Hrvatski tjednik
 

 S dr. Edom Pivčevićem o putovanju sir Richarda Guylforda hrvatskom obalom 1506. godine i drugim srednjovjekovnim putopisima

Hrvatski filozof s engleskom adresom i člankom u tamošnjem Leksikonu filozofa, dr. Edo Pivčević, održao je nedavno u splitskoj Sveučilišnoj knjižnici zanimljivo predavanje kojemu je, na žalost, nazočilo malo ljudi, o jednome starom putopisu sir Richarda Guylforda hrvatskom obalom 1506. godine. Tom smo ga prilikom upitali kako je došao do te tiskane knjige?

Odkad sam u ljetu 1979. u gradu Gotha u ondašnjoj Istočnoj Njemačkoj otkrio hodočasnički putopis Konrada Grünemberga Edo Pivceviciz 1486. godine s opisima i crtežima hrvatskih primorskih gradova, koji je do tada bio nepoznat u hrvatskoj historiografiji, u raznim sam europskim knjižnicama nailazio na brojne druge njemačke, francuske i engleske srednjovjekovne putopise, koji također sadrže dragocjene podatke o našim krajevima u to doba. Mnogi od tih putopisa još uvijek nisu temeljito istraženi i proučeni. Sve je to još uvijek nesustavno i manjkavo i mnogi izvorni rukopisi na latinskome, francuskom i španjolskome, pa čak i njemačkome, još uvijek čekaju da ih se analitički obradi i prokomentira u svijetlu ondašnjih dogadjaja u crkvenom, političkom i kulturnom životu Europe.

Najviše putopisa s podatcima o našoj obali potječe iz 15. stoljeća iz vremena na pragu renesanse kada oživljava ukupni ekonomski i kulturni život, a time i zanimanje za putovanja. Vjerski su motivi neizbježno igrali veliku ulogu, osobito u pogledu putovanja u Palestinu. Crkva je, kao što je dobro poznato, zbog islamskoga nadiranja u Palestinu još od kraja jedanaestog stoljeća povremeno organizirala križarske pohode u tu zemlju. Ali također je komercijalni i turistički promet, premda često pod vidom hodočašća, uzimao sve većeg maha i dramatično je porastao u drugoj polovici 15. stoljeća. Ima također drugih mnogo ranijih putopisa koji su posebno za nas od interesa, sve od 12. stoljeća pa nadalje. Ono što je za nas od važnosti jest da je velika većina tih putnika, odlazeći iz Mletaka, putovala duž naše obale pa njihovi putopisi sadrže važne podatke o našim primorskim gradovima u to doba.

Vi ste imali priliku kopajući po knjižnicama vidjeti originale tih putopisa. Kako oni izgledaju i za koga su rađeni?

Putopisi su ilustrirani, obično s crtežima perom i vodenim bojama, a redovito su završavali kao pokloni donatoru, odnosno sponzorima hodočasnikova putovanja. U svakome slučaju, ti hodočasnički dnevnici bili su na visokoj cijeni i premda je poslije Gutenbergova otkrića tiskarske tehnike polovicom 15. stoljeća tisak počeo sve više uzimati maha, tek se od početka 16. stoljeća pa nadalje neki hodočasnički putopisi počinju pojavljivati u tisku, a neki od njih objavljeni su tiskom tek u najnovije vrijeme. Jedan od prvih, koji je doživio ranu publikaciju, bio je baš opis hodočasničkoga putovanja u Palestinu Engleza sir Richarda Guylforda, koji je sastavio njegov suputnik i kapelan 1506. godine. Taj je putopis tiskan u Londonu samo pet godina kasnije

Možete li nam izdvojiti neke zanimljivosti iz tih starih putopisa i kronika?

Ima nešto u Arnoldovoj Kronici što valja spomenuti i što je za nas daleko važnije. On naime u svome rukopisu citira puni tekst pisma, koje je flamanski grof Baldwin, jedan od lidera Četvrte križarske vojne i kasnije samoproklamirani bizantski car, uputio njemačkome kralju Otonu IV. U tom LažKad su on i njegovi križari, koji su se bili skupili u Mletcima, ostali bez novca i nisu mogli platiti Mlečanima za transport u Palestinu, onda su pristali da kao naknadu za novac napadnu Zadar i vrate ga pod mletačku vlast. Zadrani su se naime nešto prije toga vremena bili pobunili protiv Mletaka i stavili se pod okrilje ugarsko-hrvatskoga kralja. Tražeći načina da grad vrati pod mletačku kontrolu, lukavi je dužd Dandolo došao na ideju da upotrijebi križare u tu svrhu.pismu Baldwin između ostaloga pokušava opravdati svoj zločin u Zadru, kad su u studenome 1202. križari pod njegovim vodstvom poharali i opljačkali grad. U tome pismu Baldwin ima bezobrazne kuraže nazvati Zadar prijestupnim gradom koji su oni na žalost bili primorani razoriti. To je bio izravan rezultat sporazuma između njega i Mlečana. Evo o čemu se radilo.

Kad su on i njegovi križari, koji su se bili skupili u Mletcima, ostali bez novca i nisu mogli platiti Mlečanima za transport u Palestinu, onda su pristali da kao naknadu za novac napadnu Zadar i vrate ga pod mletačku vlast. Zadrani su se naime nešto prije toga vremena bili pobunili protiv Mletaka i stavili se pod okrilje ugarsko-hrvatskoga kralja. Tražeći načina da grad vrati pod mletačku kontrolu, lukavi je dužd Dandolo došao na ideju da upotrijebi križare u tu svrhu. Baldwin je spremno pristao i kad su mletački brodovi prevezli Baldwinove križare preko Jadrana, ovi su poslije kratke opsade uspjeli probiti zidine i odmah se dali na ubijanje, pljačku i palež. Slično se ponovilo pod njegovom komandom u Konstantinopolu u travnju 1204. kada je njegova križarska rulja poharala grad i poubijala velik broj ljudi. U ludilu razaranja križari su tada također zapalili glasovitu bizantsku biblioteku. Za sve to snosi odgovornost sam Baldwin, jer se on još u Zadru – opet, dakako, za novac – bio dogovorio sa bizantskim princom Aleksejom Angelosom da mu pomogne svrgnuti s prijestolja njegova strica, kako bi on, Aleksej, došao na vlast.

Među hodočasnicima Nijemci, Francuzi, Englezi...

Za nas su najzanimljivija putovanja Jadranskim morem, od Mletaka pa dalje prema jugu?

Za okretne Mlečane to je bio gotovo nepresušni izvor prihoda. Ne samo da su njihovi brodovlasnici nemilosrdno perušali hodočasnike, utjerujući visoke cijene za svoje usluge nego su također gradski trgovci redovito zaračunavali jadnim hodočasnicima dvostruko, pa i trostruko, za svaki Guylfordkupljeni predmet. Brodovi s hodočasnicima obično su plovili najprije do Poreča u Istri te zatim nastavljali put prema jugu, držeći se obale zbog sigurnosti i opskrbe svježom hranom i vodom te posjećujući redom Pulu, Zadar, Šibenik, Hvar, Korčulu i Dubrovnik. Mnogi su putnici revno zapisivali svoje dojmove s puta, a neki su svoje zapise ilustrirali mapama i crtežima mjesta koje su posjetili.

Odakle su dolazili hodočasnici i tko su oni bili?

Među hodočasnicima netalijanske narodnosti Nijemci su bili najbrojniji, ali bilo je također Francuza, Nizozemaca, Engleza i drugih nacionalnosti. Mnogi su od njih bili redovnici ili drugi crkveni ljudi, ali bilo je također dosta svjetovnih osoba. Od Engleza dva istaknuta hodočasnika koja su putovali našom obalom bili su član čuvenog Eton koledža William Wey i visoki državni službenik sir Richard Guylforde. William Wey hodočastio je u Palestinu dvaput, najprije 1458. pa zatim opet 1462. i, kao što je bio običaj, putovao je preko sjevernog Jadrana do Poreča, te dalje niz obalu. Usput, njegov je putopis jedan od rijetkih koji spominju Split i Trogir.

No vratimo se temi Vašega predavanja: putovaju sir Richarda Guylforda.

Za razliku od Weyova putopisa, koji je nešto oskudan podatcima, putopis Sir Richarda Guylforda mnogo je izdašniji i za nas je od posebne vrijednosti jer se radi o jednome od rijetkih engleskih izvora s podatcima o nama iz toga razdoblja. Rukopis je tiskan već 1511. u londonskoj kraljevskoj tiskari lodonskoga tiskara Richarda Pynsona. Sačuvao se, izgleda, jedan jedini primjerak, koji je danas pohranjen u Britanskoj nacionalnoj knjižnici. Taj je primjerak prvi i jedini put pretiskan 1851., dakle 330 godina kasnije, također u Londonu. Osim kapelana, sa sir Richardom putovao je također John Whitby, prior jednoga samostana u grofoviji Yorkshire te još neki ljudi čija imena nisu navedena. Otputovali su iz Engleske 8. travnja 1506. godine, prešli kanal La Manche do francuske obale i zatim kopnom nastavili put do Mletaka, odakle su 4. lipnja otplovili za Jaffu. Putovanje se završilo tragedijom jer su se i sir Richard i prior Whitby naglo razboljeli i umrli jedan za drugim. Dnevnik registrira taj događaj u nekoliko suhih rečenica. Kapelan se očito nije dao izbaciti iz takta i s drugim je članovima ekspedicije nastavio razgledavanje lokalnih vjerskih svetišta i drugih znamenitosti te je oko dva tjedna kasnije otplovio brodom za Mletke na putu kući. Stigli su natrag u Englesku 9. ožujka 1507. Cijelo je putovanje u oba smjera trajalo ravno jedanaest mjeseci.

Gayford povjerljiv čovjek kralja Henrika

Tko je bio sir Richard Guylford?

Očito je da nije bio običan hodočasnik, ako ga se uopće može nazvati hodočasnikom u pravome smislu riječi. Jer ako se dobro razmotre činjenice, GuylfordOčito je da nije bio običan hodočasnik, ako ga se uopće može nazvati hodočasnikom u pravome smislu riječi. Jer ako se dobro razmotre činjenice, teško je oteti se dojmu da je on otišao u neku vrstu obavještajne misije za svoga kralja Henrika VII. Prvo treba spomenuti da on potječe iz ugledne plemenitaške obitelji, koja je igrala istaknutu ulogu u engleskome javnom životu. Njegov je otac obavljao dužnost financijskoga kontrolora – što će reći neku vrstu ministra financija – na dvoru Edwarda IV. a njegov sin Richard i sam je obavljao visoke funkcije na dvoru kralja Henrika VII. Bio je član tajnoga kraljevskog savjeta, i kralj ga je još 1500. odlikovao ordenom "Reda podvezice", što je bila onda, a ostaje i danas, iznimno rijetka čast.teško je oteti se dojmu da je on otišao u neku vrstu obavještajne misije za svoga kralja Henrika VII. Prvo treba spomenuti da on potječe iz ugledne plemenitaške obitelji, koja je igrala istaknutu ulogu u engleskome javnom životu. Njegov je otac obavljao dužnost financijskoga kontrolora – što će reći neku vrstu ministra financija – na dvoru Edwarda IV. a njegov sin Richard i sam je obavljao visoke funkcije na dvoru kralja Henrika VII. Bio je član tajnoga kraljevskog savjeta, i kralj ga je još 1500. odlikovao ordenom "Reda podvezice", što je bila onda, a ostaje i danas, iznimno rijetka čast. Ono što je najvažnije, međutim, jest da je bio zadužen za brodogradnju u vrijeme kad je Engleska žurno nastojala izgraditi svoju mornaricu. Teško je zamisliti da bi kralj jednom tako bliskom suradniku tako olako odobrio produženi dopust, čak i kad se radilo o hodočašću. On je očito imao za to dobroga razloga.

Koji bi to mogao biti razlog?

Moja je pretpostavka da je on, u dogovoru s kraljem, otišao na svoje putovanje u prvome redu da se informira o mletačkoj ratnoj brodogradnji i da je hodočašće bilo sporedna svrha i korisna krinka. Mletci su, podsjetimo se, bili tada najjača pomorska sila na Sredozemlju. Glasovito brodogradilište Arsenale radilo je punom parom i s obzirom na visoku tehnološku razinu mletačke brodogradnje, Englezi, koji su žurno izgrađivali vlastitu flotu, željeli su vidjeti iz prve ruke što se tamo događa. Bio je još jedan razlog zašto je Engleze interesirala mletačka brodogradnja. Jedno područje u koje engleski trgovci nikako nisu mogli prodrijeti bio je Mediteran, koji su Mlečani držali 'svojim' morem.

Dijelom zbog tih političkih razmirica, a dijelom zbog turske dekspanzije na Balkanu, bilo je, dakle, od vitalne potrebe za kralja Henrika doznati točno što se događa na terenu. Tko bi bolje obavio za njega taj posao od njegova vjernoga savjetnika i pouzdanika sir Richarda Guylforda koji je, osim toga, s obzirom na svoje poznavanje brodogradnje, mogao skupiti dragocjene informacije o stanju brodograđevne tehnologije? Nije, dakle, čudno što se Guylford zadržao u Mletcima ništa manje od sedam tjedana prije nego što je nastavio put na Istok, i da je velik dio svoga vremena provodio baš u blizini glasovitoga mletačkog Arsenale , pažljivo ispitujući brodove i njihovo naoružanje.

Može li rekonstruirati put kojim su išli?

Prvi hrvatski grad koji su on i njegova mala skupina suputnika posjetili kad su odplovili iz Mletaka bio je dakako Poreč. Tamo je, zapaža kapelan, pokopan sv. Mauricije, ali ne daje nikakve druge pojedinosti. Nastavili su put istarskom obalom do Pule i zatim prešli Kvarner, koji dnevnik zove 'Senjski zaljev' i kaže da predstavlja 'ulaz u Ugarsku'. U Zadar su stigli 8. srpnja, gdje su prenoćili u luci i sutradan su izašli u grad da odu na misu i razgledaju gradske znamenitosti. Zadar je, zapisuje autor dnevnika, 'okružen morem i opasan jakim zidinama', ali opet ne daje druge pojedinosti, osim što kaže da je tamo pokopan sv. Šimun i prorok sv. Joell. Zanimljivo je, međutim, da su zatim nastavili put prema Visu, što je bilo izvan uobičajene rute. U Vis su stigli podvečer i ujutro su razgledali selo, ali čini se nisu našli ništa od velikog interesa. Selo Vis, kaže razočarani autor, 'nije mnogo vrijedno pažnje' (right lytel worth). Nastavili su tako odmah put Korčulanskim kanalom, zaobišavši grad Hvar, jer zbog jakoga vjetra nisu mogli uploviti u luku da bi se skrasili u Dubrovniku.

Dubrovnik je već tada locirao kao dio hrvatskoga kraljevstva

Zanimljiv je putopiščev opis Dubrovnika i prilika u kojima se on nalazio. Zanimljivo da Guylford o Dubrovniku piše kao o hrvatskome gradu iako mu to neki još i danas, svojatajući ga, osporavaju?

Autor, i ne samo on, oslanjaući se na domaće ljude potvrđuje podatke kontinentalnih hodočasnika iz tog vremena i nedvosmisleno locira ZanimljivostiAutor, i ne samo on, oslanjaući se na domaće ljude potvrđuje podatke kontinentalnih hodočasnika iz tog vremena i nedvosmisleno locira Dubrovnik u hrvatsko kraljevstvo. Ali ima još nešto zanimljivo u gornjem citatu čega nema u drugim putopisima koji su mi poznati. Prvo, autor, u svom zapisu ne pravi razliku između Slavonije i Dalmacije, za koje drži da se teritorijalno poklapaju – osim što je 'Dalmacija' dakako stariji i više rasprostranjen termin. Drugo, on cijelu 'Slavoniju ili Dalmaciju' naziva 'hrvatskom pokrajinom'. To je iznenađujući i valjda najzanimljivi podatak od svega ostaloga u njegovom putopisu.Dubrovnik u hrvatsko kraljevstvo. Ali ima još nešto zanimljivo u gornjem citatu čega nema u drugim putopisima koji su mi poznati. Prvo, autor, u svom zapisu ne pravi razliku između Slavonije i Dalmacije, za koje drži da se teritorijalno poklapaju – osim što je 'Dalmacija' dakako stariji i više rasprostranjen termin. Drugo, on cijelu 'Slavoniju ili Dalmaciju' naziva 'hrvatskom pokrajinom'. To je iznenađujući i valjda najzanimljivi podatak od svega ostaloga u njegovom putopisu. Što se specifično tiče informacije da je 'Slavonija ili Dalmacija' pokrajina hrvatskog kraljevstva, to je, po svoj prilici, mogao čuti samo u Dubrovniku. S kim je on tamo razgovarao, ostat će na žalost zauvijek nepoznato. Ali ipak je važno znati kako su tada neki ljudi u Dubrovniku mislili i osjećali. Autor je očito smatrao vrijednim zabilježiti tu informaciju, znajući da će se njegov tekst čitati na dvoru kao koristan geopolitički izvor.

Nadomak Dubrovnik u to vrijeme su turska sila i Grad je ipak uspio očuvati svoju samostalnost.

Turci su, čini se, odustali od juriša na dubrovačke zidine premda se nikad nije znalo što će donijeti sutrašnji dan. Ono što je za čuđenje jest da je unatoč ratnoj opasnosti u gradu baš u to vrijeme počela cvasti književna kultura. Kad je 1506. Richard Guylford sa svojim pratiteljima stigao do grada, mogao je razgovarati s pjesnicima Jurjom Šižgorićem, Šiškom Menčetićem i mladim Andrijom Čubranovićem, kasnije poznatim po svojoj Jeđupki. Džore Držić je dakako umro, na žalost relativno mlad, još 1501. godine, nekako u isto doba kad je Marulić u Splitu završavao svoju Juditu.

Malo zatim Marulić piše Molitvu suprotiva Turkom u kojoj opisuje zlodjela okrutnoga osvajača nad nevinim pukom. Sve se to nastavljalo sljedećih godina kada su Richard Guylford i njegovi suputnici došli u Dubrovnik u rano ljeto 1506. i mogli izbliza vidjeti i čuti što se tamo događa. Jer premda je Dubrovnik ostao slobodan grad, Turci su bili ukopani jedva dalje od puškometa, i Dubrovčani su ih uspjeli nagovoriti da ih puste na miru jedino tako što su pristali plaćati im redoviti danak u novcu i soli i dati im neke trgovinske povlastice. Rezultat toga – kao što se vidi iz putopisa Konrada von Grünemberga iz 1486. godine – bio je taj da se na ulici u Dubrovniku moglo vidjeti Turke i janjičare, koji su tamo dolazili ili u kakvoj diplomatskoj misiji, ili, pak, jednostavno da obave kakve rijetke kupovine za sebe i svoje hanume u brdima.

Zapis o Srbima

Jedan od najstarijih putopisa vezanih za Balkan je onaj Arnolda, benediktinskog opata iz Lübecka u sjevernoj Njemačkoj, koji je u svojoj glasovitoj Chronica Slavorum opisao hodočašće saksonskoga grofa Heinricha. Heinrich je 1172. god. - dakle malo prije treće Križarske vojne (1189.-1192.) - sa svojom velikom pratnjom putovao na jug do Beča pa odatle Dunavom do granice Srbije, te dalje dolinom Morave, pa zatim preko Niša kroz Bugarsku i Malu Aziju do Palestine. Putem kroz Srbiju umalo što nije iznio živu glavu jer su kod Ravanice u nekoj gustoj šumi lokalni Srbi napali njegovu karavanu i htjeli ju orobiti. Citiram. 'Tako smo najposlije došli do u blizinu jednog grada koji se zove Ravanica, usred guste šume, čiji su stanovnici Srbi, sinovi Belaja. Žive izvan zakona Božjega, odani napastima tijela i trbuha, i kao što im samo ime kaže, povinjeni svakojakim nečistim nagonima, već prema prirodi toga kraja žive poput stoke, silovitiji od divljih zvijeri'. Usput, slična iskustva je imao i francuski hodočasnik Bertrandon de la Brocqiere, koji je putovao kroz Srbiju 1432. god.

Opis Dubrovnika

Dubrovnik je očevidno već iz daljine zadivio cijelo društvo. U Dubrovniku su se zadržali dva dana, te zatim produžili prema Budvi, gdje, kaže pisac, 'završava Slavonija počinje Albanija' Evo kako autor opisuje grad: 'U srijedu 15. srpnja stigli smo pred silno utvrđen i jak grad zvan Dubrovnik u Slavoniji ili Dalmaciji, a u pokrajini hrvatskog kraljevstva. Dubrovčani nisu podložni nikome osim sebi samima; jedino što plaćaju danak Turcima, koji su prisutni na teritoriju svega pola milje od grada. Grad ima najjače zidine, kule, bedeme, stražarske tornjeve i zaštitne jarke koje sam ikada vidio u svom životu. Također je bogat i lijep po svojim raskošnim građevinama, koje zadivljuju kako svojom čvrstom gradnjom tako svojom ljepotom. Grad također ima mnogo lijepih crkava i predivnih vjerskih zdanja Ima također mnogo relikvija, kao na npr. glavu i ruku sv. Blaža, koji je njihov svetac zaštitnik, nadalje šaku s dijelom ruke sv. Ivana Krstitelja, malo ispržene od vatre, pa odjeću koju je nosio sv. Šimun kad je držao našega Spasitelja u naručju kad je ovaj bio prikazan u hramu; također mnogih drugih važnih relikvija. '

Zabilježio: Josip Jović
Hrvatski tjednik

Hrvatski tjednik

Čet, 14-12-2017, 16:10:17

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

PRETPLATA

Svakoga četvrtka
Hrvatski tjednik,
a sve drugo je manipulacija!

Posebna ponuda

Hrvatski tjednik dolazi s vrlo niskom cijenom pretplate!

Godišnja pretplata iznosi samo 678 kuna,

170 eura za zemlje EU i 200 eura za prekooceanske zemlje.

Hrvatski tjednik 210 41

Želimo da Hrvatski tjednik dođe u svaki hrvatski dom!

Podatci u računima

Žiro-račun: 2500009-1101384007

Banka: Hypo Alpe-Adria-Bank
Korisnik: Tempus d.o.o. Zadar
IBAN: HR61 2500 0091 1013 84007
BIC:HAABHR22

KONTAKTI

Hrvatski tjednik

KONTAKTI

TelefonTelefon
Hrvatskog tjednika:
+385 (0)23/305-277

Fax
Fax:
+385 (0)23/309-180

Elektronička pošta
Elektronička pošta:
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Preporučite članke

Podržite članke na jednoj od socijalnih mreža jednim klikom!

Facebook, Tweet, Google+, LinkedIn, Pinterest

Facebook like

Preporučite Hrvatski tjednik, portal i naš forum svojim prijateljima i poznanicima kako bi i oni znali za komentare, reportaže, razgovore i vijesti koje ovdje objavljujemo.

Copyright © 2017 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).