Njemačko pravosuđe želi Perkovića samo zbog komunističkih zločina

Čitam u 'Večernjem listu' od 20. prosinca da bi Josip Perković, čije izručenje odavno traži njemačko pravosuđe radi opravdane sumnje da je suodgovoran za stravično ubojstvo hrvatskoga emigranta Stjepana Đurekovića, najradije htio da mu se sudi u Hrvatskoj jer u tome slučaju ne bi trebao biti u istražnome zatvoru, a kako njegovi bližnji tvrde, Nijemci bi se, osim ispitivanja okolnosti Đurekovićeve likvidacije godine 1983., zainteresirali i za zbivanja s početka ratnih devedesetih u Hrvatskoj, kada je Hrvatska bila izložena međunarodnome embargu.

Oba su 'razloga' puko izmotavanje. Dovoljno je pročitati objašnjenje presude drugom sukrivcu u ubojstvu Đurekovića osuđenome na doživotni zatvor, Krunoslavu Pratesu, temeljem kojega se traži izručenje Perkovića, pa se uvjeriti da njemački Viši zemaljski sud u Münchenu zanima isključivo 'slučaj Đureković' i s tim spojeno djelovanje jugoslavenske mašinerije ubijanja hrvatskih političkih emigranata po zapovijedi predsjednika SFRJ Josipa Broza Tita i poslije njegove smrti republičkih partijskih vrhova, pa i onoga Saveza komunista Hrvatske s Ivicom Račanom na čelu, dakle s prethodnicima sadašnje Socijaldemokratske partije.

U tome grmu leži zec. Nijemci ionako vrlo dobro znaju što se zbivalo u Hrvatskoj za vrijeme embarga UN-a jer su djelomično i sami sudjelovali u njegovu mimoilaženju. Njemačko pravosuđe ne će ni pisnuti u svezi s tadašnjom ulogom Josipa Perkovića u hrvatskome Ministarstvu obrane budući da to nije predmet zahtjeva za izručenje, pa bi svaka obrana bivšega udbaša samo jednom rečenicom obustavila takvu moguću namjeru.

Perković i njemu bliski svakako žele zaobići Europski uhidbeni nalog (EUN) kako bi mu se sudilo u Hrvatskoj, kojom prilikom bi bila temeljito izostavljena politička pozadina udbaških ubojstava emigranata u inozemstvu, i time kompromitacija onih koji danas slave Tita i drže se nasljednicima SKH.

Političko samoubojstvo Hrvatske

Ako Hrvatska stvarno počini političko samoubojstvo time što bi ignorirala EUN, narušavajući svoje odnose s europskim i njemačkim pravosuđem, znat ćemo zašto je to učinila. Prijeti joj kazna obustavljanja isplate od 80 milijuna eura za osiguranje buduće šengenske granice, ali i gubitak ionako načetoga ugleda u zajednici od 28 država s pola milijarde stanovnika. Zamislite, svega je toga 'vrijedan' jedan bivši udbaš!

Kao što smo već jednom napisali, (u Hrvatskoj treba neke važne stvari stalno ponavljati jer nacija vjerojatno pati od političke amnezije), na procesu protiv Perkovića u Münchenu naveliko bi se govorilo o sustavu komunističkih likvidacija političkih emigranata u inozemstvu, samo u Njemačkoj bilo ih je više od šezdeset, koji nije bio u režiji države nego Saveza komunista, najprije u mjerodavnosti J. B. Tita i poslije njega partijskih središnjica u republikama.

Oni su stavljali posljednji potpis pod odluke o ubojstvima protivnika režima na teritorijima stranih država. Suđenje Perkoviću bilo bi suđenje Josipu Brozu Titu i Savezu komunista Jugoslavije s njegovom filijalom u Hrvatskoj. Cijeli bi svijet doznao o kakvoj se to razbojničkoj družini radi. Time bi bila kompromitirana čitava 'državna ideologija' Republike Hrvatske s njezinim 'antifašističkim' SuđenjeSuđenje Perkoviću bilo bi suđenje Josipu Brozu Titu i Savezu komunista Jugoslavije s njegovom filijalom u Hrvatskoj. Cijeli bi svijet doznao o kakvoj se to razbojničkoj družini radi. Time bi bila kompromitirana čitava 'državna ideologija' Republike Hrvatske s njezinim 'antifašističkim' odrednicama u Izvršnim osnovama Ustava gdje se spominje Zavnoh, kao suprotnost NDH, i ustavi Narodne, odnosno Socijalističke Republike Hrvatske kao jednima od nositelja suvereniteta od stoljeća sedmoga do Božićnoga ustava.odrednicama u Izvršnim osnovama Ustava gdje se spominje Zavnoh, kao suprotnost NDH, i ustavi Narodne, odnosno Socijalističke Republike Hrvatske kao jednima od nositelja suvereniteta od stoljeća sedmoga do Božićnoga ustava.

Time bi jugoslavenski, odnosno hrvatski antifašizam, bili stavljeni tamo gdje im je mjesto, u prljavi ugao boljševičke i staljinističke ideologije i politike. Jer komunisti su podigli ustanak u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini na isti dan nakon što je vjerolomni Hitler napao Sovjetski Savez i Kominterna pozvala sve komunističke partije u Europi da se pridruže 'obrani Sovjetskog Saveza od fašističke Njemačke'.

Tako je nekako glasio i poziv KPJ narodima Jugoslavije da započnu borbu protiv fašizma u funkciji obrane sovjetskoga naroda. Dakle i tu se KPJ pokazala kao najvjerniji sateliti SSSR-a. Antifašizam jugoslavenskih i hrvatskih komunista nije bio originalan nego dio ideologije i politike Komunističke partije Sovjetskoga Saveza. Čak i politički malo nadarenima ne bi bilo teško usporediti sličnosti ideologije i politike fašizma i nacionalsocijalizma s komunizmom. Tu ima mnogo više dodirnih sadržaja nego razlika.

A što se tiče zločinačkih posljedica nacifašizma i komunizma, tu su komunisti brojem ljudskih žrtava i materijalnim gubitcima svojih protivnika daleko nadmašili svoje suparnike pod kukastim križem i liktorskim snopom. Ono što važi za svjetski, vrijedi i za hrvatski komunizam: bio je to zločinački pokret koji treba osuditi i baciti na smetlište povijesti. I to bi se lako moglo dogoditi u minijaturi na suđenju Josipu Perkoviću u Münchenu.

Moguće posljedice presude Perkoviću u Munchenu

Ako bi Perković bio osuđen, u što je vjerovati, u Hrvatskoj bi se morao dogoditi političko-ideološki potres koji bi morao imati za posljedice reviziju Ustava u njegovoj Preambuli kao i obračun s njezinom komunističkom prošlošću.

Preambulu bi u njezinu sadašnjem obliku trebalo potpuno ukloniti i na njezino mjesto staviti novu, kako sam predložio, s nekoliko rečenica u kojima bi trebalo spomenuti hrvatski državotvorni kontinuitet od kneževina do danas, pravo na samoodređenje naroda zabilježeno u Povelji UN, referendum o osamostaljenju Republike Hrvatske, uspostavljanje cjelokupnosti hrvatskoga državnog teritorija vojnim i mirnodopskim sredstvima pet godina nakon proglašenja neovisnosti i uključenje RH u Europsku Uniju.

Dan antifašističke borbe pod vodstvom KPJ treba preformulirati i posvetiti ga svim nevinim žrtvama Drugoga svjetskoga rata. Svađe bukte i u svezi s nezastarivosti tzv. teškoga ubojstva. A što je to i zar postoji 'lako' ubojstvo? Pretpostavljam da bi to bilo ono počinjeno iz nehata. Ali zašto se ne bi ustanovila nezastarivost za sve vrste ubojstava jer bi to kao opomena potencijalnim krivcima bilo od koristi, a bližnjima žrtve ionako je svejedno koji su porivi doveli krivca do uništenja jednoga života kao najvećega dara Božjega?

LustracijaIzgleda mi da je lustracija u Hrvatskoj neizvediva poradi nemogućnosti da se procesuiraju oni koji su prekršili zakone čovječnosti jer njihova zlodjela nije moguće posve rekonstruirati, a i počinitelji se nalaze u poodmakloj dobi. No lustraciju valja izvršiti u povjesnici, u političkoj svakidašnjici, u uklanjanju one ideologije i njezinih nositelja koji se pozivaju na komunističku prošlost. Trebalo bi jednako zabraniti sve komunističke, ali i sve nacionalističke simbole, zastave i proslave.Izgleda mi da je lustracija u Hrvatskoj neizvediva poradi nemogućnosti da se procesuiraju oni koji su prekršili zakone čovječnosti jer njihova zlodjela nije moguće posve rekonstruirati, a i počinitelji se nalaze u poodmakloj dobi. No lustraciju valja izvršiti u povjesnici, u političkoj svakidašnjici, u uklanjanju one ideologije i njezinih nositelja koji se pozivaju na komunističku prošlost. Trebalo bi jednako zabraniti sve komunističke, ali i sve nacionalističke simbole, zastave i proslave.

Ali ako bi stručnjaci i političari, koji bi radili na ovoj preobrazbi hrvatskoga društva, zaključili da vanjske pojavnosti rečenoga nisu opasne po društvo i državu, pa neka sve ostane po starom dok potpuno ne izblijedi, onda i to ne bi bilo slabo rješenje jer takvo što desetljećima se zbiva u 'fašističkoj' Italiji i 'frankističkoj' Španjolskoj u kojima ostatci prošlosti pomalo izumiru i odavno djeluju prilično otrcano.

No jedno zauvijek valja zapamtiti i toga se pridržavati: izbrisati glupu tvrdnju da se sadašnja Hrvatska temelji na antifašizmu. To je velika laž onih čiji su se pretci borili za uspostavljanje komunističke Jugoslavije. Kao i svaka moderna država, Republika Hrvatska temelji se na načelima višestranačke, pluralističke i predstavničke demokracije, socijalnoga tržišnog gospodarstva, poštivanja prava čovjeka i manjina, ravnopravnosti spolova, slobode vjeroispovijedanja, odijeljenosti države od vjerskih zajednica, podjele vlasti na zakonodavnu, izvršnu i pravnu itd.

Dakle riječ je isključivo o pozitivnim, a ne o negativnim odrednicima jednoga društva i jedne države. Komunisti su se kod nas derali: 'Smrt fašizmu - sloboda narodu!', što je značilo da je najprije trebalo ubijati prave i izmišljene protivnike da bi narod stekao slobodu, ali to se nije dogodilo, upao je u novo i još opasnije ropstvo.

To Hrvatskoj nije potrebno ni u kojemu obliku, pa ni u karikaturnim oblicima trorogih kapa i krivih zvijezda petokraka. Društva koja su se zasnivala na usmrćivanju drugih nestajala su u krvi prema onoj biblijskoj da tko se laća mača od njega i pogiba. A hrvatski antifašizam bio je okrvavljen do grkljana, i to uglavnom krvlju pravednika. I danas zastupnici te ideologije 'ubijaju' svoje protivnike marginaliziranjem i/ili sotoniziranjem. To treba jednom zauvijek prestati.

Zašto su potrebni referendumi

Referendum o braku je prošao, no držim da je njegovo pitanje bilo neprecizno. Trebalo je postaviti jači naglasak na brizi države za obitelj i djecu. Brak je vjerska i ideološka, dok je obitelj društvena kategorija, pa se država s njom mora baviti u interesu svoje stabilnosti i budućnosti, pogotovo kad je riječ o djeci.

Referendum o ćirilici nailazi na još veći otpor vladajućih, ali i potajno sabotiranje dijela oporbe. Svi se pozivaju na Europsku uniju koja, međutim, zakone o manjinama prepušta pojedinim državama, a oni su u njima prilično različiti. Osim toga, manjinska prava nisu u svemu i ljudska prava, a i većina ima neka neotuđiva prava, što se u Hrvatskoj često zaboravlja.

Režim i njegovi glasnogovornici u medijima krivotvore zahtjev referenduma o ćirilici u istom stilu kao što su to činili glede RežimRežim i njegovi glasnogovornici u medijima krivotvore zahtjev referenduma o ćirilici u istom stilu kao što su to činili glede referenduma o braku, naime da se time krše manjinska prava, što nije istina. Nitko manjinama ne priječi da se koriste svojim jezicima i svojim pismom u vlastitoj uporabi i u kontaktima s vlašću.referenduma o braku, naime da se time krše manjinska prava, što nije istina. Nitko manjinama ne priječi da se koriste svojim jezicima i svojim pismom u vlastitoj uporabi i u kontaktima s vlašću.

Koliko sam razumio pitanje referenduma o ćirilici, u njemu se postavlja zahtjev da jezici i pisma manjina mogu biti uvedeni u javnu uporabu samo u onim mjestima u kojima one imaju najmanje 50 posto stanovništva, a to nije ono što govore vladajući, naime da su tada manjine - većine, jer većina je 50 posto plus jedna osoba i ništa drugo.

Dakle referendumaši traže da između manjine i većine ne bude razlike glede jezika nego samo paritet, kako se engleski veli, fifty - fifty. Što u tome ima zazorno? Ništa. Ali trebalo bi stvar postaviti elastičnije. Dajem prijedlog svjestan opasnosti da ga pristaše referenduma mogu krivo shvatiti, a protivnici generalno odbiti.

Trebalo bi odlučiti da se na ulazima i izlazima mjesta s nacionalnim manjinama, njih do 20 ili 25 posto, već prema dogovoru, postave višejezične ploče. U slučaju Srba u Hrvatskoj višejezičnost ne postoji jer Hrvati i Srbi u našoj republici govore jednim, hrvatskim jezikom. To je bilo tako i u Ustavu Socijalističke Republike Hrvatske, pa zašto bi bilo drukčije sad u demokratskoj Hrvatskoj.

Na svim lokalnim institucijama u mjestima, (gradovima i mjesnim zajednicama) s nacionalnim manjinama treba postaviti ploče na hrvatskome i njihovim jezicima, ali ne na županijskim i državnim ustanovama jer u njima, u državi i županijama, manjine nemaju ni do 5 posto pripadnika. Ulice i trgovi trebaju imati samo hrvatske i latinične natpise jer pripadaju svim građanima Republike Hrvatske, a ne samo stanovnicima tih naselja.

Osim toga, latinica je drugo srpsko pismo. U Srbiji izlaze novine, časopisi i knjige na latinici pa zašto bi Srbi u Hrvatskoj morali u tome biti 'srpskiji' od svojih sunarodnjaka u susjednoj državi. Da ponovimo, manjine, pa i srpska, mogu za svoju uporabu i u kontaktima s vlastima koristiti se svojim jezicima i svojim pismom. To im nitko ne smije osporiti.

Ostalo neka bude kako sam napisao. Mislim da bi se s ovim kompromisom moglo živjeti. Izgleda mi da sadašnje kruto inzistiranje nekih Srba u Vukovaru na potpunoj uporabi srpskoga (zapravo srbijanskoga) jezika i ćirilice vodi u neprekidne konfrontacije koje su štetne i za srpsku nacionalnu manjinu kao cjelinu. Osim možda nekima u njezinu vodstvu koje živi od 'konflikata na nižoj razini' kao opravdanja za svoje dobro plaćene pozicije.

Gojko Borić
Hrvatski tjednik