Perković i naslijeđe komunističkog sustava

Bilo bi najbolje da se bivši šef Udbe Josip Perković sam odazove pozivu njemačkoga suda i tamo otkrije sve što zna o okrutnim jugoslavenskim likvidacijama hrvatskih domoljuba na prostoru te države. Za njim, doduše, nitko posebno ne bi plakao u Hrvatskoj, osim neokomunističke klike koja je u strahu da se suoči s vlastitom prošlošću pa na svaki način spašavati Perkovića, ne toliko radi njega, nego radi same sebe.

Jer, Perković, budući da manje više sve zna, rekao bi tko je pucao, tko je pripremao atentate, tko je izdavao naloge te potvrdio da je na vrhu te terorističke hijerarhije bila Partija, sam Tito dok je bio živ, odnosno neki njegov umanjeni klon u Hrvatskoj poslije njegove smrti. A fanatični članovi te zločinačke partije bili su i Josipović i Mesić i mnogi, mnogi drugi današnji moćnici.

U popisu primjedaba i zahtjeva što ih je prije nekoliko mjeseci njemačka kancelarica Angela Merkel izdiktirala Hrvatskoj, suočavanje s mračnim komunističkim totalitarizmom bio je jedan od prvih, ali su ga nadzirani mediji u Hrvatskoj prešutjeli. Njemačkoj samoj već je dosta da sama okajava grijehe svoje nacističke prošlosti, a da drugi svoju jednako strašnu komunističku prošlost guraju pod tepih.

Ako treba nositi teret povijesne krivnje, onda se on mora podijeliti prema „zaslugama", pozadina je njemačkog inzistiranja prema Hrvatskoj da komunizam također tretira kao zločin. Slučaj Perković sada se javlja i kao simbol te još uvijek zatajene bolne istine od čijeg je nijekanja ili opravdavanja nomenklatura stvorila dogmatsku religiju. Zar i ovogodišnja njihova proslava u Brezovici kod Siska nije tomu dokaz. Prava istina o toj religiji nije bila u Brezovici, nego nekoliko desetaka kilometara zapadnije, u jami Jazovka.

Postoje ljudi u svijetu hrvatske politike koji kažu da je sve to točno, ali da Perkovića ne treba dati Nijemcima da mu sude jer je odigrao značajnu ulogu u obrani RH nakon što se odazvao Tuđmanovu pozivu i pristupio hrvatskoj strani. Perković je, po njima, ustrojio hrvatski obavještajni sustav, demontirao sustav jugoslavenskih tajnih službi u Hrvatskoj, zahvaljujući njemu navodno su otkrivene mnoge akcije jugoslavenske Udbe.

Nisu sposobni podnijeti istinu

Tada su, kažu nam, Perković, Manolić, Mustać, Boljkovac i drugi počeli okajavati svoje teške grijehe iz prošlosti. Možda ima istine u tomu, kažu neki drugi upućeni u zbivanja 90-ih, ali i tada su ti ljudi opstruirali PerkovićKada bi se Josip Perković odazvao pozivu njemačkog suda i rekao sve što zna, bio bi to proces osviještenja ove države koja živi pod blokadom mentalnog komunizma. Nema dvojbe da on itekako zna tko je ubio Brunu Bušića, tko Đurekovića i na desetke ostalih emigranata, zna isto tako tko je naručio i organizirao te likvidacije. To bi bila prigoda da ih otkrije sve, imenom i prezimenom, čak i pod cijenu da se na popisu nađe ime oca sadašnjeg predsjednika države.mnoge hrvatske obrambene operacije, pa su mnogi zarobljeni i uhvaćeni srpski zločinci poput pripadnika terorističke skupine Labrador, poput Arkana, Gorana Hadžića i nekih drugih bez suvislog objašnjenja predani srpskoj strani.

Hrvatska nema, na žalost, snage priznati da je komunizam bio i zločin te da boljševizam nema nikakve veze s antifašizmom, ma kako se oni njime kamuflirali. Josipović, Milanović, Mesić, Leko i drugi nisu sposobni podnijeti ni minimalnu količinu te istine. Zato oni danas u ime Hrvatske, kao posljednje komunističke mrduše donje, tekovine tog mučnog vremena, masovne likvidacije, progone, otimačine, logore i gušenje ljudskih i nacionalnih prava, šalju u svijet kao avangardu kojoj se trebamo klanjati, što nije samo sramota nego i preteška inhibicija za perspektivu države koja u 21. stoljeću postaje članicom Europske Unije.

Njihovi opetovani pokušaji, da suprotno povijesnim činjenicama i rezultatima, pod isti kišobran stave partizansku borbu za Jugoslaviju i borbu hrvatskih branitelja za Hrvatsku u Domovinskom ratu dio su istog sumanutog izvrtanja povijesti, krađe ideala i lažne humanističke glazure kojom pokušavaju prekriti lica ubojica i zločinaca.

Kada bi se Josip Perković odazvao pozivu njemačkog suda i rekao sve što zna, bio bi to proces osviještenja ove države koja živi pod blokadom mentalnog komunizma. Nema dvojbe da on itekako zna tko je ubio Brunu Bušića, tko Đurekovića i na desetke ostalih emigranata, zna isto tako tko je naručio i organizirao te likvidacije. To bi bila prigoda da ih otkrije sve, imenom i prezimenom, čak i pod cijenu da se na popisu nađe ime oca sadašnjeg predsjednika države.

Jadno stanje samosvijesti

Ovakav scenarij ne čini se, na žalost, realnim. Perković i pod sufliranjem svojih bliskih drugova ne će u Njemačku, Hrvatska će se i dalje koprcati zapletena nitima neraščišćene povijesti, a ljudi kod nas i u svijetu i dalje će se u čudu pitati kako to jedna prekrasna zemlja i divan hrvatski narod pristaju biti zadnja komunistička oaza u Europi.

Lako je reći da je na potezu narod koji bi na izborima morao zbaciti one koji ga neprestano tlače i podvode pod lažne mitove, ali kao narod došli smo dotle da nam neki Mile Kekin, bosanski Srbin, u Dnevniku HTV-a pljuje po zatucanim Hrvatima, Hrvatskoj i kardinalu Josipu Bozaniću, došli smo dotle da za gradonačelnika Splita radije biramo jednog osvjedočenog dezertera (pri čemu uopće nije važno koje je stranke član), a ne dokazanog domoljuba, što je nezamislivo u bilo kojoj državi svijeta.

Sve to prolazi bez pobune i reakcije premda su upravo to zabrinjavajući znakovi koji kazuju da nije problem u tlačiteljima nego i u onima koji su pristali na tlačenje. U takvom jadnom stanju samosvijesti Perković i vlastodržačka klika crpe snagu za svoj dugovječniji opstanak te ne moraju ni pred njemačke ni pred hrvatske sudove.

Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik