Hrvatski tjednik
 

 Uz „Tomahavk" sve se može

'...Odgovor se nalazio u istom onom apelu koji je 5. jula 1994. srpskom narodu i svetskoj javnosti poslala episkopska konferencija Srpske patrijaršije. U tom apelu se između ostalog kaže: '... kao narod i Crkva, duboko ukorenjeni u mučeničkoj zemlji Bosni i Hercegovini, mi danas ne možemo pristati, niti možemo nametnute nam u Ženevi odluke o procentima i mapama prihvatiti, te da ostanemo bez svojih: Žitomislića na Neretvi ili Saborne crkve u Mostaru ili crkve Sopotnice na Drini, Manastira Krke ili Krupe u Dalmaciji, Ozrena ili Vozuće u Bosni, Prebilovaca u Hercegovini ili Jasenovca u Slavoniji.'

Šta li su to episkopi mislili tvrdeći da ne mogu da ostanu bez svojih crkava i manastira? Da li se ostaje bez nekog hrama samo zato što se on nalazi u drugoj državi koja se ne zove Srbija; Republika Srpska ili Republika Srpska Krajina? Da li je SPC danas ostala bez crkava i manastira koji nisu porušeni, a koji se nalaze u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, ili su to još uvek njene crkve i njeni manastiri?

SPC"Bez obzira na raspad versajske, odnosno Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, jurisdikcija Srpske pravoslavne crkve i dalje se prostire na sve pravoslavne na toj teritoriji." Znači, bila je dovoljna samo jedna rečenica da bi SPC i dalje imala sve svoje crkve i manastire u bivšoj Jugoslaviji.I, naravno, kako rešiti taj problem ako i Hrvati ne mogu da ostanu bez svojih crkava i manastira, a Muslimani bez svojih džamija na prostorima koji pripadaju srpskoj državi? Za svaki slučaj, dve godine kasnije, na svom redovnom zasedanju održanom u maju 1996, Sveti arhijerejski sabor je doneo sledeću odluku: "Bez obzira na raspad versajske, odnosno Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, jurisdikcija Srpske pravoslavne crkve i dalje se prostire na sve pravoslavne na toj teritoriji." Znači, bila je dovoljna samo jedna rečenica da bi SPC i dalje imala sve svoje crkve i manastire u bivšoj Jugoslaviji.

Nije li onda logično pitanje: zašto ta rečenica nije izgovorena i ispisana mnogo ranije. Na taj način bili bi spašeni životi velikog broja ljudi koji su stradali radi postizanja ciljeva postavljenih od strane Srpske pravoslavne crkve.' (str. 123.)

Vladika Artemije podučava patrijarha Pavla

'...Na pitanje da li je bilo, i koliko, laži i sakrivanja vezanih za rat u Sloveniji, Hrvatskoj, BiH i na Kosovu, vladika Artemije nije odgovorio. Ali je zato postavio jedno izuzetno važno pitanje koje glasi: "Kako odgovoriti mnogima koji okrivljuju Srpsku pravoslavnu crkvu da je preko osam godina podržavala zločinački režim g. Miloševića i da je zatražila njegovu ostavku tek kada je postala nezadovoljna njegovim uspehom u vođenim ratovima?"'!.' Zaista, kako? Za odgovor na ovo pitanje verovatno ćemo morati da sačekamo da se nekom srpskom episkopu ponovo ogadi gledanje i slušanje laži i licemerja i da jednoga dana, kao što je to učinio vladika Artemije, objavi da je Istina, ipak, važnija od svega. (Osim od ljubavi, naravno)' (str. 147.)

Ratni izveštaj vladike slavonskog

'Tokom rata u Hrvatskoj, vladika slavonski (op. a. Lukijan) je sve vreme bio uz tamošnji srpski narod, ili je možda bolje reći uz tamošnje srpske vojnike. Jer, kada su početkom maja 1995. hrvatske oružane LukijanMilošević"Kako odgovoriti mnogima koji okrivljuju Srpsku pravoslavnu crkvu da je preko osam godina podržavala zločinački režim g. Miloševića i da je zatražila njegovu ostavku tek kada je postala nezadovoljna njegovim uspehom u vođenim ratovima?"'!.' Zaista, kako? Za odgovor na ovo pitanje verovatno ćemo morati da sačekamo da se nekom srpskom episkopu ponovo ogadi gledanje i slušanje laži i licemerja i da jednoga dana, kao što je to učinio vladika Artemije, objavi da je Istina, ipak, važnija od svega.snage zauzele celu Zapadnu Slavoniju, vladika Lukijan je otišao sa svojih livada, ostavivši na njima jedan deo srpskog pravoslavnog stada. Te poslednje dane boravka u slavonskoj eparhiji vladika je opisao u jednom izveštaju upućenom Svetom arhijerejskom saboru.

'Negde oko deset časova otišao sam da vidim kako se drži Pakrac. Naši su vratili Hrvate na polazne položaje i čak ušli i oslobodili veći deo grada. Vodile su se ulične borbe. Hrvati su se povlačili. Naši su očekivali pomoć u artiljeriji. Zaista, u povratku iz Pakraca sreo sam dva topa, ali oni nažalost nisu ni stigli do cilja jer je već iza toga presečen put Okučani - Pakrac, što znači da je Pakrac sa svojih 11 sela i 7000 ljudi, žena i dece ostao u obruču. Isto se desilo i sa selom Paklenicom kod Novske. Naši su dugo odolevali, ali pomoć nije stizala ni iz okolnih delova RSK, ni iz RS, ni iz Jugoslavije. Branioci su ginuli ne žaleći svoje živote za svoje najmilije. Ali zalud.'

'Oko' 17 časova', kaže dalje vladika Lukijan, 'videlo se da od pomoći nema ništa te je otpočela evakuacija žena i dece, prema Bosni (RS), jer je linija odbrane počela popuštati. Ja sam trčao do radija u Okučanima da ohrabrim branioce i sprečim paniku, do komande da vidim hoćc li doći pomoć, u Dom zdravlja gde je stizalo mnogo ranjenika, u podrume skloništa da umirim majke i decu.' (str. 186. i 187.)

Ratne vladike i episkopi poslani po svijetu da "tumače istinu", za "novo" vrijeme postavili nove vladike i episkope

'... Samo nekoliko dana nakon odlaska vladike Lukijana sa tih prostora, na redovnom zasedanju Sabora održanom krajem maja 1995. godine, odlučeno je da se on na izvesno vreme pošalje u SAD radi prikupljanja pomoći za mnogobrojne izbeglice iz Eparhije slavonske i radi ispomoći g. Irineju (mitropolitu novogračaničkom).

Sledeće godine izabran je za administratora upražnjene Eparhije temišvarske sa sedištem, naravno, u Temišvaru (Rumunija), 'sa svima pravima i dužnostima eparhijskog Arhijereja'. Na kraju, 1999. godine, izabran je za episkopa segedinskog.

I dok se srpsko pravoslavno stado vrlo sporo, ali ipak vraćalo u Zapadnu Slavoniju, nekadašnjeg pastira Lukijana tamo više nije bilo.' (str. 180.)

Napustiti stado ili livadu?

'Prema tome, za premeštaj episkopa iz jedne eparhije u drugu trebalo bi da bude zadovoljen određen broj vrlo strogih uslova. U SPC, međutim, episkopi su za kratko vreme menjali i po tri eparhije. Vladika slavonski Lukijan, na primer, pre nego što je to postao bio je episkop moravički, izabran 1985. godine, a nakon toga, kao što smo videli, biran je za administratora Eparhije temišvarske, i na posletku za episkopa segedinskog. Episkop gornjokarlovački Nikanor bio je prvo vikarni episkop hvostanski, a onda je 1999. godine izabran za episkopa Eparhije australijsko-novozelandske. I pomenimo još jednom i vladiku Longina.

On je na mesto episkopa dalmatinskog došao sa čela Eparhije australijsko-novozelandske, da bi na kraju (valjda je kraj) bio postavljen za episkopa Eparhije za Ameriku i Kanadu Mitropolije gračaničke. (str. 193.)

Šta god da je istina, čini se da bi posledice ratnih 90-ih godina bile mnogo blaže da srpski episkopi sa prostora Republike Hrvatske nisu napuštali svoja eparhijska sedišta. Rekli smo da u Šibeniku nijedna pravoslavna crkvena građevina nije bila oštećena zahvaljujući pokojnom šibenskom biskupu Srećku Badurini. Nije li onda bilo bolje da je i vladika dalmatinski Nikolaj ostao u Šibeniku i da je svojim prisustvom i autoritetom, zajedno sa biskupom Badurinom, pokušao da sačuva taj grad od granata i bombi JNA i srpskih paravojnih formacija? Umesto toga, vladika Nikolaj je otišao i za sobom povukao celokupno tamošnje pravoslavno sveštenstvo.

A kada je u maju 1992. izabran za mitropolita dabrobosanskog, popeo se na Pale i sa uzvisina oko Sarajeva više od hiljadu dana posmat rao kako Radovan Karadžić i general Mladić temeljito uništavaju ovaj grad.' (str. 194.)

Granice crkve teku granicama države

...Kakav stav je trebalo da zauzme Srpska crkva prema srednjovekovnoj srpskoj okupaciji grčkih zemalja i nasilju nad pravoslavnom braćom Grcima? Govoreći da su srpski ratovi uvek bili odbrambeni, vladika Atanasije Jevtić je cara Dušana proglasio jedinim Srbinom koji je vodio napadačke ratove, jer je, kako reče, "zašao u tuđe teritorije", tj. grčke. Međutim, zahvaljujući upravo Dušanovom "zalaženju u tuđe teritorije" Srbija je postala carevina, a samim tim i Srpska crkva - patrijaršija. Da li je Srpska crkva sve srpske ratnike, pa i cara Dušana, lišavala pričešća zbog ubistava izvršenih u ovim GraniceČim im je postalo jasno da njihove želje neće biti ostvarene oružjem i da srpska država, zahvaljujući svom duhovnom i svetovnom vodstvu, ne da neće biti velika, nego da pokazuje tendenciju ka daljem smanjivanju, episkopi SPC su odlučili da, ako već ne može vlast srpske države, bar vlast Srpske crkve bude na celoj teritoriji bivše SFRJ."napadačkim" i "nepravednim" ratovima, i da li je trebalo da se odrekne patrijaršije zato što je stečena nasiljem i osvajanjem onoga što Srbima nije pripadalo?

Sva ova pitanja postala su teorijski suvišna već polovinom XV veka, tj. od nastanka 1. (Prvog) pravila Atanasija Velikog, a posebno nakon održavanja IV vaseljenskog sabora u Halkidonu, 1451. godine, na kome je odlučeno da granice Crkve teku granicama države. Kome bi među srpskim episkopima moglo biti svejedno da li se jurisdikcija SPC proteže na prostoru Beogradskog pašaluka ili, pak, velikih sjedinjenih srpskih država čije su stvaranje početkom 1991. godine predložili Radovan Karadžić i mitropolit Amfilohije?

A država se, toga su ljudi iz vrha SPC bili i te kako svesni, ne stvara i ne uvećava smiljem i bosiljem nego nasiljem, tj. ognjem i mačem. Možda baš zbog toga tokom 90-ih godina ni Sabor ni Sinod SPC nisu nijednom preporučili srpskim pravoslavnim sveštenicima (bar ne javno) da ne daju pričest onima koji su ratujući u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu počinili teške zločine, krađe, silovanja. Ali su zato posavetovali sveštenstvo da uskrati pričest ginekolozima, akušerkama i, naravno, ženama i devojkama koje se odluče na pobačaj.

Koliko je Srpskoj pravoslavnoj crkvi bila važna veličina srpske države, tj. prostora na kome se prostire vlast SPC, vidi se i iz one odluke (već smo je pominjali) donete na redovnom zasedanju Sabora u maju 1996. godine. Po ovoj odluci: "Bez obzira na raspad versajske, odnosno Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, jurisdikcija Srpske pravoslavne crkve i dalje se proteže na sve pravoslavne na toj teritoriji." Dakle, čim im je postalo jasno da njihove želje neće biti ostvarene oružjem i da srpska država, zahvaljujući svom duhovnom i svetovnom vodstvu, ne da neće biti velika, nego da pokazuje tendenciju ka daljem smanjivanju, episkopi SPC su odlučili da, ako već ne može vlast srpske države, bar vlast Srpske crkve bude na celoj teritoriji bivše SFRJ. (str. 226. i 227.)

Kada, koga, zašto i kako treba da upije pravoslavni Srbin

... 'I ne samo to, mnogi od sveštenika ratnika proglašeni su i za svece. Pojedinci, kojima ubijanje ni od ranije nije bilo strano', zbog učešća u ratu i borbe za 'nacionalne interese' često su od kriminalaca postajali nacionalni heroji. Željko Ražnatović Arkan je najbolji primer za to. U srpskoj štampi je dosta pisano o Arkanovoj kriminalnoj prošlosti, njegovim oružanim pljačkama po inostranstvu, bekstvima iz stranih zatvora, pa čak i ubijanju za račun jugoslovenske Službe državne bezbednosti.

Međutim, zbog njegovog angažmana u ratu i oko rata na prostorima bivše SFRJ, Željko Ražnatović je zadobio čast da on i njegovi momci na nekim skupovima održanim u Crnoj Gori budu lično obezbeđenje mitropolita crnogorsko-primorskog Amfilohija. Videli smo da se protiv Arkanove oružane pratnje nije bunio ni patrijarh Pavle. Čak je i vladika Atanasije Jevtić, koji je Arkana jednom prilikom Arkanzamolio da patrijarha 'ostavi na miru', za njega rekao: 'Znam ko je Arkan bio: ali on je sada junak i to treba da bude.'(str. 228. i 229.)

'Zašto su, dakle, patrijarh Pavle i drugi episkopi SPC hrvatskim, bosanskim i kosmetskim Srbima poručivali da se prihvate oružja i brane od Hrvata, Muslimana i Šiptara, a Srbima u Srbiji govorili da hrišćanski trpe, gledajući kako neki Srbi izvode tenkove na njih, kako ih policajci Srbi zverski premlaćuju, i kako pri svemu tome pojedini Srbi za vrlo kratko vreme stiču bogatstva kakva se pominju samo u bajkama?' Rešenje ovog pitanja otklanja i nedoumicu (ukoliko je uopšte i bilo) koga je, za jednog pravoslavnog Srbina, bilo 'zakonito i dostojno pohvale' ubiti tokom svega onoga što se dešavalo u bivšoj SFRJ 90-ih godina. Odgovor je jednostavan i može se izraziti u samo jednoj reči - NESRBE (tj. sve one koji nisu Srbi, ali prvenstveno Hrvate, Muslimane i Šiptare).

Zbog takvog ponašanja srpskih episkopa neki su komentarisali da redosled reči u nazivu 'Srpska pravoslavna crkva' u potpunosti odslikava red vrednosti koji vlada u SPC, tj. da je na prvom mestu srpstvo, * potom pravoslavlje, a tek na kraju, ukoliko za njega ostane nešto mesta, hrišćanstvo (kao zajednička vera sa drugim, nepravoslavnim crkvama).' (str. 230. i 231.)

... 'da li je rat koji su Srbi vodili protiv skoro svih u bivšoj SFRJ, a potom protiv skoro svih u svetu, zaista bio 'odbramben i oslobodilački'? Da li se srpski vojnik borio 'viteški i časno'? Da li je 'bezdušno mučio i masakrirao' one koje bi uhvatio, ili se ponašao 'humanije', tj. 'obrađivao' ih onoliko i onako kako su to radili srpski policajci demonstrantima i mitingašima po, gradovima Srbije? I konačno, jesu li ljudi 'bogate prošlosti', koje su pojedini episkopi SPC proglašavali junacima, krstili njihove paravojne formacije i koristili ih kao svoje lično obezbeđenje, mogli doneti Srbima i Srbiji ikakvog dobra? U odgovorima na ova pitanja verovatno se krije i tajna zašto je srpski narod na dvehiljaditu godišnjicu rođenja Gospoda Isusa Hrista doživeo potpun neuspeh i imao 'samo beskonačnu sramotu i nesreću'.
(str. 232.)

Stado pastirima više ne veruje

U januaru 1995. preduzimljivi otac Filaretje organizovao 'Duhovnu akademiju posvećenu braći u Republici Srpskoj i Republici Srpskoj Krajini'. Gost na ovoj akademiji bio je vladika Atanasije Jevtić. Pomalo megalomanski, valjda misleći da je narod u Beogradu i Srbiji još uvek zainteresovan za sudbinu svoje braće preko Drine, a da je popularnost vladike Atanasija na nivou iz 80-ih, otac Filaret je za AtanasijeTako je vladika Atanasije govorio Beograđanima u januaru 1995. ne znajući da će za samo pola godine u 'slobodnoj' Republici Srpskoj, a posebno Republici Srpskoj Krajini, nastati takva bežanija i takav defetizam da je možda bilo bolje praviti skupove na tim prostorima u pokušaju da se ojača duh prekodrinskih Srba.mesto održavanja ovog skupa odredio halu I Beogradskog sajma. Međutim, u hali koja prima oko 20.000 ljudi, i koju je vladika Atanasije nekada možda i mogao da napuni, okupilo se tek njih stotinjak.

Povređen prazninom u ogromnom prostoru, otac Filaret nije mogao da oćuti: 'Bruka i sramota. Gdje su ovde izbjeglice, gdje su Bosanci i Krajišnici?' Vladika Atanasije, zadržavši dostojanstven stav, poručio je Beograđanima: "Dobro došli koliko da ste došli. U našoj slobodnoj zemlji Republici Srpskoj bilo bi deset puta više ljudi. Bojim se, u Beogradu nesrećnom, u Srbiji nesrećnoj, vi ste postali slaboga duha, kratkoga daha. Postali su mnogi defetisti. Ljudski je uplašiti se, ali je ljudski i povratiti se."

Tako je vladika Atanasije govorio Beograđanima u januaru 1995. ne znajući da će za samo pola godine u 'slobodnoj' Republici Srpskoj, a posebno Republici Srpskoj Krajini, nastati takva bežanija i takav defetizam da je možda bilo bolje praviti skupove na tim prostorima u pokušaju da se ojača duh prekodrinskih Srba.

A o Srbima sa Kosova ... 'Bez ikakvog značaja za njih je bio i apel koji im je Sveti arhijerejski sabor poslao 1998. godine sa svog vanrednog zasedanja: 'Ne napuštajte svoje domove i ognjišta iz bilo kojih razloga, jer samo na takav način možemo očuvati i sebe i naše sveto Kosovo i Metohiju u Srbiji. Odlazak sa svojih ognjišta u ovom teškom momentu bio bi ravan izdaji najuzvišenijih i večnih ideala za koje su se borili i žrtvovali sveti knez Lazar i naši slavni i sveti preci. Bog mira i ljubavi da bude svagda sa svima vama!" I pored ovakvog zahteva, većina kosovskih Srba se odlučila za ono što su srpski episkopi nazvali "izdajom najuzvišenijih i večnih ideala'. Razlog je bio ljudski razumljiv, ali nimalo lazarevski, a glasio je: 'Kosmet dajem, al' glavu ne dajem! (str. 239. i 240.)

U šta je sve duvao mitropolit Amfilohije

'Postupci pojedinih episkopa SPC, posebno mitropolita Amfilohija i vladike Atanasija Jevtića, bili su dobar primer kako želje i maštanja mogu potpuno da odvoje od realnosti i izuzetno umne i obrazovane ljude. Iako su važili za žestoke antikomuniste, njih dvojica su poverovala da će svoje snove o Velikoj Srbiji ostvariti u saradnji sa Dobricom Ćosićem, Antonijem Isakovićem, Vukom Draškovićem i njima sličnim bivšim komunistima. Iscrtavali su mape te Velike Srbije i čak se 80-ih godina nadali da je Slobodan Milošević, takođe komunista (i to ne bivši), čovek koji ima želju da zajedno sa njima poradi na realizaciji takvog jednog projekta. Verovali su da je za njega, kao i za njih, ukidanje autonomije Kosova tek početna stanica na putu državnog ujedinjenja teritorija koje su oni smatrali srpskim.

Jer, imalo je još mnogo toga da se uzme za zajedničku državu svih Srba - od Hrvatske, od Bosne i Hercegovine, od Makedonije. A onda, umesto Velike Srbije nastupila su velika razočaranja. Slobodan AmfilohijeMilošević je počeo da prihvata sve ponuđene mirovne planove međunarodne zajednice i da na to prisiljava i predstavnike Srba u Hrvatskoj i BiH. U aprilu 1992. godine proglasio je Saveznu Republiku Jugoslaviju ('treću Jugoslaviju') i svima dao do znanja da nema nameru da se bori za pripajanje prekodrinskih prostora Srbiji. To je većinu srpskih episkopa, a posebno 'tri A', razbesnelo. Napadali su ga, proglašavali izdajnikom srpskih nacionalnih interesa, opasnim, osionim, opakim... I na kraju, posle punih deset godina, dočekali su ono što je mnogima već počinjalo da izgleda nemoguće - da i on bude smenjen sa vlasti.' (str. 241.)

... 'Idejne razlike između njih postojale su i dok su rušili Miloševića, pa su im i motivi delovanja bili različiti. Jedni su to radili iz nezadovoljstva što je ovaj uopšte krenuo u ostvarenje projekta zvanog Velika Srbija (takvih je, uzgred rečeno, bilo veoma malo), a drugi zato što taj projekat, čiji su oni bili idejni tvorci, Milošević nije doveo do kraja, pa i po cenu najvećih gubitaka i žrtava. Kada je pao paravan zajedničke borbe protiv Slobodana Miloševića, javnost je ponovo mogla da se priseti ko je bio ko među Srbima i za šta se zalagao tokom poslednjih petnaestak godina XX veka. U rukama 'tri A' i većine episkopa SPC još uvek su stajali transparenti na kojima je pisalo, mada pomalo izbledelim slovima - 'Velika Srbija'.

Ali, sada su pokušavali da uklone i sakriju te transparente kojima su nekada tako gordo, pa čak i oholo, mahali pred nosevima Slovenaca, Hrvata, Muslimana, Šiptara, a posebno onih Srba koji nisu odgovarali njihovoj definiciji pravog srpskog patriote. Kao da su hteli da izbegnu raspravu o mogućoj svojoj krivici za vođenje srpskog slovesnog stada putem nacionalnog neuspeha i propasti. Bili su svesni da nijedna od njihovih teritorijalnih pretenzija nije ostvarena, nijedna molba upućena Bogu po tom pitanju nije uslišena. Umesto Velike Srbije. koju je po njihovoj zamisli trebalo izgraditi "anšlusom" delova drugih republika bivše SFRJ, na kraju se desilo upravo suprotno - dobili smo Srbiju manju i ou one koju smo nekada imali. (str. 243. i 244.)

Ko s kim ne može da živi

'Tvrdeći 1991. godine da sa Hrvatima više nema zajedničkog života i da im se ne može verovati, patrijarh Pavle se nije ograničio samo na Tuđmanovu hadezeovsku Hrvatsku. Tvrdnje Njegove svetosti SPCimale su opšti značaj i važile 'za bilo kakvu nezavisnu Hrvatsku', i za sva vremena 'pre ili posle'. A onda u martu 1999., takođe od patrijarha Pavla, saznali smo da 'žrtve' ipak mogu da žive sa 'vinovnicima', pa čak i da im veruju. Prilikom svoje posete Zagrebu patrijarh je Srbe savetovao da se vraćaju u Hrvatsku i da iz nje ne odlaze. Nagovarao ih je na ono na šta ih je Josip Broz, po njegovim rečima, 'prisilio' posle Drugog svetskog rata. I ne samo to, Njegova svetost je Srbima (pre)poručio i ovo: 'Časno ispunjavajte svoje građanske dužnosti i postupajte savesno po državnim zakonima Republike Hrvatske.'...(str. 70 i 71.)

... 'Odlazeći iz Zagreba, nakon svoje dvodnevne posete, patrijarh Pavle je uputio poruku 'narodu pravoslavno-srpskom u Republici Hrvatskoj'. U njoj je između ostalog i rekao ovo: 'Dileme nema oko opredeljenja za poštovanje hrvatskog ustava i zakona, odnosa prema domovini, te jedne civilizovane integracije u hrvatsko društvo, kao i doprinosa da Hrvatska zauzme svoje mesto u evropskim i svetskim integracijama.'... (str. 72. i 73.)

Srbi umorni od guslanja

Na kraju svoje knjige gosp. Tomanić zaključuje: Ipak, jednoga dana, ako se baterije nacionalnog ushićenja ponovo napune, ako ponovo dođu neki 'zanimljivi' i 'harizmatični' ljudi, poput vladike Atanasija atanasijeJevtića i mitropolita Amfilohija, i počnu sa pričama o carstvu nebeskom i livadama koje pripadaju srpskom stadu i pastirima, bilo bi dobro radi zdravlja i života, i svog i svojih najbližih, odupreti se tom ushićenju i ta zanimljiva dešavanja posmatrati sa strane. Jer, svi ti koji su guslali o nebeskom carstvu ostali su na majci zemljici i iz ratnih dešavanja izašli živi i zdravi.

Međutim, hiljade drugih, običnih ljudi, koji su se poveli za zvukom njihovih gusala, stradali su ne postigavši ništa osim smrti, patnje i bola (i svoje i tuđe). (op. podebljavanje A.B.). U tim trenucima uvek bi se trebalo prisećati onoga što je Džordž Orvel rekao povodom španskog građanskog rata: 'Jedna od najgroznijih crta rata je to što čitava ratna propaganda, vika, laži i mržnja - sve to je uvek delo ljudi koji se ne bore.' (str. 245. 246.)

Što je zajedničko ovim srpskim strategijama u zadnjih 25 godina?

To su svakako njihovi nositelji : Udruženje književnika Srbije (UKS), Srpska akademija nauka i umetnosti (SANU) i uvijek na vodećem BaterijeNa kraju svoje knjige gosp. Tomanić zaključuje: Ipak, jednoga dana, ako se baterije nacionalnog ushićenja ponovo napune, ako ponovo dođu neki 'zanimljivi' i 'harizmatični' ljudi, poput vladike Atanasija atanasijeJevtića i mitropolita Amfilohija, i počnu sa pričama o carstvu nebeskom i livadama koje pripadaju srpskom stadu i pastirima, bilo bi dobro radi zdravlja i života, i svog i svojih najbližih, odupreti se tom ushićenju i ta zanimljiva dešavanja posmatrati sa strane. Jer, svi ti koji su guslali o nebeskom carstvu ostali su na majci zemljici i iz ratnih dešavanja izašli živi i zdravi.mjestu Srpska pravoslavna crkva (SPC) koju je pok. pisac Mirko Kovač 1992. god. prilikom svoga bijega iz Srbije u Hrvatsku nazvao 'duhovna JNA'. (Mirko Kovač bio je Crnogorac, rođen u Petrovićima, Banjani 26. prosinca 1938. - umro u Umagu 20. 8. 2013. godine, a sebe je smatrao crnogorskim, hrvatskim, srpskim i bosanskim piscem). U Strategiji iz 2011. godine isključena je jedino JNA, ali su ju zamijenile nove 'mirnodopske manjinske paravojne formacije' i one civilnog društva. (REKOM - Documenta, V. Teršelič; Građanski odbor za ljudska prava, Z. Pusić; B.a.B.e., S. Sarnavka; Centar za mirovinske studije, M. Škarabalo - ukupno oko 40 milijuna kuna godišnje iz MIt o nebeskoj Srbiji'bogatog' Hrvatskog državnog proračuna).

Ključno pitanje za Hrvatsku, kao i za ostale države nastale raspadom bivše države; može li ovakva srpska strategija čiji je nositelj SPC, biti za sve navedene prihvatljiva? Prema svim pokazateljima iz povijesti ovakva strategija više sliči na provokaciju negoli na izgradnju dobrosusjedstva kad je općepoznato da SPC svoje pretenzije gradi prema granicama nekadašnje Pećke patrijaršije. Svakako, krupna pitanja vezana uz ovu Strategiju imat će BiH, Crna Gora (ih je već imala), Makedonija i Kosovo. Hrvatska ih već ima, svakako osim one službene, koja gura glavu u pijesak pred svojim narodom i aktivno sudjeluje u provođenju ove strategije.

Ključno pitanje oko Strategije Republike Srbije je njen karakter; je li ona mirnodopska ili je huškačka i začetnik novih sukoba na ovome dijelu europskog jugoistoka!?

Još 1889. godine ruski književnik i filozof, pravoslavac, Vladimir Solovjev izdao je knjigu u Parizu na francuskom jeziku 'Rusija i svjetske crkve' u kojoj on piše o autokefalnim (samostalnim) pravoslavnim crkvama: 'Sve ove nacionalne crkve nisu ništa drugo nego državne crkve, potpuno lišene svakog aspekta crkvene nepristranosti. Lako se uočava zlokobni utjecaj, koji ovo srozavanje crkve može vršiti na samu religiju u tim nesretnim okolnostima!' Posebno je za to naveo primjer Srpske pravoslavne crkve čija; 'Vjerska indiferentnost Srba dosta je poznata kao i njihova manija da upotrebljavaju pravoslavlje kao politički instrument u njihovoj bratoubilačkoj borbi protiv Hrvata katolika'.

solovjev-vladimirTo je Solovjev napisao prije 115 godina, a od tada su to neprijateljstva proširena i na sve susjedne pravoslavne crkve: grčku, bugarsku, makedonsku, crnogorsku... prošlo je više od 100 godina od Balkanskih ratova, u idućoj godini je 100-ta godišnjica Sarajevskog atentata i Prvog svjetskog rata i još mnoge godišnjice velikih stradanja i monstruoznih zločina u vrijeme dviju Jugoslavija i Drugog svjetskog rata i zločina u njemu i poraću. Sve su to direktne posljedice projekta stvaranja velike Srbije, nacionalne države Srba 'očišćene' od ostalih u granicama nekadašnje u turska vremena Pećke patrijaršije, po onoj u ratu država osvaja za crkvu, a u miru crkva osvaja za državu, već prema tome kada, kome i kako bude prikladnije.

Postavlja se zapravo pitanje vjerskih sadržaja u Srpskoj pravoslavnoj crkvi? Naime, u njoj je Isus Krist ostao u dubokoj sjeni Svetog Save, a međureligijski, međuljudski i međunacionalni odnosi su daleko od njenih sadržaja. Gdje je tu ekumenizam? Kako iznijeti sve ove istine, a da ne zaradite etiketu da ste protiv ekumenizma, a kako zagovarati ekumenizam s onima koji zagovaraju sve ono što je suprotno samom poimanju ekumenizma?

Ova je poratna strategija Republike Srbije kao i ona ratna: huškačka, netolerantna i neprihvatljiva za sve susjede Srbije. Postavlja se ovdje i pitanje tko su njezini zagovornici u svijetu? Svakako su to svi oni koji su zagovarali euroslaviju (bivša Yu minus Slovenija + Albanija) ili današnji 'zapadni Balkan' čiji program je zacrtan u Zagrebu na 'Balkanskom sumitu' u studenome 2000. godine, a čiji je domaćin bio Stjepan Mesić. Eto, danas su to dvije strategije, ona Republike Srbije i ova o zapadnome Balkanu koje vladajući u Republici Hrvatskoj slijede i provode, a narodu ostavljaju da financira svoju vlastitu propast, narodnu i državnu, i da se o tome svakodnevno sam u nevjerici uvjerava.

TuđmanOd smrti pokojnoga predsjednika Tuđmana u Hrvatskoj nije postojala jedinstvena državna strategija, ali su u svakodnevnim političkim zbivanjima postojale najmanje dvije: jedna koja se prodavala narodu, a druga suprotna njoj koja se provodila u praksi, pa je tako i pristup Europskoj Uniji za jedne bio bijeg od Balkana, a za druge nova prilika 'da svi opet bratski živimo u istoj državi'. Protagonisti i jednoga i drugoga pristupa s istom su odanošću i žarom podržavali članstvo u EU, a tek kada je Hrvatska primljena, postalo je aktualno pitanje raščišćavanja prethodnih pojmova koje je postalo nezaobilazno u svakodnevnom raščišćavanju pojmova iz hrvatske svakidašnjice.Oni koji u demokratskim zemljama žele dobiti podršku birača na izborima moraju narodu otvoreno iznijeti svoje programe i svoje ciljeve, a državnu strategiju moraju osmisliti zajednički sve parlamentarne stranke i od nje, niti oni na vlasti, a niti oni u opoziciji ne smiju odstupati. Pravi je naziv za provođenje tuđih i protudržavnih strategija u vlastitoj zemlji veleizdaja.

