Hrvatski tjednik
 

Josip Majerski, najpoznatiji agent jugoslavenskih tajnih službi koji im je odbio suradnju i počeo raditi za Nijemce

Josip Majerski, rođen 1945. u Bapskoj pokraj Vukovara, sredinom svibnja 1970. godine došao je u Njemačku u potrazi za poslom. Uključio se u hrvatski emigrantski politički život i zapeo za oko Udbinim ljudima koji su mu ponudili da bude agent SID-a (Služba za istraživanje i dokumentaciju Saveznog sekretarijata za inostrane poslove).Josip Majerski Ulogu agenta je uslijed mnogih okolnosti prihvatio, ali je u jednom trenutku otkazao suradnju. Majerski je zapravo prvi poznati jugoslavenski agent koji je otkazao suradnju s jugoslavenskim službama i počeo raditi za njemačku tajnu službu. Među ostalim, družio se s Krunoslavom Pratesom i dostavljao podatke o tom Udbinom čovjeku koji je kasnije uhićen i osuđen na doživotnu robiju zbog sudjelovanja u ubojstvu Stjepana Đurekovića.

Kako je počela suradnja Josipa Majerskog s jugoslavenskom tajnom službom? Jednoga dana u njegov stan je došao jugoslavenski vicekonzul iz Freiburga Radoslav Simić i ponudio mu suradnju. Kad je Majerski suradnju prihvatio, dobio je pseudonim 'Ivica Kovačević'. U kolovozu 1974. godine jugoslavenski konzul u Freiburgu Đuro Pintarić dao je Majerskomu nalog da iz Baden-Württenberga preseli u Bavarsku, gdje ga je nakon nekog vremena na vezu preuzeo konzul Šime Jelić iz jugoslavenskog konzulata u Nürnbergu. Navodno je Udba oskudijevala agentima na tom području, pa je Majerski trebao ojačati njenu mrežu. Kratko nakon dolaska Jelić mu je priopćio novi pseudonim - 'Ante Tvrdić'. U jugoslavenskom konzulatu u Nürnbergu u to vrijeme se nalazio i konzul Zlatko Kopsa. On je s Majerskim kontaktirao u odsustvu konzula Jelića. Majerski se s Jelićem i Kopsom posljednji put sreo krajem kolovoza 1978. godine. Majerski je izjavio da ga je konzul Zlatko Kopsa tada nagovarao da sudjeluje u ubojstvu Bruna Bušića u Parizu,Udba a kad je to odbio - dobio je nalog da se pod hitno vrati u Jugoslaviju.

Majerski je nakon povratka u Jugoslaviju neko vrijeme proveo u rodnoj Bapskoj, a onda preselio u Slavonski Brod gdje je dobio mjesto konduktera u autobusima poduzeća 'Slavonijatrans'.

Tu su ga ubrzo posjetili lokalni udbaši Kazimir Rajković i Vlado Prka sa zahtjevom da im dojavljuje što se govori u autobusima. Majerski je ubrzo shvatio da Rajković i Prka zapravo žele informacije o emigrantu Anti Kostiću, rodom od Slavonskog Broda, koji je živio u Münchenu. Njih su posebno zanimale Kostićeve životne navike, npr. vrijeme i pravci odlaska i dolaska s posla, odnosi u obitelji, plan četvrti u kojoj je živio, izgled stana, itd. Majerski je njemačkoj policiji izjavio da Rajkoviću i Prki nije mogao dati korisne odgovore, jer je Kostića slabo poznavao i nije često navraćao u München. Majerski je također izjavio da je shvatio u kakvu su svrhu Rajković i Prka tražili te informacije, kad je saznao da je Antun Kostić ubijen na parkiralištu ispred svojega stana u Münchenu. Ovaj buran životopis povod je razgovoru s Josipom Majerskim koji smo započeli s nizom aktualnih pitanja.

Uskoro se očekuje suđenje bivšim šefovima Udbe Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču zbog sudjelovanja u ubojstvu emigranta Stjepana Đurekovića za što je već na doživotnu robiju osuđen Krunoslav Prates. Jeste li Vi i prije Đurekovićeva ubojstva znali nešto o tome što se sprema?

Prilikom predaje rekao sam njemačkim policajcima da mi se čini kako se priprema likvidacija Stjepana Đurekovića. To sam zaključio iz razgovora s pretpostavljenima iz SID-a i slavonsko-brodske Udbe. Govorili su da je 'štetan' i da trebaUdba 'otputovati'.

