Ovako kako sada ide, doista više ne ide!

Na prvi pogled doima se nemoguće, a ponajprije neusporedivo: kako izjednačiti jedan demokratski s jednim nedemokratskim, autokratskim i totalitarnim sustavom, a pritom - kakve sve to može imati veze s konačnim oslobađanjem Zvonka Bušića, danas najpoznatijega hrvatskog mučenika, moguće usporediva s Frankopanom i Zrinskim, a posebno s hrvatskim Mandelom - Vjenceslavom Čižekom!?

Govorim prije svega o političkome nemoralu, a onda i o nemoralu uopće prikazanome kao moral ili o nenarodnome prikazanom kao narodno, o neljudskome ponuđenom kao ljudsko.

Moralno i političko zlo suvremenoga svijeta najočitije je upravo u Sjedinjenim Američkim Državama i u Sjevernoj Koreji, u osnovi vladanja vrlo sličnima. Ono američko Zvonko Bušić itekako je iskusio.

Etiketa terorista

U oba sustava olako se ljude osuđuje na smrt ili na doživotnu robiju. Bušić je na doživotni zatvor osuđen ne za svoj nego za propust poginuloga koji nije valjano baratao bombom koju je pronašao. Bušić jest iz neopreza to prouzročio, međutimOpasna etiketaKada Amerika nekomu nalijepi etiketu 'terorist', onda nema ni pravde ni pravedna suđenja: to je kao kada se Hrvatu nalijepi etiketa 'ustaša'; tada pomoći nema niti ju treba očekivati. Rigidni policijsko-vojni američki sustav trenutačno lijepi etikete terorizma: kemijsko je oružje zabranjeno, ratujte onim dopuštenima iz naših skladišta, mi smo najjača svjetska vojna industrija; tu je bit svega skupa u trenutačnoj svjetskoj jazbini kada Amerika nekomu nalijepi etiketu 'terorist', onda nema ni pravde ni pravedna suđenja: to je kao kada se Hrvatu nalijepi etiketa 'ustaša'; tada pomoći nema niti ju treba očekivati. Rigidni policijsko-vojni američki sustav trenutačno lijepi etikete terorizma: kemijsko je oružje zabranjeno, ratujte onim dopuštenima iz naših skladišta, mi smo najjača svjetska vojna industrija; tu je bit svega skupa u trenutačnoj svjetskoj jazbini. (Odnosno u činjenici da su 'američki saveznici' na terenu stali gubiti, pa da se to zaustavi...)

Nikako se ne može nazvati uistinu demokratskim, nego samo lažno demokratskim sustav u kojemu je proklamirana demokracija, a na izborima pobijedi osoba koja je dobila manje glasova od gubitnika izbora, čemu svjedočimo, i ne jednom. Takozvani demokratski sustav Sjedinjenih Američkih Država, dakle, ne temelji se na demokraciji, i eto političkoga nemorala kao morala, laži kao istine, neljudskoga kao ljudskoga itd. Eto onda i odraza svega toga na pojedinca, u ovomu slučaju na Bušića.

Prigovore da njihov sustav glasovanja nije demokratski Sjedinjene Države odbijaju time da njima tako odgovara: da su neke manje države utjecajnije, neke veće manje utjecajne, neke vrijede na ovaj, neko na onaj drukčiji način i slično, a sve – unaprijed zadano tzv. 'brojem elektora', ne stvarnim brojem ljudi i njihovih glasova. Na kraju krajeva – odlučuje jedan čovjek. I Sjeverna Koreja prigovore demokratskoga svijeta odbija sličnim razlozima, u osnovi jednakima: da to njima u njihovoj kući tako odgovara, da imaju 'podršku naroda'... I Amerikanci imaju 'podršku naroda', ali ne zaboravimo da mozgovi, politički i spoznajno, mogu biti isprani i doslovno i vrlo pronicljivo, nevidljivo, suptilnim i sustavnim načinima, medijima uostalom...

