Pitanje Stepinčeva vojnog dušobrižništva
Povjerenstvo za razgovore između Katoličke Crkve i Srpske Pravoslavne Crkve (SPC) osnovano je s dobrom namjerom da se smire tenzije koje bi ImenovanjeNaime, papa Pio XII. imenovao je Stepinca vikarom oružanih snaga još 8. prosinca 1939., dakle još u vrijeme Kraljevine Jugoslavije - uz odredbu da to imenovanje stupa na snagu u slučaju bilo kojega oružanog sukoba. Početkom rata na području Jugoslavije ta je odluka i službeno potvrđena od strane Vatikana. Dakle nije se odnosila na ustaše, nego na sve.mogle uslijediti nakon Stepinčeve kanonizacije. Osobno vjerujem, a povijesna iskustva to potvrđuju (kao u slučaju kanonizacije Nikole Tavelića čemu se dugo protivila komunistička vlast u Jugoslaviji) da nikakvi vanjski utjecaji ne mogu promijeniti internu odluku Crkve zasnovanu na crkvenim propisima. Odgoda je uvijek moguća i stvar je procjene trenutka, ali ne mislim da bi Crkva, tj. Papa, mogli podleći pritiscima izvana. Jer ako je cilj povjerenstva smirivanje napetosti, scenarij koji bi rezultirao time da Stepinac ne bude kanoniziran zbog prigovora Srpske Pravoslavne Crkve, izazvao bi daleko teže posljedice, tj. odnosi Katoličke Crkve i SPC-a bili bi trajno narušeni i nepopravljivi.
Izjave srbijanskih političara o bl. Alojziju Stepincu nisu nikakva novost i naivno bi bilo očekivati da se promijene. Njihovo je pravo da ne vole Stepinca, ali kada to izražavaju kao predstavnici vlasti na teritoriju Hrvatske, onda je to krajnje neprimjereno i dodatno zaoštrava ionako loše hrvatsko-srpske odnose. Ovdje je mnogo bitnije mišljenje vodstva SPC-a, koje također ne može nitko siliti da voli Stepinca, ali nije prihvatljivo da se miješa u proces Stepinčeve kanonizacije, tj. internu stvar Katoličke Crkve, kao što bi bilo neprimjereno da se Katolička Crkva miješa u interne stvari SPC-a.
Glede Stepinčeve dužnosti vojnoga vikara, ponavljam ono što sam već ovih dana tvrdio. Kardinal Stepinac bio je vojni vikar, ali ne ustaški, nego za sve katolike vojnike na području bivše Kraljevine Jugoslavije i kasnije NDH. Naime, papa Pio XII. imenovao je Stepinca vikarom oružanih snaga još 8. prosinca 1939., dakle još u vrijeme Kraljevine Jugoslavije - uz odredbu da to imenovanje stupa na snagu u slučaju bilo kojega oružanog sukoba. Početkom rata na području Jugoslavije ta je odluka i službeno potvrđena od strane Vatikana. Dakle nije se odnosila na ustaše, nego na sve.
Spašavanje nedužnih
Pavelić je osobno znao imenovati pojedine svećenike za vikare, ali ne i Stepinca. Ponavljam, Stepinac je imenovan od Vatikana, a ne od ustaške vlasti, tj. odgovoran je bio samo Svetoj Stolici i ustaška vlast nad njim nije imala nikakve nadležnosti. Sve oružane formacije u Europi imale su svoje vojne vikare i kapelane i to je bilo tada uobičajeno, bez obzira o kojoj je vojsci riječ, jer je bilo nužno da vojnici imaju na raspolaganju svoje duhovnike, bilo za ispovijed bilo za bolesničko pomazanje i sl. Svećenici su samo mogli doprinijeti tome da se vojnici ponašaju kršćanski tj. humano, a to što nisu svi tako postupali, njihov je osobni izbor. I u partizanskim redovima bilo je katoličkih svećenika, naročito u Dalmaciji i Istri, a najpoznatiji među njima bio je zagrebački župnik župe sv. Marka msgr. Svetozar Ritig.
Stepinac ni njemu ni drugima nije branio da djeluju među partizanima, smatrajući da je korisno da se i tamo duhovno djeluje. Biti duhovnik neke vojske ili pak vojnik, bez obzira o kojoj se vojsci radi, ne znači i podržavati politiku režima čija je ta vojska ili ponašanje pojedinih vojnika, nego obavljanje svoje svećeničke ili pak vojničke dužnosti, a kako je tko obavljao tu dužnost, mora se gledati pojedinačno, a ne generalizirati. Stepincu se tu nema što prigovoriti, naprotiv, ponajprije zahvaljujući njemu i mnogim drugim duhovnicima u raznim vojskama, spašeni su životi mnogih nedužnih.
prof. dr. sc. Miroslav Akmadža
Hrvatski tjednik