Drago Zubac, hrvatski politički emigrant
Drago Zubac iz hercegovačkoga mjesta Paoča kod Čitluka trebao je nastaviti svijetlu tradiciju franjevaca koji su se rodili u istoj kući kao i on. Kuća Zubaca više od tri stoljeća prkosi raznim olujama, režimima, ljudima i iznjedrila je velike ljude. Jedan je od njih i Augustin Jerko Zubac kojega se smatra utemeljiteljem Hercegovačke franjevačke provincije 1897. godine i Hrvatskoga kulturnog društva Napredak koje je originalno utemeljeno u Mostaru, a kasnije se preselilo u Sarajevu.
U vihoru II. svjetskoga rata Drago Zubac bio je u franjevačkome sjemeništu u Visokom gdje se školovao i pripremao za franjevački poziv. No kraj rata i napose neizvjesna i tužna sudbina njegove dvojice braće nagnali su ga da za 180 stupnjeva promijeni svoj životni put što ga je obilježila krvava borba za hrvatsku državu i slobodu te stalni obračuni s Udbom i jugoslovenskim krvnicima kojima ni Drago nije ostao dužan pa su o njemu tadašnji mediji pisali kao o jednom od 'hrvatskih terorista' unutar Hrvatskoga oslobodilačkog pokreta (HOP).
Planirao je sa skupinom prijatelja i atentat na jugoslavenskoga diktatora Josipa Broza Tita, a u razgovoru je otkrio i da je Maks Luburić, s kojim su bili u kontaktu, poručio da to ne naprave.
Stepinac uzor i snaga
Potkraj rata 1945. Dragi Zupcu poginuo je srednji brat, a on je odlučio obući ustašku odoru. Napravio Stepinac"Ja nisam s njime komunicirao. On je imao svoju pratnju. Ali sam ga sanjao svake večeri kada sam pobjegao iz Lepoglave i to mi je davalo snagu", kaže Drago dok nam je pričao svoju životnu priču. Prema austrijskoj granici putovao je samo noću jer je za njim tragala policija, a danju se skrivao u potocima i jarcima tragajući za povrćem i voćem što ga je bilo u izobilju jer je pobjegao pred kraj ljeta 1947. Čak dva i pol mjeseca trajao je njegov put prema Austriji.je to kao dijete, šesnaestogodišnjak, i ubrzo je krenuo zajedno s drugim vojnicima NDH put Klagenfurta u Austriji, a onda i na Križni put nakon predaje kod Bleiburga. Zbog toga što je bio mlad i iznimno niske i slabe građe, partizanski su ga vojnici odvojili i uputili da ide kući. On je stigao doma na Paoču nakon dugoga i mučnog puta gdje je pomagao škriparima zbog čega se ponovno morao dati u bijeg iz rodnoga mjesta 1946. u koje se prvi put poslije toga vratio tek nakon 60 godina.
Ponovno je, međutim, uhićen u Rijeci jer je ozlijedio jednoga oficira JNA koji ga je izbo nožem. Osuđen je na dvije godine zatvorske kazne koju je trebao odslužiti u Lepoglavi. "Samo zato što je oficir ostao živ, kazna je bila tako mala, a meni su sudili kao maloljetniku. Da je kojim slučajem preselio na onaj svijet, Ozna bi mi presudila po kratkome postupku", svjedoči Drago. Upravo u tome razdoblju i blaženi kardinal Alojzije Stepinac, čija će se slika živo urezati u Dragino pamćenje, bio je u kaznionici u Lepoglavi.
"Ja nisam s njime komunicirao. On je imao svoju pratnju. Ali sam ga sanjao svake večeri kada sam pobjegao iz Lepoglave i to mi je davalo snagu", kaže Drago dok nam je pričao svoju životnu priču. Prema austrijskoj granici putovao je samo noću jer je za njim tragala policija, a danju se skrivao u potocima i jarcima tragajući za povrćem i voćem što ga je bilo u izobilju jer je pobjegao pred kraj ljeta 1947. Čak dva i pol mjeseca trajao je njegov put prema Austriji.
Tek kada je vidio njemačke napise na strujnim stupovima, bilo mu je jasno da se domogao slobode. Nakon kraćega boravka u Austriji skrasio se u Njemačkoj. Tamo se odmah uključio u hrvatski emigrantski pokret. Samo u njegovoj organizaciji jugoslavenska zloglasna tajna policija ubila je blizu 80 članova.
" Bio sam svjestan da ako u emigraciju ideš, vraćaš se star ili nikada. To je bio izbor. Ali nikada nisam imao sumnju da ne će doći Hrvatska", kaže Drago. Zbog otpora prema Jugoslaviji proveo je više godina i u njemačkome zatvoru, a godinama, gotovo četiri desetljeća bio, je na meti Udbinih krvnika. I uvijek je znao tko je zadužen za njega da ga prati, tko su bili cinkaroši.
Ubojstvo sina Pavelićeva ministra
"Neki od nas manjih planirali su i smatrali da treba ukloniti druga Tita, ali nam je 'odozgo', od Maksa Luburića, uvijek savjetovano da pričekamo jer će, ako se to napravi, doći Ranković i još deset puta gori od njega. Smatralo se da sve to treba pripremiti kako ne bi potpuno propao plan za ostvarenje sna o Hrvatskoj", kaže Drago. I samog Vjekoslava Maksa Luburića u pripremi hrvatskoga proljeća u proljeće 1969. godine likvidirao je Ilija Stanić iz Sarajeva.
CinkarošiDrago zna da su ga cijelo vrijeme cinkali stanoviti Rozić i Bevanda iz Čitluka, a Ivica Galić, rodom iz Kreševa, bio je ubačen od strane Udbe u njihovu emigrantsku organizaciju i samo nekoliko mjeseci kasnije ubio je jednog njihova kolegu. Nakon Muenchena, Drago Zubac živio je u Frankfurtu, Ingolstadtu i Sttugartu mijenjajući adrese kako bi zametnuo trag udbašima koji su ustvari cijelo vrijeme bili među hrvatskom emigracijom, prikriveni su im se privlačili iza leđa.Na upit je li onda Udba imala razloga ukloniti i njega, Drago je rekao kako je samo želio da ta država (Jugoslavija) nestane, ali je kroz smijeh dao naznačiti da ni on njima nije ostao dužan. U nekoliko napisa, koje također Drago čuva, spominje se da je on bio atentator na jugoslavenske diplomate i druge službenike među kojima su bili i neki egzekutori Udbe.
Sami puki splet okolnosti ili sreća htjeli su da on ne bude žrtvom atentata zloglasne jugoslavenske organizacije. Prvi se dogodio 1968. godine u Muenchenu.
"Stavili su mi klasičnu bombu na vrata od stana, nedaleko od restorana, kafića, što sam ga držao zajedno sa svojim najboljim prijateljem. A upravo je on, Mirko Ćurić, tu poginuo. Odmah je stradao, bomba mu je teško oštetila trbuh. Bio je podrijetlom iz Tomislavgrada", svjedoči Drago.
"Nisu samo htjeli mene poslati Bogu na ispovijed. Mi smo otvoreno radili protiv te države i željeli smo da nestane. I Nahida Kulenovića su tu ubili kod mene.
On je bio sin bivšeg ministra u Pavelićevoj Vladi Džafer bega Kulenovića. On je svake večeri kod nas bio gost, a njegovu ženu Marijanu Deželić su ranili", dodao je Drago. Nahid Kulenović bio je poznati novinski kolumnist i aktivist. Njegova supruga kći je poznatoga hrvatskog aktivista, Berislava Đure Deželića. Nahid je ubijen od strane zloglasne tajne jugoslavenske tajne policije, Udbe, u Muenchenu u srpnju. 1969. godine.
Drago zna da su ga cijelo vrijeme cinkali stanoviti Rozić i Bevanda iz Čitluka, a Ivica Galić, rodom iz Kreševa, bio je ubačen od strane Udbe u njihovu emigrantsku organizaciju i samo nekoliko mjeseci kasnije ubio je jednog njihova kolegu. Nakon Muenchena, Drago Zubac živio je u Frankfurtu, Ingolstadtu i Sttugartu mijenjajući adrese kako bi zametnuo trag udbašima koji su ustvari cijelo vrijeme bili među hrvatskom emigracijom, prikriveni su im se privlačili iza leđa.
San nije prestao
Doma, u Hercegovinu, nije dolazio čak 60 godina. Čak ni na sprovod majke ili oca kada su cijelo ovo mjesto opsjedali razni agenti i milicija očekujući njegov dolazak. Najteže mu je bilo kada je početkom 90-ih prvi put odlučio doći u Hrvatsku, odnosno Hercegovinu. No na granici slobodne države Hrvatske su ga vratili natrag. Razlog: imao je putovnicu političkoga emigranta, ne i važeću putovnicu.
Konačno se u svoj rodni kraj, ovaj danas 84-godišnjak, odlučio zauvijek vratiti 2007. godine. Na kući koja je pravi spomenik duge i burne povijesti dao je postaviti dvije mramorne ploče s napisom na pročelju sazidanome od masivnog hercegovačkog kamena. Jedna je posvećena franjevcima iz ove obitelji, među kojima se ističe fra Augustin Jerko Zubac, a druga kardinalu Alojziju Stepincu.
Priča nas je od njegova života jednostavno odvukla na polje politike i domoljublja. Primjerice, na samoubojstvo Zvonke Bušića.
"Znao sam i upoznao brojne članove te obitelji, od Boška Bušića pa dalje, sve sam ih znao. To je sve ista loza. I Zvonko, Bruno ... A zašto se Zvonko ubio? Razumijem, ali to ne smiješ napraviti. Ne smiješ neprijatelju dati zadovoljstvo. Samoubojstvo nije rješenje", kaže Drago koji i danas 'crvene' jasno prepoznaje u hrvatskome državnom vodstvu. Za njega je sve to ista politika kao iz vremena Udbe, samo nešto malo drukčije naličje crvene Hrvatske. Još uvijek sanja Hrvatsku za koju je bio spreman dati život.
Domagoj Tolić
Hrvatski tjednik