Razgovor s Dariom Kordićem, nakon 17 godina tamnice

Nakon izdržane dvije trećine 25-godišnje zatvorske kazne, što je nepunih 17 godina, Dario Kordić konačno je slobodan u krugu svoje obitelji i svojih najmilijih. Ni u kakvu dvojbu ne može se dovesti naša tvrdnja da je doista riječ o najnevinijem haaškome osuđeniku koji je u tamnici odležao nepunih 17 godina. Optužnica mu je stavljala na teret zločin u Ahmićima (BiH) premda je nizom svjedoka, raznim ekspertizama i od strane optužbe i od strane obrane bilo očito da on s tim zločinom nema ništa.

Dario Kordić tu akciju nije planirao, njome nije zapovijedao, a nije ju mogao ni spriječiti. Kordić, naime, uopće nije bio ni časnik ni vojnik. Odvjetnik Anto Nobilo, branitelj Tihomira Blaškića, braneći svoga klijenta u svojoj teoriji 'dvostruke crte zapovijedanja', kojom je dokazivao da zapovjednik HVO-a general Blaškić nije kriv jer je netko drugi mimo njega odlučivao, priložio je jedan krivotvoreni dokument, vrlo vjerojatno sastavljen u njegovu uredu zajedno s, nagađa se, s današnjim ministrom pravosuđa Orsatom Miljenićem.

Krivotvorina, podvaljena Haaškome sudu, bila je dokaz kojim je sastanak u Vitezu, na kojemu je tobože politički vrh Herceg-Bosne, s Kordićem na čelu, dogovorio akciju Ahmići. Svi upućeni u ta zbivanja tvrde da nikakva sastanka nikada nije bilo. No, svejedno, krimen ratnoga zločina u Ahmićima uspješno je s vojnoga prebačen na politički poligon, s vojnoga zapovjednika Blaškića, na političkoga dužnosnika Kordića.
Pa ipak, narodna poslovica kaže kako se zaklela zemlja raju da se sve tajne doznaju. Jednom kad sva dokumentacija bude dostupna i s nje skinut pečat embarga, taj će skandal biti raskrinkan, čime će i Dario Kordić biti u neformalnome smislu amnestiran.

OptužbeSvojim dolaskom u uzništvo niti postavljah pitanja niti očekivah neke odgovore prvih mjeseci. Protekom nekoliko mjeseci, znajući i noseći u srcu obranu Hrvata srednje Bosne, čiji sam politički predvodnik bio, smatrao sam sljedeće: ako se čaša žuči mora zbog toga popiti, iako je ona u ljudskom smislu bila nezaslužena, Bože, hvala ti što si i meni tu čašu žuči namijenio jer bih se u ljudskome i moralnome smislu ružno osjećao da su u tim silnim optužbama bili optuženi oni koje sam ja politički vodio, a da sam ja bio pošteđenVeličanstveni doček Darija Kordića prošloga petka u zagrebačkoj zračnoj luci svjedoči da se ljudi nikad nisu pomirili s njegovom drakonskom presudom i tamnicom i da Haaški sud nikoga nije uvjerio u utemeljenost i opravdanost presude. Što se toga kolektivnog instinkta naroda tiče, zacijelo Kordić nikada ne će biti ni negativac ni ratni zločinac kako ga tretiraju i etiketiraju neki projugoslavenski mediji u Hrvatskoj koji su, svjesno ili nesvjesno, trajno u službi velikosrpske politike.

Veličanstveni doček

Dakle tog sunčanoga petka, 6. lipnja, nešto iza 14 sati, kad se na stazu zagrebačke zračne luke spustio zrakoplov iz Beča, u zatvoreni prostor zračne luke s dvama prijateljima i s hrvatskim barjakom u ruci, u bijeloj košulji pojavio se i Dario Kordić uzdignutih ruku. Prvo je ničice poljubio majčicu zemlju čime joj je na simboličan način poručio: 'Majko, zemljo, evo me ponovo k tebi nakon 17 godina sužanjstva. Jači nego što sam bio, vjerno ću ti služiti do volje Božje'.

U očima okupljenoga mnoštva na dočeku vidjele su se suze radosnice. Nju nije skrivao ni sisački biskup Vlado Košić. Uslijedili su dugi zagrljaji i poljupci s članovima obitelji, suprugom Venerom i troje djece te s mnogim prijateljima. Nakon toga, netom oslobođeni Kordić spontanim, ali biranim riječima obratio se mnoštvu onih koji su imali sreće ući u prostor zračne luke. U njegovu obraćanju bila su prepoznatljiva tri vrijednosna stupa: Bog,obitelj i Domovina.

Bogu je zahvalan na činjenici da je iz sužanjstva izišao jači nego što je u sužanjstvo ušao. Obitelji zahvaljuje na neizmjernoj potpori koju mu je davala tijekom uzništva, naglašavajući opet zahvalnost Bogu što mu je podario takvu suprugu 'heroinu' Veneru koja je podigla sve troje djece i zamjenjivala njega na pričestima, krizmama i maturalnim večerama, budući da on nije mogao nazočiti tim svečanostima.

Zahvaljujući naposljetku hrvatskim braniteljima na stvaranju hrvatske države, s posebnim pijetetom sjetio se prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana što su nazočni pozdravili burnim pljeskom. Time je sam Kordić otklonio inače velikosrpsku tezu da je Tuđman izručio Haagu Hrvate Herceg-Bosne na milost i nemilost.

Jedna potankost iz Kordićeva obraćanja zavrjeđuje posebnu pozornost. Zahvaljujući, naime, brojnim živim i mrtvim Hrvatima, za jedno je ime kazao da mu je bio uzor u podnošenju zatvorskoga križa. To je blaženi hrvatski kardinal Alojzije Stepinac kojega je ateistička komunistička ideologija, također nevina, osudila i zatvorila, ne zato što je tobože surađivao s vlastima NDH, nego zato što Crkvu u Hrvata nije htio odvojiti od Vatikana, što mu je zapravo nuđeno u zamjenu za slobodu.

Usporedbe radi, i Dariju Kordiću nuđena je blaža kazna, čak potpuna sloboda, ako inkriminacije koje su njemu u optužnici neistinito pripisane svali na Franju Tuđmana i Gojka Šuška. Kordiću to, međutim, nije padalo na pamet, kao što ni Stepinac nije pristajao na nemoralnu nagodbu.

UdarciNakon žalbenoga postupka, na drugostupanjskome suđenju doživljavao sam mnoge udarce od ljudi koji su pripadali našem hrvatskom narodu. Sve te udarce prihvaćao sam kao kušnju.Istoga dana, 6. lipnja 2014. godine, navečer, u zagrebačkoj katedrali služena je svečana koncelebrirana sveta misa koju je predvodio pomoćni zagrebački Valentin Pozaić. Prepuna zagrebačka katedrala tri puta je višeminutnim pljeskom na spomen imena Darija Kordića zahvaljivala Bogu na daru njegove slobode.

S radošću sam prihvatio prijedlog i zamolbu glavnoga urednika Hrvatskoga tjednika da s gospodinom Kordićem, već nakon što se čovjeku slegnu prvi dojmovi, pokušam dogovoriti ekskluzivni intervju. Dan poslije, u subotu poslijepodne, dan nakon njegova dolaska, dok sam hodao prema stanu obitelji Kordić na dogovoreni intervju, priznajem da me nešto stezalo oko srca. Kako uopće početi razgovor s čovjekom koji je nevin toliko propatio.

No kada sam nedugo poslije sjedio u njihovoj dnevnoj sobi, supruga mu Venera poslužila me kavom, te nakon što se minutu poslije pojavio Dario, njegova radost i vedrina kojima je zračio odagnala je svaku zebnju. On jednostavno svoj križ pripisuje volji Božjoj. Smatra da je Bog odabrao njega da nosi taj teret, a jedino što je molio Svevišnjega da mu dade snage križ iznijeti do kraja. Nakon prvih konvencionalnih međusobnih riječi, počeli smo intervju.

Gospodine Kordiću, recite nam kakvi su bili posljednji trenutci u zatvoru u Grazu, kakav je bio rastanak sa drugima osuđenicima i osobljem?

Najprije želim reći da je rastanak bio spontan, a poslije ću reći i zašto. Posljednjeg dana otišao sam do kantine i uzeo nešto kolačića i sokova. Želio sam na rastanku počastiti desetke svojih kolega sa svih kontinenata i svih vjera. Vijest o mojemu izlasku brzo se proširila. Mojem ispraćaju iz zatvora nazočili su Austrijanci, Mađari, Albanci, Bošnjaci, Arapi, Srbi,Turci, Afganistanci, Romi i brojni drugi, doista sa svih kontinenata.

Taj sam susret iskoristio da svakome od njih koji su pripadali kršćanskoj vjeri uručim simbolični dar ljubavi, za uspomenu, u obliku krunice ili razne blagoslovljene medaljice koje su mi donosile časne sestre iz Brezovice. I pripadnicima ostalih religija dao sam poneku sitnicu za uspomenu. Svatko od njih pustio je suzu na rastanku.

Božji znakovi slobode

Kakav je osjećaj kada ste nakon 17 godina dobili pismenu potvrdu da ste slobodan čovjek? Kako uopće izgleda ta procedura izlaska iz zatvora?

U odgovoru na ovo pitanje vidjet ćete da je riječ o doista čudesnome Božjem zahvatu. Kad je, dakle, riječ o mojemu izlasku iz zatvora, za to imam i argumente. Najprije moram reći da ja ni tada, a ni danas, nisam dobio nikakvu pisanu potvrdu o svojoj slobodi. Deset dana prije izlaska imao sam predivan dan s velečasnim Franjom Jurincem, našim dušobrižnikom koji svaka dva mjeseca posjećuje zatvorenike u zatvoru gdje nas je bilo osam Hrvata od kojih sam ja jedini haaški osuđenik. Ispovjedili smo se, nazočili svetoj misi.

Nakon velečasnoga Jurinca, na redovni godišnji susret s nama došli su predstavnici Međunarodnoga Crvenog križa iz Geneve. Oni su ocjenjivali poštivanje stanja ljudskih prava u zatvoru. Godinama je čelnica izaslanstva Crvenoga križa bila jedna kršćanka iz Libanona, no ove godine došla je jedna gospođa iz Padove. Kad mi je rekla da je iz Padove, to sam doživio kao Božji znak jer sam ja veliki štovatelj svetog Antuna Padovanskog od vremena dok sam još živio u Busovači. Osim toga, približava se i 13. lipnja blagdan Svetog Antuna Padovanskog.

Čim se gospođa predstavila pitala je: 'Gospodine Kordiću, znate li vi kada idete kući?' Rekao sam da ne znam, ali svoj sam izlazak predao u Božje ruke i bit će kada Bog tako odluči. Također sam joj rekao da je austrijsko pravosuđe u skladu sa zakonom na vrijeme uputilo zahtjev Haaškome sudu o mojemu puštanju iz zatvora nakon KaznaNa drugostupanjskome izricanju presude molio sam Gospu da mi svjetski moćnici ne udjele mrvice sa svoga stola iako su odbacili trećinu inkriminacija. Ja sam znao da ni ostale dvije trećine nisu zasnovane na činjenicama ni argumentima. Ostala je kazna od 25 godina. Iznad ovozemaljske istine, koju kroje moćnici, postoji stvarna Božja istina i nad njom nema druge istine. Ja znam da je moja savjest čista i da je u tom pogledu moje srce čisto i mirno, a ljudi mogu donositi pravorijeke ovako i onakoizdržane dvije trećine kazne te da su u sklopu toga zahtjeva moje ponašanje u zatvoru opisali tako lijepo da ga ni ja sam ne bih bolje opisao. Iz Haaga nije bilo nikakva odgovora osim da su zahtjev o prijevremenome puštanju zaprimili.

