Hrvatski tjednik
 

 Dugo su velikosrbi i domaći izdajnici pokušali osporiti veliku pobjedu Hrvatske vojske i pretvoriti ju u zločin

Sredinom kolovoza 1995. nakon Oluje utihnulo je oružje. Stotine tisuća Hrvata, ponosnih na svoju vojsku, očekivalo je povratak u svoje domove. Dočekala su ih zgarišta, spaljeni domovi zarasli u korov i žbunje. Srbi koji su to zlo napravili, skupa s onima koji su to zlo nijemo promatrali, a ništa nisu učinili da ga zaustave, podvukli su rep pred Hrvatskom vojskom. Spakirali su se, sjeli na „sredstva za bekstvo“ i otišli tamo gdje se zakoni Srbije primjenjuju, u Srbiju. Oni koji su četiri godine ranije, 12. 5. 1991., na referendumu oduševljeno izglasovali da će se na tome dijelu Hrvatske primjenjivati srbijanski zakoni, otišli su kada je propala i zadnja nada da će takvo što biti moguće na hrvatskome tlu.

Propao san o gerilskome ratovanju

No dok je njihova tzv. srpska vojska krajine u Viduševcu potpisivala bezuvjetnu predaju i priznavala pobjedu Hrvatske vojske, fašistički gadovi u Beogradu već su imali spremljenu figu u džepu. Održana je sjednica „Vrhovnog saveta odbrane“ Jugoslavije, na kojemu je bio cijeli politički i vojni vrh Srbije i Crne Gore. Na sastanku je bila samo jedna „tačka“ dnevnoga reda: vojno-politička situacija i prijedlozi mjera Generalštaba Vojske Jugoslavije. Kako je samo nekoliko dana prije Hrvatska vojska operacijom Oluja stavila točku na tu „tačku“, Generalštab VJ planirao je stvoriti terorističke postrojbe četnika, koje bi po „partizanskome modelu“ u Hrvatskoj vodile gerilski rat. Cilj terorističkoga djelovanja na hrvatskome tlu bio je povrat „izgubljenih srpskih teritorija“ u budućnosti. Plan je bio terorističkim akcijama držati hrvatsku državu u stanju trajne nestabilnosti te davati osnovu svim protivnicima hrvatske samostalnosti u svijetu za stalne pritiske na hrvatsku vlast.

Pitanje srpske države u državi, osim terorom, trebalo je držati stalno otvorenim i političkim aktivnostima srpskih političkih OlujaOluja je provedena kao jedinstvena združena operacija svih instrumenata nacionalne moći, mudrim i odlučnim vođenjem predsjednika Tuđmana, uz primjenu sveukupnih političkih, gospodarskih, diplomatskih i vojnih potencijala hrvatske države. Zbog toga je pobjeda bila tako blistava te je njezinim završetkom osujećen svaki plan održavanja velikosrpske vatre na hrvatskom teritoriju. No izlaskom na međunarodne granice na zapadu rat nije bio gotov. Istočna Slavonija još je krvarila pod srpskom okupacijskom čizmom, a u neprijatelju nije bila ubijena svaka volja za daljnjom borbom, pogotovo kad znamo da su se neprijateljski vojnici povukli u dio BiH koji su kontrolirali njihovi saveznici bosanski Srbi.predstavnika koji su godine ratnoga sukoba iskoristili za etabliranje u hrvatski politički sustav, kao drugi, pričuvni „ešalon“ velikosrpske politike. Stihija koja je zahvatila ovu paradržavnu tvorevinu u vrijeme Oluje dovela je do Martićeve odluke o „evakuaciji“, čime je ovaj plan postao neizvediv. Nositeljima velikosrpske politike, koji danas suvereno vladaju Srbijom, preostalo je tek da zauvijek slave svoju „bežaniju“.

Plan „ubacivanja“ terora

Oluja je provedena kao jedinstvena združena operacija svih instrumenata nacionalne moći, mudrim i odlučnim vođenjem predsjednika Tuđmana, uz primjenu sveukupnih političkih, gospodarskih, diplomatskih i vojnih potencijala hrvatske države. Zbog toga je pobjeda bila tako blistava te je njezinim završetkom osujećen svaki plan održavanja velikosrpske vatre na hrvatskom teritoriju. No izlaskom na međunarodne granice na zapadu rat nije bio gotov. Istočna Slavonija još je krvarila pod srpskom okupacijskom čizmom, a u neprijatelju nije bila ubijena svaka volja za daljnjom borbom, pogotovo kad znamo da su se neprijateljski vojnici povukli u dio BiH koji su kontrolirali njihovi saveznici bosanski Srbi.

Obavještajni podatci ukazivali su da su srpski časnici dobili zapovijed od Generalštaba Vojske Jugoslavije da se 8. 8. 1995. jave u tzv. „Glavni Štab SVK“ koji se nalazi u objektima građevinskoga poduzeća «Kozara» u Prijedoru radi daljnjih borbenih zadataka. Tamo su bili generali Ratko Mladić i Mile Mrkšić, koji su planirali daljnje vojne operacije. Njima je trebalo popraviti operativno-strateški položaj tzv. Vojske Republike Srpske prema Hrvatskoj vojsci, HVO-u i A BiH, čime bi bili stvoreni preduvjeti za ubacivanje četničkih partizančina u naša pogranična područja, kako je to planirano u Beogradu.

Mir je za njih bio smrtna presuda

Nakon konsolidacije i okupljanja svih srpskih snaga, posljednji očajnički srpski napad pokrenut je 12. kolovoza. Nakon početnih uspjeha i ovladavanja prometnicom Knin – Grahovo, protuudarom Hrvatske vojske i HVO-a srpski generali i srpske vojske u sljedećim mjesecima povlačit će se sve do Banje Luke. Zajedničke operacije Hrvatske vojske, Hrvatskoga vijeća obrane i Armije Bosne i Hercegovine prisilile su bosanskohercegovačke Srbe da bez traženja dodatnih uvjeta sjednu za pregovarački stol u studenom 1995. u Daytonu. Tim je sporazumom službeno završio rat u Bosni i Hercegovini.

Po završetku operacije Oluja, glavnina preostalih snaga zbornih područja Hrvatske vojske ima zadaću osiguranja hrvatske državne granice poradi sprječavanja bilo kakva srpskoga protunapada, koji je trebao uslijediti nakon reorganizacije poraženih snaga iz sastava tzv. „SVK“, uz pomoć tzv. „VRS“ iz BiH. Istodobno snage specijalne policije MUP-a dobivaju prioritetnu zadaću pronalaska i osiguranja velikih količina zaostaloga strjeljiva, naoružanja i drugih minsko-eksplozivnih sredstava koje je neprijatelj ostavio u bijegu, a koje je moglo biti korišteno za gerilske operacije. Glavni stožer Hrvatske vojske, na temelju obavještajnih podataka, zapovjedio je zapovjednicima zbornih područja da formiraju posebne namjenske snage za novu operaciju, čija će zadaća biti pretraga oslobođenoga terena, razbijanje zaostalih neprijateljskih skupina te potraga za skrivenim skladištima naoružanja i vojne opreme.

„Obruč“ kao omča oko vrata terorističkim planovima

U operaciji koja je provedena pod kodnim nazivom „Oluja – Obruč“, hrvatske su snage prema zapovijedi oslobođeni teritorij pretraživale organizirano, planski i uzastopce. Nakon OlujeOdmah nakon operacije Oluja razni čičci, pilseli, karlosi, puhovski, teršeličke i štrpci uz pomoć Račana, Mesića te brojnih političkih diletanata, pokušali su kolateralne žrtve rate pretvoriti u hrvatski zločin, a blistavu pobjedu Hrvatske vojske u zločinački pothvat. Time su, svjesno ili nesvjesno, sudjelovali u stvaranju političke osnove za realizaciju plana „B“ Jugoslavenskoga „Vrhovnog saveta odbrane“. Po završetku Oluje iz raznih stranih središta moći uz pomoć hrvatskih smutljivaca plasirani su mnogi „mitovi i legende“ o hrvatskoj pobjedi u operaciji Oluja nad tzv. „Srpskom Vojskom Krajine“.Na oslobođenome području tih dana nalazile su se mnoge zaostale terorističke skupine razjarene porazom i spremne na sve, što je umnogome ugrožavalo povratak hrvatskih prognanika. Njihov povratak, nakon višegodišnjega izgnanstva, bio je nezaustavljiv, što je nalagalo žurno uklanjanje svih sigurnosnih rizika. Da su oni itekako postojali, pokazivali su i česti napadi na policijske ophodnje i vatreni kontakti zaostalih neprijateljskih snaga s hrvatskim postrojbama. Upravo na te zaostale snage računala je Vojska Jugoslavije u svome planu gerilskoga ratovanja u Hrvatskoj. Ovom operacijom koja je trajala od završetka Oluje pa sve do sredine listopada 1995. hrvatske su snage pronašle i uništile mnoga tajna skladišta oružja i vojne opreme te uspješno spriječile produljenje sukoba i nastavak rata u Hrvatskoj.

Odmah nakon operacije Oluja razni čičci, pilseli, karlosi, puhovski, teršeličke i štrpci uz pomoć Račana, Mesića te brojnih političkih diletanata, pokušali su kolateralne žrtve rate pretvoriti u hrvatski zločin, a blistavu pobjedu Hrvatske vojske u zločinački pothvat. Time su, svjesno ili nesvjesno, sudjelovali u stvaranju političke osnove za realizaciju plana „B“ Jugoslavenskoga „Vrhovnog saveta odbrane“. Po završetku Oluje iz raznih stranih središta moći uz pomoć hrvatskih smutljivaca plasirani su mnogi „mitovi i legende“ o hrvatskoj pobjedi u operaciji Oluja nad tzv. „Srpskom Vojskom Krajine“.

Cilj je bio obezvrijediti pobjedu, baciti ljagu na hrvatskoga vojnika i tako stvoriti političku osnovu za nastavak velikosrpske politike u novonastalim okolnostima. Takva su nastojanja naročito intenzivirana nakon što je tzv. „Republika Srpska Krajina“ nestala kao tvorevina velikosrpskoga nacionalizma u munjevitoj hrvatskoj operaciji. Sjetimo se samo Carla Bildta koji je 4. kolovoza nazvao našega predsjednika Tuđmana ratnim zločincem zbog napada na Knin, Paddyja Ashdowna koji je lansirao priču o podjeli Bosne s „Tuđmanovom salvetom“ 7. kolovoza, samo tri dana od početka „Oluje“, svih domaćih izdajnika koji su uporno pisali o nepostojećim sastancima i dogovorima našega predsjednika Tuđmana i Miloševića samo da bi izmišljali dokaze za svoje bolesne teorije.

Konačan krah svih laži o hrvatskoj pobjedi

Sjetimo se nezakonitoga kopanja po arhivama, potrage za transkriptima i topničkim dnevnicima. Sjetimo se svih onih koji su tvrdili da su bivši američki vojni časnici kroz MPRI s generalom Carlom Vounom obučavali i osposobljavali postrojbe Hrvatske vojske ili da je NATO podržao hrvatsku ofenzivu, sjetimo se priča da je svrha Miloševićevog slanja generala Mrkšića u tzv. „RSK“ bila pripremiti povlačenje vojske i stanovništva te da se tzv. „SVK” nije stvarno borila nego se jednostavno povukla čim je Hrvatska vojska napala. Ni jedna od ovih priča nije bila istinita. Ali sve su one godinama dominirale hrvatskim političkim i medijskim prostorom. I uvijek se iznova koristile kao sredstvo međunarodnoga pritiska kad god bi se za to ukazala prilika.

Sve ove priče i ponašanje hrvatskih političkih elita, naročito nakon 2000., prema Oluji ostavile su devastirajuće posljedice na hrvatsko društvo. Zato je za sve istinske hrvatske domoljube Oluja trajala do 16. 11. 2012., kada je međunarodni sud za ratne zločine oslobađajućom presudom hrvatskim generalima skinuo velikosrpske okove s hrvatske države. I danas dio hrvatske političke elite vodi “rat nakon rata”. Ne više onako frontalno kao nekad, ali još uvijek koristeći se svakom, pa i najmanjom prilikom da ospore karakter naših oslobodilačkih operacija. Vrhovnoga zapovjednika hrvatske vojske i prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franju Tuđmana danas je teško osporavati. Zato se danas na njega pozivaju i Karamarko i Milanović, ali svaki sa svojim primjedbama i prijedlozima „poboljšica“ Tuđmanove političke misli, koju nikada nisu shvatili, nego su joj u ključnim trenutcima stvaranja hrvatske države bili u oporbi. No njihovi pokušaji kupovanja bolje prošlosti minorni su, baš kao i njihov obol u stvaranju države.

Mire nas i pozivaju na zajedništvo glavni proizvođači podjela

Nama koji smo pobijedili ne daje se mogućnost ideološke konsolidacije na novim temeljima pobjede u Domovinskome ratu. Hrvatski narod, koji ni po čemu nije podijeljen, drži se u, od njih produciranome stanju, latentnoga sukoba i podjela. Takvim svojim djelovanjem oni otvaraju prostor protivnicima hrvatske države za osvajanje novih “psiholoških kota” za buduće sukobe. Petnaest godina političke elite u Hrvatskoj obmanjivale su nas svojim dvoličnim politikama, koristeći se svojim takozvanim „reformskim politikama“ kao smokvinim listom za neinventivnost u političkome djelovanju. Sada su odlučili ukrasti nam iduća desetljeća predstavljajući se kao borci za nacionalno jedinstvo i zajedništvo. Tragedija je u tome da narodno jedinstvo u Hrvatskoj postoji i da je ono na povijesno najvišoj razini. A da su najviši nositelji današnjega političkog života zapravo jedini koji ga ne osjećaju i u njemu ne sudjeluju.

Naprotiv, oni stalno kreiraju tobožnje podjele kako bi nas mogli miriti, docirajući nam i čitajući nam lekcije o jedinstvu, zajedništvu i slozi. Što prije shvatimo da politika kakvu vode Milanović i Karamarko nije politika budućnosti, prije ćemo osloboditi svoje narodnosne potencijale. Zato se hrvatski političari, intelektualci i javne osobe prema ovome problemu ne smiju ravnodušno odnositi jer time i sami postaju apologeti takvih izmišljenih i nametnutih podjela. Proslavu Oluje ove godine mogli su iskoristiti da svojim ponašanjem pokažu kako su na onoj razini jedinstva i zajedništva kakvu ima hrvatski narod. Oni su ju propustili! Zašto? Zato što bi time sebi uskratili poziciju „miritelja“, „ujedinitelja“ i „promotora izgubljenoga zajedništva“. Ostali bi sami sa sobom. I pretvorili se u ništa.

Joško Buljan
Hrvatski tjednik

Hrvatski tjednik

Pon, 22-10-2018, 17:37:17

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

PRETPLATA

Svakoga četvrtka
Hrvatski tjednik,
a sve drugo je manipulacija!

Posebna ponuda

Hrvatski tjednik dolazi s vrlo niskom cijenom pretplate!

Godišnja pretplata iznosi samo 678 kuna,

170 eura za zemlje EU i 200 eura za prekooceanske zemlje.

Hrvatski tjednik 210 41

Želimo da Hrvatski tjednik dođe u svaki hrvatski dom!

Podatci u računima

Žiro-račun: 2500009-1101384007

Banka: Hypo Alpe-Adria-Bank
Korisnik: Tempus d.o.o. Zadar
IBAN: HR61 2500 0091 1013 84007
BIC:HAABHR22

KONTAKTI

Hrvatski tjednik

KONTAKTI

TelefonTelefon
Hrvatskog tjednika:
+385 (0)23/305-277

Fax
Fax:
+385 (0)23/309-180

Elektronička pošta
Elektronička pošta:
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Preporučite članke

Podržite članke na jednoj od socijalnih mreža jednim klikom!

Facebook, Tweet, Google+, LinkedIn, Pinterest

Facebook like

Preporučite Hrvatski tjednik, portal i naš forum svojim prijateljima i poznanicima kako bi i oni znali za komentare, reportaže, razgovore i vijesti koje ovdje objavljujemo.

Copyright © 2018 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).