Hrvatski tjednik
 

 Razgovor s Wernerom Ilićem

Umirovljeni brigadir Werner Ilić, ratni zapovjednik najelitnijega Središta za specijalističku obuku dočasnika 'Damir Tomljanović Gavran' u Šepurinama kod Zadra, ovih je Ilic Werner1dana u Zadru gdje je svečano obilježena 20. obljetnice toga Središta i postrojbe. Hrvatska javnost upoznala ga je 1994. godine, nakon vojne vježbe 'Bandira' na otoku Viru kada je pred predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom i čitavim vojno-političkim vrhom demonstrirao vrhunske vojničke vještine i znanja netom obučenih dočasnika u Šepurinama.

Obuka se sastojala od ekstremnih i zahtjevnih zadaća kakve su se primjenjivale u najelitnijim vojskama na svijetu, a visoko i krupnim slovima ispisan slogan obuke 'Znoj štedi krv' i bio je ključna u procesu tada stvarane i rastuće Hrvatske vojske koja se spremala za konačno oslobođenje tada okupirane Domovine. Brigadir Werner Ilić, istinski vojnički profesionalac, sin Hrvata iseljenih u SAD, došao je 1991. u Hrvatsku i stavio se na raspolaganje Domovini. U Hrvatskoj vojsci bio je do 2003., no ratni hrvatski časnici našli su se, uslijed političkih promjena, na udaru nove političke nomenklature.

U toj političkoj odmazdi, generale je, kao što je poznato, tadašnji predsjednik Stjepan Mesić umirovio uz izmišljeni izgovor da se oni žele baviti politikom, a prava je istina bila da Mesić kao mrzitelj prvoga predsjednika Tuđmana i kao čovjek koji je svjedočio u Haagu protiv Hrvatske, nije mogao podnijeti 'Tuđmanove' ratne zapovjednike.

Werner Ilić optužen je, naravno bez ikakvih dokaza, da je organizirao vojni udar, zatim da je planirao likvidaciju čelnih ljudi u Hrvatskoj te preuzimanje pojedinih objekata. O svemu tome razgovaramo u ovome intervjuu. Prije 20 godina radili smo intervju u Šepurinama, u Središtu kojim je zapovijedao. Tada je veliki intervju objavljen u tjedniku 'Panorama' i imao je izniman odjek. Puna dva desetljeća poslije, sjedimo i sjećamo se svega.

Nakon 20 godina, evo Vas u Zadru na obilježavanju obljetnice Središta za specijalističku obuku dočasnika u Šepurinama, zapravo najelitnijega obučnog središta HV-a. Koje Vam misli i osjećaji naviru kad se kao zapovjednik toga Središta sjetite tog razdoblja?

Prvo, ne mogu vjerovati da je prošlo već 20 godina od utemeljenja Gardijskoga središta za specijalističku obuku dočasnika koje se u početku tako zvalo, a onda je nazvano imenom našega viteza ŠepurineZnali smo da smo malobrojan narod i da imamo vojsku koja se tek počela osposobljavati. Bilo je pojedinaca iznimne hrabrosti koji su se već dokazali kao zapovjednici i kojima su ljudi vjerovali i slijedili ih. Ali trebala su nam teoretska i praktična znanja. Mi smo u Šepurinama htjeli stvoriti tzv. male generale. Tako smo zvali dočasnike bez kojih se nije moglo ratovati i koji su kralježnica svake vojske u svijetu. Iskustvo iz Domovinskoga rata u početku je bilo teško.i junaka Domovinskoga rata Damira Tomljanovića Gavrana. Prije osnivanja Središta spoznali smo da u našoj vojsci nedostaje stručnoga kadra u profesionalnome sastavu, odnosno u gardijskim brigadama, posebice na razini borbenih skupina, desetina i vodova.

Dana 17. travnja 1994. godine, kada smo službeno otvorili Središte, sjećam se riječi našega generala Gotovine kada mi je osobno rekao: 'Danas i sutra ono što smo razgovarali od jučer'. Što je to značilo? Značilo je da nema više čekanja, nema više odgađanja i da moramo krenuti odmah i sada s obukom. Cilj nam je bio osloboditi našu svetu zemlju od četničke i srpske agresije, a nije nam bio cilj da kao mladići što više izginemo.

Znali smo da smo malobrojan narod i da imamo vojsku koja se tek počela osposobljavati. Bilo je pojedinaca iznimne hrabrosti koji su se već dokazali kao zapovjednici i kojima su ljudi vjerovali i slijedili ih. Ali trebala su nam teoretska i praktična znanja. Mi smo u Šepurinama htjeli stvoriti tzv. male generale. Tako smo zvali dočasnike bez kojih se nije moglo ratovati i koji su kralježnica svake vojske u svijetu. Iskustvo iz Domovinskoga rata u početku je bilo teško.

Radili smo stalno, dugo, nekad do iznemoglosti. Svaki dan uključivao je ne samo dnevnu nego i noćnu obuku. Htjeli smo učiti ljude da je vrijeme na našoj strani i da je noć naš prijatelj, a ne neprijatelj. Htjeli smo probuditi ne samo vojničku svijest kod polaznika nego i nacionalnu svijest s pitanjima što je to Hrvatska i što to znači biti Hrvat.

Izveli smo prvi padobranski desant

Hrvatska je javnost 1994. ostala pozitivno šokirana kad Vas je prvi put vidjela nakon vojne vježbe na Viru kad ste pred pok. predsjednikom Tuđmanom demonstrirali vještine i kad je vidjela veliki natpis, zapravo poklič 'Znoj štedi krv'. Jesu li to bili NATO standardi u obuci i tko je zamislio takvu obuku u Šepurinama?

Naš moto 'Znoj štedi krv' iznikao je iz obuke prvoga i drugog naraštaja naših dočasnika. Tada smo vidjeli koliko smo se znojili, a znali smo da nam je cilj izvršiti našu svetu osloboditeljsku zadaću sa što manje žrtava, ako je moguće čak i s nula gubitaka. Zato smo rekli, što više radimo, možemo se više osposobiti, a što si sposobniji, lakše ćeš i uspješnije obaviti svetu zadaću oslobođenja Domovine.

Jesu li uspjeli svi izdržati taj pomalo pakleni ritam obuke?

Normalno da nisu. Vrhovništvo RH u to doba tražilo je izvrsnost. Ta riječ izvrsnost već po samoj definiciji podrazumijeva da ne može svatko biti izvrstan. Ali ljudi su dali sve od sebe. Oni koji nisu ObukaOdgovorno tvrdim da su svi ljudi koji su uspješno završili temeljnu obuku za dočasnike, s ekstremnim hodnjama i od 250 km na kraju te obuke, kad su se vratili u svoje matične postrojbe, te ako su imali potporu od svojih zapovjednika postrojbe, toliko pridonijeli svojim postrojbama da su one jednostavno letjele naprijed.mogli dati sve od sebe, bili su pravodobno prepoznati. Dalje su išli oni koji su svladavali prepreke. Odgovorno tvrdim da su svi ljudi koji su uspješno završili temeljnu obuku za dočasnike, s ekstremnim hodnjama i od 250 km na kraju te obuke, kad su se vratili u svoje matične postrojbe, te ako su imali potporu od svojih zapovjednika postrojbe, toliko pridonijeli svojim postrojbama da su one jednostavno letjele naprijed.

Spomenuli ste NATO standarde koje smo primjenjivali u Šepurinama. Normalno, radili smo po vrlo sličnim taktičkim scenarijima i tehničkim postupcima i procedurama. Ali bitno je naglasiti da mi nismo kopirali ni jednu vojnu silu i doktrinu, bilo američku, englesku ili francusku. Mi smo uzeli neke stvari iz vojska tih zemalja, ali mi smo procjenjivali, temeljem već stečenoga iskustva u Domovinskome ratu, hoće li pojedina doktrina uspjeti u redovima naše vojske.

Iskustvo iz Domovinskoga rata primjenjivali smo na neke od tih doktrina te smo na kraju zapravo stvorili unikatni sustav obuke, što se pokazalo uspješnim u našim oslobađajućim operacijama. Naša je doktrina do te mjere bila impresivna da se nedugo poslije počela proučavati u stranim vojnim školama gdje su počeli provjeravati vlastite doktrine nisu li možda zastarjele.

Dio svojih znanja demonstrirali ste u srpnju 1994. pred predsjednikom Tuđmanom. Kakve su bile reakcije dr. Tuđmana i ostalih nakon što su vidjeli sve što znate?

Normalno je da se sjećam. Bio je to dovršetak obuke prvoga naraštaja. Prvi put u Hrvatskoj demonstrirana je vježba uz korištenje padobranskih snaga. Pripadnici prvoga naraštaja skakali su na vojnoj vježbi 'Bandira' na Viru, bio je to prvi padobranski desant u povijesti novostvorene hrvatske države. Bila je to velika stvar, a da bismo došli do toga, toliko se znoja prolilo.