Nakon toga predstavnica Crvenog križa rekla mi je kako vjeruje da će odgovor biti pozitivan, ali da će to može potrajati dva do tri mjeseca nakon isteka dvotrećinskoga roka zbog nekih proceduralnih problema. Ja sam i s tim odgovorom u ljudskome smislu bio vrlo zadovoljan te sam i tu radost podijelio s obitelji. Sutradan smo išli na hodočašće, koje se jednom godišnje obavlja iz zatvora Karlau, u Mariazell, najpoznatije Gospino svetište u Austriji. Zanimljivo je da je na hodočašće sa mnom išao, između ostalih, i jedan Srbin, pravoslavac iz Banje Luke, koji je poslije priznao da mu je to jedan od najradosnijih dana u uzništvu.

Cijeli je dan padala kiša. Na putu za Mariazell svratili smo u Neuberg, Madoni iz Neuberga, poznatoj crkvi i poznatome Gospinu kipu koji je neoštećen još prije 750 godina preživio pad s trideset metara. Klečeći i moleći pred Gospinim kipom, doživio sam posebnu Božju milost ispunjenja što mi je dalo novu posebnu snagu. Po dolasku u Mariazell čekao nas je hercegovački franjevac fra Šimun Oreč koji je koncelebrirao misu. U molitvi je gospodin Riedl, zatvorski službenik, zamolio Gospu za nas nekolicinu kojima istječe dvotrećinska kazna, da oni koji o tomu odlučuju budu milosrdni, a za one koji ostaju da im Bog da snage da sve izdrže.

Tada sam u molitvi na hrvatskome jeziku zamolio Gospu od Mariazella da olakša patnje svima u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Srbiji koji pate od posljedica velikih poplava. Vraćajući se iz Mariazella, doživjeh dvije čudesne stvari. Prva je da je jedan zapovjednik srednjega ranga mene imenom i prezimenom pozvao u stranu i pitao znam li išta o svojemu odlasku kući. Odgovorio sam mu da su mi jučer predstavnici Crvenoga križa rekli kako bi izlazak mogao uslijediti za dva-tri mjeseca, nakon isteka roka od dvije trećine kazne.

On je uzvratio kako je uvjeren da će se to dogoditi 6. lipnja kad mi istekne dvotrećinski rok. Primio sam to čudesno k znanju iako ni on ni ja nismo imali nikakvih pismenih potvrda. Zanimljivo je da su mi po dolasku te večeri dali dokument o zabrani odlaska u zemlje Europske unije iako sam ja državljanin Hrvatske koja je članica Europske unije, ali je ostavljena mogućnost žalbe u roku od 14 dana. Gospodin kojemu sam morao potpisati da sam primio taj dokument rekao mi je da u petak dođem kod njega, da se slikam za putni list, što mi je opet bio neki signal za izlazak iz zatvora.

Kada sam se pojavio kod njega radi slikanja koje nisam obavio, ljudski sam pitao toga gospodina što bi on meni savjetovali da kažem svojoj familiji u Austriji i Njemačkoj, da budu spremni za moj izlazak iz zatvora 6. lipnja i da kupe zrakoplovne karte i da taj petak dođu u Beč. Rezolutno mi je rekao da mogu nabaviti zrakoplovne karte premda nije imao nikakav odgovor iz Haaga. Sve to učvršćivalo mi je nadu o izlasku, ali to je bilo sedam dana prije izlaska i taj njegov odgovor nije imao nikakvu formalnu potvrdu.

O svemu sam izvijestio svoju obitelj, ali sam rekao i da to formalno ništa ne znači te da moramo pričekati utorak ili najdalje srijedu 4. lipnja, kada ja moram razdužiti svoje stvari ako izlazak bude potvrđen. Osim toga, vidjet ću je li mi s računa skinut iznos za kupnju zrakoplovne karte, a sve su to radnje koje se događaju dva-tri dana prije izlaska iz zatvora. U utorak, dakle tri dana prije izlaska, kolege iz sobe su me suosjećajno počeli gledati kao da od toga ništa nema.

No ja nisam gubio nadu nakon onoga čudesnog iskustva iz Mariazella. I doista, u utorak par minuta prije podne, u posjet su mi došli prijatelji Miroslav Piplica i Marijan Kalapurić. Sjeli smo i razgovarali o svemu. Objasnio sam im svoja iskustva iz Mariazella, ali i da nikakve pisane potvrde o mome izlasku još nema. Pri kraju posjeta, u prostoriju za posjete ušao je spomenuti gospodin Riedl koji nas je vodio na hodočašće.

Znakovito smijući se, sjeo je za naš stol i informirao me da ću u četvrtak redovitim zatvorskim autobusom ići od Graza do Beča te u petak zrakoplovom iz Beča za Zagreb. Moji prijatelji ljubazno su ga upitali može li doznati kojim letom bi letio da bi oni i Hrvati iz Beča mogli doći na taj let, biti mi pratnja u letu za Domovinu. Gospodin Riedl bio je ljubazan, otišao provjeriti te se vratio s odgovorom da putujem iz Beča u 13 sati, u petak 6. lipnja.

Oproštaj

Prijatelji su ga još molili da im kaže svoje ime kako bi ga upamtili kao osobu koja je bila nositelj radosne vijesti te za dopuštenje da tu vijest pošalju kao konačnu odluku obitelji i prijateljima. Odgovorio je potvrdno i da nema više nikakve zapreke za objavu te vijesti. I tako se ta vijest o mome oslobađanju ubrzo proširila kao munja diljem Lijepe Naše i Europe. Otišao sam tada do sobe i radost podijelio s dečkima iz sobe te nazvao suprugu. Od radosnica ona nije ČastBog je taj koji će još jednom suditi i meni i onima koji me optužiše i onima koji mi presudiše i svima nam je pred Božje lice i njegovu istinu i pravdu doći. Ja sam odabrao put časti koji krasi hrvatskoga čovjeka i hrvatskoga vojnika, ali i istinskoga kršćanina koji nikada nije pristajao ni na kakve nemoralne ponude koje istina ne može potkrijepiti. Nudili su mi prljave nagodbe, ali nisam pristaomogla ništa izreći. Tada sam otišao do kantine, što sam vam već odgovorio.

Kada sam sve to obavio, odlazim do gospodina Riedla, koji je bio u suzama i s pomiješanim osjećajima: radosti što konačno idem k svojoj obitelji i žalosti što ćemo se prestati družiti, ja kao zatvorenik i on kao naš vjeroučitelj u zatvoru. Bio sam mu desna ruka u okupljanju ljudi u crkvi. Iz svoje sam sobe ponio sliku Presvetoga Trojstva za gospodina Riedla i potpisao ju njemu u čast i opet je pustio suze. Sutradan, kad sam se opraštao iz praonice gdje je bilo moje radno mjesto, uzeo sam sa svoga radnoga stola sliku srca Isusova. Potpisao sam ju sa zahvalom svojemu šefu i on ju je odnio u svoj ured gdje ju je istaknuo i također očiju punih suza sa mnom se opraštao.

Eto, malo sam odužio s odgovorom, ali ja sam neizmjerno zahvalan Hrvatskome tjedniku na svemu onom što je pisao o meni, o Dariju Kordiću, kada to nikako nije bilo zgodno ni poželjno jer se tada pod svaku cijenu promicala jedna druga istina. Hrvatski tjednik hrabro je i ustrajno promicao stvarne činjenice oko mojega uzništva. Stoga sam vam beskrajno zahvalan te sam odlučio prvi intervju dati vama i radost svoga izlaska podijeliti s čitateljima Hrvatskog tjednika.

Hrvatski tjednik nikada se nije plašio širiti punu istinu o meni. Zahvaljujem se i tebi, dragi Tomislave, koji si autor nekih tekstova o meni, a posebno mi je drago što svoj prvi javni medijski istup dajem tebi koji simboliziraš braniteljsku populaciju i onu istinsku Tuđmanovu Hrvatsku. Hvala što si bio potpora mojoj obitelji prilikom mojih uzničkih dana. A nakon vas sljedeći intervju dajem Radio Mariji i svome prijatelju Vladi Čuturi.

Smatrate li 17 godina zatočeništva izrazom pravde ili nepravde s obzirom na povijesne činjenice u srednjoj Bosni?

Svojim dolaskom u uzništvo niti postavljah pitanja niti očekivah neke odgovore prvih mjeseci. Protekom nekoliko mjeseci, znajući i noseći u srcu obranu Hrvata srednje Bosne, čiji sam politički predvodnik bio, a koja je bila u jednome teškom i specifičnom okruženju, smatrao sam sljedeće: ako se čaša žuči mora zbog toga popiti, iako je ona u ljudskome smislu bila nezaslužena, Bože, hvala ti što si i meni tu čašu žuči namijenio jer bih se u ljudskome i moralnome smislu ružno osjećao da su u tim silnim optužbama bili optuženi oni koje sam ja politički vodio, a da sam ja bio pošteđen.

To je jedna strana medalje, a druga nakon nekih godinu i pol uzništva, kad je počeo moj sudski postupak. Tada sam doživio moj veliki susret s Bogom i predao sve u njegove ruke i oplemenjivao se Božjom ljubavlju. Kada mi je na prvostupanjskome suđenju izrečena kazna od 25 godina, taj sam križ prihvatio i ono moje radosno mahanje rukom bilo je upućeno Bogu u znak zahvale što mi je taj križ dodijelio i znak molbe da mi udijeli snagu da ga do kraja iznesem. Taj maleni križić nosio sam, naravno, nosio sam za svoj najljubljeniji hrvatski narod. Nakon žalbenoga postupka, na drugostupanjskome suđenju doživljavao sam mnoge udarce od ljudi koji su pripadali našem hrvatskom narodu.

Moja savjest i srce su čisti

Reklo bi se, udarce ispod koljena?

Pa, eto, to je Vaša interpretacija, a ja sam ih prihvaćao kao kušnju. Svaka je kušnja imala svoj smisao i svaka nevolja je imala Božji blagoslov. I dok sam s krunicom oko vrata iščekivao izricanje drugostupanjske presude, iskreno Vam priznajem da sam od sudskoga vijeća očekivao u ljudskome i pravnome pogledu koju godinu manje jer je gotovo trećina točaka optužnice bila odbačena. I sjećam se kao danas da sam tada zavapio Blaženoj Djevici Mariji: 'Majčice moja draga, ako danas i bude tih mrvica sa stola gdje mi se izriče kazna, a znajući što se tada u žalbenome postupku dogodilo, odnosno da je sve zasnovano na ljudskoj nepravdi a ne na činjenicama, molim te, majčice, da mi mrvice svjetskih moćnika koji kroje pravdu ne udjele'. Nisam želio mrvice.

I doista, tijekom izricanja i obrazlaganja drugostupanjske presude, jasno je izrečeno da je trećina točaka optužnice odbačena, a ja sam znao da ni one dvije trećine koje su ostavili nisu zasnovane na činjenicama i na argumentima. Kazna, kao što se zna, nije smanjena, a ja sam se na izricanje blago nasmijao. Zazivao sam Božju providnost i milost dok je moja supruga u sudnici gorko zajecala.

I na kraju odgovora na ovo pitanje želim reći da iznad ovozemaljske istine koju kroje moćnici postoji stvarna Božja istina i nad njom nema druge istine. Ja znam da je moja savjest čista i da je u tom pogledu moje srce čisto i mirno, a da ljudi mogu donositi pravorijeke ovako i onako.

Smatrate li, dakle, da je presuda rezultat izdaje i, ako jest, čije, te što o tome možete reći?

Kako je prolazilo vrijeme mojega uzništva i odvijanja procesa, sve sam više Božjom milošću spoznavao da je Bog i neprijateljima omogućio da odrade dio posla kako bi se On, Bog, proslavio. Kvalifikacije koje ste iznijeli u ovome pitanju ne gledam na takav način. Ja ih gledam kao dio Božjega plana iako su one, s ljudskoga stanovišta gledano, negativne. Gledam ih kao kamenčiće Božjega mozaika i sve što je bilo upravo tako kako ste vi okvalificirali. Pojedinci tomu pridonesoše, ali i za njih ću se moliti, moliti da ih Bog obdari svojom milošću s kojom je mene obdario te da i oni dožive svoje pročišćenje i da sami sa svojom savješću utvrde jesu li nešto činili što ne odgovara Božjim zapovijedima.

Jedna od ključnih inkriminacija koja Vam se u optužnici stavljala na teret ja ta da ste bili na onome čuvenom sastanku u Vitezu gdje se odlučivalo o vojnoj operaciji Ahmići. Jeste li bili na tome sastanku?

Na ovo ću odgovoriti vrlo rezolutno. Dakle nisam znao što će se događati na tome sastanku, niti da će ga biti, kao što ga uostalom nije ni bilo, nisam znao da će doći do optužnica, ali ne samo da nisam bio na tom sastanku kojega nikada nije ni bilo nego ja u tih sedam dana nisam kročio izvan Busovače. Kako sam i mogao, kad se BogDanas je sve gotovo, ja sam svoje dvije trećine kazne, zahvaljujući Bogu dragome, odležao, ponajviše zbog ovoga što me pitate, ali ne želim se više vraćati na to. No još jednom jasno i glasno svjedočim da ja u Vitez u vrijeme toga famoznog inkriminiranog sastanka nisam sedam dana kročio, sve vrijeme sam bio u Busovači .No Bog je taj koji će još jednom suditi i meni i onima koji me optužiše i onima koji mi presudiše i svima nam je pred Božje lice i njegovu istinu i pravdu doći.iz Busovače uopće nije moglo do Viteza. I ne samo moje nijekanje nego i tvrdnje relevantnih svjedoka utvrđene u procesu suđenja kažu ne samo da ja na tom sastanku nisam bio nego da tog sastanka nije ni bilo.

Osim toga, ekspertizom knjige evidencije ulazaka u zapovjedništvo u hotel u Vitezu utvrđeno je da mojega imena, tih dana koji se u optužnici navode, doista nema. Ta knjiga je bila na vještačenju i utvrđena je njezina vjerodostojnost, ali toj činjenici sud nije poklonio vjeru nego na nekim proizvoljnim razmišljanjima izveli su svoje zaključke.

Danas je sve gotovo, ja sam svoje dvije trećine kazne, zahvaljujući Bogu dragome, odležao, ponajviše zbog ovoga što me pitate, ali ne želim se više vraćati na to. No još jednom jasno i glasno svjedočim da ja u Vitez u vrijeme toga famoznog inkriminiranog sastanka nisam sedam dana kročio, sve vrijeme sam bio u Busovači .No Bog je taj koji će još jednom suditi i meni i onima koji me optužiše i onima koji mi presudiše i svima nam je pred Božje lice i njegovu istinu i pravdu doći.

