Za Horstenaua Drugi svjetski rat, ali i dolazeći liberalno- komunistički poredak u Europi kraj je Europe i kraj europskoga čovjeka 

U nastavku slijede moji daljnji prijevodi citata iz Horstenauovih memoara.

O Paveliću i ustašama

'Bez dvojbe da treba Pavelića označiti kao glavnog pokretača tog nedjela (atentat na kralja A. Karađorđevića u Marseillesu 1934, o.a.), a koji se možda 1941. osvetnički odrazio na Njemačku u obliku puča u Beogradu, a do kojeg teško da bi bilo došlo pod kraljem Aleksandrom. Posljedice toga puča, kao što je poznato, prisilile su Njemačku da protiv Rusije krene 2 do 3 mjeseca kasnije – pri čemu smo mi pred Moskvu stigli u zimu.

Iste godine kada se zbio atentat, imao je Pavelić osobne pregovore s Mussolinijem. Premda su oni prekrivenim velom tame, sigurno je da je hrvatski emigrantski vođa bio spreman na značajne ustupke glede dalmatinskoga pitanja i prihvaćanje Aimonea von Spoleta (kasnije Aosta) kao budućega kralja. Pavelić je već bio skupio oko sebe skupinu od nekoliko stotina hrvatskih emigranata, najviše propalih studenata i sličnih ljudi, a među njima i onih koji su sudjelovali u neuspjelom ustanku na Velebitu 1932. U emigraciji, koja je tada bila održavana u Italiji, izgleda da su stvari krenule na prilično balkanski način. Čak na 'smrtnim osudama' i na ubojstvima nije ništa falilo. To zajedničko saznanje glede tih stvari, povezivalo je zajedno te tipove ('Kerle', o.a.), i učinilo ih međusobno jako ovisnima. Ta međusobna ovisnost traje i dandanas'. (str. 428.).

Konačno, budući da je on (Pavelić, o. a.) bio u potpunosti umrežen u talijansku sredinu, u kojoj se njegova žena, apsolutna protivnica Trećeg Reicha, izuzetno ugodno osjećala, on je bio izravno iznenađen događajima u ranoj godini 1941. Ali još više je bio iznenađen što se nije čekalo na njega prilikom proglasa hrvatske države, nego je to učinio bivši austrijski dopukovnik Slavko Kvaternik, na veliki petak 10. travnja pod njemačkom zastavom, ne čekajući Talijane. Po saopćenjima Dr. Proebsta (Hermann Proebst, njemački novinar u NDH , o. a.), naročito je gospođa Pavelić bila bijesna jer je apsolutno računala na to da će on ući u Zagreb pod patronatom Italije - i samo pod tim patronatom -- (a u svojoj podsvijesti također je pomišljala na muža svoje sestre, židovskog trgovca Weinbergera, koji je odmah nakon proglašenje države brže bolje napustio Hrvatsku). Odatle i izuzetno čudan dolazak Ante u svoj glavni grad i to pod plaštem noći i magle ('Nacht und Nebel', o.a.), nakon što se on bio skrivao dva dana u Karlovcu.' ( 428-429).

'Talijanske su veze bez dvojbe bile težak teret na njegovoj politici ... Ja sam već početkom svibnja savjetovao hrvatskom veleposlaniku u Berlinu, dr. Benzonu, da se Poglavnik mora pokazati čvršćim nasuprot Italiji; ako bude imao uspjeha, tada će mu politika Reicha više to pripisati kao plus, a manje kao minus. No Ante je stavio potpis u Rimu, s laganim trzajem na licu, koji je samo pokazao njegovu uzbuđenost, možda upravo stoga jer on bio zatvorenik svoje emigrantske politike i stoga jer je on mogao baš od svega odustati, ali ne od posjeda moći koji mu je nezasluženo pao u krilo. Po mojim prijašnjim saznanjima, ne vjerujem, primjerice, više da je njegov odnos s veleposlanikom Casertanom (Raffaele, talij. Veleposlanik u NDH, o.a.) uistinu bio tako zategnut, kao što je to on nama htio uvijek prikazati. U karakternim crtama toga orijentalca ('dieses Orientalen' u njem. tekstu, o.a.), veoma je moguće da je on veoma često igrao na kartu 'neprijateljstva' Nijemaca nasuprot Talijana. Veze s Casertanom, izgleda da su odgovarale jednoj stanovitoj intimnosti, tim više što je on vladao njegovim jezikom mnogo bolje nego jezikom nordijskih barbara. Pored toga, u te prve dvije godine njegova žena i djeca bili su vrlo često u Firenzi i Milanu, a u ovom drugom gradu zadržavao se i šogor Weinberger'. (str. 429.).

O Hrvatima kao nesretnome narodu koji ne zna što hoće

'Tradicionalne veze Hrvata sa starom Austrijom počivale su, kao što sam to naknadno ustanovio, gotovo isključivo na vojnome tlu. Pritom je kod ljudi koji su bili stariji od 40 godina dolazilo i do jedne stanovite podudarnost, koja je izlazila na vidjelo kod razgovora na njemačkom jeziku. Nasuprot tomu, nedostajala je već na kulturnom polju jedna unutrašnja spona, premda je slika starog Zagreba bila slika izrazito njemačko-austrijskog gada, a svaki intelektualac starije dobi studirao je u Beču ili Grazu. (str. 430.).

'Kao što među austrijskim nacijama nije bilo niti jedne jedine koja je toliko mnogo preuzimala od njemačkog kulturnog dobra kao što su to činili Hrvati do 1918., i to prvenstveno samo i preko Njemačke i Austrije i, uostalom, u vremenima Starčevića, 'Oca domovine', tako nije zasmetalo niti to da se jedino francuska kultura hvali kao sukladna hrvatskoj kulturi. Nisu Zvonimir ili Tomislav ili slične pljačkaške kolovođe ('Räuberhäuptlinge' u njem. tekstu, o.a.) učinili Hrvate slavnima u Europi, već je to bila, unatoč njihovim pljačkaškim pohodima, samo vojna granica koju je po njihovim predajama i njihovim bez dvojbe administrativnim i gospodarskim zgodtcima odlučno odbacivalo jugoslavenski inficirano časničko tijelo. Istina je da je Beč, pogotovo sredinom 19. stoljeća, priredio Hrvatima teška razočaranja, a također, koliko god to službeno bilo, nikada kasnije nije pokušavao olabavjeti noćnu moru iz Pešte. Ali stoji također i to da su Hrvati jedan nesretan narod koji nikada ne zna što hoće - pri čemu je ponovno Starčević tipičan primjer. A čak sam i ja, kada sam stigao u Zagreb, 14. travnja 1941 g. bio ispunjen teškim zabludama u tom pravcu .' (str. 430.)

'Došao sam u Hrvatsku pun austrijskih tradicija, ali i da pomognem s istinskim austrijskim nadama, kako bi novoosnovana država sa svojim trima narodima i svojim brojnim narodnostima postala uistinu nacionalna država u kojoj će se svaki pošteni građanin, bez obzira na vjeru ili nacionalnost, dobro osjećati. Da bi tako trebalo biti, bila je moja drugo velika zabluda u kojoj sam ja, kao njezin zarobljenik, stupio u dragi i lijepi grad na Savi. Jer Pavelić je stupio na rodno tlo 9. travnja 1941. sa sasvim drukčijim namjerama, i to ništa manjim nego onima da se 1.800.000 pravoslavaca, koji su živjeli u zemlji pored 4 milijuna Hrvata, 700.000 Muslimana i ostalih narodnih skupina, pod svaku cijenu iskorijene ognjem i mačem. Njega (Pavelića, o.a pri povratku u domovini pratilo.) je otprilike 500 naoružanih ljudi, djelomično emigranata iz njegove talijanske sredine, djelomično rudara iz Belgije, pretežno komunista, koji su se preko noći pretvorili u radikalne nacionaliste. S tom razuzdanom gomilom usrećio je novi državni vođa svoju 'oslobođenu' (što god se podrazumijeva pod 'oslobođenjem'!) domovinu' (str. 431.).

'Jadan bosanski seoski narod bio je već do krvi izmožden. Brojni jadni papci ('arme Teufel', o.a.) otišli su u šumu da bi izbjegli nasilnicima okićenim terorističkom bombom te su se na taj način i pridružili našim protivnicima. Odsad su Antine bande bacale pogled na bogate pravoslavne naseobine između Save i Drave. Krajem kolovoza, pokrenuo je mladi Kvaternik, pod patronatom glupoga Kaschea jednu 'policijsku akciju' u Srijemu, u kojoj su sudjelovali – o Bože moj – i slabe njemačke trupe. Poglavnikov izvršitelj bio je jedan od njegovih najbližih konfidenata, masovni ubojica, pijandura i kurviš, Viktor Tomić.

U nepoznavanju njegove vrle osobnosti, morao sam mu - prvi i zadnji put - na tlu njemačkog veleposlanstva, pružiti ruku. Kasche je naravno plivao u sedmom nebu povodom tog visokog posjeta. Akcije uspostavljanja reda gospodina Tomića sastojale su se u neprekidnim orgijama krvi, lokanja i seksa, pri čemu su bogati pravoslavci u tom području morali u to vjerovati. (Srijem, gdje pretežno žive pravoslavci, u različitim je dijelovima preslik stare Austrije. Tko god se vozio od Zemuna do Inđije, susretao je u lijepim selima s obiju strana ulice sve narode propalog carstva: Srbe, Hrvate, Mađare, Vlahe, Slovake, Poljake, Čehe, Nijemce). Konačno, sve je to postalo glupo i Kascheu. Premda do dana današnjeg nisam službeno saznao, znam da se jedne večer ipak našao ponukanim tražiti od hrvatske vlade da opozove Tomića. A to je uslijedilo.'

20. listopada, na dan pada Aachena, ili bolje rečeno one preostale hrpe ruševina, koštao nas je uz to i pad još triju gradova: Debrecina, Beograda i Dubrovnika ('Ragusa' u nj. tekstu. o.a). Od tih gubitaka mene su se osobito dojmila ova dva zadnja. Koliko je već prošlo vremena kako sam s Metzgerom (Eduard, njegov prijatelj, o.a) u Beogradu provodio vrijeme na Dedinju u Belom dvoru, u kući glavnog zapovjednika Jugoistok, gdje nas je častila jedna simpatična djevojka iz donje Štajerske. Beograd se jako razlikovao od Zagreba: tamo je bio Istok, ovdje pak Zapad. A pri tom niti moderne zgrade podignute u ta dva grada u jugoslavenskim vremenima nisu ništa izmijenile. A što će tek učiniti simpatična Foška Živanović, rodbina Cvetkovića, ministra koji je bio naklonjen Nijemcima, a koji je u ožujku 1941. bio svrgnut sa vlasti?

Stoji li još onaj neboder, nakon raznovrsnih bombardiranja sjevernog dijela grada, a kojeg su čak i neprijateljske radio postaje opisale kao rusko djelo, a koji je bio podignut u jugoslavenskim vremenima na mjestu onog kukavnog kafića Albanija, u kojem se godine 1914. zakuhao atentat na Franju Ferdinanda? A tek Dubrovnik ('Ragusa', u nj.tekstu, o.a.) koji su sada Tito i njegovo društvo 'oslobodili'! Kada se pustilo njegove građane da 1000 godina žive na miru, tada su ti čestiti Levantinci u tom krajičku Europe shvaćali da se svako neprijateljsko ratno djelovanje mora držati izvan tla tog prekrasnog grada. Kada je Dubrovnik izgubio svoju samostalnost 1797., zakleli su se patriciji da ne će više imati djecu.

Neke su obitelji tu zakletvu i održale. Promatrao sam Dubrovnik posljednji put iz zraka, pri prekrasnim sunčevim zrakama, prošlog ljeta pri povratku avionom iz Soluna. Prvi put sam tamo bio 1910., na jednom putovanju vojne škole. Bila je to nedjelja. Nas mladiće najviše su oduševile lijepe žene i djevojke. A što bi rekli Gračić i Perić (Stijepo, diplomat, ministar u NDH, o.a.) što smo komunistima prepustili grad? Pavelić zacijelo sjedi u svom orijentalnom- fatalističkom miru na Rebru - on je samo bitan sam sebi. (str. 474.).

Zaključak: Svijet kao volja i predodžba

Von Horstenau po svome je političkome i vojnome rangu bio najviša politička i vojna osoba Sile Osovina u tom dijelu Europe, izravno odgovoran samo Adolfu Hitleru i Vrhovnome štabu, tj. ParaleleU konačnici nije važno pretjeruje li Von Horstenau, laže ili u svojim memoarima govori subjektivnu istinu. Brojne važne Pavelićeve prepiske i dokumente (sa S. Kascheom, talijanskim diplomatima, itd.), ima moja znanica Višnja Pavelić - a ti dokumenti pružaju radikalno drukčiju sliku istih ljudi i događaja. No važne su paralele koje se mogu povući iz Horstenauovih memoara s predodžbama koje Hrvati imaju danas o sebi. Ali također i moguće paralele s današnjom hrvatskom političkom klasom kao i predodžbama koje imaju njemački, austrijski ili američki diplomati ili strani mediji u Zagrebu, Bruxellesu ili Washingtonu.OKW-u Wehrmachta. Imao je oko 60 godina, neoženjen, bio je katolik. U svojim memoarima koje piše za vrijeme svog službovanja u NDH, on se s mnogo ironije ruga svakom, no najviše kritizira Pavelića. No on je imao veliki broj prijatelja i među u ustašama i to iz još svojih austrougarskih dana.

On je knjiški čovjek, čovjek pera i kroničar svoga doba, a nimalo operativac. Čini samoubojstvo 1946. godine u američkom zarobljeništvu u Nürnbergu budući da su ga američki Saveznici već stavili u pravnu kategoriju 'ratnoga zločinca' i spremili za isporuku u Titov Beograd.

No to nije jedini razlog. Von Horstenau težak je 'kulturpesimist' i povremeno u svojim ranijim memoarima govori o samoubojstvu. Za Horstenaua Drugi svjetski rat, ali i dolazeći liberalno-komunistički poredak u Europi kraj je Europe i kraj europskoga čovjeka.

U konačnici nije važno pretjeruje li Von Horstenau, laže ili u svojim memoarima govori subjektivnu istinu. Brojne važne Pavelićeve prepiske i dokumente (sa S. Kascheom, talijanskim diplomatima, itd.), ima moja znanica Višnja Pavelić - a ti dokumenti pružaju radikalno drukčiju sliku istih ljudi i događaja.

No važne su paralele koje se mogu povući iz Horstenauovih memoara s predodžbama koje Hrvati imaju danas o sebi. Ali također i moguće paralele s današnjom hrvatskom političkom klasom kao i predodžbama koje imaju njemački, austrijski ili američki diplomati ili strani mediji u Zagrebu, Bruxellesu ili Washingtonu.

A da ne govorimo o slici koju gradi jedan Srbin o Hrvatima na temelju Horstenauvih memoara. Unatoč proteklih 20 godina, slika vampirskih Hrvata u stranim medijima i historiografiji i dalje je jaka. Stoga se postavlja i pitanje što su hrvatske vlade i hrvatska diplomacija u proteklih dvadeset godina učinile na stvaranju drukčije strane predodžbe o Hrvatskoj?

dr. Tomislav Sunić
Hrvatski tjednik