Lex Perković
Sramota koju je Republici Hrvatskoj nanijela sadašnja vlast u svezi sa svojim nastojanjem da promijeni zakonsku odredbu o pravosudnoj suradnji s Europskom Unijom, u slučaju nazvanim 'Perkovićevim zakonom', neizbrisivo će ostati kao crna mrlja na ulasku Hrvatske u EU. Svakome je, osim vladajućima koji se 'prave ludima', bilo jasno da se vremensko ograničenje u valjanosti Europskog uhidbenoga naloga u Hrvatskoj odnosilo na naum da se bivšeg jugoslavenskog udbaša i kasnijega hrvatskog sigurnosnog djelatnika Josipa Perkovića ne izruči Njemačkoj gdje je optužen da je sudjelovao u priprema ubojstva hrvatskog emigranta Stjepa Đurekovića. No slučaj Perković nešto je više od toga što mu kaže ime, to je slučaj cjelokupne postkomunističke Hrvatske.
Premijer Zoran Milanović je od slučaja do slučaja u pravu, prema onoj narodnoj kako „ćorava koka ponekad pogodi zrno", zapitavši se javno gdje su u posljednjih deset godina bili ministar pravosuđa i državni javni odvjetnik kad se znalo što Nijemci traže od hrvatskoga pravosuđa. Jednostavno su se oglušili, opet prema onoj narodnoj da „vrana vrani oči ne kopa". A to su bili i lijevi i desni dužnosnici mlade hrvatske države.
Da ponovimo nešto što nekima nije znano. Godine 1983. jugoslavenski su kriminalci ubili u gradiću Wolfartshausenu kraj Münchena, s pet hitaca iz pištolja i udarcima sjekire po glavi, bivšeg visokog službenika Ine Stjepana Đurekovića, koji je pobjegao u Njemačku gdje je dobio azil i počeo sudjelovati u emigrantskoj politici. Izdao je nekoliko knjiga, uglavnom prema svojim sjećanjima, ali ne na podlozi dokumenata, o ekonomskim malverzacijama u jugoslavenskom gospodarstvu i o razvratnom životu diktatora Tita i njegove pomamne supruge Jovanke.
Njegove su se knjige dobro prodavale među našim ljudima u inozemstvu, ali nisu bile tako napisane da bi poslužile kao stručni materijal za potkopavanje ugleda Jugoslavije u javnom životu zapadnih zemalja. No očito je Đureković znao mnogo toga glede kriminalnih radnja sina visokog jugoslavenskog dužnosnika Mike Špiljka pa je taj razmišljao kako da ga likvidira u Jugoslaviji, od čega ga je odvratio njegov drugar Jure Bilić davši mu ideju da preko drugog udbaša, Zdravka Mustača, tako preplaši Đurekovića da taj napusti Jugoslaviju, gdje će ga Udbini ljudi likvidirati, a službena jugoslavenska propaganda protumačiti kao 'međusobni obračun ekstremne emigracije'. Ovaj Bilićev scenarij u potpunosti se ostvario. Đurekovića su smakli kriminalci prema starom udbaškom običaju puštanja na slobodu, a oni potom izvrše prljavi posao, što im nije bilo teško.
Krunoslav Prates
No njemačka kriminalistička policija nije spavala. Doznala je da je jedan važan emigrant, dugogodišnji tajnik Hrvatskog narodnog odbora (HNO) braće Branimira i Ivana Jelića, jedne minorne PratesGodine 1983. jugoslavenski su kriminalci ubili u gradiću Wolfartshausenu kraj Münchena, s pet hitaca iz pištolja i udarcima sjekire po glavi, bivšeg visokog službenika Ine Stjepana Đurekovića, koji je pobjegao u Njemačku gdje je dobio azil i počeo sudjelovati u emigrantskoj politici. Izdao je nekoliko knjiga, uglavnom prema svojim sjećanjima, ali ne na podlozi dokumenata, o ekonomskim malverzacijama u jugoslavenskom gospodarstvu i o razvratnom životu diktatora Tita i njegove pomamne supruge Jovanke.organizacije bez većeg utjecaja, i glavni urednik njezina polupismenog glasila 'Hrvatska država', Krunoslav Prates, bio izravno uključen u Đurekovićevo ubojstvo. Prates je bio agent Službe državne sigurnosti vjerojatno od samog početka svoga dolaska u emigraciju. Očito mu nije bilo teško ući u HNO koji se u to vrijeme nalazio na rubu hrvatske političke emigracije, onog njezina dijela čiji se rad uglavnom sastojao od neplodna sastančarenja, gromoglasnih govorancija i međusobnih intriga.
Jugoslavija je i u vrijeme kad je HNO imao obećavajuće perspektive ubacila u sam njegov vrh svoga agenta Miroslava Varoša koji se poslije obavljene zadaće svađanja svih sa svima vratio u Split gdje je pisao za 'Slobodnu Dalmaciju', a umro je na Braču pod nerazjašnjenim okolnostima. Ovim hoćemo reći da Jugoslaviji nije bilo teško infiltrirati u neke emigrantske organizacije svoje agente, gdje su djelovali desetljećima, a da nisu bili u opasnosti da budu otkriveni. Varoš je bio istodobno i agent njemačke obavještajne službe
'Bundesnachrichtendienst' (BND) kojoj ga je preporučio svećenik Krunoslav Draganović, a kad se Varoš vratio u Jugoslaviju, njegov nadređeni u BND-u Ernest Bauer bio je degradiran. Dakle ni Nijemci nisu bili sigurni od jugoslavenskih agentskih uljeza pa su vjerojatno zato odlučili temeljito se obračunati s jednim od njih, Krunoslavom Pratesom.
Posljednji paraf
Viši pokrajinski sud u Münchenu osudio je 16. srpnja 2008. tada hrvatskog državljanina K. Pratesa na doživotni zatvor radi sudioništva u ubojstvu S. Đurekovića. Od posebne je važnosti ne samo za politički zainteresirane, nego i za ljude koji u Hrvatskoj rade u pravosuđu da pozorno pročitaju objašnjenje presude Pratesu jer je ono puno izvanrednih podataka o povezanosti državnih i partijskih institucija u Jugoslaviji s tamošnjim tzv. pravosuđem, odnosno s gospodarskim kriminalom. Trodioba vlasti u Jugoslaviji nije postojala.
ParafDok je Tito bio živ, on je stavljao posljednji 'paraf' na naredbe o likvidacijama emigranata; kasnije su to preuzeli visoki republički dužnosnici u Savezu komunista. Zakonske podloge za djelovanje te neslužbene agentske mreže nije bilo. Sve se odvijalo u tajnosti, a učinci su bili strahoviti: njemački sud u Münchenu ustvrdio je da je Udba, odnosno da su neslužbeni agenti SFRJ, ubili na teritoriju Njemačke od 1945. do 1989. ukupno 67 izbjeglica iz Hrvatske.Sud je ustvrdio da je osim 'normalne' Službe državne sigurnosti u SFRJ, postojala i tajna mreža agenata koja je bila podvrgnuta u prvom redu jugoslavenskom diktatoru Josipu Brozu Titu, a poslije njegove smrti republičkim izvršnim komitetima Saveza komunista; njezin je zadatak bio praćenje djelovanja 'neprijateljske emigracije', odnosno poduzimanje odgovarajućih mjera protiv nje, koje su sezali od ubacivanja u njezine redove raznih krivotvorina do fizičkih egzekucija.
Dok je Tito bio živ, on je stavljao posljednji 'paraf' na naredbe o likvidacijama emigranata; kasnije su to preuzeli visoki republički dužnosnici u Savezu komunista. Zakonske podloge za djelovanje te neslužbene agentske mreže nije bilo. Sve se odvijalo u tajnosti, a učinci su bili strahoviti: njemački sud u Münchenu ustvrdio je da je Udba, odnosno da su neslužbeni agenti SFRJ, ubili na teritoriju Njemačke od 1945. do 1989. ukupno 67 izbjeglica iz Hrvatske.
Treba reći da je Viši zemaljski sud u Münchenu za vrijeme suđenja Pratesu nekoliko puta preko raznih službenih kanala nastojao privoljeti Perkovića i Mustača da dođu u Njemačku najprije kao svjedoci, što su oni odbili opravdavajući se bolešću i obiteljskim prilikama, a službena Hrvatska oglušivala se od takve zahtjeve sprijateljene Njemačke! Više nije važilo ono „Danke, Deutschland", prioritete su uživali bivši udbaši od kojih je Perković bio i visoki sigurnosni djelatnik u Ministarstvu obrane Republike Hrvatske.
Njemački sud nije zaboravio napomenuti da je njegov sin Saša bio savjetnik za sigurnosna pitanja u Uredu predsjednika Mesića, a od njega ga je preuzeo sadašnji predsjednik Ivo Josipović. Tako je Hrvatska pokazala da njeguje ne samo ideološku nego i obiteljsku povezanost s komunističkom SR Hrvatskom. Nakon što je münchenski sud ustvrdio da je Perković bio Pratesov 'oficir za vezu', da je aktivno sudjelovao u priprema za likvidaciju Đurekovića, raspisao je potjernice za njim i još nekoliko hrvatskih sudionika u fizičkim likvidacijama političkih emigranata.
Početak detitoizacije
Na sve to hrvatsko pravosuđe nije reagiralo oslanjajući se na zakonsku odredbu da RH ne izuručuje svoje okrivljene građane stranim zemljama, osim dakako Tribunalu u Haagu, prema kojemu je službeni Zagreb bio toliko širokogrudan da ga je zatrpavao tajnim dokumentima i preko njegovih zahtjeva, dok se Stipe Mesić koristio Sudom za blaćenje predsjednika Tuđmana na način kakav je ostao nezapamćen u djelovanju haaškog Tribunala. No nakon što Hrvatska uđe u Europsku Uniju, morat će prihvaćati europske uhidbene naloge.
Pokušaj da se to izbjegne odmah je zamijećen u Bruxellesu i dok ovo pišemo, tamošnji pravnici nastoje pritisnuti službeni Zagreb da bi mu bilo bolje povinuti se europskom pravosuđu nego ostati tvrdoglav. Sama činjenica da su vladajući u Zagrebu, takoreći 'pet minuta do 12', pokušali izbjeći djelotvornost europskog uhidbenoga naloga govori u prilog onima, a njih nije malo, koji u posljednje vrijeme stalno tvrde kako Hrvatska još nije zrela za članstvo u Europskoj Uniji.
Žalosno je što hrvatsko odbijanje europskog uhidbenoga naloga vladajući opravdavaju time kako žele od njega sačuvati hrvatske branitelje na koje, navodno, čeka oko sto takvih zahtijeva. Kao da im branitelji nešto znače. Pa koga to Milanović i drugovi smatraju budalama. Treba se nadati da će Perković biti izručen njemačkom pravosuđu i da će otkriti barem jedan dio zločinačkoga karaktera jugoslavenske komunističke države koju mnogi još i danas slave, a ime njezina apsolutnog gospodara J. B. Tita resi najljepši trg u Zagrebu. To bi mogao biti početak detitoizacije hrvatskog političkog života. Eto, toga se plaše nasljednici Tita i Staljina na vlasti u sadašnjoj Republici Hrvatskoj.
Gojko Borić
Hrvatski tjednik