Što to priča Josipović o El Shattu i kakvu se antifašizmu i crvenoj zvijezdi divi?

Kako javlja Slobodna Dalmacija (12.4.), predsjednik Ivo Josipović našao se u Podgori kako bi sudjelovao u 'proslavi 70. obljetnice zbjega 40 tisuća Dalmatinaca u El Shattu'. Ponajprije, izbjeglica nije bilo toliko nego najviše 32 tisuće. Premda zbjeg u Egiptu nije bio nikakva borbena operacija nego isključivo humanitarno zbrinjavanje uz pomoć britanskih saveznika, predsjednik Josipović iskoristio je priliku da bi još jednom, ne zna se po koji put, širio svoju ideologiju riječima: 'Hrvatska se po Ustavu temelji na antifašizmu i pokušaji da se to dokine i da se Hrvatska pokaže kao zemlja koja nije bila pobjednica, ne će uspjeti, jer mi znamo kakva je bila povijest'.

Nitko nije dosad pokušao promijeniti odgovarajuću odrednicu Ustava, što bi bilo moguće, nitko ne želi Hrvatsku izvesti iz tabora pobjednica, premda nije bila subjekt međunarodne politike jer to je bila samo Jugoslavija, a što je najgore, očito Josipović ne poznaje dobro povijest, pogotovo ne onu koja se događala u El Shattu.

Općepoznata je činjenica da se ni u jednome ustavu demokratskih europskih zemalja ne spominje antifašizam, pogotovo ne onaj komunistički na koji misli Josipović, jer drugoga u Jugoslaviji nije bilo. No ŽivotU El Shattu nije se teško živjelo, najteže je bilo podnositi vruću pustinjsku klimu od koje su stradali djeca i stariji svijet, no svi ostali dobro su prošli, britanski saveznici dali su nam sve materijalne pogodnosti, dok je narod u domovini patio od rata i gladi. Kad smo čuli da naši ljudi u domovini jedu travu, organizirane su demonstracije sa zahtjevom da odustajemo od dijela preobilne hrane, ali nas je britanski zapovjednik, major James Bekker, morao uvjeravati da to nije moguće, da će saveznici na drugi način pomagati gladnima u domovini.o tome na kraju. Josipović dalje: 'Podnijeli ste velike patnje i žrtve, ali srećom mnogi su se vratili i pomogli da se izgradi nanovo domovina'. Bilo je obratno, kažem ja kao sudionik elšatskoga zbjega u trajanju od 18 mjeseci.

U El Shattu nije se teško živjelo, najteže je bilo podnositi vruću pustinjsku klimu od koje su stradali djeca i stariji svijet, no svi ostali dobro su prošli, britanski saveznici dali su nam sve materijalne pogodnosti, dok je narod u domovini patio od rata i gladi. Kad smo čuli da naši ljudi u domovini jedu travu, organizirane su demonstracije sa zahtjevom da odustajemo od dijela preobilne hrane, ali nas je britanski zapovjednik, major James Bekker, morao uvjeravati da to nije moguće, da će saveznici na drugi način pomagati gladnima u domovini.

Vrativši se u Hrvatsku, ljudi su bili suočeni s komunističkim režimom kakav nisu očekivali jer komunisti su u El Shattu dopustili svojevrsnu 'narodnofronstovsku vladavinu' na jedan vrlo lukav način. Oni su organizirali omladinsku, žensku i narodnofrontovsku organizaciju, ali uglavnom na bazi dragovoljnosti. Dopustili su djelovanje Katoličkoj Crkvi, (crkve pod šatorima) i vjeronauk u školama.

U El Shattu djelovalo je sedam svećenika, jednom je došao katolički nadbiskup iz Aleksandrije da obavi sakrament krizme. U kulturnome odjelu COZ-a bio je i jedan svećenik. Među narodnofrontovcima bilo je i pripadnika HSS-a. No sve temeljne odluke donosili su komunisti na svojim tajnim sastancima. U domovini su komunisti okrenuli drugu stranu svoje politike, onu pravu: djelovali su kao pravi staljinisti.

U El Shattu su bili vrlo dobro organizirani, mogli su djelovati javno ali nisu, u zapisnicima o partijskim sastancima namjesto imena bile su navedene samo tajne kratice sudionika. Komunisti su skrivali svoje članstvo i akcije kao zmija noge. Britanski zapovjednici izbjegličkih logora djelovali su na „daljinski" dopustivši Centralnome odboru zbjega, COZ- u, da radi svoj posao kako najbolje zna i umije, a taj je bio umjereno politički koji nije smetao savezničkim upraviteljima, osim prvome zapovjedniku, žestokome antikomunistu majoru Langmanu, koji je radi svojih ekscesa bio smijenjen.

O El Shattu se u Hrvatskoj malo zna

O izbjegličkome logoru u El Shattu nema mnogo stručne literature, u ozbiljniju spadaju doktorska disertacija Matea Bratanića, obranjena na Sveučilištu u Zadru, i članak Marina Karabatića s Hrvatskoga povijesnog instituta. Na žalost, Bratanićev doktorski rad nije moguće nabaviti jer u Hrvatskoj se disertacije ne tiskaju kao i drugdje u Europi, bez koje autori ne smiju nositi titulu doktora.

Imam uvid u poveći Karabatićev članak koji mi izgleda prilično objektivnim. U njemu ipak nije dovoljno razvidno zašto je došlo do tako velikoga bijega stanovnika Dalmacije pred njemačko i ustaško zauzimanje jadranske obale nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. i kratkotrajne partizanske vladavine do studenoga iste godine.
Nakon talijanske kapitulacije Wehrmacht je uz neznatnu pomoć hrvatskih postrojba munjevito osvojio cijelu jadransku obalu. Izbjeglice iz priobalja sklonili su se na otoke krivo vjerujući u mogućnost da će se nakon njemačko-hrvatske ofenzive vratiti u svoja sela i svoje gradove, kao što je to bilo uobičajeno u talijanskim ofenzivama. Zbjeg je zapravo bio rezultat posve krive partizanske procjene njemačko-ustaških namjera.

Nijemci su bili temeljitiji od Talijana, brzo su osvojili sve otoke osim Visa. Sve to mudro partizansko vodstvo nije predvidjelo, pa se na malome otoku Visu, osim brojnih partizana i domaćega svijeta, ali pod vojnom zaštitom Britanaca, našlo prekobrojno pučanstvo koje nije bilo moguće bilo kako smjestiti i prehranjivati. Nije preostalo ništa drugo nego izbjeglice uz pomoć Britanaca prebaciti u južnu Italiju, no prije ukrcavanja u njihove ratne brodove, partizani su temeljito 'pročešljavali' sve pojedince sumnjiva izgleda, sprječivši odlazak u zbjeg onima koji su bili sposobni za rat.

SukobiIzmeđu COZ-a i britanskih časnika često je dolazilo do suvišnih sukoba, pa su saveznici preko šefa britanske misije pri Vrhovnome štabu NOV-a, brigadira Fitzroya Macleana, zamolili Tita da 'urazumi' izbjegličko vodstvo u El Shatu, od kojega je jedan dio bio zaražen 'sektaškim ljevičarenjem' ili, drukčije rečeno, htjeli su raditi ono što su kasnije prakticirali u domovini, terorizirati svoje prave ili izmišljene protivnike. Nakon odlaska majora Langmana, popravili su se odnosi između COZ-a i britanskih zapovjednika.Bilo je i tragikomičnih situacija kad su pod rupcima i haljinama napipali muške udove i odmah ih odstranili od njihovih vapijućih obitelji. U partizane se odavno nije išlo dragovoljno, Titova vojska naveliko je mobilizirala sve koji su mogli nositi puške. Toliko o borbenosti NOV-a o kojoj tako zadivljeno govori Titov gardist Josipović.
Skobi između pristaša Tita i kralja u Sinajskoj pustinji

U elšatskome zbjegu ubrzo je došlo do sukoba između propartizanske većine i male skupine četnika (uglavnom iz Bukovice, kasnije 'SAO Krajine') koji su uživali potporu kraljevske vlade u Kairu i dijelova njezine Vojske, tada već u raspadanju jer su se njezini pripadnici, uglavnom Slovenci i Hrvati, počeli pridruživati Titovim postrojbama. Članovi COZ-a uspješno su uvjeravali savezničke časnike da golema većina izbjeglica preferira Tita i tzv. NOB, što je bila istina, ali ne u smislu poslijeratnoga komunizma.

Ovdje valja naglasiti da u El Shattu pri spominjanju zbjega nitko nije govorio kako je riječ o Hrvatima, nego u uporabi su bili nazivi 'Dalmatinci' i 'Jugoslaveni'. Komunisti su izbjegavali riječi Hrvati i Hrvatska, ništa drukčije nego njihovi današnji sljedbenici, koji te nacionalne oznake rabe sam onda kad ih ne mogu izbjeći.

Između COZ-a i britanskih časnika često je dolazilo do suvišnih sukoba, pa su saveznici preko šefa britanske misije pri Vrhovnome štabu NOV-a, brigadira Fitzroya Macleana, zamolili Tita da 'urazumi' izbjegličko vodstvo u El Shatu, od kojega je jedan dio bio zaražen 'sektaškim ljevičarenjem' ili, drukčije rečeno, htjeli su raditi ono što su kasnije prakticirali u domovini, terorizirati svoje prave ili izmišljene protivnike. Nakon odlaska majora Langmana, popravili su se odnosi između COZ-a i britanskih zapovjednika.

Jedan od razloga ovoga opuštanja bila je izvrsna organiziranost našega zbjega koji se uglavnom sam brinuo o sebi, dok su naši izbjeglički susjedi Grci trebali u tome znatnu pomoć jeftine egipatske radne snage. I kod nas su teže poslove radili Arapi (u zbjegu je bilo samo oko 25 posto muškaraca), a Britanci su ih naveliko kinjili tako da su nadglednike poslova dnevno mijenjali, pa su među radnicima stalno izbijali sukobi. Tada smo mogli u minijaturi doživjeti što znači britanska kolonijalna politika, prema onoj latinskoj izreci 'podijeli pa vladaj'.

Komunistička tajna policija u El Shattu

Komunisti ne bi bili oni što jesu da nisu imali svoju tajnu policiju koja je djelovala bez dopuštenja saveznika; o njoj nisu imali pojma ni izbjeglice. Izvješća je dobivao COZ i nitko drugi. Špijunirani su 'četnici' i 'mačekovci', ali i oni koji su bili upleteni u privredni kriminal, kako Hrvati, tako i Arapi. Bilo bi zanimljivo znati gdje se nalaze i kakav je sadržaj tih 'materijala'.

U Zagrebu je 2007. bila održana velika izložba o El Shattu s odgovarajućim katalogom, no mnoge tajne stvari u njemu nisu bile zabilježene, posebice ne podatci o sukobima COZ-a sa savezničkim časnicima koji su, inače, bili vrlo širokogrudni i uglavnom se nisu miješali u unutarnje prilike zbjega, ali komunisti su bili vrlo sumnjičavi, nikome ne vjerujući osim sebi samima.

Kad su Britanci na kraju zbjega ljudima pružili priliku da se isele u neke druge zemlje, prvenstveno Australiju, komunisti su to smatrali „kontrarevolucionarnim udarom na jedinstvo zbjega", no neki su tu ponudu iskoristili, konkretno jedan moj školski drug iz Tučepa koji je kasnije u Londonu studirao medicinu i u Australiji postao ugledni gradonačelnik s kojim smo se dičili. U egipatskoj pustinji našlo je posljednje utočište oko 650 uglavnom starijih ljudi i djece na groblju sa spomenikom 'Majka Dalmatinka'; ono je bilo prilično devastirano u izraelsko-egipatskome 'Ratu od šest dana', te god. 2005. popravljeno sredstvima hrvatske vlade.

Uloga promidžbe i kulture u El Shattu

Posebnu ulogu u zbjegu igrala je propaganda koja iz obzira prema zapadnim saveznicima nije bila izrazito komunistička. Slavljeni su svi vođe antifašističke koalicije, ali nešto više Sovjetski Savez i drug Staljin pa se moj rođak s Novoga Zelanda, koji nas je posjetio kao vojnik u Prvome logoru, čudio zašto veličamo boljševike kad nas Britanci hrane i odijevaju. Nisam mu mogao dati suvisao odgovor.

Kulturnome životu posvećivana je velika pozornost. Osnovane su pučke i srednje škole. Zanimljivo je da nisu davane završne ocjene od 1 do 5, nego samo 'prolazno' i 'neprolazno'. Sjećam se da smo imali i vlastite čitanke, no bez naglašeno komunističkih sadržaja. U osnovnim školama bilo je najviše oko šest tisuća učenika kojima je predavalo 176 učitelja, među kojima je bilo mnogo nekvalificiranih.

U El Shattu djelovale su i dvije gimnazije, ali s razredima samo do male mature. Postojala je i stručna škola u kojoj su izučavani razni zanati. Posebna institucija bilo je Pučko sveučilište u kojemu su održavana predavanja i razni tečajevi. Svaki je logor imao knjižnicu i čitaonicu. Pozitivnu ulogu igrali su tečajevi stranih jezika, pa i ruskoga, a zašto nam je taj trebao, nitko nije znao objasniti. Meni je predavao ruski jedan svećenik temeljem znanja staroslavenskoga; bilo je šaljivo.

ListU El Shattu je izlazio šapirografirani 'Naš list' uglavnom s informacijama iz domovine i s raznih bojišnica. Izlazili su časopisi za omladinu i žene, ali samo kao povremenici. Kasnija hrvatska političarka Savka Dabčević Kučar uređivala je 'Omladinsku riječ'. Neke velike komunističke indoktrinacije u časopisima nije bilo, ali slavili su NOB i Tita na jedan prilično sentimentalni način ističući hrabrost i patnje, dok o onome što nas čeka kad se vratimo u domovinu, nije bilo ni riječi.U El Shattu je izlazio šapirografirani 'Naš list' uglavnom s informacijama iz domovine i s raznih bojišnica. Izlazili su časopisi za omladinu i žene, ali samo kao povremenici. Kasnija hrvatska političarka Savka Dabčević Kučar uređivala je 'Omladinsku riječ'. Neke velike komunističke indoktrinacije u časopisima nije bilo, ali slavili su NOB i Tita na jedan prilično sentimentalni način ističući hrabrost i patnje, dok o onome što nas čeka kad se vratimo u domovinu, nije bilo ni riječi.

Vrlo su bile omiljene 'zidne novine' u kojima su pisali i 'obični smrtnici', svi koji su imali nešto reći i poručiti, ali u njima su bila i izvješća o ubijanju 'narodnih neprijatelja'. Moja obitelj bila je šokirana smrtnom presudom našemu stricu fra Frani Boriću, franjevcu koji nikome nikad nije nešto krivo načinio. Jedina je njegova 'krivnja' bila što partizanima nije htio dati svoju lovačku pušku, dobro znajući da će njome ubijati nevine ljude. U mojoj Podgori komunisti su ubili više civila nego sve ostale vojske, uključujući Talijane i Nijemce.

Od posebne važnosti bila je velika omladinska folklorna družina koja je gostovala u Kairu i nekim drugim egipatskim gradovima, a nakon povratka u domovinu u Splitu, Zagrebu i Pragu. Sve je to imalo jednu svrhu: pokazati strancima da 'Jugoslaveni' nisu divljaci nego kulturan svijet. Tako je to prihvatila i egipatska javnost pa su novine zabilježile gostovanja folklorne družine. Majstor dirigent bio je poznati skladatelj iz Splita Josip Hatze. Inače u El Shattu su boravili neki kasnije vrlo poznati književnici kao Ranko Marinković, Petar Šegedin, Vjekoslav Kaleb i Marin Franičević, ali začudo ni jedan od njih nije o svome doživljaju 'pustinjske epopeje' ostavio ni stranicu književnoga štiva. Tko bi znao objasniti zašto nisu imali odgovarajuće nadahnuće.

O El Shattu na njemačkome jeziku

Za razliku od njih, elšatskim se zbivanjima naširoko pozabavila u svome prvom romanu prevoditeljica i promicateljica hrvatske književnost, s adresom u njemačkome Münsteru, Alida Bremer. Ona u svome romanu 'Olivas Garten' - Olivijin vrt, prilično veliki prostor posvećuje bijegu i zbjegu iz svoga rodnoga kraja, o čemu sam izvijestio u 'Republici' (br. 2/2014.), među ostalim, sljedeće: 'Zbjeg u El Shattu nije imao planiranu propagandističku namjeru glede afirmiranja 'NOB-a', kako pretpostavlja autorica, premda je Partija sve nadgledala, ali iz duboke ilegale...

Zbjeg je imao kulturne družine koje su gostovale u egipatskim gradovima pa se to onda moglo shvatiti kao promicanje Titova pokreta koji u ono vrijeme još nije bio poznat po svojim mračnim stranama. Bleiburg se dogodio tek u svibnju 1945. kad je El Shatt uglavnom bio prošlost." Zanimljivo je da je utjecajni njemački tjednik 'Der Spiegel', recenzirajući knjigu Alide Bremer, najviše prostora posvetio njezinu elšatskome dijelu, što znači da bi ta tematika bila zanimljiva i za njemačke čitatelje u obliku neke posebne knjige. Ne shvaćam zašto se nisu našla sredstva za tiskanje doktorske disertacije Matea Bratanića koji je svojoj knjizi htio dodati CD s originalnim pričama sudionika elšatskoga zbjega.

I na kraju nekoliko riječi o komunističkome antifašizmu

Predsjednik Josipović ne propušta priliku da antifašizam ističe kao važnu podlogu hrvatske državnosti, koristeći se odgovarajućim riječima u preambuli hrvatskoga Ustava. No on zaboravlja da ima više antifašizama. Prema Wikipediji: 'Komunisti su se vrlo brzo uključili u antifašistički pokret te su, na osnovi zaključka Kominterne 30-ih, nastojali ujediniti sve demokratske snage i stranke u borbi protiv fašizma. No njihove su manje ili više neprikrivene nakane uvijek bile da takvim širokim pokretom dominiraju te da im to bude tek prva stuba u revolucionarnome preuzimanju vlasti...

U zapadnoeuropskim demokracijama antifašizam postaje ideološki temelj za dosljedno suprotstavljanje svim oblicima rasizma, ksenofobije i antisemitizma. U komunističkome bloku, pak, antifašizam postaje nedodirljivi ideologem, pojam koji pozitivno legitimira svaku ratnu i poratnu djelatnost komunističkih režima. Na taj se način antifašizam u tim zemljama povezuje i isprepliće s komunističkom ideologijom i gubi svoju prvotnu demokratsku poruku'. Josipović se upravo nalazi na tragu takva komunističkoga shvaćanja antifašizma.

Komunisti u Hrvatskoj i Jugoslaviji bili su od osnutka KPJ do 1948., pa i nešto kasnije, najbolji učenici Josifa Visarionoviča Džugašvilija Staljina. O tome je 'Hrvatski fokus' pokupio nekoliko zanimljivih citata. Josip Broz Tito u glasniku KPJ 'Proleteru' naziva Lenjina i Staljina 'genijalnim' i 'herojskim' likovima. Miroslav Krleža ustvrđuje: 'Sva su naša moralno-politička uvjerenja od početka bila i više od trideset godina ostala: lenjinska'.

U 'Borbi' od 4. listopada 1948. izražava se žaljenje radi Staljinova sukoba s jugoslavenskim komunistima, ali ga se istodobno naziva 'najvećim živim autoritetom u demokratskom svijetu, koji 'nigdje nije više voljen i poštovan, osim u SSSR-u, nego u Jugoslaviji'. Kad su bosanskoga komunističkog dužnosnika Ratu Dugonjića pitali kako zamišlja socijalizam, odgovorio je: 'Otprilike: Sovjetski Savez'. Komunistički književnik August Cesarec pozdravio je njemačko-sovjetsku podjelu Poljske i na zidu svoje ćelije u ustaškome zatvoru napisao: 'Živjela sovjetska Hrvatska'.

Milovan Đilas divi se Sovjetskomea Savezu upravo religioznim riječnima: 'Ljubav naša prema Sovjetskome Savezu neugasiva je jer ona je kroz oganj i krv postala naš život, duša, budućnost, hljeb naš nasušni'. Vladimir Nazor je stihotvorio: 'Uz Tita i Staljina, dva junačka sina, nas neće ni pakao smest ...' i 'S Dona, s Volge i s Urala visoko je zatreptala i na naše kape pala, zvijezda crvena...' Eto, to je antifašizam i to je crvena zvijezda kojima se stalno divi predsjednik Ivo Josipović. Drugoga antifašizma u Hrvatskoj nije bilo. A Hrvatska odavno nije komunistička zemlja, ili se, možda, varamo.

Gojko Borić (sudionik zbjega u El Shattu)
Hrvatski tjednik