Globus i NIN u mjesec dana o dvama tajnim paktovima

Kad čovjek u Hrvatskoj čita novine, dobije dojam kao da se ništa nije promijenilo glede ideoloških manipulacija, kao da živi u bivšoj državi, kada se moglo krivotvoriti i podvaljivati što se htjelo, ako se uklapalo u politički trend. Ovih dana, zagrebački tjednik 'Globus' donio je ekskluzivan tekst: 'Tajni pakt Tuđman-Špiljak', koji je predstavljen kao 'novi prilozi za biografiju prvoga hrvatskog predsjednika', iz pera Darka Hudelista. Beogradski NIN, pak, prije mjesec dana, na naslovnici donio je ekskluzivni natpis: 'Tajni pakt hrvatskih komunista i Pavelića', iz neobjavljenih novih priloga za biografiju Josipa Broza Tita koje je pripremio Vladimir Dedijer.

Oba tjednika, kako je na prvi pogled uočljivo, razmeću se u naslovu sintagmom 'ekskluzivno' i 'tajni pakt', oba teksta pretendiraju biti sastavnim dijelom biografija. Ali ono što je u osnovi najvažnije, oba su po pristupu i konstrukcijama vrlo slična. U jednome se pokušava po tko zna koji put kompromitirati Hebranga i Bakarića glede NDH, a u drugome podvaliti Tuđmanu komunistički kontinuitet. Krajnja svrha, međutim, svega što je prije mjesec dana objavljeno u NIN-u, ovih je dana postalo potpuno jasno i prezentno. Bila je nakana stvoriti ozračje pred rehabilitaciju Dragoljuba Draže Mihailovića.

Glede drugoga teksta, onoga u 'Globusu', obrisi se naziru iz nastupa premijera u Koncertnoj dvorani Lisinski u povodu obilježavanja Dana pobjede. Dakle NIN (beogradske 'Nedeljne informativne novine') 16. travnja ekskluzivno je donio na naslovnici natpis: 'Tajni pakt hrvatskih komunista i Pavelića', otkrivajući ekskluzivno dijelove neobjavljenoga rukopisa Vladimira Dedijera. Sve je popraćeno Pavelićevom slikom i komunističkom ikonografijom - zvijezdom petokrakom sa srpom i čekićem. Taj navodni tajni ugovor o stvaranju Komunističke partije NDH, kojim je dogovoreno da hrvatski komunisti ne će poduzimati nikakve akcije protiv NDH, koji su 17. travnja 1941., potpisali u ime NDH-a Mile Budak i Mladen Lorković, a u ime Komunističke partije Hrvatske Andrija Hebrang i Vladimir Bakarić navodno je čuvan u takozvanoj Jilekovoj torbici, kojoj je Mile Mlatović, u nedostatku dokaza, a kasnije i Vladimir Dedijer, davao krunski značaj protiv Hebranga, navodne njegove suradnje s ustašama. Kao što je poznato, Jilek je bio od Udbinih agenata otet u Rimu, a skončao je, po svemu sudeći, u Glavnjači, gdje je pripreman za svjedočenje protiv Andrije Hebranga.

Vladimir Dedijer, poznat po nadimku Gangster, sadržaj strogo čuvane tzv. Jilekove torbice nabija na nos u pismu Petru Stamboliću, čelniku srbijanske politike, još 27. travnja 1987., tražeći javni uvid u ugovor između hrvatskih komunista i Pavelića. Dedijer je umro 1990. u Bostonu, pa je četvrti svezak Novih priloga ostao neobjavljen. No to nije smetalo NIN-u otvoriti njima omiljenu temu.

Dedijerovo pisanje

Uglavnom nije prošlo ni mjesec dana od naslovnice i teksta u tom beogradskom tjedniku, preko kojega su znanstvenici u Hrvatskoj prešli šutke, a DedijerPrvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman osamdesetih godina izrekao je jasnu ocjenu o Dedijerovu pisanju: 'To kako Dedijer piše o bilo kojem hrvatskom pitanju ili čovjeku spada u sferu onih velikosrpski pravoslavnih mržnji i nerazumnosti što prelaze sve granice bilo kakvih obzira' (Tuđman: Osobni dnevnik, 2).već 14. svibnja, Republika Srbija je na Višem sudu u Beogradu rehabilitirala vođu četničkog pokreta generala Dragoljuba Dražu Mihailovića, koji je odgovoran za stotinu tisuća žrtava, uglavnom katolika i muslimana. Ako je postojao tajni ugovor između Hebranga i Bakarića, s jedne, i Budaka i Lorkovića, s druge strane, kako su se mogle dogoditi kerestinečke žrtve, neposredno nakon što je zaključen tzv. tajni ugovor, jedno je od pitanja koje bi se moglo uputiti onima koji inzistiraju na spomenutoj temi, budući da je autor već dugo mrtav?

Prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman osamdesetih godina izrekao je jasnu ocjenu o Dedijerovu pisanju: 'To kako Dedijer piše o bilo kojem hrvatskom pitanju ili čovjeku spada u sferu onih velikosrpski pravoslavnih mržnji i nerazumnosti što prelaze sve granice bilo kakvih obzira' (Tuđman: Osobni dnevnik, 2). Uostalom, možda bi se sve moglo protumačiti i kao nastavak knjige 'Slučaj Andrije Hebranga' Mile Milatovića, istražitelja, koji je, nakon više od jednogodišnjega danonoćnoga mučenja i istrage bez rezultata, Hebranga odveo u smrt. Naime, Milatović na stranicama svoje knjige spominje Dragu Jileka, zamjenika glavnoga zapovjednika UNS-a i njegovu navodnu ulogu u slučaju Hebrang. Svojem istražitelju, Hebrang je jasno u jednom trenutku rekao: 'Žao mi je samo jedno... što umirem od srpske komunističke ruke...'.

Istragu je protiv Hebranga 15. svibnja 1948. pokrenuo potpredsjednik Vlade FNRJ i ministar unutarnji poslova Aleksandar Ranković, koji je te godine istodobno bio otvorio i slučaj Josipa Šabana u svrhu suđenja Vladimiru Bakariću. Šaban je po Bakarićevu naputku ušao u njemačko-ustašku službu odakle je dostavljao podatke. Kad je beogradska Udba, nakon rata, došla do tih podataka, predala ih je zagrebačkoj da pripremi proces protiv Bakarića, kao agenta u redovima CK SKH. Dok je Veljko Drakulić (šef Udbe za Hrvatsku) 'sjedio' na problemu, Šaban je izvršio samoubojstvo. Bakarić je jednom rekao u Akademiji da je samo slučajno izbjegao suđenje (Tuđman: Osobni dnevnik, 2). NIN ne daje samo prostora nečemu što se u Hrvatskoj prepoznaje kao publicistički 'gangsterluk' i 'klevetanje', već pokušava danas poručiti kako je svaki hrvatski nacionalni put neminovno ustaški put, da mogu biti prihvaćeni samo oni koji su jugoslavenske orijentacije, bez obzira na politički i ideološki predznak, jer sve što je hrvatsko i što je povezano s hrvatskom državom, zločinačko je.

To je matrica kojom je srbijanska promidžba hranila svijet gotovo pola stoljeća, a nastavljaju i danas, iako je Jugoslavija zauvijek u krvi nestala, a nastale nove države, pa tako Hrvatska i Srbija, sve se više udaljuju jedna od druge, kulturno i civilizacijski, što je bilo grubo prekinuto davne 1918., kad je velikosrpska ideologija na razvalinama Austro-Ugarske Monarhije krenula u stvaranje projekta Jugoslavije, odnosno homogene Velike Srbije. Na NIN-ov 'tajni pakt' u kojem su uvezani hrvatski komunisti i Pavelić, mjesec dana kasnije, 15. svibnja, o 93. obljetnici Tuđmanova rođenja, i svakako, što nije nebitno, u vrijeme suđenja na njemačkome sudu za ubojstvo Stjepana Đurekovića, nadovezuje se na svoj način Globusov tekst 'Tajni pakt Tuđman - Špiljak' u kojem se prvoga hrvatskog predsjednika u duhu petnaestogodišnje epehaovske kompromitacije javnosti uvodno predstavlja kao 'žestokoga nacionalista'.

Nakon olakoga nabačaja kako su 'osamdesete jedna od najvećih enigmi u životu i javnome djelovanju Franje Tuđmana', odmah se u nastavku teksta postavlja pitanje je li dolazak Tuđmana na vlast u Hrvatskoj 1990. predstavljao apsolutni diskontinuitet, ili je tu bilo nekih, iako na površini teško vidljivih ili čak nevidljivih, diskontinuiteta.

