvatskih intelektualaca, zatvorenih pod optužbom kontrarevolucionarne aktivnosti 11. siječnja 1972.godine, zajedno s Markom Veselicom, Franjom Tuđmanom, Šimom Đodanom, Vladom Gotovcem, Hrvojem Šošićem, Jozom Ivičevićem-Bakulićem, Zvonimirom Komaricom, Antom Bačićem i Vlatkom Pavletićem.

Mogao bih govoriti ovdje i o svome ocu, Josipu Gliboti, kojega su komunisti opljačkali 1945., potom poslali 1948. godine u zatvor na dvije godine pod optužbom da je vikao u procesiji na Veliki četvrtak «Krista protiv komunista». Poslali su ga u tamnicu ostavljajući nezbrinutu obitelj s osmero malodobne djece. Mogao bih govoriti i o svome bratu Ivanu Gliboti, koji je tri puta zatvaran po komunističkome represivnom režimu, kojeg su 1972. u Zagrebu srpski specijalci prebili do te mjere da je postao mentalni i tjelesni invalid i živio u takvu stanju sve do prošle godine kada je preminuo.

Mogao bih vam govoriti o zločinima u svome rodnom Slivnu u Podbiokovlju gdje su otac prethodnoga predsjednika RH Ive Josipovića, Ante Josipović i njegov partizanski Biokovski odred, ubili u 6. kolovoza 1942. sedmero nedužnih, nemoćnih ljudi i dvoje djece. Među njima i moju rođakinju Ivu (r. Škoro) Glibota, koja je bila silovana i zatim umrla prostrijeljenih grudi, koja je imala četveromjesečno dijete, a koje je neposredno poslije toga i umrlo jer mu je nedostajalo majčinoga mlijeka. Komunistički zločinci prostrijelili su majčinu dojku na slami jedne štale, nakon što su ju silovali, ostavljajući iza nje još četvero druge nejake djece, siročadi. Svi su bili nedužni, nisu pripadali ni jednoj vojnoj formaciji – i starci, i djeca, i fertilne žene. Eto, to je njihov moralni kod, pod kojim su osvojili vlast 1945. godine i na tome moralnome kodu držali su vlast do naših dana. Ivo Josipović, Predsjednik RH, dvoje je sudionika toga gnusnog zločina u Slivnu okitio najvišim državnim odličjima u lipnju 2014. godine. I taj gospodin još uvijek ima obraza tražiti izborni mandat kod hrvatskih birača na sljedećim parlamentarnim izborima. Ivo Josipović, po meni, zaslužuje nogu u stražnjicu, po drugi put, a ne mandat biračkoga tijela!

Mogao bih govoriti o svome prijatelju Marku Veselici, hrvatskoj moralnoj i intelektualnoj vertikali, hrvatskome autentičnom mučeniku i njegovih 14 godina zatočeništva u Titovim komunističkim kazamatima, s kojim sam od 1967. do 1972. osvješćivao hrvatske sveučilištarce i otvarao oči hrvatskome napaćenom narodu. Potom sam u Hrvatskome gospodarskome glasniku (HGG) i aktivnostima diljem Hrvatske, o našoj vjeri u budućnost samostalne Hrvatske ukazivao na pogubnu izrabljivačku i štetočinsku politiku srpske izrabljivačke čaršije, koja je bjesomučno eksploatira hrvatsko gospodarstvo i narod...

Mogao bih tako nastaviti svjedočiti do kraja svoga života o bezbroj hrvatskih sudbina jer gotovo nije bilo prave ZločiniI kao svjedok i kao žrtva beskrupuloznoga komunističkog sustava, danas tražim da se osude zlodjela Josipa Broza Tita i komunističkoga totalitarnog sustava, da se taj čin ozakoni zakonima Republike Hrvatske, da se zločincima brišu sva javna označja i obilježja na prostoru RH, da se osude svi zločini koji su učinjeni po komunističkome sustavu nad hrvatskim narodom te da se provede brza i sustavna lustracijska procedura kako bi hrvatski narod konačno mogao bez trunka sumnji i u čistoći duha mirno nastaviti svoj plodan razvoj, bez zločinačke ideologije i njezine epigonske transmisije.hrvatske obitelji koja nije bila izložena komunističkome teroru. Ozbiljni povjesničari kažu da je gotovo svaka druga prolazila u poraću Drugoga svjetskog rata te tužne i bolne trenutke progona od strane jedne zločinačke ideologije i prakse.

Drljačama kosio poluukopana tijela

Titovi zločini nad hrvatskim narodom u svojoj brutalnosti dovode nas u poziciju da s moralnih stajališta prizivamo potrebu memoriranja toga tužnog vremena, da se to na odgovarajući način konačno u cijelosti objasni, prikaže i utvrdi u Domovini i u svijetu, da se to više nikada ne ponovi. Na isti način to treba prikazati i osuditi, kao i djela nacističke ideologije. Znak jednakosti između komunizma i fašizma može se smatrati sasvim razumnom hipotezom jer se oba pozivaju na totalitarni koncept razmišljanja. Štoviše, komunizam je prouzročio višestruko više žrtava od fašističkih i nacističkih hordi. J.B. Tito možda nije upotrebljavao plinske komore, ali je drljačama kosio poluukopana ljudska tijela, koristio se iskorjenjujućim radne logorima, masakrirajući svoje ideološke protivnike prisilnim radom, izgladnjelošću, hladnoćom, torturama, inovirajući svu penopliju mučeničkih pomagala i alata u kazamatima, kombinirajući ih s infernalnim kolonama hrvatskih zarobljenika na križnim putovima, pješačkim kolonama u bestijalnim uvjetima, prouzročujući isti finalni rezultat koji nosi u sebi politički pečat jedne bestijalne nacističke ideologije. Nasljednici te iste ideologije mogle su naći svoj produžetak u srpsko-četničkim postrojbama u srpskim logorima u Srbiji, Bosni i Hrvatskoj tijekom Domovinskoga rata, kojima su ta ideologija i mučeničke metode bile
bliske.

Poradi toga, i kao svjedok i kao žrtva beskrupuloznoga komunističkog sustava, danas tražim da se osude zlodjela Josipa Broza Tita i komunističkoga totalitarnog sustava, da se taj čin ozakoni zakonima Republike Hrvatske, da se zločincima brišu sva javna označja i obilježja na prostoru RH, da se osude svi zločini koji su učinjeni po komunističkome sustavu nad hrvatskim narodom te da se provede brza i sustavna lustracijska procedura kako bi hrvatski narod konačno mogao bez trunka sumnji i u čistoći duha mirno nastaviti svoj plodan razvoj, bez zločinačke ideologije i njezine epigonske transmisije.

Ante Glibota
Hrvatski tjednik

________________________________________
[1]Pero Simić, Maraton u Karađorđevu, Večernje novosti, Beograd, 7. 2. 2015.
[2]27 travnja 1990.
[3]Zajedno s N. Šimcem

Hrvatski tjednik

Sri, 3-06-2020, 14:14:15

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

PRETPLATA

Svakoga četvrtka
Hrvatski tjednik,
a sve drugo je manipulacija!

Posebna ponuda

Hrvatski tjednik dolazi s vrlo niskom cijenom pretplate!

Godišnja pretplata iznosi samo 678 kuna,

170 eura za zemlje EU i 200 eura za prekooceanske zemlje.

Hrvatski tjednik 210 41

Želimo da Hrvatski tjednik dođe u svaki hrvatski dom!

Podatci u računima

Žiro-račun: 2500009-1101384007

Banka: Hypo Alpe-Adria-Bank
Korisnik: Tempus d.o.o. Zadar
IBAN: HR61 2500 0091 1013 84007
BIC:HAABHR22

KONTAKTI

Hrvatski tjednik

KONTAKTI

TelefonTelefon
Hrvatskog tjednika:
+385 (0)23/305-277

Fax
Fax:
+385 (0)23/309-180

Elektronička pošta
Elektronička pošta:
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Preporučite članke

Podržite članke na jednoj od socijalnih mreža jednim klikom!

Facebook, Tweet, Google+, LinkedIn, Pinterest

Facebook like

Preporučite Hrvatski tjednik, portal i naš forum svojim prijateljima i poznanicima kako bi i oni znali za komentare, reportaže, razgovore i vijesti koje ovdje objavljujemo.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.