Bušić je bio intelektualac

Uski sloj intelektualaca oslobađa sebe znanjem, prividno se uklanja zlu, tek spoznajno, a u osnovi im je teže jer - znaju u čemu su! Bušić je bio intelektualac.

I u Sjevernoj Americi i u Sjevernoj Koreji o tomu tko će biti vladajući odlučuje već vladajući - novac, ne ljudski glasovi; oni samo potvrđuju novcem već odlučeno. Pritom su Sjevernokorejci zapravo manje licemjerni od Sjevernoamerikanaca koji sustav vladavine novca - zlatnoga teleta - zamataju u privide demokracije, dok su Sjevernokorejci bahati posve izravno, Kao i braniteljiA kako je tamo gdje jest uistinu demokracija, recimo u nas, u Hrvatskoj ili zašto tu današnju Hrvatsku čovjek koji je život žrtvovao za njezinu slobodu i demokraciju nije mogao podnijeti kada se konačno u njoj našao, nego ju je nazvao 'Platonovom pećinom' te otišao u Smrt kao u svoju konačnu slobodu?! Jednako kao i tisuće njezinih branitelja koji su digli ruku na sebe prije njeganekakvi ih se izbori zapravo i ne tiču, ne troše na to ni pare niti riječi, ne varaju time svoj puk: vođa je nasljedan! 'Tko ima vlast, ima pare, tko ima pare ima vlast'. (Kaže stih!)

I u Americi je vođa nasljedan i jednako vrijedi isti stih 'tko ima pare ima vlast...' s time što su tu prividno dvije mogućnosti, a u osnovi je samo jedna jer demokracija (narod je vladar) znači isto što i republika (narod je kralj) pa je svejedno tko će biti izabran za vođu, demokrat ili republikanac, jednako svejedno kao i u Sjevernoj Koreji: vlada novac, tko god bio na čelu. Koreja je tu pak licemjernija od Amerike pa su i u političkomu licemjerstvu jedan – jedan. Naime, sjevernokorejanski je službeni naziv države: Demokratska Narodna Republika Koreja, dakle umjesto američkoga dvostrukoga, trostruki pleonazam, vrlo nakaradan! Nije narodna, narod se ništa ne pita, time nije ni demokratska, a onda niti republika(nska). Nije to ni Amerika, iako se narod prividno pita, ali to je nebitno! Zna se tko će i kako će vladati, kako god bilo na izborima!

Razlika je s novcem samo utoliko što je on u Koreji već u rukama vlasti, a u Americi je vlast već u rukama novca; u osnovi - jedno te isto! Da su pravi izbori, koji ne bi ovisili o novcu, nego o volji glasača, lako je moguće da bi i neka treća mogućnost u Sjedinjenim Državama imala prigode, bolje reći - neka druga mogućnost, osim hinjene demokracije ili hinjene razlike: demo-kracija = re-publika, dakle demokrati = republikanci. Hinjene koliko i sjevernokorejske, samo – suptilnije!

A kako je tamo gdje jest uistinu demokracija, recimo u nas, u Hrvatskoj ili zašto tu današnju Hrvatsku čovjek koji je život žrtvovao za njezinu slobodu i demokraciju nije mogao podnijeti kada se konačno u njoj našao, nego ju je nazvao 'Platonovom pećinom' te otišao u Smrt kao u svoju konačnu slobodu?! Jednako kao i tisuće njezinih branitelja koji su digli ruku na sebe prije njega.

