Alojzije Stepinac i vojno dušobrižništvo

Ispad srbijanskog ministra Aleksandra Vulina 22. lipnja 2015. na komemoraciji u Jadovnu, kad je zagrebačkoga nadbiskupa, blaženoga Alojzija Stepinca, nazvao "ustaškim vikarom", zahtijeva znanstveni osvrt utemeljen na povijesnim izvorima. To će očito dobro doći kako srpskoj strani, a tako i hrvatskoj Vladi, koja, na žalost, nije reagirala na tu tešku i nediplomatsku uvredu, objektivno na granici međudržavnoga skandala.

Moramo najprije protumačiti što je apostolski vojni vikarijat. To je ustanova Katoličke Crkve kojoj je zadatak organiziranje vojnoga dušobrižništva u vojskama pojedinih država. Na čelu vojnoga vikarijata nalazi se vojni vikar, tj. vojni biskup kojega imenuje papa. Ako postoji dogovor države s Vatikanom, vojnoga vikara predlaže državna vlast, a papa ga potvrđuje. Ako ugovor između države i Vatikana ne postoji, onda papa obično imenuje vojnim vikarom biskupa glavnoga ili najuglednijega grada.

Bit će od koristi svima da donesemo vatikanske dokumente o Stepinčevim imenovanjima vojnim biskupom (vikarom), kako ih donosi Juraj Batelja u troknjižju Blaženi Alojzije Stepinac svjedok Evanđelja ljubavi I.–III. (Postulatura, Zagreb, 2010.).

Budući da Kraljevina Jugoslavija nije imala ugovor s Vatikanom, papa je zagrebačkoga nadbiskupa dr. Alojzija Stepinca, koji je ujedno bio predsjednik Biskupske konferencije, imenovao vojnim vikarom "bez naslova". On je temeljem toga imenovanja imao ovlast da dade jurisdikciju svim hrvatskim vojnim svećenicima s međubiskupijskom važnošću za sve hrvatske vojnike bez obzira na to iz koje biskupije dolaze i na teritoriju koje biskupije se nalaze:

Preuzv. gospodine!
Čast mi je obavijestiti Vašu Preuzvišenost da je Sveti Otac, uljudno primivši molbu Episkopata o podjeljivanju ovlasti vojnim kapelanima, osim toga odredio da "u slučaju mobilizacije, Vaša Preuzvišenost vrši funkcije vojnoga vikara – premda bez naslova – sa svim ovlastima, uz vlast povjeravanja službi, koje se nalaze u 'Popisu', što ga je Sv. Konzistorijalna Kongregacija objavila 8. prosinca 1939."
Koristeći se ovom prilikom, šaljem Vašoj Preuzvišenosti primjerak rečenog 'Popisa' kao i Apostolske pobudnice svećenicima i klericima koji su pridruženi vojnim redovima; dok se postojano preporučujem molitvama, ostajem u živoj vezi bratske ljubavi.
Tvojoj Preuzvišenosti odani Hector, titularni nadbiskup
apostolski nuncij (Batelja II, str. 104).

Nadbiskup Stepinac 20. studenoga 1940. poslao je biskupima popis ovlasti koje mu je Pio XII. udijelio kao vojnome vikaru "bez naslova" (Batelja II, str. 105).

Kardinal Maglione, državni tajnik Svete Stolice, izvijestio je nadbiskupa Stepinca 21. studenog 1941. da ga je papa imenovao vojnim VrijeđanjeNa kraju moramo zaključiti da je Stepinac bio vojni vikar, tj. vojni biskup za redovitu hrvatsku vojsku, a to su bili domobrani. Dužnost mu je bila brinuti se za njihovo duhovno dobro pomoću vojnih svećenika kojima je davao međubiskupijsku jurisdikciju. Nakon donesene dokumentacije svima je jasno da je nazivanje Stepinca "ustaškim vikarom" povijesno posve neutemeljeno i spada samo u kategoriju niskoga vrijeđanja.vikarom "bez naslova":

Njegova Svetost, Božjom Providnošću papa Pio XII., ugodivši vlastitoj namjeri da se u hrvatskoj vojsci uspostavi pravilna i blagotvorna duhovna skrb, udostojao se podijeliti službu vojnoga vikara, bez naslova, a prema zahtjevu Svete Stolice, Preuzv. gospodinu Alojziju Stepincu, zagrebačkome nadbiskupu.

Njegova Svetost spomenutome je nadbiskupu podijelila potrebne i prikladne ovlasti kako mu ne bi nedostajala primjerena pomoć u vršenju dužnosti, moć povjeravanja župničkih ovlasti vojnim kapelanima, na korist njima povjerenim vojnicima, obdržavajući, s obzirom na sklapanje braka, propis kanona 1097,2: "Neka se obdržava pravilo da se brak sklapa pred župnikom zaručnice, osim ako postoji izuzeće opravdanog razloga." (Batelja II, str. 105)

Nakon toga Stepinac 20. siječnja 1942. piše Nadbiskupskomu ordinarijatu u Sarajevu o "jurisdikciji domobranskih dušobrižnika":

Čast mi je izvijestiti prečasni Naslov da sam od Svete Stolice imenovan vojnim vikarom "sine titulo" za hrvatsku vojsku. Svojim zamjenikom imenovao sam preč. g. Stipu Vučetića, višega stožernog dušobrižnika kod Ministarstva Hrvatskog Domobranstva, i vlč. g. Vilima Cecelju, zamjenika višega stožernog dušobrižnika kod Ministarstva Hrvatskog domobranstva te sam im podijelio u tu svrhu potrebnu jurisdikciju sa svim ovlaštenjima, koja su mi od Svete Stolice dana.

Nadalje sam imenovao domobranske dušobrižnike i podijelio im župničku jurisdikciju. (Batelja II., str. 273)

Na kraju moramo zaključiti da je Stepinac bio vojni vikar, tj. vojni biskup za redovitu hrvatsku vojsku, a to su bili domobrani. Dužnost mu je bila brinuti se za njihovo duhovno dobro pomoću vojnih svećenika kojima je davao međubiskupijsku jurisdikciju.

Nakon donesene dokumentacije svima je jasno da je nazivanje Stepinca "ustaškim vikarom" povijesno posve neutemeljeno i spada samo u kategoriju niskoga vrijeđanja.

Vladimir Horvat
Hrvatski tjednik