Iracionalna i apriorna mržnja prema "ustašama"

Većina medija prešutjela je činjenicu da je Boško Šapić, ubojica dvojice hrvatskih mladića u Vojniću, u svom nekrofilskom bijesu opsovao im ustašku majku te da će noćas padati glave. Premda je glavnina ubojičine motivacije vjerojatno imala podlogu u ljubomori, nema sumnje da je navedena psovka identificirala i njegov dodatni, šovinistički motiv, dakle iracionalnu i apriornu mržnju tog mladića srpske nacionalnosti prema „ustašama".

Žrtve takve mržnje dva su hrvatska mlada života. U crno su zavijene njihove obitelji, ali i Hrvati toga kraja. Ova će tragedija, na žalost, pogoršati ionako osjetljive međunacionalne odnose na tom prostoru. Nitko ne može nadzirati pojedinačna stanja svijesti, a najmanje sustav državne vlasti, pa bi bilo pretenciozno unaprijed bilo koga okrivljavati zbog promjenjivih emocionalnih kriza među mladima.

Ali u kompleksnom mozaiku motivacije nedvojbeno je da je prije donesena ubojičina namjera da ubije dvojicu mladića bila osnažena činjenicom da su oni Hrvati kojima će on „j..... ustašku mater". Činjenica da je ubojica na svom fejsu veličao četništvo i tzv. krajinu idu u prilog takvoj hipotezi.

Ne dao Bog nikomu takvu tragediju, ni Hrvatima, ni Srbima, ni ljudima bilo koje nacije ili vjere, ali namjerno prešućivanje te šovinističke, makar i kao drugorazredne motivacije ubojice u njegovu okrutnom činu nije nikakav zalog izgradnje boljih međunacionalnih odnosa, nego baš obrnuto: što se više takvi motivi budu gurali pod tepih, obitelji koje su žrtve i ostali koji se s njima solidariziraju, a to su Hrvati, osjećat će se poniženima, ostavljenima sami sebi i žrtvama ne samo ove jedne nego i opće nepravde.

Dvostruka mjerila

Uopće nema sumnje da bi se sada tresla čitava država da je kojim slučajem etnička pripadnost mladića u ovoj tragediji bila suprotna: da je ubojica Hrvat, a zaklani mladići da LicemjerjeBudno Vladino oko pozorno registrira i najmanji znak hrvatske netolerancije, čime ispovijedaju svoj tobožnji komunistički kozmopolitizam. Čak i kad je objektivno nema, čuvari režima vide ju u bezazlenim pjesmama ili boji odjevenih majica. S druge strane, otvorene i javne manifestacije velikosrpske ili četničke mržnje prema Hrvatskoj i Hrvatima ostaju bez odjeka i reakcija.su Srbi. Ne samo Milorad Pupovac nego i svi koji nešto znače u ovoj državi, od cara do prosjaka, sjatili bi se u obitelji tih pretpostavljenih žrtava. A to onda otkriva tragičan način s dvostrukim mjerilima na kojima aktualna vlast gradi u ovoj zemlji međunacionalno povjerenje.

Kada je početkom ove godine skupina malodobnih Hrvata iz Kistanja napala polaznike srpskoga manastira Krka, došlo je do ogorčene osude hrvatskoga nacionalizma tih malodobnika, što bi bilo još i razumljivo da se istodobno protuhrvatske provokacije tih manastirskih polaznika nije ocijenilo beznačajnima. Oni su na svojim internetskim profilima veličali srpske ratne zločince Karadžića i Mladića, tzv. Krajinu i čuveno srpsko mitološko junaštvo koje uvijek, eksplicite ili implicite, uključuje smrt Hrvata.

Budno Vladino oko pozorno registrira i najmanji znak hrvatske netolerancije, čime ispovijedaju svoj tobožnji komunistički kozmopolitizam. Čak i kad je objektivno nema, čuvari režima vide ju u bezazlenim pjesmama ili boji odjevenih majica. S druge strane, otvorene i javne manifestacije velikosrpske ili četničke mržnje prema Hrvatskoj i Hrvatima ostaju bez odjeka i reakcija.

Srpski šovinizam

Kada u Vukovaru srpska mladež u dvorani pjeva šovinističke pjesme, onda policija iz dvorane izvodi malobrojne Hrvate, kada po dernecima ekstremni Srbi otvoreno veličaju ciljeve iz 1991., hrvatska im policija osigurava zaštitu. Spomenik Šoškočaninu, ubojici Hrvata, u Borovu Selu, s neprijateljskim porukama vladajućima ne smeta, a takvih spomenika ima na pravoslavnim grobljima diljem Hrvatske.

Vlada je slijepa na te očevidne pojave srpskoga šovinizma u Hrvatskoj i uopće ne reagira ni preventivno ni represivno, a čelnik srpske zajednice u Hrvatskoj Milorad Pupovac svojom nakaradnom politikom, prema kojoj Hrvatima nameće kompleks rata, a ne sunarodnjacima koji su ga proizveli, samo ih potiče.

Da nije takve nastrane politike, koja se u biti oslanja na Srbe nečiste savjesti, a ne na one Srbe koji su časno i lojalno branili i prihvatili svoju domovinu Hrvatskoj, možda se ne bi dogodila ni ova tragedija.

Hrvatski predsjednik Ivo Josipović nedavno je osudio skidanje ćiriličnih ploča ne samo u Vukovaru nego i u drugim mjestima. Premda je ovaj vlastodržac pokazao više razumijevanja za zahtjeve branitelja koji se protiv ćirilici, učinio je to iz pogrešnih razloga. Nije htio ostati bez braniteljske potpore, a kao razvikani pravnik nije se usudio reći da Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina sa svojim dvama člancima uopće ne omogućuje primjenu ćirilice u Vukovaru. U osudi uklanjanja ćiriličnih ploča Josipović se zabrinuto zapitao hoće li poslije njih padati i ljudske glave. Pa, evo, pale su dvije hrvatske u Vojniću, a veliki pravednik ostade bez teksta.

Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik