Lex Perković

Hrvatski će sabor ovih dana po žurnom postupku izmijeniti Zakon o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s članicama Europske Unije. Po tim izmjenama, europski uhidbeni nalog protiv bivšeg čelnog čovjeka Udbe Josipa Perkovića, kojega Njemačka sumnjiči za ubojstvo hrvatskoga emigranta Stjepana Đurekovića ne će biti realiziran. Predloženim izmjenama će se uhidbeni nalog primjenjivati samo za djela počinjena nakon 2002. godine, a kako je Đureković ubijen 1983., jasno je da osumnjičeni Perković i drugi udbaši mogu mirno živjeti.

Članak prijedloga izmijenjenog Zakona glasi: 'Europski uhidbeni nalog izvršit će se u odnosu na kaznena djela počinjenja nakon 7. kolovoza 2002.'. Naravno, riječ je o prvorazrednom skandalu koji razotkriva narav hrvatske politike i potvrđuje da smo daleko od ozbiljne i uređene države neovisno o činjenici što 1. srpnja postajemo članicom Europske Unije. Usvajanje ovih izmjena događa se desetak dana prije formalnog članstva u EU, a nakon što je nedavno i Njemačka ratificirala pristupni ugovor.

Očigledno, hrvatska vlast čekala je da se dogodi njemačka ratifikacija. Da je s izmjenama ovog zakona išla prije, izložila bi se riziku odbijanja Njemačke da ratificira hrvatsko pristupanje EU. Radi se zapravo o vrlo prozirnoj podvali i prijevari. Predsjednik Vlade Zoran Milanović nedavno je, optužujući određene snage u državi za konzervativnu revoluciju, rekao da njegova vlast želi Hrvatsku učiniti sličnom Njemačkoj, a tko hoće na Bizant, neka ide. Ovim činom uvjerljivo pokazuje da je on taj koji Hrvatsku gura na Bizant (prema onom što on podrazumijeva pod tim pojmom).

Opravdavajući ove izmjene, predlagač navodi da su i neke druge članice EU u svoje zakone ugradile vremenska ograničenja primjene europskog uhidbenog naloga. To je točno, ali Francuska, Austrija i još neke zemlje su to ugradile samim činom usvajanja zakona o pravosudnoj suradnji i nije im palo napamet naknadno ih mijenjati, kao što čini sada Hrvatska, pet minuta prije stupanja u članstvo. I po postojećem Zakonu iz 2010., Hrvatska je mogla spriječiti izručenje Perkovića, Mustaća i ostalih udbaša koje se tereti za ubojstva na prostoru Njemačke.

Josipović potaknuo izmjene

Ta kaznena djela u Hrvatskoj zastarijevaju nakon 20 godina, za razliku od Njemačke gdje zastare nema, te je temeljem i te činjenice, ali i još nekih zakonskih mogućnosti Hrvatska mogla odbiti izručenje, ali tada bi bila potrebna politička odluka. Kako bi izbjegla tu odluku, radije je išla u izmjenu zakona po žurnom postupku.

Smrt pravdeU još većem stilu obojica su zapravo zadali posljednji udarac pravdi. Jer odrediti načelo po kojemu će udbaške ubojice u ovoj zemlji biti iznad Ustava i zakona, izuzeti od progona i na slobodi, znači zapravo odrediti čudovišno načelo po kojemu ovo hrvatsko društvo kani živjeti. Sloboda za bilo koje ubojice, a posebno za one koji su u ime zločinačke tuđinske države i partije okrutno ubijali hrvatske domoljube po svijetu, doista znači smrt pravde i i pobjedu nepravde.Po neslužbenim informacijama, upravo je predsjednik RH dr. Ivo Josipović potaknuo ove izmjene zakona, nakon čega je formirana radna skupina u Ministarstvu pravosuđa na čelu s ministrom Orsatom Miljenićem koja je pripremila prijedlog izmjena zakona. Ovakav razvoj događaja ne iznenađuje. Uz ostalo i zato što Josipović svako jutro na sastancima sjedi s Perkovićevim sinom, Sašom, savjetnikom za nacionalnu sigurnost. Josipović pomaže svojim suradnicima, prijateljima i pristašama čak i uz cijenu da ionako krhki pravni poredak ove države stavlja u službu privatnih interesa. Josipović je osvjedočeni komunist.

I premda su Jugoslavija i komunizam završili na povijesnom smetlištu, i premda u svojoj trogodišnjoj vladavini nije uvijek bio na svim dogmatskim stajalištima bivše partije, on je to u svom načelu. Došao je u velikom stilu na Pantovčak nudeći narodu, prividno gledajući, platonističku sintagmu o novoj pravednosti. U tim trenucima bio je možda posljednje utočište onima koji pate od bijede i nepravde u ovoj zemlji, a takvih je mnogo. Uz pomoć ljevičarskih medija, Josipovićeva retorika pretvorena je u ljekoviti aksiom, a njegova i Milanovićeva pojava u svojevrsnu mistiku jer su ih ti mediji tretirali kao da ih je sam Bog poslao da spase Hrvatsku.

U još većem stilu obojica su zapravo zadali posljednji udarac pravdi. Jer odrediti načelo po kojemu će udbaške ubojice u ovoj zemlji biti iznad Ustava i zakona, izuzeti od progona i na slobodi, znači zapravo odrediti čudovišno načelo po kojemu ovo hrvatsko društvo kani živjeti. Sloboda za bilo koje ubojice, a posebno za one koji su u ime zločinačke tuđinske države i partije okrutno ubijali hrvatske domoljube po svijetu, doista znači smrt pravde i i pobjedu nepravde.

Nije ni trebalo gajiti iluzije: komunisti uvijek štite svoje ubojice, kriminalce i ratne zločince. Malo je ljudi u Hrvatskoj toga svjesno, ali Ivi Sanaderu se danas ne sudi primarno zato što je lupež, nego zato što je bio na čelu pobjedničkog HDZ-a. Da je bio šef SDP-a, nikad ne bi doživio ovu sudbinu. Nikad Glavaš, Zagorec ili Mirko Norac ne bi bili ni suđeni ni osuđeni da su bili pristaše Mesića ili Josipovića. U tomu je istinska tragedija razvikane hrvatske pravne države koja je i u ovom slučaju zaštite udbaških ubojica pretvorna u prah i pepeo.

Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik