Hrvatski tjednik
 

 Hrvatska na ciljniku: Fragmenti „protuhrvatske restauracije“ nakon 3. siječnja 2000. godine, u zemlji i svijetu – a posebno u „gradu svjetla“

Jedna od iznimno važnih sastavnica „protuhrvatske restauracije“, koja se događa nakon prvoga kukurikavačkog dolaska na vlast 3. siječnja 2000. godine i zagrebačkoga „balkanskog summita“ 24. studenog te iste godine svakako je i opće međunarodno ozloglašavanje hrvatske države, njezine bliže i dalje prošlosti. Bilo je to dijelom i bombastično najavljivanoga, uporno provođenoga i konačno propaloga procesa „detuđmanizacije“.

Mnogi dobronamjerni, a nerijetko i politički naivni Hrvati vjerovali su da bi ulazak Lijepe Naše u euroatlantske integracije, EU i NATO, a potom i oslobađajuća presuda Haaškoga suda generalima Gotovini i Markaču, kao i sve ono što je (ipak) zapisano u presudi povodom hrvatske tužbe protiv Srbije za genocid na Međunarodnome sudu pravde, mogli bitno ublažiti ili čak sasvim onemogućiti višestoljetno pljuvanje moćnih stranih, istočnih i zapadnih, čimbenika po hrvatskom narodu i njegovoj državi. Pokazalo se ipak da je atavističko protuhrvatstvo puno dublje i čvršće ukorijenjeno i u zemlji, i u svijetu. O onome u zemlji na ovim stupcima pišemo svakodnevno, a o ovome u svijetu, na žalost – tek povremeno.

Tako smo u našemu Hrvatskom tjedniku 20. kolovoza ove godine objavili pregled pisanja, znatnim dijelom ČetništvoTako se četništvo, koje su, primjerice, jugopartizanski filmovi često slikali kao komično-anarhistički fenomen – mrtav nakon poraza protiv partizana na Sutjesci, od ustaša na Lijevča polju te nakon masovnoga presvlačenja u „JNA“ 1945. godine – danas zapravo iskazuje vrlo živim. Ono trijumfira na samome vrhu srpske države, ali se pojavljuje i kao ozbiljan međunarodni vojno-politički fenomen, koji ima pristaša mnogo šire od Beogradskoga pašaluka.klevetničkoga, više desetina moćnih svjetskih agencija i glasila o proslavi jubilarne 20. obljetnice Oluje. Naslov teksta je glasio „Novinar pariškog Figaroa Buisson u mržnji prema Hrvatskoj i 'Oluji' gotovo dostigao Voju Šešelja“, budući da je od svih pregledanih napisa, pored još jednoga na ruskoj međunarodnoj televiziji RT, ovaj Buissonov bio najskandalozniji. Tekst je u tome utjecajnom pariškom „liberalno-konzervativnom“ listu, koji je 2012. godine imao nakladu od 330.952 primjerka, rečeni Jean-Christophe Buisson objavio 5. kolovoza pod naslovom „Operacija Oluja: kada Hrvatska slavi etničko čišćenje krajinskih Srba“.

Iz kasnijih spoznaja shvatili smo da usporedba s Vojom Šešeljem nije uopće slučajna: Buisson je, bez ikakve dvojbe, pravi pravcati – francuski četnik!

Tako se četništvo, koje su, primjerice, jugopartizanski filmovi često slikali kao komično-anarhistički fenomen – mrtav nakon poraza protiv partizana na Sutjesci, od ustaša na Lijevča polju te nakon masovnoga presvlačenja u „JNA“ 1945. godine – danas zapravo iskazuje vrlo živim. Ono trijumfira na samome vrhu srpske države, ali se pojavljuje i kao ozbiljan međunarodni vojno-politički fenomen, koji ima pristaša mnogo šire od Beogradskoga pašaluka. Dok je, primjerice, Miljenko Jergović, ovdašnji Buissonov ekvivalent, pohvalno pisao o nacifašističkom kolaboracionistu đeneralu Draži kao o „trodimenzionalnoj ličnosti“ „samo“ u jednome svom fragmentu, ovaj sluđeni Francuz posvetio mu je – cijelu jednu knjigu! O njoj Buissonov nakladnik Editions de Rocher u najavi druge knjige istog autora, „Roman o Beogradu“ govori kao o „strasnome životopisu generala Mihajlovića, koji se odupro Hitleru, a potom i Titu“.

„Krvavi Gotovina“

U spomenutome tekstu novinara Buissona predstavili smo kao „urednika kulture“ u ovome listu, ali on se, valjda u slobodnome vremenu i pod utjecajem nekoga u Francuskoj i još ponekoga u Srbiji, amaterski – u najgorem smislu te riječi – bavi i srpskom poviješću. Time se, po prirodi stvari, očešao i o Hrvatsku, njezinu sadašnjost, bližu (Domovinski rat) i dalju prošlost (2. svjetski rat), što je uradio vrlo „krvavo“. Buissonu je, za početak, vidjeli smo, proslava Oluje protekla „s velikom pompom“ – što nas je navelo da u spomenutome članku skromnu hrvatsku „pompu“ usporedimo s pravom, s kojom, primjerice, francuska vojska defilira 14. srpnja ispod Trijumfalnih vrata i niz Elizejska polja u Parizu!

„Naravno da Buisson savršeno zna da u Hrvata nije, na žalost, bilo ni 'p' od pompe, jer je ona skupa“, zapisao sam tada. „Stvar je u tome što je rečeni Francuz tipični mali podsvjesni kolonijalni rasist koji misli da Hrvati nemaju prava ni na taj skromni mimohod. Njegov tekst je neviđen gnjus kao da ga je pisao Voja Šešelj: osim što je Oluja 'etničko čišćenje', Tuđman mu je 'ultranacionalist', hrvatska zastava 'ustaška', 'nacistička' i 'genocidna', Gotovina 'krvavi' zločinac i tako redom u dugih osamdesetak redaka“.

Ovaj Buissonov tekst toliko je zloćudan, rječito zloćudan, i pritom objavljen u jednom od najmoćnijih francuskih BuissonBuisson za Oluju rabi izraz „etničko čišćenje“ („nettoyage ethnique“) ukupno čak pet puta, od toga jedan u naslovu i jedan u podnaslovu. Istodobno u tekstu traži od „27 službenih europskih vlasti“ pa tako i „Europskog suda za ljudska prava i Međunarodnog kaznenog suda“ da „zagrabe dublje“ – a to znači osude Oluju kao „etničko čišćenje“ – kao da ovaj drugi sud u Haagu već nije zasjedao dugi niz godina i na kraju presudio da nikakva „etničkoga čišćenja nije bilo“!medija, da doista zaslužuje dodatnu raščlambu. Potom i par poučnih zaključaka pred kojima Hrvati već četvrt stoljeća od postojanja nominalno slobodne i nezavisne države hrvatske uporno zatvaraju oči.

Za početak, Buisson za Oluju rabi izraz „etničko čišćenje“ („nettoyage ethnique“) ukupno čak pet puta, od toga jedan u naslovu i jedan u podnaslovu. Istodobno u tekstu traži od „27 službenih europskih vlasti“ pa tako i „Europskog suda za ljudska prava i Međunarodnog kaznenog suda“ da „zagrabe dublje“ – a to znači osude Oluju kao „etničko čišćenje“ – kao da ovaj drugi sud u Haagu već nije zasjedao dugi niz godina i na kraju presudio da nikakva „etničkoga čišćenja nije bilo“!

On čak, u pasusu o ulozi generala Ante Gotovine, i sam navodi da je on „bio uhićen 2005. godine, optužen pred MKSJ-om u Haagu, osuđen... i potom oslobođen“. Tako izgleda spoj političke gluposti, pokvarenosti i fanatizma bez granica: kao da oslobađajuća presuda Gotovini istodobno nije i oslobađanje Oluje od obilježja „etničkoga čišćenja“!

U tome se – gluposti, pokvarenosti i fanatizmu – ne razlikuje bitno od svojih ideoloških rođaka u Hrvatskoj, ali ipak Pupovčeve Novosti ili njihov glavni urednik Ivica Đikić moraju „ekonomizirati“ s oznakom „etničko čišćenje“ (eufemizam za „genocid“), jer, za razliku od Hrvata koji su sve to duboko proživljavali, Francuzi o svemu tome uglavnom nemaju pojma. Stoga će ovdašnji sljedbenici velikosrpske ideje ovo isto neprihvaćanje haaške presude prodavati kroz oblik „ali zločini su se ipak dogodili“ (kao da su Vukovar, Škabrnja u Hrvatskoj ili Srebrenica u BiH usporedivi s ičim što se ovdje događalo Srbima).

„Ustaška zastava“

Buisson je očito i sam bio na zagrebačkome mimohodu, budući da svoj tekst počinje riječima: „Ovdje 4. kolovoza u Zagrebu (i danas u Kninu)“, i očito je da mu se srce slamalo – ništa manje nego četničkome premijeru Vučiću na komemoraciji u Rači i četničkome predsjedniku Nikoliću u Beogradu!

Njegovo zgražanje počinje već u prvoj rečenici: Hrvatska nije „komemorirala“, što bi mu nekako lakše palo na želudac, već „još gore: proslavila! – 20. obljetnicu operacije 'Oluja'“. Parada mu se učinila prvo „pompoznom“, potom i „grandioznom“ – da bi na kraju, vidjet ćemo, sve to gotovo nesvjesno opovrgnuo. Spominje tako 3.000 „veterana“ (čemu u navodnicima, da se i njemu ne priviđaju kao lažni?!), 200 blindiranih vozila, kao da je doista Hrvatska vojna sila (daj, Bože, da jest, kao što ovoga trenutka zacijelo nije). Na kraju je naveo i „tridesetak zrakoplova“, kao da se radilo o prvorazrednim borbenih aparatima, Phantomima ili Mirageima, a ne o smjernim Pilatusima ili samo paradnim „Krilima Oluje“.

U takvu ozračju očito su ga iritirali prizori „mladih ljudi ogrnuti elegantnim zastavama s crveno-bijelom šahovnicom koji su učestalo snimali svoje 'selfije' pred tenkovima“. Kad je pak drugi put došao do zakonite hrvatske zastave, Buisson je jednostavno podivljao: to su, kaže, „zastave s crveno-bijelom šahovnicom, prisjetimo se, one iste pod kojima su prije pola stoljeća pronacistički ustaše počinili genocid protiv Židova, Srba i Cigana koji su živjeli u nekadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji“.

Tu se jasno vidjelo koliko u onome mnoštvu raznih zapadnih „eksperata“, koji istupaju na televiziji, pišu knjige, a ponekad i međunarodne sudske presude, ima ordinarnih idiota! Oni – dijelom iz neznanja, a dijelom zbog ideološke zadrtosti – nemaju pojma o osnovnim povijesnim činjenicama o narodu i povijesno-političkim temama o čijem se poznavanju busaju u prsa po velikim metropolama. Da je Buisson proveo u Zagrebu i djelić svoga života koliki je slupao u Beogradu, „kraljici Balkana“, kako stoji u predgovoru njegovoj knjizi „Beograde, ljubavi moja“ („Belgrade, mon amour“), vidio bi da ta „šahovnica“ već stoljećima stoji na krovu crkve svetog Marka i nije nikakva ustaška ekskluzivnost.

S takvom „ljubavnom“ i srboljubnom optikom – koja je, zašto ćemo se lagati, mogla biti i na pravome mjestu zgodno „podmazana“ – nije bilo ni očekivano išta drugo do prikaza međuratne povijesti kao sukoba „simpatičnih“, „hrabrih“, „ponosnih“ Srba i posebno njihovih kraljeva (odreda krvavih diktatora!), koji su stvarali, kako stoji, „veliku Jugoslaviju“ „uz oduševljenje Hrvata, Bošnjaka i Srba“. „Čitajući ove stranice, čovjek može prije svega sanjati o Beogradu dvadesetih godina, kada su Srbi, Židovi i Cigani živjeli u otvorenome i kozmopolitskome gradu, njegujući svoje privilegirane odnose s Francuskom“.

Ovaj zločinački francusko-četnički propagandist potpuno smeće s uma da je upravo tih „kozmopolitskih dvadesetih“ u tome istom Beogradu ubijeni vođe hrvatskog naroda na čelu sa Stjepanom Radićem, a „plemeniti“ kralj Aleksandar proglasio krvavu Šestojanuarsku diktaturu!

U 2. svjetskome ratu ista crno-bijela slika (prema uvodu u spomenuti roman): „Mladi kralj Petar II. poveo je svoj DifamacijeDakako da Buissonove hračke dobivaju prvenstveno Hrvati koji su svoje generale „dočekali kao heroje“ i njihova predsjednica, koja je, na jednome mjestu, prema ovome novinaru, „održala egzaltirani govor“, a, na drugome, sasvim suprotno, govorila „namjerno lirski i nimalo ratnički“. A i sama smotra, opet na drugome mjestu, nije zapravo uopće bila „bombastična“, već je izgledala kao „simpatična vojna proslava s primjesama narodnoga veselja“. Ali – zna dobro i Buisson, kao i mnogi u Hrvatskoj i izvan nje – ispod svega je vrebala zloglasna, višedesetljetna i neuništiva „ustaška zmija“..narod u herojski otpor“, što je, dodaje se, „evocirano u Kusturičinu 'Undergroundu“, dok su „suprotno, susjedi Hrvati prešli u nacistički tabor“. Kao što Buisson i njegov nakladnik ne spominju Stjepana Radića, tako ne spominju ni Tita pa ispada da su u 2. svjetskome ratu pobijedili Petar II. Karađorđević i njegov vožd đeneral Draža Mihajlović!

Udbomasonska subverzija

U ovo novije vrijeme Beograd je u Buissonovoj knjizi prikazan kao „'bijeli grad', nepopravljiv kao kakvo galsko selo u oceanu mondijalizacije“. Mora da je Buisson stenjao i škrgutao zubima dok su Francuzi u okviru NATO-a bombardirali to „galsko seoce“ njegova srca, što je, uostalom, i u samom uvodu za knjigu jasno posvjedočeno.

A onda je došla ta ubilačka Oluja i njezin 20. jubilej. Buisson pljuje sve s reda: zapadne sile koje u njoj nisu prepoznale „etničko čišćenje“, zapadnu javnost kojoj je, zamislite, bila važnija obljetnica Hirošime i Nagasakija, umjesto „krajinskoga“ Knina, na koji je „krvavi“ general Gotovina ispalio „čak 900 granata“, prohrvatsku „gospodu Bernarda-Henrija Lévya, Andréa Glucksmana i Alaina Finkielkrauta, nekada vruće zainteresirane za jugoslavensko pitanje, koji (povodom obljetnice) nisu smatrali potrebnim oglasiti se“.

Dakako da Buissonove hračke dobivaju prvenstveno Hrvati koji su svoje generale „dočekali kao heroje“ i njihova predsjednica, koja je, na jednome mjestu, prema ovome novinaru, „održala egzaltirani govor“, a, na drugome, sasvim suprotno, govorila „namjerno lirski i nimalo ratnički“. A i sama smotra, opet na drugome mjestu, nije zapravo uopće bila „bombastična“, već je izgledala kao „simpatična vojna proslava s primjesama narodnoga veselja“. Ali – zna dobro i Buisson, kao i mnogi u Hrvatskoj i izvan nje – ispod svega je vrebala zloglasna, višedesetljetna i neuništiva „ustaška zmija“...

Na kraju, ovdje bi priča tek trebala početi: kako to da se Hrvatskoj, i četvrt stoljeća nakon stjecanja nezavisnosti, svaki domaći i bjelosvjetski prljavi pas avlijaner može nekažnjeno, da oprostite, pišati po nozi. Što rade i što su radili u prošlosti svi od Mesića, Josipovića, Sanadera i Kosorove do današnjih diplomatskih, obavještajnih, informativnih i drugih služba da ovako to ne bude?! Nekad, kad nismo imali državu, bilo je ljudi poput McDonalda u SAD-u, Reismuellera u Njemačkoj i brojnih drugih znanih i neznanih koji su znali napisati nešto pošteno i istinito o Hrvatskoj. Danas je – vidimo i po tom članku u Le Figarou s otprilike 150 znatnim dijelom prohrvatskih reakcija na forumu – sve spalo na obične ljude, koji jedini brane svoju zemlju, njezin dobar glas, što u krajnjem znači i njezin opći probitak.

Svaki put kad pročitam ovakvo nešto, ne mislim na razne buissone, koje su Srbi novcem ili čime drugim uspjeli „smotati“, već na stotine i tisuće ovdašnjih udbomasonskih uhljeba i zgubidana. Onih koji umjesto da Hrvatsku brane, rade joj o glavi, i u svijetu, i kod kuće. I pomislim na lustracijsku i ili bilo kakvu drugu metlu koja bi ih jednoga lijepog dana pomela u znamenitu ropotarnicu povijesti! Metlu za koji sam gotovo siguran – a nisam mračni pesimist, nego, nadam se, neuništivi i vedri realist – da ona tako skoro ne će proraditi...

Joško Čelan
Hrvatski tjednik

Hrvatski tjednik

Sri, 3-06-2020, 14:53:58

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

PRETPLATA

Svakoga četvrtka
Hrvatski tjednik,
a sve drugo je manipulacija!

Posebna ponuda

Hrvatski tjednik dolazi s vrlo niskom cijenom pretplate!

Godišnja pretplata iznosi samo 678 kuna,

170 eura za zemlje EU i 200 eura za prekooceanske zemlje.

Hrvatski tjednik 210 41

Želimo da Hrvatski tjednik dođe u svaki hrvatski dom!

Podatci u računima

Žiro-račun: 2500009-1101384007

Banka: Hypo Alpe-Adria-Bank
Korisnik: Tempus d.o.o. Zadar
IBAN: HR61 2500 0091 1013 84007
BIC:HAABHR22

KONTAKTI

Hrvatski tjednik

KONTAKTI

TelefonTelefon
Hrvatskog tjednika:
+385 (0)23/305-277

Fax
Fax:
+385 (0)23/309-180

Elektronička pošta
Elektronička pošta:
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Preporučite članke

Podržite članke na jednoj od socijalnih mreža jednim klikom!

Facebook, Tweet, Google+, LinkedIn, Pinterest

Facebook like

Preporučite Hrvatski tjednik, portal i naš forum svojim prijateljima i poznanicima kako bi i oni znali za komentare, reportaže, razgovore i vijesti koje ovdje objavljujemo.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.