Moji susreti s Pratesom

Vi ste se u Njemačkoj susretali s Pratesom u istoj garaži u kojoj je Đureković ubijen. Što ste htjeli postići s takvim susretima?

Nakon što sam 1983. pobjegao u Njemačku, njemačkoj službi sam otkrio sve što sam znao. Kad su Nijemci provjerili moje izjave i utvrdili da su istinite, protjerali su pet-šest jugoslavenskih diplomata, uglavnom u statusu konzula, sa svoga teritorija. A na temelju mojih informacija protjerani su i neki jugoslavenski diplomati iz drugih zapadno-europskih zemalja, dvojica iz Švicarske. Mislim da je to bio jedan od najtežih udaraca jugoslavenskoj tajnoj službi koja je djelovala u sastavu diplomatsko-konzularne mreže. Svejedno, bio sam osuđen na dvije i pol godine zatvora zbog agenturnog djelovanja za jugoslavenski SID na njemačkom području. Kad sam oslobođen, nastavio sam suradnju s Nijemcima. Tada me je i Krunoslav Prates pozvao da dođem u München i dadem intervju za Hrvatsku državu te da i inače, ako imam nešto zaOtjerani diplomatiNakon što sam 1983. pobjegao u Njemačku, njemačkoj službi sam otkrio sve što sam znao. Kad su Nijemci provjerili moje izjave i utvrdili da su istinite, protjerali su pet-šest jugoslavenskih diplomata, uglavnom u statusu konzula, sa svoga teritorija. A na temelju mojih informacija protjerani su i neki jugoslavenski diplomati iz drugih zapadno-europskih zemalja, dvojica iz Švicarske pisati, dostavljam to njemu na objavu. To se događalo 1986., tri godine nakon likvidacije Stjepana Đurekovića.

Je li vam tom prilikom spominjao ubojstvo Đurekovića?

Da, on mi je pokazivao garažu, odnosno tiskaru, i opisivao da je tu ubijen Đureković. Objašnjavao mi je da su ubojice ušle unutra i čekale ga cijelu noć.

Nije vam otkrio identitet ubojica?

Ne. On je tada meni Perkovićglumio da je hrvatski emigrant i domoljub. Ja sam znao da on radi za Udbu i naravno da nisam imao povjerenja u njega. No ja sam ga svjesno provocirao, želio sam iz njega izvući što više informacija i materijala.

Kako ste znali da on radi za Udbu?

Znao sam jer kad sam bio prvi put u Njemačkoj, moji iz SID-a su me informirali da on kopije pisama emigranata što ih je dobivao prosljeđuje Udbi. Naravno, pred njim sam glumio da ništa ne znam o svemu tome.

Pristao sam raditi za SID

Nije vam prilikom tih susreta Prates spominjao kako je Perković došao do ključa garaže kojeg je predao likvidatorima?

Ne, ništa o tomu nije govorio. Tek je spominjao da je Đurekovića ubila Udba. Rekao je da je on našao ubijenoga Đurekovića u garaži i da je tom prilikom morao gurati vrata garaže te da ih je jedva otvorio. Tada nisam znao za tijek same Đurekovićeve likvidacije. Nisam znao ni da je upravo sam Prates dao Perkoviću ključ garaže koji je onda Perković predao ubojicama. Međutim, u vrijeme kad sam se ja predao njemačkim vlastima i prekinuo suradnju s jugoslavenskom tajnom službom, tijekom razgovora s njemačkim službenicima oni su mi stalno nabacili mogućnost Pratesova sudjelovanja u likvidaciji Đurekovića. Ja sam službenicima njemačke državne sigurnosti govorio kako sam i ja siguran da Prates radi za Udbu, ali da nemam konkretan dokaz o njegovu sudjelovanju u tom ubojstvu.

Je li Prates znao da ste i vi bili angažirani kao suradnik SID-a, službe jugoslavenskog ministarstva vanjskih poslova?

Znao je, naravno, jer je to bilo i javno objavljeno. Zato mi je i ponudio da pišem i objavljujem tekstove u Hrvatskoj državi. Ja sam i napisao nekoliko članaka koje je Prates objavio. Tada sam pošao datBruno Bušići intervju jednim austrijskim novinama u Klagenfurtu. Njemački službenici su mi sugerirali da i Pratesa povedem sa sobom i da vidimo kako će reagirati. Mi smo ga htjeli, zapravo, provocirati, željeli smo da se maksimalno otkrije. I doista, Prates je bio sa mnom kad sam davao intervju austrijskim novinama. Nije se otkrivao, cijelo vrijeme je glumio da je veliki Hrvat i veliki domoljub.

Je li on koristio susrete s vama i dojavljivao Udbi što vi razmišljate i govorite?

Vjerojatno jest. Shvatio sam da on forsira sastanke sa mnom. Stalno me nazivao.

Kako je uopće došlo da vašeg angažmana za SID, jugoslavensku službu Ministarstva vanjskih poslova na koji ste pristali? Kako su vas vrbovali?

Kad sam prvi put došao u Njemačku, došao sam u Stutgart 1970. i počeo sam biti politički aktivan. Počelo je tako što sam htio imati emigrantsku hrvatsku putovnicu koju je tada izdavao Branko Jelić. Nakon toga sam se aktivirao u Hrvatskome narodnom otporu gdje sam okupio dobar broj sljedbenika te sam postao čak i predsjednik ogranka Hrvatskoga narodnog otporu u Stuttgartu. Kao takav, normalno je da sam upao u oči Udbi i SID-u. U to doba počeo je pritisak na moju majku koja je tada živjela u Bačkoj. Ona mi je pisala da je muče, da se vratim... Ja nisam pristajao na suradnju s njima do 1972. godine kada je naš emigrant Stipe Bilandžić odvojio dio Hrvatskoga narodnoga otpora i stvorio novu organizaciju. Cijeli ogranak u Stuttgartu prešao je kod Bilandžića. Mene su ostavili po strani. Onda sam shvatio da je na djelu totalna dezorganizacija demmeđu emigracijom. Tada sam, nakon pritisaka, pristao raditi za njih.

Novac mi davali na ruke

Kako je izgledao taj čin pristajanja?

Jednoga dana na vrata moga stana iznenada mi je došao Radoslav Šimić, vicekonzul u Freiburgu. Rekao mi je da osnivaju klub Jugoslavena pa bi htio da im ja pomognem. Dodao je da će mi biti najpametnije da za tjedan dana dođem u konzulat, a ako ne dođem, može se svašta dogoditi. Otišao sam u konzulat gdje me prvo primio Đuro Pintarić koji se predstavio kao 'šef'. Rekao je da su pogledali sve moje karakteristike iz Jugoslavije, vidjeli su PočetakOtišao sam u konzulat gdje me prvo primio Đuro Pintarić koji se predstavio kao 'šef'. Rekao je da su pogledali sve moje karakteristike iz Jugoslavije, vidjeli su da sam bio politički aktivan, sudionik radnih akcija itd... Tako je počeloda sam bio politički aktivan, sudionik radnih akcija itd... Tako je počelo.

Koliko su vas plaćali?

Otprilike tisuću do dvije tisuće njemačkih maraka davali su mi mjesečno na ruke. Najviše su mi dali jednom 7 tisuća njemačkih maraka. Novac su mi davali Pintarić ili Šimić.

Što su tražili da radite?

U to doba dobivao sam razne zadaće. U početku je to bilo upoznavanje brojnih emigranata, širenje poznanstava, dopisivanje s emigrantima, analiza tih pisama i odgovora.

Komu ste predavali analize?

U prvo vrijeme bio sam na vezi sa šefom SID-a za Njemačku Đurom UdbaPintarićem koji je bio jugoslavenski konzul u Freiburgu. S njim sam bio u vezi do 1974. godine, s njim i s vicekonzulom u Freiburgu Radoslavom Šimićem. Davao sam im sve podatke o emigraciji do kojih sam dolazio.

Jeste li sudjelovali u nekim opasnim operativnim akcijama jugoslavenskih službi?

Koliko je meni poznato, agenti SID-a nisu sudjelovali u operacijama ubojstava. Meni je uvijek bilo govoreno kako se ne smije dopustiti da mi budemo umiješani u te poslove da se ne bismo kompromitirali jer smo, kao, previše važni da bismo se bavili time.

Koliko je trajala vaša suradnja s njima?

Problemi su počeli kad sam se oženio 1974. godine. Moja supruga je bila povezana s emigrantskom organizacijom Stipe Bilandžića i u jednom trenutku shvatila je da radim za SID, i to kad je išla napraviti putovnicu u jugoslavenski konzulat gdje su je lijepo i s neobičnim poštovanjem primili i za par sati je dobila putovnicu na moje prezime. Naravno, kad je došla doma, odmah je prozrela moju ulogu. Priznao sam joj, a ona je odgovorila da tako više ne će ići. Ja sam, međutim, nastavio raditi, ali ne tako ažurno kao prije. Kasnije je došao trenutak kad sam potpuno prekinuo, 1978. godine.