To je stoga što u Hrvatskoj - od izbora u izbore - vlada ljudski šljam. Iznimke, rijetke iznimke - potvrđuju to pravilo, kako su zapisali već stari Latini: Nulla regula sine exceptione. Vladaju barbaćepi, face od mojemuča, kako bi rekao Držić! Pošten Hrvat ne će u politiku niti u vlast, a ako i hoće - kako je moguće htio i Zvonko Bušić - ne može jer su tamo već najgori hrvatski ljudi, najnekarakterniji, najsebičniji, najsebeljubiviji, najnehumaniji, najgrabežljiviji, najpodmitljiviji, najbezočniji, najnemoralniji, najneprincipjelniji, najfukarskiji... Isti dan će na sebi nositi i komunističke i vjerske ili bilo koje druge oznake - samo da se dočepaju vlasti: ne govorim ad personam; govorim ad rem. Nije samo jedan primjer ni samo jedan slučaj – tako je iz dana u dan, iz godine u godinu! Na vlasti su 'interesne skupine/zločinačke organizacije/ Bog se zove dolar/ možda euro/ Vragu je ime Banka/ Vrag tako čuva Boga i umnaža ga/ Bog jer u vražjim poslima u nama/ Spasitelju je ime Smrt...' (kažu stihovi). Ako su stihovi istiniti, Zvonko Bušić spasio se. Izišao je iz Platonove špilje u kojoj svjetlo izvana osvjetljava tako da ne vidimo stvarnost nego sjene kao privid stvarnosti... On je, nadajmo se, ušao u Svjetlost vječnu. Ne onu tek 'izvan Pećine', tek privremenu svjetlost života koja je nepodnošljiva i tjera nas natrag u špilju.

"Hrvatski novac u hrvatskome džepu"

On je robijao za Hrvatsku koja ga je - za nagradu - na kraju ubila, ali robijao je u civiliziranim uvjetima u kojima je tjelesno izdržao, dok je hrvatski Mandela, Vjenceslav Čižek, robijao u Zenici te od batina i zapuštenosti oslijepio, anonimno (u nas), u svijetu je bio poznati 'zatočenik savjesti' za kojega se zalagao Amnesty International. Bušić, s nalijepljenom etiketom, nije mogao imati tu zaštitu, ali uspoređujem ih jer jesu usporedivi, jer jesu bili neustrašivi junaci i sličnih sudbina. Čižek i nije mogao doći u Hrvatsku, i bolje da je u Svjetlost vječnu otišao ipak na vrijeme. 'I sit svega toga napustio sve bih/ kad smrću i ljubav uništio ne bih' (opet stihovi); međutim ljubav za domovinu kojom su se Bušić i Čižek borili za Hrvatsku ne će biti uništena, ne može, uvijek se iznova rađa, svaka smrt svakoga istinskog domoljuba samo rasplamsava ljubav za Hrvatsku u svim istinskim domoljubima.

Konačno, u čemu je to suvremena Hrvatska sa svojom 'pravom' demokracijom ipak gora od one hinjene i u Sjevernoj Koreji i u Sjevernoj Americi?

I tamo i gotovo svugdje drugdje u svijetu ljudi izabrani na vlast prije svega i ipak brinu o državi, o domovini, o narodu, to i moraju, dok u Hrvatskoj neljudi izabrani da vladaju brinu isključivo i samo o sebi i o svojim interesima, odnosno o interesnim skupinama čiji su dio; zbog njih se i donose zakoni. Dakle zakone donose sebe radi. Time je današnja Hrvatska nemoralna država.

Naime, nemoguće je da je u trenutku kada je Tuđman radio na izbavljenju Hrvatske iz jugozagrljaja baš ona najizdašnije punila tadašnju saveznu blagajnu, da se stoga i tražilo da 'hrvatski novac bude u hrvatskome džepu', a da je sada sav taj novac nekamo nestao i da su na sve strane, doslovno posvuda - milijunski i milijardski dugovi koji se 'saniraju' još nemoralnijim 'predstečajnim nagodbama' itd., itd., itd.

Ali, dalje nema više kud! Taj novac negdje jest! Nema ga jedino u državnoj blagajni. Zvonko Bušić je - uvjeren sam - i to shvatio. Možda ona neuništiva ljubav za domovinu koja je upravljala životom Zvonka Bušića ipak ukaže nekomu od nas neki put, usmjeri na NEKU MOGUĆNOST OPSTANKA...?!

Ovako kako sada ide, doista više ne ide!

dr. sc. Stijepo Mijović Kočan
Hrvatski tjednik