Najteža mi je bila smrt majke

Vama se nudila sloboda ili puno blaža kazna uz uvjet da teretite prvoga hrvatskog predsjednika i ratnog ministra obrane Gojka Šuška. Što možete o tomu reći?

O pojedinostima ne bih govorio. No želim reći da sam tijekom postupka odabrao put časti koji krasi hrvatskoga čovjeka i hrvatskoga vojnika, ali i istinskoga kršćanina koji nikada nije pristajao ni na kakve nemoralne ponude koje istina ne može potkrijepiti. I tu opet Bogu zahvaljujem koji mi je udijelio tu snagu da svjedočim samo istinu. Ne umišljam si tu da sam nešto bolji od onih koji su možda ponekad u takvim ponudama poklekli.

Kako bi ste reagirali da na ulici sretnete Tihomira Blaškića i Antu Nobila?

Ja uzništvo promatram kao Božji dar u obliku križa i to je obogatilo moj život u milosti. A ako sam to proživio kao Božji dar, onda znači da je moje srce prožeto Kristovom ljubavlju, onda to znači da nema čovjeka na ovome svijetu koji nema mjesta u ljubavi koja je u mojemu srcu, bez obzira kako se zvao i što radio. Svaki čovjek je Božje dijete i ja ga kao takva prihvaćam. Samo ljubav i Božji mir u srcima može donijeti dobro svijetu i našemu narodu.

Kada vam je uzništvu bilo najteže?

Ah, u nošenju križa bilo je i teških postaja. Bilo mi je teško kada je teško bolesna majka umrla prošle godine, ali ne zato što je Bog odlučio uzeti ju k sebi nego zato što joj nisam mogao doći na sprovod. Kada sam dobio vijest o njezinoj smrti, iz jednog su mi oka potekle suze žalosti jer joj ne mogu doći, a iz drugoga oka suze radosti da ju je Bog nakon 18-godišnje teške bolesti odlučio uzeti k sebi. I tada sam zavapio Gospodinu: Hvala ti, Bože, što si odlučio tako da moja majka iz raja nebeskoga gleda kako će njezin sin izići iz višegodišnjeg uzništva i mi ćemo se, ako Bog da, sresti u kraljevstvu nebeskom.

Naći ću smisao

Koliko ste uspjeli pratiti društveno stanje u Hrvatskoj i što na to kažete?

Mnogi koji su me posjećivali posljednjih godinu dana u uzništvu postavljali su mi upravo to pitanje. Svima sam isto odgovorio, a nisu bili zadovoljni odgovorom. DržavnikNa žalost, od smrti prvoga hrvatskog predsjednika mi kao narod nismo imali državnika s državničkim odlukama, nego uglavnom garniture koje su, bez obzira na javni deklarativni svjetonazor, manje služile narodu, a više gledale kako se medijski svidjeti biračima da bi ih ponovo birali.Puninu Kristove slobode doživio sam u uzništvu i, vjerujte mi, samo povratak temeljnim kršćanskim vrijednostima vraća vjeru hrvatskome čovjeku da može na svojoj zemlji i u svojoj zemlji slobodno i dostojno živjeti. Neobično sam nesretan što mladi bračni parovi ne mogu dostojno započeti svoj obiteljski život i što odlaze u svijet tražeći bolji život.

Na žalost, od smrti prvoga hrvatskog predsjednika mi kao narod nismo imali državnika s državničkim odlukama, nego uglavnom garniture koje su, bez obzira na javni deklarativni svjetonazor, manje služile narodu, a više gledale kako se medijski svidjeti biračima da bi ih ponovo birali.

Čime će te se baviti u budućnosti, nakon što se odmorite od zatvorskoga života?

Nikada se ne ću umoriti ni zasramiti u borbi za potrebe maloga čovjeka koji se za svoje potrebe ne može sam izboriti. To će biti smisao mojega življenja u ostatku života.

Tomislav Jelić
Hrvatski tjednik