Znao sam da je „Slavonac" Josip Perković

Je li vas bilo strah njihove reakcije?

Ja sam do tada već prevladao strah i ništa mi nije značio. Bilo mi je svejedno kako će reagirati. Šefovi su bili ljuti. Rekli su da razmislim, ali sam odrješito odgovorio da nemam što više razmišljati. Naime, tražili su da sudjelujem u likvidaciji hrvatskih emigranata, konkretno Brune Bušića, a ja sam odgovorio da mi agenti SID-a to po opisu posla nismo dužni obavljati. Rekli su mi tada da otputujem u Frankfurt i da će mi tada dati daljnje upute. U Frankfurtu, u konzulatu, već me čekala putovnica na drugo ime, 'Janko Matijević'.Krunoslav Prates Vratili su me natrag u Zagreb. Poslije toga, živio sam u Slavonskom Brodu sve dok se nisam odlučio i na drugu emigraciju i traženje političkog azila.

Je li vam dok ste prvi put bili u Njemačkoj bilo poznato ime i uloga Josipa Perkovića?

Nikad nisam dolazio u bilo kakav kontakt s Josipom Perkovićem. Međutim, znam da se često govorilo o njemu, napose kada su se događale akcije likvidacija. Tada je, za vrijeme likvidacija pojedinih hrvatskih emigranata, što sam naknadno povezivao, nama bilo dojavljivano da si u roku od tjedan dana osiguramo čvrsti alibi. Pitao sam, zašto. Uglavnom sam dobivao odgovor da je to zbog 'Slavonca', a kasnije sam saznao da su pod nazivom 'Slavonca' mislili na Josipa Perkovića.

Smatrate li se i vi zaslužnim što su Nijemci procesuirali i osudili Krunoslava Pratesa?

Da. Dosta smo radili na tomu. S Pratesom sam komunicirao intenzivno, mjesecima. Ja sam dojavljivao Nijemcima o svojim kontaktima s njim, a on je istodobno dojavljivao Udbi o kontaktima sa mnom. To je bila takva situacija.

Zanimljiva je bila ta situacija susreta Vas i Krunoslava Pratesa. On radi za jugoslavensku Udbu i dojavljuje o susretima s Vama, a vi za Nijemce i javljate im o Pratesu. Obojica se međusobno špijunirate...

Da, s tim što on nije bio siguran u kakvoj sam ja vezi s Nijemcima, a ja sam znao da je on na vezi s Udbom.

Moja zadaća: Susret sa Spasićem u Beogradu

O Perkovićevoj ulozi ste navodno najviše doznali tek 1988. kad je bio atentat na emigranta Nikolu Štedula. O čemu je riječ?

Dobio sam informaciju da se čuvam, ali samKrunoslav Prates se svejedno morao čuvati i sam. Javljeno mi je da se sprema atentat i na Štedula i na mene. Ne mogu reći da sam znao da je Josip Perković bio u to umiješan, ali Nijemci su mi rekli da to radi 'jugoslavenska služba' te da i meni pripremaju smaknuće. Nakon dugih godina poslije, godine 2008. otišao sam u Beograd jer sam imao nekih svojih obveza vezanih uz majku. Htio sam vidjeti Božidara Spasića da s njim porazgovaram o nekim stvarima jer je on u svojoj knjizi mene spomenuo da sam išao na suđenje u Škotsku u slučaju atentata na Štedula kao dupli agent. Pitao sam ga zašto je to uvrstio jer ja tada više nisam radio za Jugoslaviju. Tada mi je Spasić govorio o atentatu na Štedula i od njega sam doznao da je Perković sudjelovao u tome. Spasić mi je ispričao da je u tijeku akcije nazvao Perkovića i tražio da prekine akciju nakon što su s uzletišta u Edinburgu bili vraćeni natrag 'Arkan' i 'Beli' (op.au.: Željko Ražnatović i Branislav Matić, beogradski kriminalci, suradnici Udbe), a Perković mu je odgovorio kako je i on htio prekinuti, ali da je 'onaj ludi Sindičić' samovoljno odlučio nastaviti akciju.