Jedinu hrvatsku državnu strategiju u zadnjih 25 godina imao je i provodio u djelo pokojni predsjednik Franjo Tuđman. Svi poslije njega manje ili više bili su nositelji nekih drugih i u pravilu uvijek protuhrvatskih strategija. Nije li Vesni Pusić jedna od prvih aktivnosti kao ministrice vanjskih i europskih poslova RH bio posjet Carlu Bildtu u Švedsku i Borisu Tadiću u Beograd, a poslije toga i prijateljima u Londonu i Washingtonu, zagovornicima zapadnog Balkana?

Ne slučajno, iz 'slučajne države'! Kukuriku koalicija koja je na vlasti u Hrvatskoj danas, uključujući svakako i predsjednika Josipovića, ne kukuriče bezazleno, a svojim potezima uporno navodi lisice da uvedu red u hrvatskome političkom kokošinjcu i s njim u potpunosti zavladaju. Uništavanje i rasprodaja hrvatskih gospodarskih potencijala također je sastani dio ovih strategija.

Od smrti pokojnoga predsjednika Tuđmana u Hrvatskoj nije postojala jedinstvena državna strategija, ali su u svakodnevnim političkim zbivanjima postojale najmanje dvije: jedna koja se prodavala narodu, a druga suprotna njoj koja se provodila u praksi, pa je tako i pristup Europskoj Uniji za jedne bio bijeg od Balkana, a za druge nova prilika 'da svi opet bratski živimo u istoj državi'. Protagonisti i jednoga i drugoga pristupa s istom su odanošću i žarom podržavali članstvo u EU, a tek kada je Hrvatska primljena, postalo je aktualno pitanje raščišćavanja prethodnih pojmova koje je postalo nezaobilazno u svakodnevnom raščišćavanju pojmova iz hrvatske svakidašnjice.

Precrtajmo tuđe strategije i njihove nositelje i vratimo se svojim izvorima iz 90-ih godina. Što prije to napravimo, šteta za Hrvatsku bit će manja. Osmislimo svoju hrvatsku strategiju i provodimo ju u djelo!

A sada Vukovar 2013.!

Vukovar je bio i jest ispit naše savjesti i naše odlučnosti, kako 1991. tako i danas 2013. godine. Vukovar je vječni spomenik hrvatskoj žrtvi i poziv na dostojanstvo, zahvalnost i slobodu.

Vukovar je grad u kome treba reći odlučno NE svakoj agresiji na Hrvatsku; onoj oružanoj i ovoj mirnodopskoj, onoj vanjskoj i ovoj unutarnjoj.

Vukovar je grad našega zavjeta i naše zakletve da nijedna agresija ne će proći!

Ante Beljo
Hrvatski tjednik

Hrvatski tjednik

Pon, 18-01-2021, 00:05:55

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

PRETPLATA

Svakoga četvrtka
Hrvatski tjednik,
a sve drugo je manipulacija!

Posebna ponuda

Hrvatski tjednik dolazi s vrlo niskom cijenom pretplate!

Godišnja pretplata iznosi samo 678 kuna,

170 eura za zemlje EU i 200 eura za prekooceanske zemlje.

Hrvatski tjednik 210 41

Želimo da Hrvatski tjednik dođe u svaki hrvatski dom!

Podatci u računima

Žiro-račun: 2500009-1101384007

Banka: Hypo Alpe-Adria-Bank
Korisnik: Tempus d.o.o. Zadar
IBAN: HR61 2500 0091 1013 84007
BIC:HAABHR22

KONTAKTI

Hrvatski tjednik

KONTAKTI

TelefonTelefon
Hrvatskog tjednika:
+385 (0)23/305-277

Fax
Fax:
+385 (0)23/309-180

Elektronička pošta
Elektronička pošta:
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Preporučite članke

Podržite članke na jednoj od socijalnih mreža jednim klikom!

Facebook, Tweet, Google+, LinkedIn, Pinterest

Facebook like

Preporučite Hrvatski tjednik, portal i naš forum svojim prijateljima i poznanicima kako bi i oni znali za komentare, reportaže, razgovore i vijesti koje ovdje objavljujemo.

Copyright © 2021 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.