Josipović i Milanović čine sve da prikriju srpski genocid koji ja dokazujem u svojoj knjizi

Knjiga prof. dr. sc. Andrije Hebranga Zločin nad civilima u srpsko-crnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku snažno je svjedočanstvo koje ne dopušta da se zaborave civilne žrtve agresije na Hrvatsku. Snaga knjige je u egzaktnim podatcima – izvrsno obrađenoj i usustavljenoj građi o ubijenim i ranjenim hrvatskim civilima koji su vođeni u Glavnome stožeru saniteta Ministarstva zdravstva Republike Hrvatske od prvoga dana agresije. U povodu objave knjige razgovarali smo s autorom, ratnim ministrom zdravstva.

Može li se reći da je nakon pojave Vaše knjige Zločin nad civilima u srpsko-crnogorskoj agresiji na Hrvatsku pokrenut iz Srbije pojačan politički pritisak na Hrvatsku u svrhu povlačenja tužbe za genocid?

Pojačane aktivnosti Srbije prema Hrvatskoj s ciljem povlačenja tužbe za genocid vremenski se ne poklapaju s izlaskom moje knjige jer je ona promovirana u Vukovaru 17. studenoga, a srpski napadi na hrvatsku tužbu idu svojom planiranom dinamikom već od postavljanja njihove političke i neutemeljene protutužbe. Srbijansko rukovodstvo i njihovi trabanti u Hrvatskoj čine sve da izjednače agresora i žrtvu i pri tome slijede zacrtani plan.

Bez pomoći trenutačnoga vodstva hrvatske države u tome nikada ne bi uspjeli. Što se više predsjednik države ljubi s bivšim četničkim vojvodom, što češće Vlada i premijer spominju regiju ili Mesićev 'region', to srpsko vodstvo više pritišće. Napraviti će sve da izmijene povijest i umjesto pobjednika povijest pišu ratni i politički gubitnici, dakle Srbija.

Spomenuli ste hrvatske trabante. Što im je cilj?

Današnje vodstvo Hrvatske radi sve da izmiri zaraćene strane bez osude srpskoga agresora, bez njegove katarze, osude ratnih zločinaca i plaćanja ratne odštete. Aktivnosti RegionŠto se više predsjednik države ljubi s bivšim četničkim vojvodom, što češće Vlada i premijer spominju regiju ili Mesićev 'region', to srpsko vodstvo više pritišće. Napravit će sve da izmijene povijest i umjesto pobjednika povijest pišu ratni i politički gubitnici, dakle Srbija.Pantovčaka i Banskih dvora idu u dva smjera. Jedan je prikrivanje srpskoga genocida, koji dokazujem u svojoj knjizi, a drugi je omalovažavanje branitelja. O dragovoljcima Domovinskoga rata više i ne govorimo.

Zašto?

Jer ih je protuzakoniti Registar branitelja Freda Matića potpuno stavio izvan snage. U Registru nema dragovoljaca, samo postoji borbeni i neborbeni sektor. To je zato što su dragovoljci zaustavili agresora i obranili Hrvatsku prije priznanja 15. siječnja 1992. godine, od kada je Republike Hrvatska imala pravo mobilizirati građane. Tada mobilizirani branitelji postaju i neki današnji ministri koje Registar izjednačuje s dragovoljcima.

Tako je branitelj postao i primjerice ministar Željko Jovanović, mobiliziran nakon priznanja, pa se u Registru izjednačio, primjerice, s doktoricom Vesnom Bosanac koja je do priznanja već mjesecima bila pod paljbom srpskih topova. Registar i nije imao zadaću smanjiti broj tzv. lažnih branitelja, kako je režim proklamirao, jer se njihov broj u međuvremenu i povećao!

Ubijeno 7623 civila, oko 800 nestalih

Zbog čega onda toliko nastojanja za objavom Registra?

Registar su izmislili i podvalili javnosti samo s jednim ciljem - eliminirati pojam dragovoljca iz službenih dokumenata. Dragovoljci su im stajali na putu falsificiranja povijesti. Najjednostavnije je bilo izbaciti ih iz Registra branitelja.
U cilju potpore Srbiji i njezinu amnestiranju od zločina uvode i ćirilicu u Vukovar, u vrijeme dok nekažnjeno po njemu hodaju zločinci, silovatelji i rušitelji. Pravna bi država morala najprije riješiti njihovo kažnjavanje, a zatim promovirati pomirbu. Takvu politiku vodstva države vjerno prate režimski mediji.

Ima li u knjizi činjenica koje osnažuju hrvatsku tužbu protiv Srbije pred Međunarodnim sudom?

Svakako, jer knjiga se temelji na evidencijama zločina nad civilima i dokazuje karakter genocida, koji se definira kao zločin prema jednom narodu. Evidenciju smo vodili u Glavnome stožeru saniteta, koji smo osnovali još 16. prosinca RegistarRegistar branitelja izmislili su i podvalili javnosti samo s jednim ciljem – eliminirati pojam dragovoljca iz službenih dokumenata. Dragovoljci su im stajali na putu falsificiranja povijesti. Registar branitelja i nije imao zadaću smanjiti broj tzv. lažnih branitelja, kako je režim proklamirao, jer se njihov broj u međuvremenu povećao.1990. godine poučeni događajem koji je pravi početak srpske agresije predvođene s JNA. To je bila akcija vojnih zrakoplova JNA prema policijskim helikopterima hrvatskoga MUP-a 17. kolovoza 1990. godine.

Zaključili smo da je uspostavljena davno planirana suradnja srpskih civila i JNA koja je naoružala tzv. seoske straže postavljene oko balvana kojima su zapriječili hrvatske putove. Proračunali smo da slijedi strašna agresija višestruko bolje naoružanoga neprijatelja jer je Ivica Račan kao zapovjednik tadašnje Teritorijalne obrane, za razliku od slovenskoga vodstva, razoružao Hrvatsku predajom oružja Beogradu.

Nedugo zatim ministar vanjskih poslova Jugoslavije Budimir Lončar u koordiniranoj akciji izborio je u Vijeću sigurnosti UN-a zabranu kupovanja oružja te dao neprocjenjivu prednost jugoslavenskoj armiji. Poučeni poviješću, kada su komunisti nakon Drugoga svjetskog rata pobili stotine tisuća civila čija imena ni danas nemamo, pa su postupci prema zločincima nemogući, uveli smo od prvoga dana identifikaciju i registraciju svakoga ubijenog civila. Uspostavili smo 32 mjesta za identifikaciju svakoga ubijenog civila kako bi se moglo utvrditi da je stvarno bio civil bez ikakva udjela u ratnim operacijama.

Zašto je identifikacija civilnih žrtava važna?

Zato šo jedino identifikacija utvrđuje da je žrtva zaista civil, a ne pripadnik oružane sile. Zahvaljujući identifikacijama poginulih, mi danas imamo točan broj ubijenih civila, dok je srpska strana namjerno izbjegla takve evidencije temeljene na identifikaciji koja omogućuje utvrđivanje pravoga statusa ubijene žrtve.

Prema popisu samoga krivotvoritelja tužbi protiv Republike Hrvatske Save Štrbca, oni nisu imali točne evidencije pa su otvorili rubriku tzv. 'uvjetnih civila' u koje su ubrajali i naoružane civila seoskih straža, tzv. civile u službi JNA, teritorijalce bez odora i razne paravojne formacije. Takva žrtva nije civilna.

Po međunarodnoj klasifikaciji naoružana osoba bez vojničke odore nije civil nego terorist. Slična je bila i izmišljena evidencija Hrvatskoga helsinškog odbora (HHO) o 677 ubijenih srpskih civila u Oluji, koju je zastupao u tužbi protiv Hrvatske u Hagu Žarko Puhovski, ali ju je sud odbacio i dokazao da nije objektivna, ne temelji se na stručnim identifikacijama niti postoji jedinstveni popis žrtava. O tome su hrvatski mediji šutjeli pa umjesto zaslužene osude javnosti, Puhovski dobiva sve duže termine na HTV-u.

Što je pokazala analiza civilnih žrtava?

Analiza prikupljenih podataka nedvojbeno pokazuje da je Srbija uz pomoć JNA i naoružanih srpskih civila izvršila genocid. Rezultati pokazuju da je na hrvatskoj strani ubijeno 7 263 civila, uz još oko 800 nestalih koje nismo uvrstili u evidenciju jer nisu identificirani, dakle njihov civilni status treba tek dokazati.

Podatci pokazuju da su Srbi i JNA u agresiji pobili više civila nego što je poginulo vojnika na hrvatskoj strani obrane. Genocid dokazuje i struktura ubijenih civila, jer je među ubijenima 47 posto starijih od 60 godina a čak 47 posto žena i 5 posto djece! Zašto je to tako? Zato što je srpska artiljerija temeljem strategije genocida okružila naselja i tukla po domovima nezaštićenoga stanovništva.

Ogromna većina ubijenih civila stradala je u svojim domovima i to tijekom 1991. godine, kada hrvatska obrana još nije imala oružja da zaštiti naselja. Nadalje, precizne evidencije ranjenih pokazuju da je među 30 520 teških ranjenika četvrtina civila, od kojih je tri četvrtine stradalo u svojim domovima.

Analiza vrste ozljeda pokazuje da su najteže ozljede glave s prijelomima kostiju lubanje i čeljusti, amputacije ekstremiteta i opsežne mišićne ozljede bile češće u civila nego u vojnika! Genocidna strategija uključila je i rušenje 17 hrvatskih bolnica i preko stotinu ambulanti, tri tisuće silovanja, 200 000 hrvatskih domova, deportacije u koncentracijske logore u Srbiju, rušenje crkava...

Jesu li u knjizi obrađene sve žrtve?

U knjizi su detaljno obrađene civilne žrtve na hrvatskoj strani obrane, bez obzira na njihovu nacionalnost. Ogromna većina su Hrvati, ali među žrtvama ima i pripadnika LončarOd prvog dana, 16. 12.1990. (napad JNA na zrakoplove MUP-a) vodili smo identifikaciju i registraciju svakoga ubijenog civila. Znali smo da slijedi strašna agresija jer je Račan predao oružje TO Beogradu, a Budimir Lončar u koordiniranoj akciji isposlovao u VS UN-a embargo na kupnju oružja Hrvatskoj.drugih nesrpskih naroda. Civili na agresorskoj strani obrađeni su na temelju postojećih izvješća srpskoga Veritasa, HHO-a i Dorha.

Jedino se ovi posljednji podatci o srpskim civilnim žrtvama temelje na stručnoj identifikaciji ubijene žrtve. U izvješću Veritasa Save Štrbca nevješto, ali namjerno brkaju se civili i pripadnici borbenih formacija. Točnije, u njegovu se Izvješću navodi: 'Od 2631 poginulih pripadnika JNA, TO i milicije boraca RSK utvrdilo se da je na tom popisu 35 aktivnih vojnih lica, 63 aktivna vojnika, 90 milicionara, 80 civila, 2221 vojnik obveznik, među kojima su i pripadnici TO i mjesnih straža, za koje se samo uslovno može reći da su vojnici.'

Ne treba ni spominjati da kategorija 'uslovno vojnici' ne postoji ni u jednoj međunarodnoj klasifikaciji. Po tome se vidi kako je agresorska strana nevješto izmiješala poginule vojnike i civile. Analizom i ostalih navedenih dokumenata može se utvrditi da se broj ubijenih civila, za koje je identifikacijom utvrđeno da pripadaju civilima, a ne nekoj od terorističkih formacija, na srpskoj strani može mjeriti s nekoliko desetaka. Usporedimo li to s brojem utvrđenih ubijenih hrvatskih civila, karakter agresije je jasan.

Građu o ranjenicima spašavali noću i prevozili na tajna mjesta

Kakav je bio njezin karakter?

Genocidan! Po međunarodnim standardima genocid je definiran kao namjera da se djelomično ili u cijelosti uništi jedna nacionalna, etnička ili vjerska skupina ubijanjem ili nanošenjem teških ozljeda. Dokumentirani podatci u knjizi nedvojbeno dokazuju takvu namjeru. Primarni cilj agresije bio je ubijanje civila, zato ih je poginulo više nego vojnika na hrvatskoj strani.

Dob i spol ubijenih kao i vrste ranjavanja jasno pokazuju namjeru istrjebljenja Hrvata s područja zacrtanoga crtom Virovitica - Karlovac - Karlobag i stvaranje tzv. Velike Srbije. Rušenje praktično isključivo civilnih objekata uklapa se u genocidnu politiku brisanja jednoga naroda. Dodamo li k tome i protjerivanje preko 200 000 Hrvata s okupiranih područja u prvoj godini okupacije, s čime je do kraja provedeno etničko čišćenje tog područja, genocidni karakter srpsko-crnogorske agresije potpuno je jasan.

Možete li navesti neke primjere?

Mnogo 'Ovčara' i 'Škabrnja' ima u Hrvatskoj. Na početku agresije srpski agresor zapalio je 7. srpnja 1991. slavonsko selo Ćelije. Najprije su otjerali stanovništvo, onda opljačkali kuće, pa jednu po jednu zapalili. To se više i ne spominje. U selu Lovasu lokalni Srbi i pripadnici JNA izveli su strašan masakr nad 71 civilom.

Tipičan masovni zločin dogodio se u Voćinu u kojem nije bilo hrvatskih vojnika. Srpske paravojne postrojbe ubile su na najbrutalniji način 43 civila. Po svjedočenju, Hrvati su prije masakra živjeli kao robovi. Od niza primjera masovnih ubojstava treba izdvojiti Saborsko koje je napalo 40 tenkova i oko 800 vojnika, pripadnika srpskih neregularnih postrojba i pripadnika JNA . Oni su 10. prosinca 1991. ubili 28 civila pred svjedocima i još 21 civila za koje nema očevidaca. Od 28 ubijenih civila njih 11 su bile žene, od 18 do 93 godine. Njih 14 je ustrijeljeno, sedam je živo zapaljeno, četiri zaklano nožem, dvoje obješeno i jedan je poginuo od granate.

Koji je bio cilj te brutalnosti?

Svrha masovnih brutalnih ubojstava bio je demoralizirati Hrvate i protjerati ih iz onih dijelova Hrvatske koje je neprijatelj namjeravao pripojiti Srbiji, odnosno na jugu Crnoj Gori.

Je li vođena evidencija i o ubijenoj djeci?

Ubojstva djece najteži su zločin protiv civila. Evidencija ubijene djece vođena je od početka rata do 1998. U knjizi donosim podatke da je u agresiji na Hrvatsku TragikomedijaSamo tragikomedija hrvatske političke scene, ne slučajno i ne bez plana, može dovesti takvu osobu kao što je Vesna Pusić na čelno mjesto diplomacije. Prava je tragedija hrvatske države u ovome trenutku da ju vode predsjednik i premijer koji se nisu uključili u obranu zemlje. Potpuno pasivno čekali su ishod rata i sada nastoje povijest okrenuti i opravdati svoje tadašnje stavove. Posljedica toga je ideja o povlačenju tužbe, uvođenju ćirilice u Vukovar i izbjegavanje osude agresora za teške zločine.ranjeno 1 184 djece ili 12 posto od ukupno ranjenih civila, a ubijeno je 345 djece, odnosno 4,8 posto od svih ubijenih civila.

Podatci o ubijenoj djeci nisu konačni jer radi se samo o ubijenoj djeci u artiljerijskim i zračnim napadima. Među zatočenicima srpskih logora bilo je 219 djece, a kao nestalo vodi se još petnaestero djece. Osim u izravnome stradavanju, djeca su bila i žrtve progona. Od 325.806 prognanih Hrvata, sredinom 1992. gotovo polovica su bila djeca.

Koliko ste radili na toj golemoj građi?

Na knjizi sam s prekidima radio četiri godine. Trebalo je obraditi mnogo podataka, primjerice samo za teža ranjavanja imamo u bazi više od 4,5 milijuna podataka iz povijesti bolesti više od 30 000 težih ranjenika. Pomoć su mi bili dragovoljci Glavnoga stožera saniteta RH koji su u ratu vodili ključne resore za identifikaciju, među kojima moram istaknuti recenzente knjige akademike Ivicu Kostovića i Željka Reinera, profesore doktore znanosti Antu Ćorušića, Matu Ljubičića, Davora Mijatovića, Miloša Judaša, Nevena Henigsberga, zatim dr. Peru Hrabača, dr. Vesnu Bosanac, Šarlotu Foro i niz drugih domoljubnih kadrova i vrsnih stručnjaka bivšega Stožera.

Kako je skupljana i sačuvana građa?

Građa je mukotrpno skupljana po metodi opisanoj u knjizi. Tragedija je naše hrvatske stvarnosti u činjenici da je za mandata SDP-a 2000. godine građa o ranjenicima izbačena iz Ministarstva zdravstva, a kasnije i iz prostorija Medicinskoga fakulteta pa smo ju morali spašavati noću i prevoziti na tajna mjesta. Radi se o povijestima bolesti preko 30 tisuća ranjenika!

U mandatu iste partije ukinut je pravni slijednik ratnoga Glavnog stožera saniteta koji je bio u Ministarstvu zdravstva i u kojemu su se čuvali dokumenti. Tadašnja ministrica zdravstva i njezini kadrovi nisu znali cijeniti tu arhivsku građu jer je ogromna većina njih bila potpuno nezainteresirana za pitanja obrane Hrvatske, kako u ratu tako i u miru.

Danas je građa, najvećim dijelom u elektroničkom obliku, pohranjena u slijedniku toga stožera u Centru za razvoj informatičkog sustava kriznih stanja na Medicinskome fakultetu u Zagrebu. Podatci iz te građe poslužili su za pisanje brojnih stručnih i znanstvenih radova o ratnome sanitetu, koji su publicirani u inozemstvu gdje su vrlo cijenjeni, a obranjen je i jedan doktorat iz na temelju toga materijala. U domaćoj javnosti nije bilo interesa za ta pitanja.

Daleko smo od demokracije u Hrvatskoj

Smatrate li da Hrvatska treba povući tužbu za genocid?

Povlačenje tužbe bila bi mirnodopska izdaja Hrvatske. Partija ionako nastoji pomiriti ono što se ne može pomiriti, a to su agresor i žrtva prije negoli su osuđeni ubojice gotovo osam tisuća hrvatskih civila, silovatelji triju tisuća žena, rušitelji 17 bolnica i 200 000 hrvatskih domova i kuća, bez isprike agresora i plaćanja ratne odštete. U tome ih podržava i gospođa Vesna Pusić, koja je također rat provela daleko od njegove stvarnosti.

Kako bi i u kojoj zemlji državu mogla zastupati osoba koja tvrdi da je njezina vlastita zemlja bila agresor na Bosnu i Hercegovinu? Samo tragikomedija hrvatske političke scene, ne slučajno i ne bez plana, može dovesti takvu osobu na čelno mjesto diplomacije. Prava tragedija hrvatske države u ovom trenutku je ta da ju vode predsjednik i premijer koji se nisu uključili u obranu zemlje.

Potpuno pasivno čekali su ishod rata i sada nastoje povijest okrenuti i opravdati svoje tadašnje stavove. Posljedica je toga ideja o povlačenju tužbe, uvođenju ćirilice u Vukovar, izbjegavanje osude agresora za teške zločine, negativizacija hrvatskih utemeljitelja dr. Franje Tuđmana i Gojka Šuška, s čime zagađuju hrvatsku političku scenu i falsificiraju povijest. Ostaje nam nada da će se to brzo promijeniti.

Spomenuli ste predsjednika države. Nedavno je u jednom intervjuu izjavio kako su veleposlanici shvatili da tamo (u Vukovaru) 'nisu vukovarska i nevukovarska Hrvatska, već demokratska i nedemokratska'. Može li se govoriti u tim kategorijama dok svakodnevno gledamo krađu demokracije?

Daleko smo od demokracije u Hrvatskoj. Demokracija podrazumijeva ponajprije pravo na objektivnu informaciju, a mi nemamo ni jednoga dnevnog lista konzervativnoga političkog usmjerenja i po tome smo jedinstveni u Europi! Nemamo ni jedne desno orijentirane veće TV postaje, a preko 90 posto portala lijevo je usmjereno.

Dok građani nemaju dvije vrste informacija, sukladno općoj političkoj podjeli stranaka, do tada ne će moći objektivno sagledati hrvatsku stvarnost. To bi bio pravi početak praktične demokracije u našoj zemlji. Neka predsjednik objasni veleposlanicima zašto je to tako, zašto je jedini dnevni list uspostavljen u ove 23 godine ekstremno lijevi – Jutarnji list.

Potpredsjednik srbijanske Vlade Aleksandar Vučić nedavno je izjavio da u Srbiji nema kao u Hrvatskoj fašističkih ispada?

Klasična forma fašizma bila je srpska agresija na Hrvatsku. Danas Vučić hoće sve pomesti pod tepih i uzvratiti protuoptužbama. To je smiješno jer bivše fašističke sile nakon poraza u Drugome svjetskom ratu ispričale su se žrtvama, kaznile zločince i platile ratnu štetu. Srbiju to tek čeka, a njihove tvrdnje o hrvatskome fašizmu pokazuju samo da još nisu ni započeli katarzu koja ih neupitno čeka.

PupovacGospodin Pupovac osovina je novoga srpskog plana da se u miru vrati izgubljeno u ratu. Umjesto odglumljene minute šutnje za vukovarske žrtve u Saboru, trebao je pozvati svoje sunarodnjake da otkriju grobove nestalih, da kazne zločince, nakon čega bi njegov potez bio opravdan i uvjerljiv. Ovako, to je skupljanje političkih poena na račun žrtava srpske agresije.Podsjetimo na dokumente EU parlamenta o zločinima u kojima se jasno ističe da nema pomirbe bez istine i kažnjavanja zločinaca. Na žalost, naši vlastodršci uzimaju od Europe samo ono što njima odgovara, ali ne i ono što je u interesu istine o borbi Hrvatske za slobodu i samostalnost.

Umjesto nas, sada će nam Europa morati objasniti da je crvena zvijezda nakon antifašističkoga pretvorena u najstrašniji zločinački znak, pod kojim su ubijani civili nakon Drugoga svjetskog rata kao i u srpsko-crnogorskoj agresiji. Gospodin Vučić zna da je i to oblik fašizma, zato se brani lažnom optužbom prema Hrvatskoj.

Na tome tragu predsjednik SNV-a Milorad Pupovac srbijanskim medijima izjavljuje da se provodi mobilizacija glasača HDZ-a, pojedinih dijelova Crkve, braniteljskih udruga i desničarskih stranaka u mržnji prema Srbima...

Gospodin Pupovac osovina je novoga srpskog plana da se u miru vrati izgubljeno u ratu. Umjesto odglumljene minute šutnje za vukovarske žrtve u Saboru, trebao je pozvati svoje sunarodnjake da otkriju grobove nestalih, da kazne zločince, nakon čega bi njegov potez bio opravdan i uvjerljiv. Ovako, to je skupljanje političkih poena na račun žrtava srpske agresije.

Knjiga je izazvala ogromno zanimanje. Kad će biti predstavljanje u Zagrebu i koga biste na predstavljanju željeli vidjeti?

Do sada sam imao vrlo lijepe promocije u Vukovaru i Osijeku, a dogovorene su u Splitu i Zadru. Doći će na red i Zagreb ako osjetim da za knjigu postoji interes. Na promocijama me veseli nazočnost branitelja i svih hrvatskih ljudi koji su devedesetih radili za Hrvatsku, brinuli se i plakali za Hrvatskom, bilo na bojišnici ili na svojim radnim mjestima. Uostalom, druge ta tematika i ne zanima.

Ćirilica za Vukovarce znači smrt!

Što biste poručili onima koji inzistiraju na postavljanju ćiriličnih ploča po Vukovaru?

Ćirilica za Vukovarce, ali i sve stradalnike u srpskoj agresiji, znači smrt. Naime, na svakoj granati koja je razarala hrvatske domove, crkve i bolnice, na čahuri svakoga metka koji je ubio gotovo osam tisuća hrvatskih civila, parole na pročeljima dok su odvodili u srpske koncentracijske logore tisuće zatočenika, sve je to bilo pisano ćirilicom. Zato je ona simbol zla i prije negoli se dvojezičnost uvede, treba profunkcionirati pravna država.

Ta pravna država treba najprije kazniti ubojice tisuća civila, silovatelje, rušitelje... Osim toga, neka oni koji ne razumiju Vukovar, jer su prespavali Domovinski rat, pogledaju koliko je vremena prošlo nakon ratova u Europi prije uspostave dvojezičnosti. Prošlo je dovoljno vremena da rane zarastu, da se svi zločinci kazne, plati ratna odšteta, a agresor doživi katarzu. Sve to u slučaju srpske agresije još nije ni započelo!

Neka pogledaju primjere uvođenja dvojezičnosti nakon ratova u Europi. Nakon Drugoga svjetskog rata, kada su se za Alsace i Lorene borili Francuska i Njemačka, do uspostave dvojezičnih natpisa prošlo je 55 godina, uspostavljeni su tek 2000. godine! Nakon sukoba Njemačke i Danske za Schlezwig 1864. godine do uspostave dvojezičnosti prošlo je 144 godine, a nakon rata za Ćešin između tadašnje Čehoslovačke i Poljske (1938.) prošlo je do uspostave dvojezičnih natpisa 63 godine! Cijeljenje ratnih rana ne može se ubrzati ljubljenjem dvaju predsjednika, pobjedničke strane i poražene agresorske strane.

Je li se u Hrvatskoj za srpsko-crnogorske agresije dogodio holokaust?

Suvremeno značenje holokausta danas se odnosi na sustavno istrjebljenje ljudi, kakvo se dogodilo u Hrvatskoj na okupiranome području tijekom agresije. U pojam holokausta svakako se može ubrojiti i sustavna eliminacija civila u nebranjenim hrvatskim naseljima tijekom 1991. godine.

Na žalost, ovaj holokaust još nije doživio osudu i ne smijemo dopustiti da tako ostane jer to će biti poticaj nekim novim zločinima protiv civila. Nekažnjeni je zločin poticaj na nove zločine, kao što je to bilo s komunističkim zločinima nakon Drugoga svjetskog rata. Da su ti zločini bili kažnjeni, pitanje je bi li se agresor usudio ponoviti iste zločine nad civilima u srpsko-crnogorskoj agresiji.

Marko Curać
Hrvatski tjednik