Unatoč „paktu", Tuđman je dva puta zatvaran

Odgovor u tekstu ne treba dugo tražiti, jer on odmah slijedi: 'Upravo je odnos Tuđman - Špiljak u značajnoj mjeri obilježio taj vrlo važni period Tuđmanova života i u mnogome pripremio teren za njegov trijumfalni dolazak na vlast u SRH, na prijelazu iz osamdesetih u devedesete'. Drugim riječima, Tuđman je bio projekt tadašnjega predsjednika CK SKH Mike Špiljka, jednako kao što je bio od 1945. do 1957. 'verificirani i prokušani 'projekt' Josipa Broza Tita i zamjenika vrhovnoga komandanta generala Ivana Gošnjaka'. Kao argumentacija izdvajaju se u tekstu tri zadaće koje je Tuđman, navodno, položio s 'čistom desetkom' - sudjelovanje u čišćenju IB-ovaca iz Armije, mnogo gorljivije nego se od njega zahtijevalo, sudjelovanje u obračunu i obavještajnoj obradi hrvatskoga komunističkog lidera Andrije Hebranga te sređivanje stanja u armijskom Sportskom društvu 'Partizan'. Uglavnom nakon 16 godina Beograda, Tuđman je u Zagreb došao na osobnu inicijativu Gošnjaka, kako bi probudio otpor prema Rankoviću te preuzeo one funkcije koje je držao Vladimir Bakarić.

Šteta što sve ovo izlazi javno nakon smrti Vladimira Dedijera Gangstera jer bi već na ovim premisama mogao napraviti i svoj peti svezak Novih priloga za biografiju. Prije koju godinu javnosti je postao dostupan 'Osobni dnevnik' prvoga hrvatskog predsjednika koji je priredila njegova supruga Ankica. Iz toga dnevnika čitatelj praktično iz dana u dan može od 1973. do 1989. pratiti kretanje, interes, brige, uzništvo, rad i život Franje Tuđmana.

U njemu su opisane i teme razgovora s Mikom Špiljkom, drugim nakon 20 godina, 28. TuđmanTeza da se Tuđman bavio prikupljanjem podataka o Hebrangu apsurdna je, kao i to da o tome nikad nije rekao ni riječi. Tim više što je Tuđman među prvima zagovarao i pokrenuo rehabilitaciju Andrije Hebranga te konačno donošenje Deklaracije o osudi montiranih političkih procesa protiv Hebranga i Stepinca.prosinca 1986. u Gregorijančevoj ulici, pa ih nema potrebe navoditi. Uglavnom, frapantno je kako se može iskonstruirati i stvoriti virtualna slika o nekome i zaključiti kako je postojao 'pakt' između komunističkoga partijskog funkcionera i hrvatskoga disidenta Tuđmana, koji je dva puta od te iste partije zatvaran i stalno uhođen i proganjan, koji se još šezdesetih godina prošlog stoljeća okrenuo od te partije jer u njoj nije nalazio ni slobodu niti put rješenja hrvatskoga pitanja. NIN-ova i Globusova priča u mnogome se nadopunjuju. Ta čaršijska konstrukcija bila bi možda i zabavna da nije često imala tragične posljedice, progon i uništenje pojedinaca, primjerice Andrije Hebranga.

Teza da se Tuđman bavio prikupljanjem podataka o Hebrangu apsurdna je, kao i to da o tome nikad nije rekao ni riječi. Tim više što je Tuđman među prvima zagovarao i pokrenuo rehabilitaciju Andrije Hebranga te konačno donošenje Deklaracije o osudi montiranih političkih procesa protiv Hebranga i Stepinca. Sva sreća da nije bio u Zagrebu, možda bi bio optužen i za progon i uhićenje bl. Alojzija Stepinca. Poznati hrvatski povjesničar, diplomat i publicist Bogdan Radica prije tri i pol desetljeća u Hrvatskoj reviji pisao je: 'Umjesto da slušaju Tuđmana i čitaju njegove savjete, objavljene u njegovim knjigama, oni ga progone, na isti način kao što su progonili sve Hrvate...Tamnicama i ubojstvima pokušava se rješavati osnovni problem održanja jedne upropaštene zajednice naroda.'

Marko Curać
Hrvatski tjednik