Kultovi i mitovi iz 1945.

Da je Hrvatska uređena pravna država koja ima samopoštovanja, onda bi se prošle subote časkom našao nadležni državni odvjetnik i podnio kaznenu prijavu protiv doživotnoga bivšeg predsjednika Stjepana Mesića i prije nego što se on vratio iz Kumrovca gdje je trabunjao povijesne besmislice, a zapravo sa sedam tisuća svojih istomišljenika pristiglih iz regiona veličao nekadašnju državu Jugoslaviju, komunistički režim i tiranina Josipa Broza Tita. Tamo se na tzv. dan mladosti maše tuđim zastavama, reinkarniraju propala država i režim i liže kip masovnoga ubojice te sve izgleda kao sablažnjivo priviđenje iz neke noćne more koja se ponavlja kao stvarnost svake godine u magli nekoga svibanjskog jutra.

Ustav je zabranio činiti bilo kakve aktivnosti koje bi značile zagovaranje obnove Jugoslavije, zakon kažnjava isticanje simbola totalitarizama pod kojima su činjeni masovni zločini, ali Hrvatska nema ni tužitelja, ni sudaca ni političara koji bi barem reda radi rekli da to nije dopušteno. Kad demokracija postane anarhija te nestane straha pred Bogom i pred zakonom, onda se događa paraliza pravne države. Čudovišne kreature znaju da im se ništa ne će dogoditi zato što na svojim glavama nose, kako kaže akademik Novak, prekrojene šajkače s krvavom zvijezdom na čelu.

U 25 godina postojanja Hrvatska je kuriozitet po tomu što ne samo da nije dovršila MitoviU 25 godina postojanja Hrvatska je kuriozitet po tomu što ne samo da nije dovršila tranziciju, nego nije ni odmakla u tome procesu. Zapravo je po mnogo čemu učinila i korak unatrag budući da političke elite na vlasti, potpomognute i ohrabrene jugonostalgičarskim intelektualnim krugovima, premda duboko u 21. stoljeću, posežu za kultovima i mitovima iz 1945. godine kao svjetlima koja nam trebaju osvjetljavati put u budućnost.tranziciju, nego nije ni odmakla u tome procesu. Zapravo je po mnogo čemu učinila i korak unatrag budući da političke elite na vlasti, potpomognute i ohrabrene jugonostalgičarskim intelektualnim krugovima, premda duboko u 21. stoljeću, posežu za kultovima i mitovima iz 1945. godine kao svjetlima koja nam trebaju osvjetljavati put u budućnost. I kad bi se to svelo samo na te paranormalne protupovijesne derneke prolupale starčadi, koja je ostala živjeti u prošlome stoljeću jer ih vjetrovi svih revolucija, krvavih bitaka i ratova nisu otpuhali sa scene, onda bismo ih svaki put mogli popratiti sa smiješkom ili sažalijevanjem.

Ali, budući da su oni izraze i službene politike čiji nositelji podignutih šaka prijete i demoniziraju vlastiti narod, a njihovi istupi zauzimaju glavni prostor u vodećim medijima, preostaje nam jedino da prihvatimo te kletve, da se sramimo i u samoći priznamo grijeh te da shvatimo bolje nismo ni zaslužili. Ili da u nama poput plime naraste pobuna i da se pitamo ima li života u ovoj zemlji mimo tih sablažnjivih kumrovečkih povijesnih primitivizama, ili zaista moramo bježati glavom bez obzira.

Bez osjećaja odgovornosti

SDP-ov ministar Orsat Miljanić pred kamerama dogovara s stranačkim lokalnim čovjekom zaposlenje njegove kćeri mimo zakona i svih pravila. Od njegova nemoralnoga i nezakonitoga zapošljavanja gori je samo način na koji ga je obranio premijer Zoran Milanović, odbijajući ga smijeniti. Milanović je izjavio da se njegov ministar samo htio riješiti jednoga gnjavatora, što je dakako uvredljiva laž bačena u lice naciji jer onaj tko se želi rješavati gnjavatora, ne ostavlja mu tako susretljivo broj svoga mobitela da ga nazove ili mu pošalje poruku kad bude natječaj pa da mu kći sigurno dobije posao. U Hrvatskoj ne postoji osjećaj odgovornosti političara na vlasti da snose konzekvence za svoje postupke, ne postoji ni kritična doza anateme u društvu koja će ga primorati na to. Ono što u uređenim državama završava ostavkama ili čak suicidom, kod nas završava protekcijom s visokoga mjesta i dodatnim stimulacijama.

Hrvatska je zapravo potonula u situaciju teške sirotinje, bijede i potpune bahatosti vlastodržačke elite, ali još više u intelektualnu nesposobnost i korupciju, etičku otupjelost i epistemičku ravnodušnost. Kad jedan sveučilišni profesor s Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, javno kaže „Serem vam se na Bleiburg" i to prođe bez ikakve reakcije dekana, rektora i ministra znanosti, onda je, na žalost, prilično jasno na koje civilizacijsko dno smo pali.

U svakome društvu može biti ekscentrika, psihopata i poremećenih ljudi i pojava, ali civilizacijska razina jednoga društva mjeri se po tomu koliko uspijeva držati takve pojedince i pojave na marginama ne dopuštajući im uopće pristup javnosti, ne dajući im mogućnost da se uspostave kao vrijednost ili mjerilo stvari. Prava tragedija Hrvatske i jest u tome što je sve poremećeno steklo status normalnosti: što je egzotičnije, lažnije, mahnitije, vulgarnije i jezivije, to je poželjnije.

Zato nam se događa da nam se nudi život samo na radijusu od Mesićeva i Fumićeva kretenluka preko Miljenićeva modela krađe šansi nezaposlenima, Kapovićeva humanističko-sveučilišnoga fekaliranja po nevinim žrtvama Titova pokolja, uživanja u promiskuitetnim avanturama estradnih starleta pa do Milanovićeva idiotizma da se svi bavimo politikom ako želimo posao i svih drugih njegovih surogata koje nudi u zamjenu za svoju intelektualnu impotenciju i državničku katastrofu. Svi ti naizgled mali i površni, ali zastrašujući zločini nad ovom nacijom ostaju nekažnjeni, štoviše prešućeni.

Ubijanje nade, napose mladima koji bježe, najveći je zločin ove vlasti. Da su znali da će ovakva biti, Hrvati možda ne bi svoju državu s toliko srca tražili. Ali imaju državu kakvu su zaslužili i prvi korak da je učine boljom bit će kad to shvate. I ovakva kakva jest, jest i uvijek će biti bolja od najbolje Jugoslavije, ali izgubit će i ovakvu, ne shvate li ishodišni cilj svih tih nakaradnih nostalgija i destrukcija u režiji njezinih nanovo raspaljenih protivnika.

Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik