Hrvatski tjednik
 

 Sam svoj ministar

Onaj tko upotrebljava policiju u političke svrhe, taj osniva diktaturu. To se ne smije događati, to su osnove totalitarnoga režima... Mi se svojih građana nikad nismo bojali... Policijska palica ne smije biti dirigentska palica... Represija i policija pojavljuje se tek onda kad su zakazale sve institucije... Naše se građane ni za kakva djela privodi na najružniji način. S druge strane, pravi su kriminalci slobodni, njima se ne će ništa dogoditi... To je ono što je istina, to je ono što se događa. A kako i ne bi s obzirom na stranačku iskaznicu ministra unutarnjih poslova.

Doista, sve ovdje izrečeno u niz navrata prekršio je ministar Ostojić. Ali ako ste pomislili da su to prigovori Ostojiću, ako ste pomislili da je ove riječi kritike, nakon svih zloporaba policije, izrekao neki od vrlih oporbenih prvaka, neki građanski aktivist za nadzor policije ili neki borac za oslobađanje Marka Franciškovića, onda ste u zabludi.

Navedene je riječi izgovorio aktualni ministar policije Ranko Ostojić u jednome od svojih euforičnih predizbornih nastupa. O da, dao je on tih dana i mnogo drugih pompoznih obećanja, koja je u protekle dvije godine tako nemilice pogazio. Sada kad je, kako bi rekao popularni Felix, "doš'o bata do pola mandata", pitanje je što još uopće može pogaziti.

Nikad u zadnjih dvadesetak godina policija nije bila dovedena u tako ponižavajući položaj, da bude bijedna sluškinja jedne partije, jedne politike, jedne vlastodržačke klike, umjesto da bude servis građana. Nikad policija nije bila tako grubo pretvorena u zadnju crtu obrane jednoga svjetonazora i ideologije, u živi bedem između obespravljenog naroda i 'kule bjelokosne', u kojoj stoluju komunistički velmože.

Najveću tragediju u svemu tome proživljavaju upravo hrvatski policajci, koji u najvećem broju hrabro i časno obavljaju svoj težak i slabo plaćen posao. Mnogi od njih stasali su i prekaljeni u Domovinskome ratu. Teško im pada kad ih se koristi kao oruđe i kad ih se prisiljava da ruše ono što su u krvi gradili.

Odsjaj sunca s namreškane Vuke

Metafora te tragedije svakako je dvadesetpetogodišnji policajac Igor Gilja, kojega je prije dva mjeseca zapalo da čuva dvojezičnu ploču na vukovarskome Centru za socijalnu skrb. Igor kaže da pamti svoga oca. U njegovu sjećanju živi samo jedna jedina slika, jedno vedro prijepodne, jedna šetnja uz obalu Vuke, dok se rijeka ljeska na jutarnjem suncu.

Tri su mu godine i svoga oca drži čvrsto za ruku. Smiju se. Premda maglovito, to je prvo i posljednje sjećanje na oca. Više ga nikad nije vidio, osim u snovima. "Zapravo, nisam siguran da se to jutro ikada dogodilo. Možda sam samo sanjao", govori danas Igor u obiteljskome domu u Nuštru, krijući lice rukama.

Franjo Gilja bio je skladištar u poljoprivrednoj zadruzi. Kad je zaprijetio vihor rata, odazvao se zovu domovine, kao i njegova braća Ante i Ivica. Kod kuće je ostavio suprugu i četvero malodobne djece. Prošao je obuku i postao pripadnik specijalne policije. Bio je sudionik plitvičkoga 'krvavog Uskrsa'. A onda u kolovozu '91., tijekom policijske vježbe u šumi pokraj Vinkovaca, mnogi su ranjeni u naletu neprijateljskog MiG-a, a hrvatski policajac Franjo Gilja poginuo je. Bile su mu 32 godine.

GiljaSve što je njegov sin Igor želio jest biti dostojan očeve žrtve te časno i pošteno obavljati svoju dužnost. Jer on je hrvatski policajac kao što je bio i njegov otac. Ali sada, evo, kao u kakvu košmarnome snu, stoji tu pred tim šarenim komadom plastike, koji budi nemir i tjeskobu u njegovoj duši. Pred njim je obveza da provodi ovu nametnutu i nemilu dužnost, da čuva ovaj mračni komad stakla, ili plastike svejedno. Da ga čuva od onih koji su dio njega i on je dio njih, zapravo da ga čuva od samoga sebe.Sve što je njegov sin Igor želio jest biti dostojan očeve žrtve te časno i pošteno obavljati svoju dužnost. Jer on je hrvatski policajac kao što je bio i njegov otac. Ali sada, evo, kao u kakvu košmarnome snu, stoji tu pred tim šarenim komadom plastike, koji budi nemir i tjeskobu u njegovoj duši. Pred njim je obveza da provodi ovu nametnutu i nemilu dužnost, da čuva ovaj mračni komad stakla, ili plastike svejedno. Da ga čuva od onih koji su dio njega i on je dio njih, zapravo da ga čuva od samoga sebe.

Nemir ga obuzima, plavi ga bujica emocija, lomi se... U njemu se sukobljava odgovornost prema poslu s osjećajem odanosti prema ocu. Vjerojatno se u tom trenutku pitao što bi njegov otac rekao i kako bi postupio. I tada mu je u svijesti zatitrao onaj odbljesak sunca s površine namreškane Vuke, onaj daleki djetinji osjećaj sigurnosti, koji mu je davao stisak očeve ruke. U svijest mu je lebdjela ta jedina slika oca koju pamti i kojoj se u proteklih 22 godine toliko puta vraćao. Na javi i u snu.

Okrenuo se licem prema ploči i skinuo je golim rukama. Za svoga oca Franju. Kasnije je rekao: "Skinuo sam je na mah, bez ikakva razmišljanja o posljedicama koje bi mogle nastupiti". Ploča je završila u grmlju, pedesetak metara dalje. Svjedoka nije bilo. Ali kad je čuo da se njegovim kolegama prijeti otkazima i u strahu da ne stradaju nevini, prijavio je svoj čin. "Iskreno žalim ako sam naštetio ugledu policije ili mojim kolegama. Neki od njih imaju obitelj, neki su pred mirovinom i od srca se nadam da će zadržati posao", rekao je Gilja.

Postao je heroj među kolegama. Pred zgradom Policijske postaje u Vukovaru dočekalo ga je erupcija oduševljenja. Više od stotinu građana i branitelja, među kojima i brojni suborci njegova oca. Priredili su mu ovacije i ponijeli ga na rukama, a on im je skromno poručio: "Želim zahvaliti svima koji su mi pružili potporu. Ali, nisam ja nikakav heroj, ja sam samo običan čovjek. Stojim iza svog postupka i želim vjerovati da postoji pravda. Znam da bi tata bio ponosan na mene. A što se tiče Vukovara, želim da se situacija smiri i da se normalno živi".

Igor Gilja dobio je otkaz, a Saša Sabadoš, krvnik hrvatskoga branitelja Darka Pajčića, bez ikakvih posljedica radi u policiji, koja se još uvijek zove – hrvatska.

Dubinska implementacija izbornih rezultata

Na žalost Igor Gilja samo je olakšao posao onima koji ga ionako ne trebaju i ne žele u policijskim redovima. Sjetimo se samo čistke nepodobnih iz 2002. godine, kada su se otpušteni policajci utaborili pred policijavuBanskim dvorima, kad su prosvjedovali i štrajkali glađu punih 268 dana. I tadašnji je ministar Šime Lučin pronalazio razna opravdanja za 'kadrovsku racionalizaciju', a sve se svodilo na oslobađanje mjesta za partijske podobnike.

Od te surove 'racionalizacije' morao se ograditi čak i premijer Račan rekavši da su "lokalni šerifi" napravili veliku štetu u procesu definiranja viškova u MUP-u. Sadašnji ministar Ostojić kroči Lučinovim smjerom. Odmah po dolasku na funkciju kreće u brutalan obračun sa svim ostatcima bivše vlasti. Tako mu već 16. siječnja 2012. voditelj HTV-ova dnevnika tepa: "Ministar s najviše konkretnih poteza u Vladi Zorana Milanovića zasad je Ranko Ostojić."

Rješavajući sve dvojbe, Damir Smrtić, smrtno ozbiljan, odmah je te 'konkretne poteze' i pobrojio: "Razrješenja, imenovanja i prijedlog novoga zakona – najvažniji su dosadašnji potezi". Da Smrtić nije na uzici, na kojoj već jest, mogao je Ostojićeve 'uspjehe' mnogo preciznije naznačiti. Pučki kazano radilo se o sirovoj sječi kadrova, čistkama, a neki partijski čelnici to su nazvali 'velikim pospremanjem' ili sofisticiranije – dubinskom implementacijom izbornih rezultata.

policijavu2SindromOstojić i njegov šef Milanović nisu poput Francuske revolucije izmijenili imena mjeseci, ali iz svega je vidljivo da oni, poput Mussolinija, godine broje po svome dolasku na vlast. Svi koji sumnjaju da je Hrvatsku pogodio sindrom anno zero, mogu zaviriti u komplet Narodnih novina iz posljednje dvije godine. Vidjet će da su se njihove stranice užarile od ponavljanja dviju riječi: razrješenje i imenovanje.Ostojić i njegov šef Milanović nisu poput Francuske revolucije izmijenili imena mjeseci, ali iz svega je vidljivo da oni, poput Mussolinija, godine broje po svome dolasku na vlast. Svi koji sumnjaju da je Hrvatsku pogodio sindrom anno zero, mogu zaviriti u komplet Narodnih novina iz posljednje dvije godine. Vidjet će da su se njihove stranice užarile od ponavljanja dviju riječi: razrješenje i imenovanje.

Dva su temeljna smjera kojima kroči partijska politika: kadrovsko instaliranje i zakonodavno cementiranje. Oba ova smjera indikator su dubokoga antidemokratskog refleksa trenutačne vlasti koja se ne može riješiti svojih boljševičkih korijena i totalitarnog nasljeđa. Procjenjuje se da je u sustavu državne uprave uhljebljeno najmanje 12.000 podobnih koji su došli na mjesto sposobnih.

Pritom su nam vladajući prodali i jednu nevjerojatnu smicalicu pod radnim nazivom "oni koji s nama dolaze i odlaze". Na su taj način političko kadroviranje proširili i na nepolitičke funkcije, do razine podvornika i čistačice. Takvo što ne poznaje niti jedan uređen demokratski sustav na svijetu. No ako se i proguta takvo poniženje sustava i samovolja vlasti, oni pravno pedantniji uočili su da se tu zapravo radi i o neviđeno podloj prijevari. Stvar je zakonski tako uređena da "oni koji s njima dolaze" uopće s njima ne odlaze, već se o njima mora pobrinuti buduća vlast(!)

Propast zakonskoga cunamija

U svrhu kadrovske "konsolidacije" MUP-a, i na tragu Lučinove diferencijacije, Ranko Ostojić odmah je po preuzimanju resora krenuo i u prilagodbu zakonskoga okvira za odstrjel nepodobnih – jer da nema povjerenja u Karamarkove kadrove. No poput nedavnoga kemijanja s Ustavom, ni Ostojićev prijedlog Zakona o policiji nije prošao filter demokratske provjere. Iako je prije dolaska na vlast bučno grmio protiv političke uporabe resora, Europska je komisija upravo njegov zakonski uradak ocijenila besramnim pokušajem politizacije policije. Nakon što su prozreli njegovu podvalu, Bruxelles je stavio veto na izmjenu zakona pa je Ostojić bio prisiljen podviti rep.

TovarnikNo to ne znači da je odustao od uhljebljivanja partijske klijentele. I to često vrlo opskurnoga profila. Na prigovore da ne zna, ili se pravi da ne zna, da na graničnome prijelazu u Tovarniku rade policajci za koje je nepobitno da su za vrijeme rata bili pripadnici četničke paravojne postrojbe "Beli orlovi", Ostojić nehajno odmahuje rukom.

Na brojne prigovore da njegova policija ne poduzima ništa protiv ratnih silovatelja, koje silovane žene sreću na ulicama Vukovara, pa i u odori hrvatske policije, ministar nalazi niz politikantskih izlika za nepostupanje. Bolje kazano za zaštitu zločinaca. Po njemu valja poštivati Zakon o amnestiji. "To postoji od vremena mirne reintegracije i zašto se sada iz politikantskih razloga postavlja to pitanje?"

Valja stoga objasniti ministru da je Zakon o općem oprostu (NN 80/96) često kritiziran i višestruko sporan. Mnogi ga smatraju sjemenom razdora i začetkom nepotrebnoga nereda te traže njegovo ukidanje. Ali ni takav osporen i manjkav Zakon nije baš toliko tolerantan prema zločincima, kao što je to naš vrli ministar. Člankom 3. toga Zakona određeno je da su "od oprosta za kaznena djela... izuzeti počinitelji najtežih povreda humanitarnog prava koje imaju karakter ratnih zločina".

Potom su taksativno nabrojena brojna kaznena djela za koja nema oprosta i za čije procesuiranje ne postoje nikakve zapreke ni u današnjem trenutku. Zato je ministrova ravnodušnost krajnje uvrjedljiva za brojne žrtve ratnih zločina, pa tako i za žene – žrtve silovanja. Uz to je nedopustivo i posve promašeno da se ministar vadi na bilo čije ranije propuste. Zločince treba kazniti, a ne ih nagrađivati policijskim odorama. Ivan Pavao II. rekao je: "Mir će biti djelo pravde!"

Vjekoslav Magaš
Hrvatski tjednik

Hrvatski tjednik

Ned, 17-01-2021, 23:45:13

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

PRETPLATA

Svakoga četvrtka
Hrvatski tjednik,
a sve drugo je manipulacija!

Posebna ponuda

Hrvatski tjednik dolazi s vrlo niskom cijenom pretplate!

Godišnja pretplata iznosi samo 678 kuna,

170 eura za zemlje EU i 200 eura za prekooceanske zemlje.

Hrvatski tjednik 210 41

Želimo da Hrvatski tjednik dođe u svaki hrvatski dom!

Podatci u računima

Žiro-račun: 2500009-1101384007

Banka: Hypo Alpe-Adria-Bank
Korisnik: Tempus d.o.o. Zadar
IBAN: HR61 2500 0091 1013 84007
BIC:HAABHR22

KONTAKTI

Hrvatski tjednik

KONTAKTI

TelefonTelefon
Hrvatskog tjednika:
+385 (0)23/305-277

Fax
Fax:
+385 (0)23/309-180

Elektronička pošta
Elektronička pošta:
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Preporučite članke

Podržite članke na jednoj od socijalnih mreža jednim klikom!

Facebook, Tweet, Google+, LinkedIn, Pinterest

Facebook like

Preporučite Hrvatski tjednik, portal i naš forum svojim prijateljima i poznanicima kako bi i oni znali za komentare, reportaže, razgovore i vijesti koje ovdje objavljujemo.

Copyright © 2021 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.