Neka na suđenju u Haagu Hrvatska pokaže svijetu kako je pretrpjela genocid u Vukovaru i spriječila ga u Bihaću!

 svojoj obrani od srpske agresije, Hrvatska je postigla veći uspjeh u sprječavanju genocida nego itko u povijesti. Genocid je najteži zločin među ljudima. Njime se nastoji pobiti, ili bar prognati određeno stanovništvo s teritorija na kojemu je do tada zajedno živjelo ili se napalo i osvojilo. U noći prije usvajanja univerzalne Deklaracije o ljudskim pravima donesena je Konvencija o sprječavanju i kažnjavanju genocida.

Međutim, to je bilo nakon što se dogodio holokaust. Cijelo humanitarno djelovanje u Drugome svjetskom ratu bilo je slabo, a nova pravila za budućnost donesena su potaknuta iskustvom neuspjeha, a ne uspjeha. Godinama se izbjegavao problem genocida, uglavnom riječima 'Nikad više'. Tek ratovi srpske agresije 90-ih potaknuli su svijet da se ponovno suoči sa zločinima protiv čovječnosti i genocida. Opet zbog kažnjavanja, a ne sprječavanja.

Svijet nije riješio pitanje genocida: namjeru, sprječavanje, zaustavljanje, suđenje i kažnjavanje. Istina o genocidu svjetsko je pitanje i odgovornost. Potrebno je kazniti za učinjeno, ali najvažnije je novim znanjem i iskustvom pridonijeti sprječavanju genocida u budućnosti, bilo gdje na svijetu. Zbog toga je na prvome mjestu na suđenju Srbiji u povodu hrvatske tužbe za genocid, koje je upravo počelo, zadaća da se istinom pridonese boljem svijetu u budućnosti, a ne da samo osudi zlo koje se već dogodilo.

Ni hrvatsko ni srpsko vodstvo ne poštuje genocid

Teško mi je pisati ovaj tekst, ali moram i želim prenijeti na vas ideje i iskustvo koje nosim. Da se nešto postigne, treba imati ideju, potaknuti skupinu da se uključi i, uz vlastitu opasnost ili rizik, organizira i provede akciju za koju se nada da će ju ljudi prihvatiti i postići ostvariti željeni rezultat. OdgovornostMislim da se današnja Srbija i Srbi uopće nisu suočili sa svojom odgovornošću i pokušavaju pobjeći u jednaku krivicu, zaborav prošlosti i u ono 'tko nas, bre, zavadi'. Nedovoljno osjećam u srpskome vodstvu, inteligenciji, Crkvi, a onda i u narodu, želju da prestanu biti narod mržnje i nejednakosti, a postanu narod tolerancije i dobra. Međunarodna zajednica i sud u takvim uvjetima teško mogu doći do istine i donijeti pravednu presudu.Samo takvim, zajedničkim korištenjem ideja, poduzetnošću, hrabrošću, djelovanjem i promjenom načina života postiže se rezultat na bilo kojemu području: humanitarnome, ekonomskom, političkom... pa tako i na području sprječavanju genocida.

Teško mi je pisati jer nosim bolno naslijeđe holokausta u vlastitoj obitelji.

Ja sam ga pretvorio u postholokaust s ciljem da se židovsko stradanje od mržnje, progona, logora, pljačke, nerazumijevanja i ubijanja, pretvori u jačanje preventive od takvih zločina prema bilo kojemu narodu u budućnosti. Teško je jer u političkome vodstvu današnje Hrvatske ne osjećam svijest o svoj dubini i strahoti stradanja ljudi. Ne znam da su sudjelovali kao branitelji, ili barem u civilnim akcijama obrane Hrvatske.

Slušam ih kako pokušavaju stradanje, genocid, pa tako i holokaust, tumačiti kao stradanje nekih drugih ljudi u prošlosti koji se nas ne tiču i na koje ne treba trošiti previše ni novca ni osjećaja. Kod hrvatskoga vodstva ne osjećam dušu.

Isto tako mislim da se današnja Srbija i Srbi uopće nisu suočili sa svojom odgovornošću i pokušavaju pobjeći u jednaku krivicu, zaborav prošlosti i u ono 'tko nas, bre, zavadi'. Nedovoljno osjećam u srpskome vodstvu, inteligenciji, Crkvi, a onda i u narodu, želju da prestanu biti narod mržnje i nejednakosti, a postanu narod tolerancije i dobra. Međunarodna zajednica i sud u takvim uvjetima teško mogu doći do istine i donijeti pravednu presudu.

Najvažnije je da se hrvatsko iskustvo prenese svijetu

Ipak, bitna je istina da je Hrvatska u svojoj obrani od agresije Srbije, JNA i pobunjenih Srba uspješno sprječavala, zaustavljala i upozoravala na opasnost genocida. Hrvatska je odgovorna prema cijelome svijetu i vlastitome narodu, prema budućnosti i svima, kako stradalima tako i braniteljima iz prošlosti, da pred sudom u Haagu dokaže i pokaže zašto i kako se obranila i sprječavale zločine genocida braneći se od agresije čiji je cilj bio vojno neprimjerenim razaranjem osvojiti dijelove Hrvatske i zatim najtežim zločinima (ubijanjem, silovanjem, mučenjem, zatvaranjem u logore) potakne Hrvate i nesrbe da napuste svoje domove i bježe spašavajući goli život.

Ovo je prvi slučaj dosad da svjetski sud razmatra tužbu jedne države koja optužuje drugu državu da je izvršila agresiju s ciljem oduzimanja osvojenoga teritorija, i to zločinima protiv nacionalno nepoželjnih stanovnika, mržnjom, razaranjem, etničkim progonom – ukratko, genocidom. Međunarodni sud pravde u Haagu u presudi BiH protiv Srbije izbjegao je jasnu odluku o krivici, ali je nedvosmisleno osudio Srbiju zato što nije spriječila genocid u Srebrenici.

Potaknut ovom odlukom, otvorenim sam pismom (3. 11. 2012) zamolio predsjednika Srbije da traži oslobođenje hrvatskih generala u Haagu Gotovine i Markača, da iskaže kako je akcija Oluja spriječila genocid u Bihaću te da kao država, osuđena što nije spriječila genocid, sazove svjetski samit o sprječavanju genocida. Da je to učinio, danas bi status Srbije u svijetu bio drukčiji. Ali on mi nije ni odgovorio. Razumije li on uopće da je moje pismo bilo pružanje ruke budućnosti, i njemu, i Srbiji i Srbima?

ČišćenjeMnogi od preživjelih bježali su i pronalazili skloništa u okolnim područjima. Nakon osvajanja ulazili su naoružani vojnici, dragovoljci iz Srbije i lokalni Srbi koji su pljačkali, palili kuće, istjerivali, ubijali i silovali. Preživjeli su panično bježali. Provedeno je, dakle, čišćenje. Za razliku od tog obrasca, Hrvatska je od prvoga dana u svojoj obrani istakla ideju antifašizma i odbacila zločine i mržnju u vlastitoj obrani.U modernome vremenu, ideju mržnje, nejednakosti i nasilja pokrenulo je 1986. samo 15 akademika SANU. U svome Memorandumu, oni su napisali i sljedeće: 'Sticanje ravnopravnosti i samostalan razvoj za srpski narod imaju dublji istorijski smisao. Za manje od pedeset godina, u dvema uzastopnim generacijama, dva puta izložen fizičkom uništenju, prinudnoj asimilaciji, pokrštavanju, kulturnom genocidu, ideološkoj indoktrinaciji, obezvređivanju i odricanju od sopstvene tradicije pod nametnutim kompleksom krivice, intelektualno i politički razoružavan, srpski narod je bio izložen preteškim iskušenjima da to ne bi ostavilo tragove u duhovnom stanju koje se na kraju ovog stoljeća velikih tehnoloških uzleta ljudskog uma ne bi smelo zanemariti. Ukoliko računa sa svojom budućnošću u porodici kulturnih i civilizovanih naroda sveta srpski narod mora dobiti mogućnost da ponovo nađe sebe i postane istorijski subjekat, da iznova stekne svest o svom istorijskom i duhovnom biću ...'

Slobodan Milošević postao je njihov poduzetnik. Srbiju i srpski narod prvo je osakatio pretvorivši ih u narod mržnje. Kao i Hitler protiv Židova, on je prvo pokrenuo mržnju i akcije unutar Srbije protiv Albanaca. Nakon toga krenuo je u agresiju i pobune u Hrvatskoj i BiH. Napadi su uvijek slijedili isti obrazac: vojno neprimjerenom topničkom paljbom na sve zgrade bez razlike, što je rezultiralo velikim razaranjima i brojnim civilnim žrtvama.

Mnogi od preživjelih bježali su i pronalazili skloništa u okolnim područjima. Nakon osvajanja ulazili su naoružani vojnici, dragovoljci iz Srbije i lokalni Srbi koji su pljačkali, palili kuće, istjerivali, ubijali i silovali. Preživjeli su panično bježali. Provedeno je, dakle, čišćenje. Za razliku od tog obrasca, Hrvatska je od prvoga dana u svojoj obrani istakla ideju antifašizma i odbacila zločine i mržnju u vlastitoj obrani.

Srpska agresija zla i mržnje

Srpska agresija temeljila se na stavu da se mržnja i genocid isplate, da je to put ostvarenja Velike Srbije. Narod je trebao slijediti i prihvatiti takvoga vođu i vođenje. Hrvatska obrana oslonila se na dobro i toleranciju kao put ostvarenja slobode Hrvatske i Hrvata. Na referendumu narod se odlučio na odgovornost slobode. Cijeli narod povezao se kako bi branio OdgovornostSrpska agresija temeljila se na stavu da se mržnja i genocid isplate, da je to put ostvarenja Velike Srbije. Narod je trebao slijediti i prihvatiti takvoga vođu i vođenje. Hrvatska obrana oslonila se na dobro i toleranciju kao put ostvarenja slobode Hrvatske i Hrvata. Na referendumu narod se odlučio na odgovornost slobode. Cijeli narod povezao se kako bi branio svoju domovinu i domove.svoju domovinu i domove.

Civilni pokreti (Bedem ljubavi, Konvoj Libertas, iseljenici...) bili su 1991. najveća snaga hrvatske obrane. Sama obrana Vukovara bila je, zapravo, općenarodna obrana, pokušaj sprječavanja onoga što slijedi nakon osvajanja: ubijanje pacijenata, silovanje žena, mučenje, pljačka, odvođenje u logore, progon, a samo zato što su Hrvati. Branitelja je svaki dan bilo više. I tako sve do pobjedonosne akcije Oluje kojom je Hrvatska vojska spriječila genocid u Bihaću, u kolovozu 1995.

Ne znam kako će na sudu u Haagu nastupati Hrvatska, ne znam kako će političari javno i tajno trgovati, niti kako će konačno sud presuditi. Ali znam da je srpsku agresiju činio plan osvajanja koji se trebalo provesti mržnjom i zločinima sve do potpunoga genocida. Znam da je hrvatska obrana, uza sva stradanja, to spriječila u Hrvatskoj. Domovinski rat, dakle, sadrži veće iskustvo u sprječavanju genocida od bilo kojega drugog na svijetu. Sudac Meron, sa svojim porijeklom, iskustvom i znanjem, to je prepoznao, presudio i oslobodio Gotovinu i Markača.

Koliko to razumiju hrvatsko političko vodstvo i obrana? Kad ovo pročitate, znat ćete još nešto, svjetski važno: kako je stvorena i obranjena naša Hrvatska. S pravom budite ponosni na prošlost, ali treba ju prenijeti i u budućnost svijeta i u uspjeh Hrvatske danas.

Slobodan Lang
Hrvatski tjednik