Sa Spasićem u Beogradu sam pričao i o slučaju Đureković, na moje pitanje tko ga je ubio, samo je kratko odgovorio: 'Ubice'. Nasmijao sam se i tražio konkretne podatke, a on mi je tada rekao: 'Pa znaš da su ga ubili ovi moji - 'Arkan', 'Giška' i ekipa, ali tvoji iz Zagreba su to organizirali'. Zanimljivo je da smo toga dana Spasić i ja večerali u restoranu 'Sinđelić' i tada mi je rekao da ako dođem subotom u taj restoran, mogu vidjeti i generala Ratka Mladića.IskupljenjeNepravda je bila utoliko što sam radio za Jugoslaviju. Ipak sam bio jedno vrijeme njihov agent, a sigurno nije bilo ni domoljubno ni lijepo s nekim razgovarati, a onda o tome raditi izvješća za jugoslavenske vlasti. Ali zbog toga sasvim sigurno nitko od hrvatskih emigranata nije stradao niti imao teške posljedice. Smatram da sam svoje grijehe kasnije dobrano iskupio Kad sam se nakon toga vratio u Hrvatsku, Spasić me nazvao i rekao da više ne dolazim u Beograd jer je on u međuvremenu nazvao Perkovića koji mu je rekao da se kloni mene i prekine svaku komunikaciju jer da ja nisam s njima već dugo. Inače, Spasić je pohvalno govorio o Perkoviću, tvrdio je da mu je Perković početkom 90-ih spasio život jer su tada Spasića iz Beograda poslali u Mostar gdje je zapao u velike probleme, a izvukao ga je Perković. O sadržaju razgovora s Božom Spasićem podnio sam izvješće tamo gdje je trebalo, a o tom kontaktu sam izvijestio i poznatoga hrvatskog publicistu Božu Vukušića.

Zbog moje suradnje sa SID-om nitko od Hrvata nije nastradao

Uskoro je suđenje Perkoviću i Mustaču. Kakav ishod očekujete?

Nadam se da će biti osuđeni na doživotnu zatvorsku kaznu jer je ona jedina pravedna i nadam se da će doći na red i ostala ubojstva u kojima su sudjelovali. Nadam se da će i drugi koji su sudjelovali u brojnimJugoslavija ubojstvima doći pred sud i biti kažnjeni.

Hoće li njemačko pravosuđe procesuirati i Božidara Spasića?

Hoće, osim ako nije postigao nekakav dogovor s njima.

Je li Jugoslavija imala više koristi ili štete od vaše suradnje sa SID-om?

Štete.

Niste napravili neku nepravdu prema našoj emigraciji? Je li netko od hrvatskih emigranata stradao zbog vaše suradnje?

Nepravda je bila utoliko što sam radio za Jugoslaviju. Ipak sam bio jedno vrijeme njihov agent, a sigurno nije bilo ni domoljubno ni lijepo s nekim razgovarati, a onda o tome raditi izvješća za jugoslavenske vlasti. Ali zbog toga sasvim sigurno nitko od hrvatskih emigranata nije stradao niti imao teške posljedice. Smatram da sam svoje grijehe kasnije dobrano iskupio radeći za njemačku službu protiv Udbe i Jugoslavije.

Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik

 

Hrvatski tjednik

Uto, 23-10-2018, 23:36:20

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

PRETPLATA

Svakoga četvrtka
Hrvatski tjednik,
a sve drugo je manipulacija!

Posebna ponuda

Hrvatski tjednik dolazi s vrlo niskom cijenom pretplate!

Godišnja pretplata iznosi samo 678 kuna,

170 eura za zemlje EU i 200 eura za prekooceanske zemlje.

Hrvatski tjednik 210 41

Želimo da Hrvatski tjednik dođe u svaki hrvatski dom!

Podatci u računima

Žiro-račun: 2500009-1101384007

Banka: Hypo Alpe-Adria-Bank
Korisnik: Tempus d.o.o. Zadar
IBAN: HR61 2500 0091 1013 84007
BIC:HAABHR22

KONTAKTI

Hrvatski tjednik

KONTAKTI

TelefonTelefon
Hrvatskog tjednika:
+385 (0)23/305-277

Fax
Fax:
+385 (0)23/309-180

Elektronička pošta
Elektronička pošta:
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Preporučite članke

Podržite članke na jednoj od socijalnih mreža jednim klikom!

Facebook, Tweet, Google+, LinkedIn, Pinterest

Facebook like

Preporučite Hrvatski tjednik, portal i naš forum svojim prijateljima i poznanicima kako bi i oni znali za komentare, reportaže, razgovore i vijesti koje ovdje objavljujemo.

Copyright © 2018 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).