Građani ionako misle da na izborima za EU parlament jedino mogu odlučiti tko će u Bruxellesu sljedeće četiri godine imati unosnu plaću, a to ih se savršeno ne tiče

Članstvo u EU dosad nas je stajalo oko 2.7 milijarda kuna, kažu poznavatelji statističkih financijskih pokazatelja, a izvukli nismo ni lipe. Ministar Branko Grčić i dalje je optimističan i kaže da će Hrvatska u perspektivi na svaki uplaćenieuro povući tri, što je zapravo ponavljanje slične demagogije Vesne Pusić i Jadranke Kosor koje smo se naslušali. U ovome trenutku, a nakon gotovo jednogodišnjega članstva u EU, Hrvati ne osjećaju nikakvu materijalnu korist od toga članstva, štoviše stanje je pogoršano. Zbog te činjenice vjerojatno danas u Hrvatskoj nije manji ni veći broj onih koji su za EU, nego što je to bilo lani u vrijeme referenduma o pristupanju kada su vlasti morale čak mijenjati ustavnu odredbu o referendumu kako bi on uspio s ispodpolovičnim odzivom.

Protivnici Vlade tvrde da nije problem u EU, nego u nesposobnoj Vladi koja nije pripremila i kandidirala projekte pa ništa nije ni dobila. Vladini dužnosnici, pak, nemaju suvislo obrazloženje toga nesrazmjera osim obećanja da će se u budućnosti omjer radikalno promijeniti. No dosad se ni jedno njihovo obećanje nije ostvarilo pa nema previše razloga bilo što im vjerovati.

S obzirom na sve, ne čudi potpuna apatija i gotovo apsolutna nezainteresiranost građana za skorašnje izbore za europskiparlament. Političke stranke ili koalicije koje su predale svoje liste kao da su i same toga svjesne, ili im nedostaje novca, te mjesec dana pred te izbore (25. svibnja) uopće nema poznatoga predizbornog uzbuđenja. Sve kao da je tiho i umrtvljeno, a tek će vjerojatno nešto življe biti u sljedećih mjesec dana. Vrlo rijetki su predizborni stranački skupovi, odnosno predstavljanje kandidata građanima. Kod osiromašenih građana prevladalo je uvjerenje da ih se ti izbori nimalo ne tiču, odnosno da na njima mogu glasovati jedino o tomu tko će otići na četverogodišnju unosnu plaću od sedam ili osam tisuća eura mjesečno plus ostale nemale beneficije, a što se tiče odlučivanja u EU, ionako svi misle da nosimo gaće koje nam drugi, moćnici u EU, skroje. Očekivati od nekoga da motivirano izađe na EU izbore u takvim okolnostima doista je iluzorno. Moguće je da izlaznost na tim izborima bude manje nego prošle godine, dakle ispod 30 posto.

Politika se ljudima u Hrvatskoj zgadila, ali to nije problem ljudi nego političara koji su učinili sve da im se politika zgadi i to Ljudi na listamaAko čak na trenutak ostavite na stranu tu opću iskompromitiranost politike kao razlog apstinencije, pa se ponadate da ćete, jer ste ipak po prirodi zoon politikon, sačuvati dio motivacije za glasovanje kad pročitate imena kandidata na listama, samo ćete dodatno pasti u tihi očaj. Shvatite da su vam ponuđeni ljudi koji su u dosadašnjemu javnom djelovanju napravili znatnu štetu Hrvatskoj, a korist nikakvu. Ako su činili štetu boreći se navodno za opće interese u samoj Hrvatskoj, kako će to činiti korist u Bruxellesu.najprimitivnijim shvaćanjem i prakticiranjem politike kao sredstva za osobne, a ne za opće interese. Stječe se dojam ponekadda su to učinili programirano, kako bi pasivizirali najveći dio biračkoga tijela, a onda prepustili da na izborima sve odluči samo članstvo pojedinih stranaka, čime se u Hrvatskoj politička utakmica svodi na „okršaj“ između dvaju hranidbenih lanaca, HDZ-ova i SDP-ova. Bude li izlaznost na tim izborima opet poražavajuća, budite sigurni da političke elite ne će zbog toga očajavati. Čak suprotno, one na to računaju i podsvjesno očekuju jer što manje birača glasuje, veći su izgledi da će njihove liste dobiti očekivani broj glasova te i dalje ostati na pozicijama moći.

Ako čak na trenutak ostavite na stranu tu opću iskompromitiranost politike kao razlog apstinencije, pa se ponadate da ćete, jer ste ipak po prirodi zoon politikon, sačuvati dio motivacije za glasovanje kad pročitate imena kandidata na listama, samo ćete dodatno pasti u tihi očaj. Shvatite da su vam ponuđeni ljudi koji su u dosadašnjemu javnom djelovanju napravili znatnu štetu Hrvatskoj, a korist nikakvu. Ako su činili štetu boreći se navodno za opće interese u samoj Hrvatskoj, kako će to činiti korist u Bruxellesu. Situacija s tim u svezi uopće nije optimistična. Po jednoj od definicija politike, na pozicije vlasti trebaju doći najbolji članovi jedne zajednici. Obrazlažući takav imperativ, Aristotel je rekao da moraju vladati najbolji, a ne najbogatiji, najljepši, čak ni najbrojniji. Problem nastaje, međutim, kad potražimo gdje su ti najbolji u Hrvatskoj. U političkim strankama definitivno nisu, štoviše moglo bi se reći da su u njima - najgori. U tomu je, rekli bismo, nesreća Hrvatske, ali ovaj put to nije krivnja samo stranaka i političara, nego i birača.

Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik