Kako su Hrvati u Vojvodini pretvoreni u Bunjevce, katoličke Srbe ili u posebno slavensko pleme

Iako je dio hrvatskih medija agencijski izvijestio našu javnost o nedavnome javnom istupu predsjednika Republike Srbije Tomislava Nikolića, a u povodu proslave 95. godišnjice sjedinjena Baranje, Bačke i Banata Kraljevini Srbiji, ipak smo ostali zakinuti za cjelovitiju analizu izrečenoga.

Sam taj događaj nije se zadržao u javnome prostoru dulje od jednoga dana pa se postavljaju logička pitanja: slažemo li se mi u RH s novim izljevima antihrvatske propagande od strane vodećih srbijanskih elita i jesmo li već prepustili našu manjinu procesu posvemašnje i već odavno uznapredovale nasilne asimilacije?

SvečanostTreba naglasiti kako ta svečanost tzv. ujedinjenja Vojvodine nije slučajno izabrana jer ona je izvorište početka velikosrpske dominacije, asimilacije i protjerivanja brojnoga nesrpskog stanovništva toga multietničkoga i multikulturalnoga negdašnjeg južnougarskog područja tijekom krvavoga 20. stoljeća.Jer tom je prigodom spomenuti (ne)državnik iskoristio taj pseudopovijesni događaj za opetovano širenje govora mržnje prema tamošnjoj, stoljećima nazočnoj autohtonoj hrvatskoj manjini svrstavajući subetničku hrvatsku zajednicu Bunjevaca u 'nehrvate', naglašujući pritom za njih da su 'posebna nacionalna slavenska zajednica u Srbiji'.

Treba naglasiti kako ta svečanost tzv. ujedinjenja Vojvodine nije slučajno izabrana jer ona je izvorište početka velikosrpske dominacije, asimilacije i protjerivanja brojnoga nesrpskog stanovništva toga multietničkoga i multikulturalnoga negdašnjeg južnougarskog područja tijekom krvavoga 20. stoljeća. Povijest nam o tom izrazito ispolitiziranom političkom činu svjedoči dakako nešto posve drugo nego što se to predstavlja u srbijanskoj javnosti, a i pozadina je mnogo zlokobnija nego što na prvi pogled izgleda.

Nikolićeva poruka nije samo poslana Hrvatima u Bačkoj i našoj hrvatskoj uspavanoj, podijeljenoj i nedorasloj političkoj eliti nego je prije svega uperena i prema unutarnjoj srbijanskoj oporbenoj političkoj sceni glede zaustavljanja zahtjeva sve većega broja nezadovoljnih građana oko jačanja autonomije Vojvodine u pozivu za novim državnim ustrojavanjem Republike Srbije, gdje dio istaknutih pojedinaca Vojvodinu vidi kako drugu srpsku republiku.

Stoga su se Hrvati u Bačkoj, tj. Vojvodini, našli ni krivi ni dužni između velikosrpskoga političkog nakovnja i čekića koji pritiskom na njih želi prikupiti političke poene za svoju i dalje jasno razvidnu šovinističku politiku. Takova politika nije se pomaknula od svojih ideoloških tvoraca – Garašanina, Vuka Karadžića, Pašića, kralja Aleksandra, Moljevića, Miloševića i Šešelja pa sve do današnjega naprednjaka Nikolića.

Kako su 1918. godine Baranja, Bačka i Banat nasilno pripojeni Kraljevini Srbiji?

Prije svega potrebno je razbistriti mutnu vodu koju srbijanske kulturne i političke elite sada upravo na čelu s Nikolićem već više desetljeća kovitlaju u Vojvodini glede njihova 'prava' RješenjeTreba naglasiti da 1918. godine niti Hrvati niti Srbi nisu bili potpuno jedinstveni u pogledu rješenja državno-pravnog položaja i statusa 'tri B', tj. Baranje, Bačke i Banata, (ne Vojvodine, jer autonomna Vojvodina nastaje tek u drugoj Jugoslaviji, op. a.) jer je dio Hrvata blizak mađarskim elitama zagovarao ostanak južnougarskoga područja u sastavu mađarskih zemalja, a dio srpskih političkih prečanskih elita, predvođenih radikalom Jašom Tomićem, u tim trenutcima držao se potpuno po strani, gotovo zatečen brzinom odvijanja događaja, dok je drugi dio patriotski orijentiranih Hrvata i Srba zagovarao da se taj teritorij priključi Državi SHS koja se tih dana ustrojavala u Zagrebu.na taj teritorij 'stečen' (čitaj: vojnički okupiran op. a.) na kraju Prvoga svjetskog rata.

Upravo je kraj toga prvog velikog krvavog i iscrpljujućeg svjetskog sukoba bio prekretnica tijekom koje su se tamošnji brojni narodi odlučivali na koju će stranu i u kojoj će državnoj zajednici živjeti, a da nisu ni znali kako je njihova sudbina već zapečaćena tajnim londonskim ugovorima 'O ratnim kompenzacijama Kraljevini Srbiji' iz 1915. godine.

Treba naglasiti da 1918. godine niti Hrvati niti Srbi nisu bili potpuno jedinstveni u pogledu rješenja državno-pravnog položaja i statusa 'tri B', tj. Baranje, Bačke i Banata, (ne Vojvodine, jer autonomna Vojvodina nastaje tek u drugoj Jugoslaviji, op. a.) jer je dio Hrvata blizak mađarskim elitama zagovarao ostanak južnougarskoga područja u sastavu mađarskih zemalja, a dio srpskih političkih prečanskih elita, predvođenih radikalom Jašom Tomićem, u tim trenutcima držao se potpuno po strani, gotovo zatečen brzinom odvijanja događaja, dok je drugi dio patriotski orijentiranih Hrvata i Srba zagovarao da se taj teritorij priključi Državi SHS koja se tih dana ustrojavala u Zagrebu.

U tom pogledu unutar Narodnoga vijeća u Zagrebu osnovan je i poseban klub zastupnika Hrvata i Srba s područja Južne Ugarske, a od bunjevačkih Hrvata u njemu su sudjelovali vlč. Blaško Rajić, Stipan Vojnić Tunić, Marko Ivković Ivandekić, Stipan Buljovčić i Matija Evetović. Od srpskih predstavnika u zagrebačkome Narodnom vijeću sudjelovali su somborski dirigent Petar Konjević i Vasa Stajić te nešto kasnije subotički radikal Manojlović, a vezu sa Zagrebom od prvoga dana održavali su i novosadski srpski demokrati Tihomir Ostojić i Ignjat Pavlas.

Oni su trebali pomoći oko organizacije nove južnoslavenske države nastale na nekadašnjem ozemlju raspale Austro-Ugarske Monarhije. Upravo jedan dio tih političkih predstavnika Hrvata i Srba s navedenoga područja sudjelovao je 29. 10. 1918. i na zasjedanju Sabora kada je donesena odluka o raskidanju državno-pravnih odnosa s Austrijom i Mađarskom, a jedan od tadašnjih vođa bačkih Hrvata-Bunjevaca vlč.

Blaško Rajić ne samo da je bio nazočan na tom povijesnome zasjedanju nego je zajedno s tadašnjim zagrebačkim nadbiskupom Bauerom tom prigodom koncelebrirao u katedrali misu za novu državu (odsjeo je u nadbiskupskim dvorima - op. a.).

Svetozar Pribićević

Ipak, u tome kaotičnom vremenu Država SHS bila je u vrlo teškom položaju jer je na cijelome terenu vladala posvemašnja anarhija i rasap staroga državnog sustava, a na vanjskopolitičkom planu prijetila je ekspanzionistička i vrlo militantna politika Italije i Srbije koje su željele njezin teritorij međusobno podijeliti kako im je ranije jamčeno u Londonu.

To kaotično stanje posebice je vješto iskorištavao dopredsjednik zagrebačkoga Narodnog vijeća jugounitarist i špijun srbijanske vlade Svetozar Pribičević koji je rad toga izvršnog tijela nove vlasti usmjeravao prema što bržem bezuvjetnom ujedinjenju s Kraljevinom Srbijom pa je vlč. Rajiću, ali i Vasi Stajiću tom prigodom jasno poručio: 'Raskinite odnose sa Zagrebom!'(vidi; R. Vrkatić: Pojam i biće srpske nacije, str. 309. - op. a.) Rajić je nakon povratka u Suboticu, koja je tada bila središte narodnoga pokreta u BBB, 2. 11. izvijestio predstavnike Hrvata i Srba na sastanku organiziranom u prostorijama Hrvatske zemaljske banke d.d. te je i odlučeno da se akcija za odvajanje toga prostora nastavi na tragu zagrebačkih odluka, što su potvrdili i subotički srpski predstavnici na svome sastanku 5. 11. održanome u domu braće Manojlović.

U međuvremenu i radikal Jaša Tomić s dijelom njemu odanih novosadskih Srba tada poduzima jaču akciju prema Beogradu iako mu u to vrijeme monarhističke elite još nisu bile potpuno sklone zbog njegova ranijega pasivnog držanja.

On je od tih elita tek naknadno dobio instrukciju o što bržoj organizaciji Velike narodne skupštine za Baranju, Bačku i Banat u Novom Sadu na kojoj bi se donijela odluka da ujedinjenje ne ide preko Zagreba, nego samo preko Beograda. O svojim kontaktima i planovima on nije izvijestio subotičke bunjevačke Hrvate, ali ni njemu neskloni dio prečanskih Srba.

Posebice upada u oči kako na tu skupštinu gotovo i nisu bili pozvani Mađari i Nijemci koji su tada činili više od polovice stanovništva pa već taj čin upućuje na nedemokratsko i zakulisno postupanje prečanskih srpskih radikala (po statistici iz 1910. godine na tom prostoru je živjelo 32,6 posto Mađara i 23,7 posto Nijemaca - op. a.).

Na navedenoj skupštini od 757 na brzinu skupljenih izaslanika sudjelovalo je 578 Srba, 89 Hrvata Bunjevaca, 62 Slovaka, 21 Rusin i tek 6 Nijemaca te 1 Mađar pa je razvidno kako se na skupštini tendenciozno opstruirala želja da se Baranja, Bačka i Banat integrira uz pomoć Zagreba ili da ostane u sastavu Južne Ugarske, tj. Mađarske. Ključnu ulogu u tom pogledu odigrao je upravo prečanski radikal Jaša Tomić koji je prije početka same skupštine na pripremnoj konferenciji iznio prijedlog da se BBB odmah ujedini s Kraljevinom Srbijom mimo Države SHS i bez znanja Narodnog vijeća u Zagrebu.

Novosadska deklaracija

Već tada tomu se jasno odupro predstavnik bunjevačkih Hrvata Babijan Malagurski koji je čak i zaprijetio kako će oni napustiti taj farsični skup ako se ne izmijeni sadržaj dokumenta te ne vrati na prvobitni prijedlog da se ide preko Zagreba, kako je ranije dogovoreno u Subotici i Novom Sadu. Ipak, postignut je kompromis da se izrade dvije deklaracije te je skupština održana.

FalsifikatStoga Velika narodna skupština, koju i poslije devedeset i pet godina slavi predsjednik današnje Srbije Toma Nikolić,nije ništa drugo nego povijesni falsifikat, jer se veliki dio stanovništva nije o tome aktu niti mogao izjasniti dok je drugi dio bio iznimno izmanipuliran od strane Nikolićeva političkog prethodnika u velikosrpskoj radikalskoj ideologiji Jaše Tomića.U tako naelektriziranome ozračju punome emocija Tomić je naknadno uspio progurati svoje rješenje, ali je u jednom dijelu Novosadske deklaracije u točki 2 dio teksta u kojem je pisalo ujedinjenje u 'jugoslavenske zemlje' zamijenio naknadno riječima 'ujedinjenje s Kraljevinom Srbijom', te je već i taj čin falsifikat za koji u tom trenutku nisu znali hrvatski predstavnici na čelu s vlč. Rajićem i ostalim hrvatskim izaslanicima te su oni podržali Deklaraciju pritom odabirući predstavnike za suradnju i s Zagrebom i s Beogradom.

Upravo to je Tomiću poslužilo da prikrije svoje stvarne planove priključenja toga teritorija izravno Srbiji, a u stvarnosti to je već ranije učinila srpska vojska zauzimajući taj teritorij i izbijajući na zamišljenu sjeveroistočnu crtu novih srpskih zemalja Maros-Baja-Subotica-Pečuh.

Stoga Velika narodna skupština, koju i poslije devedeset i pet godina slavi predsjednik današnje Srbije Toma Nikolić,nije ništa drugo nego povijesni falsifikat, jer se veliki dio stanovništva nije o tome aktu niti mogao izjasniti dok je drugi dio bio iznimno izmanipuliran od strane Nikolićeva političkog prethodnika u velikosrpskoj radikalskoj ideologiji Jaše Tomića.

Navedenome tumačenju povijesnih događaja posebice u prilog idu još dvije povijesne činjenice jer je tada i slovački predstavnik i sudionik te skupštine Jan Grunik tom prigodom jasno rekao kako se BBB mogu pripojiti jedino Državi SHS, a ne Kraljevini Srbiji, odnosno i tadašnja srpska kraljevska vlada, nakon što je bila informirana od strane Tomića i vlč. Rajića o novosadskim zaključcima, tom političkom dokumentu nije davala previše značaja jer o njemu nije raspravljala niti je podnijela prijedlog o ujedinjenu na ratificiranje kraljevskome parlamentu smatrajući taj čin nepotrebnim tako da je taj akt već tada bio gotovo u potpunosti pravno ništetan.

Stoga rješenje o ulasku Baranje, Banate i Bačke u sastav Kraljevine Srbije nije donijela danas toliko uzveličana Velika narodna skupština u Novom Sadu, već je taj teritorij u današnjim granicama bio formalno-pravno priključen naknadno ustrojenoj Kraljevini SHS i to tek Trianonskim mirovnim ugovorom 1920. godine uz veliku borbu i dokazivanje broja slavenskoga, tj. u to vrijeme većinskoga hrvatskog stanovništva upravo od strane bačkih bunjevačkih Hrvata o čemu također u knjizi Povijest Hrvata u Vojvodini posebice svjedoči sudionik tih zbivanja i pregovora u Parizu bački bunjevački Hrvat podrijetlom iz okolice Baje književnik i novinar Petar Pekić.

Negiranje hrvatstva Bunjevaca

Ne treba zaboraviti i činjenicu kako tijekom trijanonskih pregovora predstavnici srbijanske vlade nisu bili u potpunosti zainteresirani za cijeli teritorij Baranje i Bačke te je i sam ministar i kasniji premijer Nikola Pašić tada izjavio: 'dosta je Latina' (čitaj: katolika bunjevačkih Hrvata - op. a.), što zorno svjedoči da je on već tada osjećao ugrozu od toga nesrpskog stanovništva Bačke i Baranje u pogledu ostvarenja srpskih političkih ciljeva.

Posljedica te njegove odluke bila je odustajanje u pregovorima od teritorija Baranje oko Pečuha i Mohača i Bajskog trokuta, tada također umnogome nastanjenoga bunjevačkim i šokačkim Hrvatima, što je tamošnje hrvatsko katoličko stanovništvo i ponukalo na prvo veliko nezadovoljstvo prema odlukama monarhističke beogradske vlade jer je po prvi put taj narod podijeljen između dviju država.

To je ujedno bio i prvi politički poraz hrvatskih elita u srazu s jugounitarističkim i velikosrpskim monarhističkim krugovima jer nisu mogli ili nisu znali zaštititi interese Hrvata u Bačkoj i Baranji, a vrlo brzo se i pokazalo kako je taj prostor postao i moneta za potkusurivanje u srazu dvaju vodećih naroda u prvoj jugoslavenskoj zajednici.

Jer najviše promjena granica tijekom egzistiranja prve Jugoslavije bilo je upravo u Srijemu, također prostoru koji su srpske radikalne elite već od ranije, a napose od 1918., pokušavale pripojiti imaginarnoj Vojvodini Srpskoj, što će im uspjeti tek nasilnim Đilasovim crtanjem granica nakon 1945. godine.(Jerko Zlatarić i Andrija Hebrang, iako antifašisti, završili su u komunističkom zatvoru upravo i zbog pitanja granica - op. a.)

Ideologija Garašanina i Karadžića

Upravo u vrijeme prve monarhističke jugoslavenske zajednice javljaju se po ranije isprobanome mađarskom modelu iz sredine 19. st., ali i po ideologiji Garašanina i Karadžića, nepriznavanje i podjele među bačko-baranjskim Hrvatima na etničke ili vjerske skupine, kako se tada govorilo, a što danas ponavlja predsjednik Srbije Nikolić: 'niti Hrvati niti Srbi već zasebna slavenska zajednica'.

Već vrlo rano, preko unitarističke ideologije koju je zagovarao Pribičević, srpske demokratske i posebice radikalne elite postupno uz pomoć korupcije i klijentelizma pridobivaju dio već ionako pokolebanih bunjevačkih Hrvata za zastupanje teze o Bunjevcima kao posebnome slavenskom plemenu, jednako bliskome i Hrvatima i Srbima.

Takve teze nisu samo podupirane od strane političkih predstavnika Srbije već su paralelno i srbijanske kulturne i znanstvene elite pokušavale dokazivati u svojim pseudoznanstvenim radovima tezu o 'nehrvatstvu' Bunjevacva. U to vrijeme među njima se posebice isticao osnivač srpske znanstvene antropologije Jovan Erdeljanović, učenik i sljedbenik Jovana Cvijića. On je upravo u jeku najžešće diktature kralja Aleksandra objavio i studiju O poreklu Bunjevaca koja mu je tridesetih godina prošloga stoljeća otvorila put za stjecanje titule srpskog akademika.

Tu knjigu, kao i mnoge druge, slijedili su već tada ti 'nacionalni Bunjevci' predvođeni radikalnim prvakom i beogradskim poslanikom Markom Jurićem koji je otišao i korak dalje tvrdeći da su 'Bunjevci zapravo katolički Srbi' što je i jedna od teza u radovima Albe M. Kuntića, inače bliskoga Jurićeva suradnika u prosrpskoj kulturnoj organizaciji Bunjevačkoj prosvetnoj matici.

Vlč. Blaško Rajić

Ta organizacija u to je vrijeme bila izravan i žestok oponent prohrvatskoj Subotičkoj matici čije su hrvatske elite radile protiv toga nasilnog odnarođivanja bačkih bunjevačkih Hrvata. TezeTakve teze nisu samo podupirane od strane političkih predstavnika Srbije već su paralelno i srbijanske kulturne i znanstvene elite pokušavale dokazivati u svojim pseudoznanstvenim radovima tezu o 'nehrvatstvu' Bunjevacva. U to vrijeme među njima se posebice isticao osnivač srpske znanstvene antropologije Jovan Erdeljanović, učenik i sljedbenik Jovana Cvijića. On je upravo u jeku najžešće diktature kralja Aleksandra objavio i studiju O poreklu Bunjevaca koja mu je tridesetih godina prošloga stoljeća otvorila put za stjecanje titule srpskog akademika.Upravo taj ustrajni preporodni rad bunjevačkih Hrvata, predvođenih prvacima hrvatskim pučkaša u Bačkoj, odnosno članovima Bunjevačko-šokačke stranke predvođenih vlč. Blaškom Rajićem, dr. Franjom Sudarevićem i drugima, ali i kasnijim prvacima HSS-a Đidom Vukovićem, dr. Jankačem, dr. Katancom, prof. Malagurski-Tanoarom, Pekićem, dr. Skenderovićem i drugima, uz svekoliku materijalnu i moralnu potporu biskupa Budanovića, dovest će pred kraj prve Jugoslavije do potpunog raspada jugounitarističke i velikosrpske ideologije među bunjevačkim Hrvatima, a sam vlč. Rajić kao neprikosnoveni moralni autoritet već je 1940. godine zatražio je (nakon što nije uspio pokušaj bačkog HSS-a o ujedinjenju toga prostora u Banovinu Hrvatsku - op. a.) od jugoslavenske vlade Cvetković-Maček jasna jamstva za ostvarenje kulturnih, obrazovnih i vjerskih prava svim šokačko-bunjevačkim Hrvatima koji su već tada jasno istaknuli da se oni jedino smatraju 'nacionalnim Hrvatima', a ne 'nacionalnim Bunjevcima'.

Brzi dolazak Drugoga svjetskoga rata prekinuo je taj nacionalni pokret bunjevačko-šokačkih Hrvata te je zbog mađarskih progona dio njih na čelu s biskupom Budanovićem i vlč. Rajićem bio interniran u mađarske logore i izgnanstvo (Rajić je nakon logora bio u kućnom pritvoru u Budimpešti - op. a.), dok je drugi dio, predvođen Josipom Đidom Vukovićem i Markom Čovićem (tajnik doglavnika Budaka, ličkog bunjevačkog Hrvata - op. a.), potražio utočište u NDH.

Iako ih je u tadašnjoj hrvatskoj državi primio osobno u audijenciju i poglavnik Pavelić, koji je tom prilikom i sam istaknuo da je on lički bunjevački Hrvat, većina predratnih HSS-ovaca nije željela jaču suradnju s tim vlastima, prije svega zato što nisu mogli podržati Pavelićevu suradnju s Mađarima koji su ponovno integrirali taj prostor Mađarskoj te su vršili nasilja nad nemađarskim, prije svega srpskim i hrvatskim stanovništvom i njihovim crkvenim i političkim prvacima, ali i brojnim civilima.

Upravo u toj povijesnoj činjenici i leži osnovica za razumijevanje povezivanja većega dijela bačkoga HSS-a s članovima KPJ i njihova pristupanja partizanskome antifašističkom pokretu jer su oni samo reagirali na ponovno mađarsko nasilje i nepriznavanje Bunjevaca za Hrvate, ali i poslijeratne odluke novih komunističkih vlasti da se Bunjevci i Šokci moraju smatrati jedino Hrvatima i tako upisivat u dokumente i popise, jer su oni to izborili svojim sudjelovanjem upravo u tom antifašističkom pokretu, bez obzira jesu li bili crkvene osobe, članovi HSS-a ili KPJ.

Milošević

Malo je poznata činjenica, a i nju prešućuje radikalni 'naprednjak' i četnički vojvoda Nikolić kada spominje događaje iz 1945. godine o komunističkome hrvatiziranju Bunjevaca i njegovoj ispravci te pogreške, kako je upravo 1944. godine u župnome stanu vlč. Blaška Rajića, nakon njegova povratka iz mađarske internacije, osnovan i prvi antifašistički NOO u Subotici.

Upravo su nakon uspona Miloševića na vlast prvi na udaru bili bački Hrvati jer je u rušenju autonomije Vojvodine, osim jogurt revolucionara i instrumentaliziranih mitingaša s Kosova te osim autonomaškog partijskog vodstva, jedan od ciljeva bio i oslabiti druge vojvođanske nacije (mađarska i monarhistička srpska taktika - op.a.) pa su kao jednu od najslabijih isprobanih karika vidjeli upravo Hrvate te im je već tada dopušteno da se Bunjevci i Šokci potpisuju u 'Ostale', a ne u Hrvate.

Miloševićeva propagandna mašinerija išla je i korak dalje jer je u jeku ratnih sukoba i napada na Vukovar i Hrvatsku 1991. godine vojvoda Vojislav Šešelj, inače učitelj i 'osvetitelj' u četništvu današnjega predsjednika Nikolića, dolazio među preplašene subotičke bunjevačke Hrvate i s govornice im poručivao 'da su Srbi katoličke vere i kao takvi da se ne moraju bojati'.

Memorandum SANU

Milošević i Šešelj na kulturnoj paradigmi Memoranduma SANU 1 napravili su današnje 'nacionalne Bunjevce', a tu paradigmu nisu promijenili ni Koštunica ni Đinđić jer je i u njihovo vrijeme ostao institucionalno organizirani okvir razdvajanja Hrvata i Bunjevaca, odnosno dvaju nacionalnih vijeća.

VojvodinaSrbijanske elite predvođene Nikolićem ne mogu dopustiti povezivanje prodemokratskih snaga u Vojvodini s nesrpskim manjinama jer stanovništvo te sjeverne srpske pokrajine dugo ekonomski, politički i kulturno je potlačeno od strane nerazvijenoga juga, pa oni slabljenjem utjecaja na današnje pokrajinske institucije gube i posljednju poziciju velikosrpske politike koju su sada upravo preoblikovali u Memorandumu SANU 2.I dok se u hrvatskoj državi za svako pravo nacionalnih manjina javljaju brojne strane i domaće, vladine i nevladine organizacije i zaštitnici ljudskih prava, u Srbiji je sasvim normalno da sve vlade i znanstvene i kulturne institucije, od Miloševića do danas, omogućuju prešutno državno potenciranje asimilacije hrvatskoga stanovništva. Nitko u svijetu, nitko u Hrvatskoj i Srbiji i ne pomišlja suprotstaviti se tom suvremenom anticivilizacijskom fašizmu srbijanskih elita.

Nikolićeve izjave treba staviti u kontekst vremena i prostora u kojem se one događaju i treba jasno reći kako on i dalje manipulira s povijesnim izvorima te da je on izjavom kako Bunjevci nisu ni Hrvati ni Srbi, već zaseban autohtoni sovenski narod koji živi vekovima u Srbiji, napravio samo korak unatrag time da ih nije javno kako njegov četnički uzor i učitelj Šešelj proglasio za 'katoličke Srbe', već je ostao samo na pseudoznanstvenoj Eredeljanovićevoj i Kuntićevoj paradigmi o posebnome slavenskom plemenu, koja je na tragu provedbe sada već započete operacionalizacije Memoranduma SANU 2 o provedbi kulturne asimilacije i propagandnoga djelovanja prema Srbima izvan Srbije, ali o slabljenju potencijala nesrpskoga stanovništva u novonastalim državama nakon raspada Jugoslavije i širenju novoga srbijanskog kulturnog hegemonizma prikrivenog lažnim demokratskim frazama, kao i potpunom pacificiranju autonomaških težnju u Vojvodini nakon gubitka Kosova.

Srbijanske elite predvođene Nikolićem ne mogu dopustiti povezivanje prodemokratskih snaga u Vojvodini s nesrpskim manjinama jer stanovništvo te sjeverne srpske pokrajine dugo ekonomski, politički i kulturno je potlačeno od strane nerazvijenoga juga, pa oni slabljenjem utjecaja na današnje pokrajinske institucije gube i posljednju poziciju velikosrpske politike koju su sada upravo preoblikovali u Memorandumu SANU 2.

Na kraju razvidno je kako Nikolićeva Srbija ima svoj strateški plan ostvarivanja svojih nacionalnih interesa i novoga pozicioniranja, kako u regiji tako i u Europi i svijetu. Pitanje je kako će odgovoriti hrvatske političke i kulturne elite?

Jer ni jedna institucija naše države godinama se jasno ne očituje, a pojedinci koji istupaju u javnosti do danas nisu dovoljno prihvaćeni u pripremama hrvatskog odgovora tim izazovima koji stalno stižu iz susjedne države pa Nikolić i njegovi mogu likovati jer im nitko iz vrha vlasti i kulturnih institucija poput Matice hrvatske, HAZU-a, Sveučilišta nije odgovorio. A Hrvati u Bačkoj i dalje se mogu u strahu jedino sakrivati iza etničkoga imena Bunjevac.

dr. Krešimir Bušić
Hrvatski tjednik