Zasad utvrđeno 14.000 krivotvorina na jasenovačkome popisu, a za 20 tisuća 'pogubljene' djece ne postoji apsolutno ni jedan dokaz!

U prošlome tekstu spomenuta je metodologija 'reproduciranja' žrtava u internetskome 'Poimeničnom popisu žrtava KCL Jasenovac 1941-1945' (www.jusp-jasenovac.hr), koji je pretražen prosinca 2011., u smislu njihova 'kloniranja' u rasponu od jedan do dvadeset i pet puta, što je dovelo do približno 14.000 krivotvorina.

Blokiran pristuo jasenovačkome poimeničnom popisu

Nemoguće je, razumije se, navesti sve primjere, dovoljno je spomenuti tek jedan iz kojega se vide krajnje nepoštene, neznanstvene i neprofesionalne namjere djelatnika JUSP-a Jasenovac.

Tako popis na mrežnoj str. 1164. donosi podatke: 'NIKOLIĆ LAZAR DUŠAN, 1925, Srijemska Mitrovica, Jarak, Srbin, ubijen od ustaša 1942. u logoru Jasenovac na Muzej Jasenovacneutvrđenom stratištu'. No, potpuno istovjetni podaci objavljeni su i na 25 drugih stranica: 1165., 1166., 1170., 1171., 1172., 1173., 1175., 1176., 1178., 1179., 1180., 1181., 1182., 1183., 1185., 1189., 1192., 1193., 1198., 1203., 1206., 1207., 1210., 1213., 1218.). Nevjerojatno ali istinito! U to se svatko mogao i osobno uvjeriti sve do prije mjesec dana kada je uprava JUSP-a Jasenovac jednostavno blokirala pristup svojoj mrežnoj stranici, pa tako i Poimeničnome popisu jasenovačkih žrtava. Precizno matematičko izračunavanje došlo je npr. također do šokantnoga (u mnoštvu sličnih) rezultata da je prezime Weiss krivotvoreno čak 58,69 posto.

U kontekstu spomena svim jasenovačkim žrtvama, kojima cjelokupni hrvatski državni vrh svake godine odaje počast, potrebno je barem otvoriti raspravu o nemalome broju četnika vojvode Pavla Đurišića, koji se skupa s njime nalaze na Poimeničnome popisu. Oni su, zanimljivo, uvršteni u popis iz 'Leksikona YU mitologije' (urednici: Iris Adrić, Vladimir Arsenijević, Đorđe Matić, 'Postscriptum' Zagreb, 'Rende' Beograd, I. izd. 2004.), koji je, po zamisli hrvatske književnice Dubravke Ugrešić, 'zamišljen kao zbirka natuknica o domaćoj popularnoj kulturi' i koji je 'trebao pružiti odgovor na 'pitanje jugoslavenskih identiteta''. Bilo bi dobro da djelatnici JUSP-a Jasenovac predoče hrvatskoj javnosti znanstveno relevantnu dokumentaciju korištenu u leksikonu koji se bavi natuknicama, kao npr.: 'AFŽ', 'banjolučki ćevapi', 'crveni barjak samoupravljanja', 'Ćopić Branko', 'Eurokrem', 'gravče na tavče', 'heroj Tito', 'Indexi', 'JAT', 'Kad bi bio bijelo dugme', 'leskovački voz', 'Mandić Igor', 'novokomponovana narodna muzika', 'Od Vardara pa do Triglava', 'Planinc Milka', 'reakcionari i narodni neprijatelji', 'Smoje Miljenko', 'Štulić Branimir Johny', 'Titovi govori', 'udarnička značka', 'vožd', 'Yutel', 'Zafranović Lordan', 'Živković Predrag-Tozovac' i dr.?

Četničke žrtve vrjednije od ostalih

Ako su već četnici, koji su krajem ožujka 1945. poklali i poubijali oko 2.500 Hrvata oko Bosanske Gradiške (Gornja Dolina, Januzovci/sadašnje Kočićevo/ i još nekoliko PrimjeriU tom je smislu paradigmatski znakovit «slučaj» Barbare Lugarić, o kojoj spomen-područje Jasenovac objavljuje faksimil zapisnika iz 1942. na kojemu jasno piše da je umrla 'naravnom smrti', a istodobno poimenični popis donosi podatak da je ta Hrvatica iz Siska r. g. 1906. od oca Stjepana, 'ubijena od ustaša'. Unatoč dobronamjernom upozorenju novinara Igora Vukića da je riječ o netočnome podatku ('Postojala je vrlo precizna kartoteka', Glas Koncila, 7. travnja 2013.), 'vlasnici' Poimeničnoga popisa nisu smatrali potrebnim ništa promijeiti!zaseoka), uvršteni u jasenovački Poimenični popis, nije jasno zašto se po istome viktimološkom kriteriju stručnjaci JUSP-a Jasenovac nisu odnosili i prema pripadnicima ustaških i domobranskih postrojba, te prema hrvatskim i njemačkim civilima pobijenima u kompleksu jasenovačkog logora? Taj broj također nije zanemariv i imena tih žrtava lako se mogu pronaći na popisima žrtava brojnih mjesta/katoličkih župa iz Hrvatske i BiH, koji su rađeni temeljem župnih matica umrlih i svjedočenja najbliže rodbine, što im daje posebnu vrijednost.

Tako se u popisu: 'Poginuli i ubijeni Garevljani u 2. svjetskom ratu' (www.garevac.net), pod rednim br. 18. nalazi i 'Marijan Ivušić, rođen 7.2.1927. godine, iz Garevca, sin Marka Ivušića i Lucije rođene Tokić. Nesretnim slučajem kao vojnik poginuo u Jasenovcu 25.6.1944. godine. Po saopćenju Logorskog zapovjedništva obrambenog zdruga u Jasenovcu.'

Župa Gornji Bogićevci također je sastavila 'Popis poginulih i nestalih', te se na njezinoj mrežnoj stranici (www.zupagornjibogicevci.hr) pod rednim br. 39. nalazi 'Hochenfelder Stevo, Gornji Bogićevci, domobran, 1945. umro u logoru St. Gradiška.' Službena mrežna stranica Grada Vrlike (www.vrlika.hr) donosi popis: 'Stradalnici u ratovima' među njima je iz sela Kosore, i 'Lelas Cvitko, Ilijin, rođen 17.IX.1920.' s opaskom 'Partizani ga ubili u Jasenovcu'.

Djelatnici JUSP-a Jasenovac također se nedopustivo krajnje ignorantski odnose i prema javno objavljenim podacima o konkretnim osobama (s imenom i prezimenom), koje su neutemeljeno ili s krivim podacima stavljene na poimenični popis, pa se čini da onaj tko jednom dođe na njihov popis, zauvijek tamo i ostaje. U tom je smislu paradigmatski znakovit «slučaj» Barbare Lugarić, o kojoj spomen-područje Jasenovac objavljuje faksimil zapisnika iz 1942. na kojemu jasno piše da je umrla 'naravnom smrti', a istodobno poimenični popis donosi podatak da je ta Hrvatica iz Siska r. g. 1906. od oca Stjepana, 'ubijena od ustaša'. Unatoč dobronamjernom upozorenju novinara Igora Vukića da je riječ o netočnome podatku ('Postojala je vrlo precizna kartoteka', Glas Koncila, 7. travnja 2013.), 'vlasnici' Poimeničnoga popisa nisu smatrali potrebnim ništa promijeiti!

Nitko od opreživjelih logoraša ne spominje djecu

Posebno je za svaku osudu djelatnika JUSP-a Jasenovac njihovo krajnje nekritički i neznanstveno uporno forsiranje tvrdnje o tobože 20.101 ubijenom djetetu do 14 godina na jasenovačkome popisu jer za to, doista, nema baš nikakva činjeničnog uporišta. Taj je mit lansiran u 'Izvješću Zemaljske komisije Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača', koje je objavljeno kako sastavni dio studije: 'Zločini u logoru Jasenovac», tiskano u Zagrebu g. 1946. To je prvi službeni dokument, rađen po partijskoj zadaći, u kojemu se govori o 'djeci do 14 godina' u jasenovačkome logoru. Znakovito je da on nije napisan temeljem dokumenata, koji se uopće nigdje ne navode iako su postojali i uredno vođeni u logoru, nego temeljem izjava svjedoka i zapisnika triju komisija koje su obišle logor Jasenovac 11. i 18. svibnja te 18. lipnja 1945.

Vijest o djeci do 14 godina odaslana je u svijet, ponavljana je u novinskim tekstovima, citirana u 'znanstvenim' raspravama, korištena u političkim govorima, prevedena na mnoge inozemne jezike i nitko nije imao potrebu niti je htio provjeriti 'čvrsto' povijesno vrelo, iako se već u nastavku izvješća njegovi tvorci pokazuju intelektualno-moralnim debilima (nije preteška riječ za one koji manipuliraju i poigravaju se nesretnim dječjim sudbinama). Ne samo da uopće nije jasno temeljem čega su znali da je riječ o uzrastu točno 'do 14 godina', nego u drugome dijelu izvješća proturječe sebi spominjući na jednome mjestu 'djecu u dobi od nekoliko dana do 15 godina', a na drugome 'u dobi od jedne do 16 godina'. Na žalost, i jasenovački Poimenični popis 'upecao se' na njihovu potpuno proizvoljnu tvrdnju.

Jednako je teško objašnjivo kako to da je tisuće djece suglasnošću ustaških vlasti spašeno iz katastrofalnih uvjeta u kojima su se NelogičnostiJednako je teško objašnjivo kako to da je tisuće djece suglasnošću ustaških vlasti spašeno iz katastrofalnih uvjeta u kojima su se našla g. 1942. nakon završetka ratnih zbivanja na Kozari, a istodobno na tisuće pobijeno (npr. prema Poimeničnom popisu jasenovačke mrežne stranice od 19. veljače 2015. ustaše su 1942. ubile samo beba do godinu dana starosti – 484, a 14-godišnjaka - 1326, iako nitko ne zna temeljem kojega svjedočanstva ili dokumenta)?!našla g. 1942. nakon završetka ratnih zbivanja na Kozari, a istodobno na tisuće pobijeno (npr. prema Poimeničnom popisu jasenovačke mrežne stranice od 19. veljače 2015. ustaše su 1942. ubile samo beba do godinu dana starosti – 484, a 14-godišnjaka - 1326, iako nitko ne zna temeljem kojega svjedočanstva ili dokumenta)?!

Posebnu pozornost u raspravi o tisućama djece u jasenovačkome logoru privlače svjedočenja preživjelih logoraša, kako je to izvanredno zapazio novinar Igor Vukić: 'Problem je što tu djecu, navodno stradalu u Jasenovcu, tih 20.000, nitko tamo nije vidio. Poslije rata ondje nisu pronađeni njihovi posmrtni ostatci. Ostavimo po strani ostale brojke koje također nemaju veze sa stvarnim događajima u Jasenovcu. U arhivima i knjigama mogu se čitati stotine i stotine izjava bivših zatočenika logora. Nitko ne spominje djecu u Jasenovcu, ni približno u tolikom broju... Onih 20.000 djece nije moglo u Jasenovcu samo tako 'nestati'. Logor nije imao veliku površinu... Ne spominje ih ni Milko Riffer koji detaljno u knjizi opisuje godinu dana zatočeništva, od listopada 1942. do listopada 1943. O djeci ne govori ni Jakob Danon koji je u logoru bio od kolovoza 1941. do travnja 1945. Ni liječnik Josef Konforti koji je tu stigao u proljeće 1942. ... Ni slova o djeci u Jasenovcu ni kod Drage Čolakovića koji opisuje zbivanja od kolovoza 1941. do ožujka 1942. Ni u knjizi Čedomila Hubera koji je u logoru bio od 1943. do 1945. Ni kod Miletića, Millera, Cilige...'.

Ustaše zbrinjavaju „kozaračku" djecu

Nameće se, onda, logično pitanje tko je nakon rata 'vidio' tisuće djece u jasenovačkome logoru, njihovo sustavno ubijanje i masovne grobnice u kojima su pokapana? Odgovor na njega ponovno vodi prema poslijeratnim zločinačkim komisijama za istraživanje zločina okupatora i njihovih pomagača. One su, očito, po unaprijed zadanoj partijskoj zadaći pripremali 'teren' u smislu: prikupljanja 'svjedočenja', 'prepariranja' i 'dotjerivanja' svih iskaza, selekcije i prilagodbe povijesnih činjenica i sl. Tako je npr. Jelka Cihaber iz Zemuna zatočenica u starogradiškome logoru ustvrdila Pokrajinskoj komisiji Vojvodine g. 1947. da je vidjela 'na tisuće žena s djecom, koji su ispunili svaki kutak u logoru'. A Jakov Kabiljo iz Sarajeva bio je konkretniji izjavivši da je 'za nekoliko dana čitav logorski prostor bio zaposjednut s oko 10.000 starijih muškaraca, žena i djece...'.

Adolf Fridrih iz Velike Gorice kod Zagreba u svojim je sjećanjima, čini se, ipak pretjerao procijenivši da je od svibnja 1942. u jasenovački logor dotjerano 'na desetine tisuća žena, djece, staraca i drugih muškaraca sa Kozare'. Usputno, nije zgorega spomenuti da su svjedočenja preživjelih logoraša, koji cijelo vrijeme rata nisu vidjeli silno mnoštvo djece u logoru (jer su kozarački zbjegovi bili smješteni na livadama pored logora odakle su ih slali na zbrinjavanje po Zagrebu, Jastrebarskom, Gornjoj Rijeci i Slavoniji) bez razložnog objašnjenja administrativnom odlukom poslijeratnih vlasti jednostavno zabranjena (kao npr. knjige: Milka Riffera, Đorđe Miliše, Ante Cilige i dr.).

Posebna bi se rasprava trebala povesti i o tobožnjem 'industrijskom likvidiranju djece' u plinskim komorama plinom 'ciklon-B' i njihovo spaljivanje u krematorijskim pećima jasenovačkoga logora, o čemu ne postoji ni jedan relevantni dokument osim «svjedočenja» punih protuslovlja pred poslijeratnim komisijama za istraživanje zločina.

Osim toga, sačuvan je dokument koji sve te komunističko-partizansko-subnorovske mitove dovodi pod uputnik. Naime, ako je ustaškim vlastima prvotni cilj bio fizičko istrjebljenje djece, zašto bi Dragici Habazin bolničarki Hrvatskoga crvenog križa i najbližoj suradnici glasovite Diane Budisavljević ne samo izdale putni nalog 28. srpnja 1942. da otputuje u sabirne logore 'u svrhu pružanja pomoći oko preuzimanja i prijevoza djece', nego također naložile: '...kad na licu mjesta upoznate prilike, izvolite najbržim putem saopćiti koliko bi još sestara trebalo odaslati tamo, da budu od pomoći kod preuzimanja prijevoza djece'? Koliko god se to mnogima s današnjeg prevladavajućeg motrišta činilo nevjerojatnim, činjenica je da su ustaške vlasti ne samo dopustile zbrinjavanje 'kozaračke' djece, nego su i aktivno pomagale i surađivale u njihovu spašavanju!

Na kraju, jedno je od ključnih pitanja koliko su poslijeratna iskapanja, nakon iskaza svjedoka o točnim lokacijama masovnih grobišta, priprema, zrakoplovnoga snimanja terena, sondiranja terena i sl. bila uspješna, tj. do kojih su rezultata došli istraživači? Jedno je neupitno – ne samo da su zajednički rezultati svih poslijeratnih iskapanja daleko ispod svih službenih procjena i očekivanja jugoslavenskih vlasti, nego pronađeni predmeti i ostatci upućuju na pripadnike ustaških, domobranskih i njemačkih postrojbi, te civila vraćenih s Bleiburga i križnih puteva.

Tomislav Vuković
Hrvatski tjednik

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.