Sjećam se toga prvog posjeta našega dragog predsjednika dr. Franje Tuđmana kad nam je rekao: 'Dragi hrvatski sinovi, svi smo mi nešto dali za Hrvatsku. Neki su dali sve, a neki su dali nešto. Ali ipak, svi smo nešto dali. Dragi hrvatski sinovi, vi koji stojite tu ispred mene danas, mogu vam reći da se vidi da ste dali sve!' Ništa više ne treba govoriti. Predsjednik je nakon te demonstracije prišao meni i rukovao se, rukovao se sa svakim pripadnikom toga naraštaja.

Bili smo ponosni

Jesu li se polaznici žalili na te izazovne i ekstremne uvjete obuke?

Prvo, hrvatski vojnik ne smije plakati. Hrvatski vojnik mora izdržati. Hrvatski vojnik mora doslovce znati da ne postoje granice. Ali VojnikHrvatski vojnik ne smije plakati. Hrvatski vojnik mora izdržati. Hrvatski vojnik mora doslovce znati da ne postoje granice. Ali normalno, i hrvatski vojnik je čovjek je od krvi i mesa. Tu nisu bili tatini sinovi, to nije gradila neka partija ili stranka, nije bilo dolaska po vezama. Napravili smo crtu i rekli ljudima: vi morate doći do ove crte i iznad nje. Ako ste jedan milimetar ispod, oprostite, ali nema dalje. Ta crta je značila da moraju svladati tu obuku.normalno, i hrvatski vojnik je čovjek je od krvi i mesa. Tu nisu bili tatini sinovi, to nije gradila neka partija ili stranka, nije bilo dolaska po vezama. Napravili smo crtu i rekli ljudima: vi morate doći do ove crte i iznad nje. Ako ste jedan milimetar ispod, oprostite, ali nema dalje. Ta crta je značila da moraju svladati tu obuku.

Je li Hrvatska vojska u to doba bila ponos hrvatskoga naroda, posebice u odnosu na današnje doba?

Govorim u svoje osobno ime i u ime pripadnika te postrojbe. Odgovor je - da. Ponos je to bio bez obzira na tragedije koje su nam se dogodile 1991. i poslije kad još nismo imali vojsku. Ako pitate te ljude danas, odgovor će biti isti. Upravo sam ovih dana bio na obilježavanju obljetnice 4. gardijske brigade. Neke ljude nisam vidio 15 ili 20 godina. Kad ti čovjek srdačno pruža ruku bez kiseloga osmijeha na licu, oči mu govore sve. Kad bi se opet ponovilo to vrijeme, opet bismo ponovili i mi sve.

Ništa se ne bi promijenilo. Ali ako želite čuti njihovo pravo razmišljanje o tome je li ovo danas Hrvatska koju smo željeli, mislim da bi velik postotak njih rekao da nije. No u ono doba, normalno je da je bio strašan ponos kad je dr. Franjo Tuđman uspio spojiti sve hrvatske sinove i sve ideološke pokrete. Prvi put smo bili ujedinjeni, a ne razjedinjeni kao danas.

Što se događa s Vama nakon 2000. godine? Tada su se dogodile političke promjene, HDZ je smijenjen, novi predsjednik Stjepan Mesić umirovio je ratne generale, a onda počinje i politički obračun s nižerangiranim časnicima. Vas su optužili za državni udar?

Kratko i jasno: kad sam završio zapovjednu-stožernu školu, a to je bilo nakon višegodišnjega zapovijedanja Šepurinama, postavljen sam za savjetnika za obuku mornarice u Upravu za obuku i školstvo u ondašnji G 7., na dužnost za čin bojnika, a ja sam već četiri godine imao čin brigadira. Bilo je to poniženje, ali uvijek se vraćam geslu iz Šepurina da vojnik mora izdržati i da ne smijem plakati. Isto tako, ako nemaš ništa lijepo reći, onda nemoj ništa reći.

Vojnik to mora izdržati. Bile su to apsurdne teze, apsurdne laži i apsurdne medijske konstrukcije u to doba. Kad sam čitao sve ono za što me optužuju, imao sam osjećaj kao da čitam neki roman iz područja fantastike. Ništa nije bilo istina. Mene i ostale optužili su da organiziramo državni udar, da smo trebali likvidirati neke ključne ljude u političkome i vojnome vrhu i da smo trebali preuzeti neke ključne objekte u Zagrebu i u ostalim dijelovima Hrvatske te uspostaviti vlast. Dakle optuženi smo za vojni udar.

Dok se to događalo, ja sam stalno bio na poslu, na radnome mjestu u Zagrebu. Zbog svega sa mnom su obavljali razgovore pripadnicima službe sigurnosti. Nisam imao što skrivati. Pitao sam ih kako mogu organizirati državni udar kad sam na poslu svaki dan, kako imam vremena za to. Optuživali su nas, osim toga, da smo bili organizatori bijega generala Gotovine. To su sve bile laži. Mislim da je to bila jedna vrsta komunističke propagande s ciljem da se ruši kadar koji je postojao u Hrvatskoj vojsci, namjerno ponižavanje kako bi došlo do njihova psihološkog sloma i izbacivanje iz Hrvatske vojske.

Ja nisam htio otići u vojnu mirovinu jer sam bio mlad momak pun snage i osjećao sam da i dalje mogu doprinositi. Naposljetku sam morao, ali nije samo Werner Ilić bio u pitanju. Koliko su samo mladoga i sposobnog kadra poslali tada u mirovinu? Pitanje je zbog čega ako je to bio mlad ratni kadar s iskustvom?

Kako to da vas ministrica obrane nije zaštitila?

Ne ulazim u to. To je političko pitanje. Ja sam bio vojnik i nisam se bavio politikom. Koji je tada bio njihov strategijski koncept, nije mi poznato.

General Gotovina imao je viziju

Dokad je to trajalo?

Do 2003. Tada sam poslan u mirovinu i godinu i pol nakon toga bio sam bez posla. Tada sam krenuo trbuhom za kruhom i napustio Hrvatsku. Preko interneta tražio sam posao jer sam se osjećao premladim za umirovljenje. Dospio sam u jednu američku tvrtku koja je moj životopis prepoznala kao kvalitetan te sam nakon obavljenoga intervjua dobio posao. O svojim poslovima nakon te godine ne bih mnogo govorio. Moja je titula bila program menadžer, vodio sam projekte, radilo se o vojničkim vrlinama i osiguravanju tih vrlina.

Bili ste, uz ostalo, u Kabulu na osiguravanju američkoga kampa?

Ne bih ulazio u pojedinosti. Čim spomeneš neke države, Irak, Afganistan i ta krizna područja, to nekako danas ljudi ne shvaćaju i odmah ti prišiju stereotip plaćenik. Ja nisam plaćenik, ne borim se za stranu zastavu ni za stranu državu, a svaki posao kojega se prihvatim odrađujem profesionalno. Moja je struka uvijek bila vojnička. Znam da sam sposoban i vrhunski kvalitetan u tim vojnim poslovima, još uvijek.

Jeste li nakon svega zadovoljan čovjek?

Kao i obično, mi vojnici nikad nismo posve zadovoljni i uvijek težimo savršenstvu. To je nekad nemoguće, ali ako težiš Gotovina Ilicsavršenstvu, može biti samo bolje i možeš ići naprijed. Prekidom moje službe u Hrvatskoj vojsci nakon 2003. i ulaskom u privatne sektore, ja sam napredovao iz godine u godinu. S tim sam aspektom zadovoljan. Financijski, za mjesec dana u privatnome sektoru zarađivao sam više nego u godinu dana da sam u Hrvatskoj.

Ali kao Hrvat, kao profesionalac i kao čovjek kojemu i u inozemstvu srce kuca za Domovinu kao i u ono ratno doba, želim naći odgovarajući posao u Hrvatskoj. Meni danas nije jasno da ako strane moderne i razvijene vojske mogu prepoznati moje kvalitete zašto ih ne može prepoznati netko u Hrvatskoj? Ili sam možda na nekoj crnoj političkoj listi?

Pitanje je ima li Hrvatska danas uopće vojsku?

Kako sam izišao iz Hrvatske vojske 2003. nemam informacije o stanju Hrvatske vojske danas. Ono što znam iz druge ruke, od VrlineUpravo vojničke vrline o kojima govorimo u ovome intervjuu imali su generali Gotovina i Markač. Da ih nisu imali, ne bi ni izdržali tolike godine nepravednoga progona. Ljudi misle da je lako izdržavati kaznu kad znate da ste nevini. Ali oni su odležali osam godina i s tom činjenicom oni su opravdali sve ovo što govorimo danas – hrvatskim ciljevima. Pokazali su da naša sloboda nije upitna i za to im treba biti zahvalan.ljudi koji su još u HV-u, većina njih nezadovoljna je zbog nedostatka financija u izvedbi obuka i održavanju sredstava.

Koja je uloga generala Ante Gotovine i Ante Rose u stvaranju Središta za specijalističku obuku dočasnika u Šepurinama kojemu ste bili zapovjednik?

Ne mogu baš mnogo govoriti o generalu Rosi iako sam imao osobni kontakt s njim. Naša najveća suradnja bila je s generalom Gotovinom koji je tada bio nadređeni zapovjednik, ali i čovjek koji je sa svojom vizijom i strategijom stvorio Šepurine.

Kako ste doživjeli njegovu sudbinu nakon 2000.?

Upravo vojničke vrline o kojima govorimo u ovome intervjuu imali su generali Gotovina i Markač. Da ih nisu imali, ne bi ni izdržali tolike godine nepravednoga progona. Ljudi misle da je lako izdržavati kaznu kad znate da ste nevini. Ali oni su odležali osam godina i s tom činjenicom oni su opravdali sve ovo što govorimo danas – hrvatskim ciljevima. Pokazali su da naša sloboda nije upitna i za to im treba biti zahvalan.

U nekim medijima bilo je pokušaja diskreditacije vas časnika i Šepurina pričama da se tamo, navodno, dostavljala droga. Je li to točno?

Prvo, čist vojnik je zdrav vojnik, zdrav vojnik je vrhunski ratnik, vrhunski ratnik značio je slobodu za sve Hrvate, značio je ostvarenje tisućljetnoga sna, još od Zvonimirova doba. S obzirom na te činjenice, riječ droga nikada nije bila u našemu rječniku. Uvijek smo bili protiv toga. To su apsurdi. Riječ je o ljubomori, o komunističkoj propagandi, pokušaju diskreditacije nečega što je bio nacionalni interes, što je doprinijelo razvoju Hrvatske vojske i oslobođenju zemlje.

To su teze ljudi koji su radili protiv interesa naše zemlje i nisu za to imali nikakve argumente ni dokaze. Ja sam ponosan na svoju postrojbu. Nikad nije bilo nikakve mrlje na njoj, nikada bilo kakve ilegalne aktivnosti. Svi momci koji su uspješno prošli obuku, kad bi ih se pitalo danas koji su im najljepši trenutci u životu, svi bi, siguran sam, odgovorili da je to vrijeme provedeno u Šepurinama.

Werner Ilić, 47-godišnji umirovljeni brigadir HV-a, rođen je u Njemačkoj, ali kao 13-mjesečno dijete zajedno s roditeljima otišao u SAD, u Chicago i živio do 1991. Kaže da je tamo završio fakultet, prošao obuku pričuvnoga časnika te da je dolaskom u Hrvatskoj imao temeljno znanje. Roditelji su mu usadili snažan osjećaj domoljublja.

Otac i majka Hrvati su podrijetlom Hercegovine, iz okolice Ljubuškog, otac iz sela Zvirići, a majka iz sela Radišići. Godine 1991. Werner Ilić prijavio se u Zbor narodne garde riječima: 'Došao sam braniti svoju Domovinu'. Prva bojišnica bila mu je Novska i tu se upoznao s generalom Antom Gotovinom. Zapovjednik Središta u Šepurinama bio je do 1999. kad je razriješen dužnosti i poslan u zapovjedno-stožernu školu u Zagrebu. Umirovljen je 2003. godine.

Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik

Hrvatski tjednik

Uto, 12-12-2017, 09:20:38

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

PRETPLATA

Svakoga četvrtka
Hrvatski tjednik,
a sve drugo je manipulacija!

Posebna ponuda

Hrvatski tjednik dolazi s vrlo niskom cijenom pretplate!

Godišnja pretplata iznosi samo 678 kuna,

170 eura za zemlje EU i 200 eura za prekooceanske zemlje.

Hrvatski tjednik 210 41

Želimo da Hrvatski tjednik dođe u svaki hrvatski dom!

Podatci u računima

Žiro-račun: 2500009-1101384007

Banka: Hypo Alpe-Adria-Bank
Korisnik: Tempus d.o.o. Zadar
IBAN: HR61 2500 0091 1013 84007
BIC:HAABHR22

KONTAKTI

Hrvatski tjednik

KONTAKTI

TelefonTelefon
Hrvatskog tjednika:
+385 (0)23/305-277

Fax
Fax:
+385 (0)23/309-180

Elektronička pošta
Elektronička pošta:
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Preporučite članke

Podržite članke na jednoj od socijalnih mreža jednim klikom!

Facebook, Tweet, Google+, LinkedIn, Pinterest

Facebook like

Preporučite Hrvatski tjednik, portal i naš forum svojim prijateljima i poznanicima kako bi i oni znali za komentare, reportaže, razgovore i vijesti koje ovdje objavljujemo.

Copyright © 2017 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).