Ukidanjem presude Ivi Sanaderu Ustavni sud još jednom pokazao koliko je sudstvo nakon 2000. pretvoreno u sluškinju politike

Nakon što je Ustavni sud ukinuo presude bivšemu premijeru Ivi Sanaderu u slučajevima Hypo i INA-MOL, a još prije toga i Branimiru Glavašu, ostaje teško pitanje koliko je naše sudstvo uopće pravično, kvalitetno isanader nezavisno. Premda je Ustavni sud naveo da u ovoj odluci ne ispituje je li bivši hrvatski premijer kriv za ratno profiterstvo i primanje mita za koje je pravomoćno osuđen, jer Ustavni sud za to nije nadležan, presude su ipak ukinute jer Sanaderu nisu bila osigurana sva jamstva pravičnoga suđenja i svi mehanizmi pravne zaštite predviđeni zakonom. Predmet se vraća na ponovni postupak Županijskome sudu u Zagrebu. Slično je obrazloženje bilo i prije nekoliko mjeseci prilikom ukidanja presude Branimiru Glavašu u kojemu slučaju je predmet također vraćen na ponovno odlučivanje. Zahvaljujući takvim odlukama Ustavnoga suda, Glavaš je izišao iz zatvora, a Sanader ostaje jer se protiv njega vode i drugi procesi, uz ostalo u predmetu Fimi media nepravomoćno je osuđen. Najnovija odluka Ustavnoga suda u slučaju Ive Sanadera donesena je po ustavnoj tužbi Sanaderovih odvjetnika koju su podnijeli nakon što je Vrhovni sud u lipnju prošle godine potvrdio prvostupanjsku osuđujuću presudu, dok je desetogodišnju zatvorsku kaznu umanjio na 8,5 godina. Ustavni sud napominje da se njegova odluka ne smije uzimati kao dokaz da je Sanader žrtva političkoga branimir-glavasprogona kao što tvrde njegovi odvjetnici u tužbi. Pojašnjavajući razloge prihvaćanja tužbe na Ustavnome sudu, Sanaderova odvjetnica Jadranka Sloković konkretizirala je da SanaderoviSlučaj ZagoracSjetimo se samo suđenja generalu Zagorcu za famozne dijamante za koje nitko nije znao ni koje su boje bili, u kakvoj torbi i gdje pohranjeni, a navodni njihov vlasnik tvrdio je da nikad takvo što nije predao Zagorcu. Zagorac je uz višegodišnju zatvorsku kaznu osuđen i da plati pet milijuna dolara odštete iako dijamante nitko nikad nije procijenio, niti je postojao bilo kakav certifikat o tomu. Nad tom presudom, jednom od najsramotnijih u hrvatskome pravosuđu, smijali su se i Zagorčevi ideološki protivnici odvjetnici nisu mogli saslušati svjedoke koji su svjedočili, protiv njega, dakle Sanadera. Nešto slično bilo je i u slučaju Glavaš.

Bez obzira na sve ograde koje je Ustavni sud dao u obrazloženju, nema sumnje da je ovo njegova pljuska Županijskome sudu u Zagrebu, a zatim i Vrhovnome sudu. Ne samo Sanaderovi odvjetnici nego i mnogi drugi promatrači upozoravali su na neke “nepravde” koje su se činile Sanaderu. Napokon, svi oni koji su čitali optužnicu, lako su zaključili da je je ona vrlo manjkava s dokazima. Naime u predmetu INA–MOL bio je optužen da je primio 10 milijuna eura mita u zamjenu za davanje upravljačkih prava mađarskoj kompaniji nad hrvatskom naftnom kompanijom. Prvih pet milijuna posredstvom Roberta Ježića, a drugih pet milijuna “na zasad neutvrđen način”, pisalo je u optužnici. Ispostavilo se da je prvih pet milijuna eura i završilo na Ježićevu računu zagorackoje je on po odluci Suda morao vratiti u proračun RH, ali do danas to nije učinio, a za drugih pet milijuna eura i dalje je ostalo na tome da ih je Sanader primio na neutvrđen način. To, dakako, nisu nikakvi dokazi u pravednome sudskome postupku. U stvarnosti ne znači da Sanader doista i nije primio mito, dio ili u cijelosti, ali na sudskome procesu to mora biti dokazano izvan bilo kakve sumnje. Svaka presuda suda mora jasno izvirati iz neoborivih činjenica i dokaza, ona i laicima mora biti jasna kao jedina moguća na temelju prikazanoga činjeničnoga dokaznog supstrata. Svaki je laik vidio da presuda Sanaderu u ovim slučajevima jednostavno ne slijedi iz prikaznih dokaza.

Nisu samo slučajevi Sanader i Glavaš dokaz krajnje sumnjivoga djelovanja kaznenih sudova. Sjetimo se samo suđenja generalu Zagorcu za famozne dijamante za koje nitko nije znao ni koje su boje bili, u kakvoj torbi i gdje pohranjeni, a navodni njihov vlasnik tvrdio je da nikad takvo što nije predao Zagorcu. Zagorac je uz višegodišnjumirkonorac 540pix AFP 625 2 zatvorsku kaznu osuđen i da plati pet milijuna dolara odštete iako dijamante nitko nikad nije procijenio, niti je postojao bilo kakav certifikat o tomu. Nad tom presudom, jednom od najsramotnijih u hrvatskome pravosuđu, smijali su se i Zagorčevi ideološki protivnici. Nadalje, general Mirko Norac osuđen je za ratni zločin po zapovjednoj odgovornosti u Medačkome džepu iako je njemu nadređeni zapovjednik bio general Rahim Ademi. Kako bi Sud oslobodio Mesićeva miljenika Ademija, a osudio Tuđmanova generala Norca, izmislio je tzv. dvostruku zapovjednu crtu koja je tobože zaobišla Ademija. Prozirno i tragično. Protiv svih tih okrivljenika vođen je medijsko-politički linč, optuženi su i osuđeni i prije samoga suđenja, a Sud se onda nije imao snage oduprijeti tom ozračju linča pa je sudio na temelju javnoga huškanja, a ne na temelju zakona. Dodamo li svemu tomu kako je zbog korupcije i navodnoga mita od 500 eura osuđen na gotovo deset godina ugledni riječki liječnik Šimić, koji je kasnije umro u Sarajevu, a HNS-ovac Ferenčak na šest mjeseci zbog prijevare teške 11 milijuna kuna, onda je jasno koliko devastirano sudstvo Hrvatska danas ima, sudstvo koje je brutalno nakon 2000. godine pregaženo i pretvoreno u sluškinju politike.

Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik