Hrvatski tjednik
 

 Posrnula radmanovska 'Hrvatska' radiotelevizija, neotuđivo partijsko blago vladajućih kukurikavaca, uzda se u rast gledanosti - 2056. godine!

Moje beznadno, ali uporno bilježenje jugonacionalističke lijevo-liberalne medijske hegemonije i zlosilja, posebno onoga u elektronskim medijima, traje, uočio sam ovih dana, ne više tek godinama pa ni samo desetljećima, već onoliko koliko postoji i neovisna hrvatska država – točno četvrt stoljeća! Iako mi se taj posao sada već čini potpuno sizifovskim i ovih sam dana – nakon predstavljanju knjige jednoga kolege u malome, ali slavnome hrvatskom gradu te nakon mise za blagdan svetog Josipa u Splitu - o toj trajnoj hrvatskoj katastrofi, onako u prolazu, razgovarao s dvama prilično važnim HDZ-ovim dužnosnicima.

Jedan od njih nije mi odgovorio ništa, kao da je sve to isključivo u Božjim rukama ili kao da, recimo, govorim o hrvatskoj nemoći u izgradnji svemirskog obrambenog štita. Drugi – ili, preciznije, druga - kazala mi je da ja očito ne vidim važne iskorake koje je njezina stranka, najveća u zemlji čak i kad je u oporbi, učinila u tom pogledu u posljednje dvije godine.

Meni, koji brzo uočavam i najmanju mušicu koja prozuji u toj oblasti, trebalo je dosta vremena da pokušam dokučiti što je točno i konkretno mogla imati na umu. Nisam baš uspio u tome naumu.

Mentalna iskošenost

Povoda za ovu temu u 'demokratskoj' hrvatskoj državi ima toliko i toliko su apsurdni da ju možete načeti s koje god strane poželite. Meni je to konkretno bila vijest državno-partijske agencije Hine od 18. ožujka sa sjednice Programskog vijeća Hrvatske radio televizije. Na njoj se raspravljalo i o uzrocima sve manje gledanosti HRT-a, a posebno njegove središnje informativne emisije od 19,30 sati, pri čemu je 'vijećnica Neda Ritz rekla kako smatra da je Dnevnik previše katastrofičan te na taj način odbija gledatelje'.

(Nije joj ni na kraj pameti bilo da bi narod mogao biti sit nje i njezine Partije, koja je ukinula svaki privid tlapnje o 'javnoj televiziji', što se posebno vidjelo u kriminalno pristranome praćenju javne 'rasprave' o referendumu o ustavnome određenju braka).

Marija Nemčić, v.d. ravnateljice Programa HRT-a, na to joj je, među ostalim, kazala da to traje još od 2007. godine te dodala - valjda kao utjehu ili pak poziv na strpljenje - da je 'potreban šest puta duži period za dizanje gledanosti od onoga u kojem je gledanost padala'. Zaključak: gospođa Nemčić i njezina radmanovska ekipa ljubitelja TV Zagreb iz olovnih sedamdesetih - ne sumnjamo da će i tada biti na vlasti – uspjet će vratiti gledanost iz 2006. točno - 2056. godine. To se zove strateško planiranje!

GledanostIstina, rečena v.d. gospođa i drug ravnatelj cijeloga sustava javnoga radija i televizije Goran Radman možda će nakon te 42 godine već morati razmišljati i o mirovini, ali njihova djeca, unuci, a u najgorem slučaju njihovi mladi drugovi, novi skojevski naraštaj, jamačno će do te godine dorasti da preuzme upravljanje ovim audiovizualnim partijskim blagom. Ono im po nekom neobjašnjivom prirodnom pravu pripada već više od pola stoljeća – pa makar gledanost pala i na pet posto!Istina, rečena v.d. gospođa i drug ravnatelj cijeloga sustava javnoga radija i televizije Goran Radman možda će nakon te 42 godine već morati razmišljati i o mirovini, ali njihova djeca, unuci, a u najgorem slučaju njihovi mladi drugovi, novi skojevski naraštaj, jamačno će do te godine dorasti da preuzme upravljanje ovim audiovizualnim partijskim blagom. Ono im po nekom neobjašnjivom prirodnom pravu pripada već više od pola stoljeća – pa makar gledanost pala i na pet posto!

U skladu s ovom osobitom vrstom mentalne iskošenosti - za koju narod ima kraći i izravniji naziv - svakako je i tumačenje pada gledanosti Dnevnika i svega ostalog Nede Ritz. Ona, kao i zadnji Titov štafetar Radman, pouzdan partijski kadar još iz jugokomunizma, bila je protutuđmanovski prvoborac na HTV-u devedesetih godina. Za to ju je Partija izdašno nagradila, kao i sve svoje vjerne medijske radnike i radnice - 'neovisne' i 'profesionalne' novinare, kako se tada govorilo - nakon 'trećejanuarskog' prevrata 2000. godine ambasadorskim mjestima, osobito cijenjenim u tim krugovima (bila je, među ostalim, i veleposlanica ove nesretne države u UNESCO-u u Parizu).

Ona zna kako se to radilo u onim vremenima: sva ona sitna, krupna i najkrupnija partizansko-četnička brabonjanja po britanskim imperijalnim naputcima koja nam na dnevnoj bazi priređuju Milanović, Josipović, Pusićka, Jovanović Kundak... bila bi prikazana kao 'kolektivni um' nepogrješive Partije, a svih onih blizu 400.000 nezaposlenih utjehu bi dobili u besklasnom društvu, koje samo što nije...

Prikupljajući pak građu za ovaj članak, bio sam istodobno veoma zadivljen izdržljivošću i snalaženjem u novom društvenom okolišu 'političkih životinja' (zoon politikon) a la Ritz, sam Radman i svi ostali, ali i pomalo zgrožen vlastitom nemoći, koja traje, rekoh, evo već četvrt stoljeća, da im imalo poremetim to njihovo virtuozno surfanje na vrhu valova ovdašnje medijske i političke moći.

Nedirnuti monopol

Kad sam se pak malo prošuljao medijskim stranicama druge ključne ustanove, koja na tvorničkoj vrpci proizvodi partijske kadrove za cjelokupni javni život pa tako i HRT i sve druge agitpropovske ustanove u današnjoj Hrvoslaviji – zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti (FPZ) - na popisu nastavnika pronašao sam ime akademika Dušana Bilandžića, čovjeka u poštovanoj dobi od 90 godina.

Malo zatim naišao sam i na njegovo ime u jednom mome tekstu u kolumni 'Duh vremena' u Slobodnoj Dalmaciji od 20. studenog od 1996. godine - dakle, prije 'samo' osamnaest godina! Uza nj sam pronašao njegovu tvrdnju da 'HDZ gubi bitku sa žutim tiskom' (ja sam joj dodao pojašnjenje da je očito riječ o 'žuto-crvenom', odnosno 'novojugoslavenskome tisku', misleći prvenstveno na tadašnji nagli uspon Europa Press Holdinga).

To mi je izazvalo čitav kovitlac primisli. Najprije tu da je i u vrijeme najveće moći predsjednika Tuđmana, nakon pobjedničke Oluje, i HDZ-a, koji je i onda i danas, bio središnja stranka hrvatske katoličke većine, takav partijski autoritet kao Dušan Bilandžić uočio da ta većina gubi medijsku bitku. Prije gotovo dvadeset godina! Dokaz sam osjetio i na vlastitoj koži: ta moja kolumna 'Duh vremena' bila je druga po redu - treće već nije bilo! Jednostavno, ondašnji i današnji glavni urednik Slobodne Dalmacije Krunoslav Kljaković ukinuo mi ju je, jer je jamačno bila po njegovim mjerilima 'nepodnošljivo hrvatska'!

DemonstracijeU Zagrebu je u vrijeme tih demonstracija bio međunarodni skup o kulturnome identitetu srednje Europe i sjećam se kako smo, gledajući s prozora jedne zgrade na Trgu poprište demonstracija, ona i ja uhvatili 'u sendvič' nesretnoga profesora Kazimerza Krzystofeka, šefa varšavskog Instituta za kulturna istraživanja. Ona mu je trubila da se to 'osviješteno građanstvo bori za ljudska prava i otvoreno društvo', a ja potpuno suprotno - da 'Soros i CIA ruše jedinog istinskog hrvatskog predsjednika'. Profesor Krzystofek je, kao riba na suhom, samo zijevao, pokušavajući doći do daha.Već sutradan, 21. studenog 1996. godine, dogodile su se demonstracije za zagrebački Sorosev 'urbani' Radio 101. Tu se bila još jedna moćna osoba, o kojoj će biti riječi u ovome napisu o lijevo-liberalnoj (udbomasonskoj) medijskoj hegemoniji: profesorica Zrinka Peruško, tada sa zagrebačkog Instituta za međunarodne odnose, a danas moćna šefica Centra za istraživanje medija i komunikacija na FPZ-u. U

Zagrebu je u vrijeme tih demonstracija bio međunarodni skup o kulturnome identitetu srednje Europe i sjećam se kako smo, gledajući s prozora jedne zgrade na Trgu poprište demonstracija, ona i ja uhvatili 'u sendvič' nesretnoga profesora Kazimerza Krzystofeka, šefa varšavskog Instituta za kulturna istraživanja. Ona mu je trubila da se to 'osviješteno građanstvo bori za ljudska prava i otvoreno društvo', a ja potpuno suprotno - da 'Soros i CIA ruše jedinog istinskog hrvatskog predsjednika'. Profesor Krzystofek je, kao riba na suhom, samo zijevao, pokušavajući doći do daha.

Pokazalo se da sam ja bio u pravu. Nekoliko godina nakon toga u Pavićevu 'Globusu' izišla je naslovnica sa slikom tadašnjeg američkog veleposlanika Williama Montgomeryja, a na naslovnici je pisalo: 'Čovjek koji je srušio Franju Tuđmana'. Gotovo navlas onako kako je on rušio Tuđmana, tako njegovi uklanjaju nepoćudne vladara svuda po svijetu, gdje god im zasmetaju.

I još: svi ti moćnici sitnijega, ali za naše prilike dovoljno krupnoga zuba - Bilandžić, Radman, Ritz, Peruško, Kljaković - bili su moćni, u medijima i na katedrama, i tih 'mračnih devedesetih', kad je u Hrvatskoj vladao 'autokrat Tuđman', a u Slobodnoj još strašniji 'hercegovački tajkun' Miroslav Kutle, dok sam ja i tada preko noći ostajao bez kolumne. A glavni argument rečenom Montgomeryju i cijelom britanskom imperiju ('međunarodnoj zajednici') bio je da Tuđman 'guši slobodu medija'.

Što je značilo Mongomeryjevo i Sorosevo uklanjanje Tuđmana, veoma dobro vidimo danas, nakon što su patuljci iza njega pretvorili Hrvatsku u ništa, ali vratimo se temi: HRT-u i medijima.

Maestralni maštruko

Za početak proučio sam dokumente Programskoga vijeća HRT-a u posljednjih nekoliko godina - zapravo, od dolaska nove kukuričuće vlasti i imenovanja njegova novog sastava (od 26. listopada 2012. do 31. prosinca 2013. godine). Partija je prethodno (s)rušila najprije tipičnim načinom kombinacije unutrašnjeg potkopavanja od strane čvrste sorosevske jezgre, naslijeđene od stranog kolonijalnog Neda RitzForuma 21, i vanjskih udara tzv. nevladinih udruga, a potom i nesmiljenom logikom izborne pobjede.

Već sam pogled na sastav Vijeća bio je dovoljno rječit: sve sam 'ugledni javni radnik', što sa FPZ-a, što iz diplomacije, s ponekim likom iz onih jugokomunističkih službi u kojima se djelovalo s kodnim imenima. Pored spomenute Nede Ritz, meni je posebno dirljiv bio susret sa dr. sc. Ivicom Maštrukom, koji je, kao i Radman, bio nezaobilazan državni, diplomacijski, a sada, evo, i medijski kadar i u jugokomunizmu, i u Tuđmanovoj Hrvatskoj, ali i u svim kasnijim 'trećejanuarskim' garniturama.

Posebno ga se sjećam iz jedne dirljive prepiske njega i pokojnog Juga Grizelja, posrbljenog Hrvata iz Maovica i predsjednika srpskoga novinarskog društva, započete 'Otvorenim pismom Ivici Maštruku' ovoga drugoga na stupcima Slobodne Dalmacije 1. listopada 1988. godine. U njoj su obojica naricala nad raspadajućom Jugoslavijom, nimalo diskretno prijeteći onima - a ja sam im bio glavni na tapetu - koji su u tome rasulu branili hrvatski interes. Za mene je to bio poseban događaj, jer od tada počinje moj postupni nestanak iz hrvatskog novinarstva, koji traje evo već 26 godina sve do danas, a, ako Bog da, potrajat će i još koju. Za Maštruka je to bio samo događaj za zaborav, nakon kojeg će slijediti brojna, maestralno odrađena pravodobna presvlačenja političke zmijske košuljice, kakva osiguravaju vječni opstanak na vrhu vala.

Programsko vijece HRTRečeno Programsko vijeće ima zadaću neke vrste javnih pravobranitelja svih onih nesretnih i nevoljnih milijuna platiša televizijske pretplate, dakle, i zaštitnika od bijesnih protuhrvatskih propagandista na HTV-u tipa Denisa Latina, Aca Stankovića, Zorana Šprajcova, Maja Severovih, Danijela Trbovićkih i tko bi ih sve nabrojio - nametničkih nakupina, koje je tu gurnula nevidljiva ruka onog Centralnog komiteta, o kojem je govorio još pokojni profesor FPZ-a Pavao Novosel, a koji upravlja svim u ovoj zemlji, posebno medijima.

Pogled na sastav Vijeća, ali i rečenica iz njegova izvješća u kojoj se kaže da je ono 'u nekoliko navrata posebno pohvalilo programsku politiku...Trećega programa Hrvatskog radija' - još jedne notorne jugonacionalističke utvrde, protiv koje nemoćno bjesne PogledVeć sam pogled na sastav Vijeća bio je dovoljno rječit: sve sam 'ugledni javni radnik', što sa FPZ-a, što iz diplomacije, s ponekim likom iz onih jugokomunističkih službi u kojima se djelovalo s kodnim imenima. Pored spomenute Nede Ritz, meni je posebno dirljiv bio susret sa dr. sc. Ivicom Maštrukom, koji je, kao i Radman, bio nezaobilazan državni, diplomacijski, a sada, evo, i medijski kadar i u jugokomunizmu, i u Tuđmanovoj Hrvatskoj, ali i u svim kasnijim 'trećejanuarskim' garniturama.brojni čitatelji hrvatskih mrežnih portala - bili su dovoljni da se vidi njegov (sasvim očekivani) profil.

Ipak, čak i takvo režimsko Vijeće nije moglo prikriti da mu Radmanova upravljačka družina mulja i onemogućuje posao - zapravo, da provodi samovolju. 'Angažman stručnih službi HRT-a u pripremama za sjednice je neadekvatan', da im se ne dostavljaju 'podatci o slušanosti i gledanosti programa kao i neovisne istraživačke studije' te da ih 'HRT do sada u većini slučajeva nije izvijestio o prihvaćanju ili neprihvaćanju njegovih prijedloga'. Vijeće traži da se uprava prema njima odnosi 's dužnim profesionalnim poštovanjem', što očito ne radi.

Posebnu težinu imaju primjedbe da radmanovci nejednako kažnjavaju 'one koji prekrše Zakon, Statut ili povrijede etička i profesionalna načela'. 'Ravnateljstvo HRT-a do sada nije pokazalo dosljednost', stoji u izvješću iz prosinca 2013. godine. 'U nekim slučajevima vrlo su radikalno i u kratkim rokovima počinitelji sankcionirani, dok su u drugima pojedinci, za koje je utvrđeno da su prekršili interna pravila čak bili i promovirani'. Skandalozna profesionalna degradacija nekim od onih preostalih hrvatskih kadrova na HTV-u - suspenzija Karolini Vidović Krišto i ekspresni otkaz Nadi Prkačin - dio su ove priče, o čemu Vijeće govori tek u općenitome obliku.

Ništa manju težinu nema ni 'niz primjedaba dramskom programu HTV-a'. Vijeće zaključuje da HRT jednostavno 'ne ispunjava svoje Zakonom i Ugovorom definirane obveze' u ovom pogledu (šteta što ono istodobno nije navelo koliko je u navedenom razdoblju emitirano jugoslavenskih partizanskih ili današnjih srpskih filmova). Od ravnatelja Radmana traži se da konačno ispuni svoje obveze 's posebnim naglaskom na poticanje vlastite produkcije temeljene na hrvatskoj dramskoj i književnoj baštini', jer se njihovim izbjegavanjem 'nanosi golema šteta funkcioniranju domaće audiovizualne zajednice'.

Nastrano ocjenjivanje

Na začuđujuće sličan način, kao i lijevo-liberalno Programsko vijeće HRT-a, djeluje i režimski Centar za istraživanje medija i komunikacije sa zagrebačkog FPZ-a, odnosno njegova već spomenuta predstojnica Zrinka Peruško. Iako i sama 'dušom i tijelom' pripada ovoj kasti pa prešućuje mnoge najvažnije istine o potpuno kolonijalnome, odnarođenom, nedemokratskom, pače i gotovo totalitarnome medijskom sustavu, ipak neke njegove nakazne strane ni ona ne uspijeva prešutjeti. Konkretan je primjer njezina studija 'Medijski sustav i medijska politika u Hrvatskoj 2010.-2011., prema Zrinka PeruskoUNESCO-ovim indikatorima medijskoga razvoja' (Monitoring medija, 1/2012.); riječ je, očito, o vremenu završne faze truljenja sanadersko-kosorskoga sustava.

Gospođa Peruško, na žalost je - dade se zaključiti iz njezinih tekstova i službenoga životopisa - tipičan primjer odnarođenih znanstvenika iz prošloga sustava, koji su svim srcem prigrlili novo angloameričko pravovjerje. To znači i da više nego o dobrobiti hrvatskoga društva i njegovih medija kojima se bavi, vodi računa o vlastitoj karijeri, privlačnim stranim studijskim boravcima, simpozijima i doškolovanjima. Na izdahu Tuđmanove Prve republike 1999. godine odradila je - kao obveznu vježbu za sve slične kadrove pri famoznoj američkoj 'promjeni režima' od Hrvatske do Gruzije ili gdje već zatreba - jednu 'duhovnu vježbu' ili pak 'hodočašće' Sorosevu Srednjoeuropskom sveučilištu u Budimpešti.

Njezina 'znanstvena objektivnost' uočljiva je već od prvih redaka: za početak, Račanovo potpuno porobljavanje 2000. –2003. godine svih medija koje nije osvojio u prethodnome sorosevskom desetljeću naziva 'značajnim demokratskim promjenama u strategiji, zakonodavstvu i praksi medijskog sustava Hrvatske' (to je, naime, ono vrijeme kad je, nakon Račanova 'državnoga udara' na Slobodnu Dalmaciju Josipa Jovića, glavni urednik današnjega Hrvatskog tjednika Ivica Marijačić morao otići iz Slobodne Dalmacije, a ja sam završio 'na ledu' iz kojeg se cijelo slijedeće desetljeće nisam uspio izvući).

Odmah zatim kukurikavačku koaliciju na neviđeno naziva 'demokratskom' - misli, naime, na nadrealnoga Zorana Milanovića, njegova trogloditskoga ministra Jovanovića Kundaka, šeficu diplomacije Vesnu Pusića, koja se kokolaje s četničkim vojvodama na vlasti u Srbiji i cijelu jednu bulumentu četo-partizanije pod krinkom 'hrvatske' vlasti koja se s njima - nikad manje od tri puta - bestidno i javno ljubaka!

Dalje, kad god neka država u Europi uspije, usprkos kolosalnim pritiscima, stvoriti medijski sustav izvan čelične šake angloameričko-židovskog monopola ili barem monokulture, ona za nju postaje 'izazov slobodi medijskog sustava' – 'kao što jasno pokazuju', kaže, 'noviji mađarski i stariji talijanski primjeri' (da se ne bi slučajno i Hrvati usudili slijediti njihov primjer!)

OcjeneZnakovito je da ocjene uvijek daju Englezi i Amerikanci, baš kao što se na popisu obveznoga štiva na njezinu fakultetu nalazi i jedan nevjerojatan popis obvezne literature i to potpuno na engleskome jeziku. Ona i njezina kasta ove ocjene primaju kao gotovu presudu. Tako 'Indeks demokracije' određuje 'Inteligence Unit' londonskog Economista, glasila britansko-imperijalnog Cityja i po njemu je Hrvatska 53. od 167 analiziranih država. Američki CIA-in Freedom House pak ocjenjuje slobodu medija.U skladu s time je i nastrana praksa brojčanog ocjenjivanja 'stupnja slobode medija'. Znakovito je da ocjene uvijek daju Englezi i Amerikanci, baš kao što se na popisu obveznoga štiva na njezinu fakultetu nalazi i jedan nevjerojatan popis obvezne literature i to potpuno na engleskome jeziku. Ona i njezina kasta ove ocjene primaju kao gotovu presudu. Tako 'Indeks demokracije' određuje 'Inteligence Unit' londonskog Economista, glasila britansko-imperijalnog Cityja i po njemu je Hrvatska 53. od 167 analiziranih država. Američki CIA-in Freedom House pak ocjenjuje slobodu medija.

Znakovito je i njezino prihvaćanje njegove ocjene da je Hrvatska 'najbolji rezultat ostvarila u (Račanovu) razdoblju 2000-2004. kad je dostigla 33 boda (skoro na granici slobodnog tiska od 30 bodova)' - bila je to najbolja hrvatska sloboda za Freedom House, njegove gazde i Zrinku Peruško, što naravno znači da je bila najgora za samu Hrvatsku! To se, uostalom, savršeno vidjelo u proteklih petnaest godina, a posebno danas, kad je Hrvatska, s iste te strane, i službeno dobila počasnu titulu 'smeća' ('garbage').

Ali, eto, čak i takva gospođa Peruško nije mogla prešutjeti barem fragmente istine o potpunoj porobljenosti hrvatskoga medijskog prostora, 'namjernom neznanju' hrvatskog vijeća Vijeća za elektronske medije, koje 'ne će donijeti ni jednu odluku...koja bi mogla razljutiti komercijalne televizije' (misli na sada već cijelih pet programa s nacionalnom koncesijom, koje ja nazivan mnogo preciznije: 'okupatorskim televizijama'). Naravno, nije se moglo očekivati da ona svojem čitateljstvu i studentima otkrije ono što je meni 3. svibnja 2012. godine na stupcima ovog lista rekao tadašnji član Programskog vijeća Josip Jović - naime, da o najvažnijim pitanjima (hrvatskoga) medijskog novca i medijskoga prostora ne odlučuju ni Hrvatski sabor ni Vijeća za elektronske medije, već 'telefonski pozivi iz američkog (za TV Novu) i njemačkoga veleposlanstva (za RTL)'.

Njezina priča - mnogo više zbog onoga što iskrivljuje ili prešućuje nego zbog onoga što tu i tamo točno napiše - zavrjeđuje doista dodatni osvrt. Kad ona, recimo, govori o slabostima sustava, zadržava se samo na nepoštivanju kvota nacionalnih audiovizualnih proizvoda u programima, koje su doista važne, ali zato uočljivo nikad ne govori o njihovu političkome i svjetonazorskome sadržaju, osim kad je slučajno 'povrijeđen' njezin svjetonazor. Takozvani 'desni' ili crkveni mediji potpuno su joj izvan vidokruga, čak su joj i gotovo svi citati u fusnotama iz režimskih medija ili s portala.

HDZ-ov udio

Ispada tako da su mediji, posebno oni elektronski, potpuno lijevo-liberalni monopol, ali ne samo oni, već i sve vezano uz njih - od naobrazbe novinara do znanstvenoga istraživanja. I sve je to strogo ideološki - globalizatorski, lijevo-liberalno, udbomasonski - ukalupljeno da se čovjek čudi što, pored takvog institucijskog jednoumlja, uopće postoji i ovoliko slobodnih medija i slobodnih novinara koliko ih ima!

Hrvatskoj katoličkoj većini namijenjen je očito 'medij' usmene predaje, naslijeđen od slavnih predaka, a odnedavno, srećom, ima i nešto zasad još neotuđive slobode na internetu. Njezinoj glavnoj stranci, HDZ-u, pak namijenjeno je samo pravo da, nakon svakih dobivenih izbora, sanaderovski zbrine šačicu svojih vodećih lupeža. Inače, moraju držati 'ruke dalje od medija da ne bude fertutme', baš kao što im je zapovjedio Božo Novak, bivši vodeći komunistički hrvatski proljećar, a kasnije prilježni Sorosov globalizatorski poslovođa iz tzv. Hrvatskog helsinškog odbora u Vjesniku od 2. prosinca 2003. godine.

Sanader je vrlo ozbiljno shvatio tu prijeteću poruku pa je sve medije prepustio lijevo-liberalnim 'neprijateljima' (Pavićevu EPH-u prije svih). Gledajući što se zbiva, a još više što se ne zbiva - čovjek se, s nemalo zebnje, upita: ne će li valjda i Tomislav Karamarko, i pored svih pozitivnih promjena, koje je uradio i/ili nagovijestio, u tom privilegiranom području medija, katedra, ali i u cijeloj kulturi, nastaviti njegovom putanjom ? Ne dao Bog...

Gledatelji najviše prosvjedovali protiv Stankovića i Šprajca!

Iz prepiske koja se provodi između Programskog vijeća HRT-a i pojedinih službi unutar ove najmoćnije medijske kuće u Hrvatskoj saznaju se neke činjenice nedovoljno poznate javnosti. Tako je, recimo, Zvonko Šeb, povjerenik za korisnike usluga HRT-a, izvijestio Vijeće da gledateljstvo najviše prigovora upućuje dvama režimskim miljenicima -voditelju emisije 'Nedjeljom u dva' Aci Stankoviću, a odmah za njim Zoranu Šprajcu.

Stankoviću 'gledatelji posebice zamjeraju nejednak tretman sugovornika u emisijama o rodnoj ravnopravnosti, otvoreno iskazivanje vlastitog svjetonazora i podržavanje gošće koja zagovara homoseksualnost te vrijeđanje sugovornika čija su razmišljanja drugačija od njegovih'. Zoranu Šprajcu pak, kaže Šeb, 'gledatelji zamjeraju iznošenje vlastitih stajališta, komentiranje pojedinih vijesti u suprotnosti s odredbama Zakona o informiranju, a posebice veliko nezadovoljstvo izazvao je proglašavajući homofobnima pola milijuna potpisnika peticije za promjenu Ustava'.

U međuvremenu je ovaj drugi, Bogu hvala, otišao u balkansku Al Jazeeru, jamačno svjestan da upravo takvu medijsko-geopolitičkom okolišu prirodno i pripada. Ima li ikakve nade da ga u tome slijedi i Stanković?

Joško Čelan
Hrvatski tjednik

Hrvatski tjednik

Sub, 6-03-2021, 02:06:57

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

PRETPLATA

Svakoga četvrtka
Hrvatski tjednik,
a sve drugo je manipulacija!

Posebna ponuda

Hrvatski tjednik dolazi s vrlo niskom cijenom pretplate!

Godišnja pretplata iznosi samo 678 kuna,

170 eura za zemlje EU i 200 eura za prekooceanske zemlje.

Hrvatski tjednik 210 41

Želimo da Hrvatski tjednik dođe u svaki hrvatski dom!

Podatci u računima

Žiro-račun: 2500009-1101384007

Banka: Hypo Alpe-Adria-Bank
Korisnik: Tempus d.o.o. Zadar
IBAN: HR61 2500 0091 1013 84007
BIC:HAABHR22

KONTAKTI

Hrvatski tjednik

KONTAKTI

TelefonTelefon
Hrvatskog tjednika:
+385 (0)23/305-277

Fax
Fax:
+385 (0)23/309-180

Elektronička pošta
Elektronička pošta:
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Preporučite članke

Podržite članke na jednoj od socijalnih mreža jednim klikom!

Facebook, Tweet, Google+, LinkedIn, Pinterest

Facebook like

Preporučite Hrvatski tjednik, portal i naš forum svojim prijateljima i poznanicima kako bi i oni znali za komentare, reportaže, razgovore i vijesti koje ovdje objavljujemo.

Copyright © 2021 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.