Razgovor s Nikom Pinter, odvjetnicom generala Slobodana Praljka

Kako je general Praljak doživio i kako je komentirao osuđujuću prvostupanjsku presudu?

Rekla bih da ju je doživio kao pravi general. Primio je presudu na znanje, s njom se, naravno, ni u kom slučaju ne može složiti. Mogla bih reći da je on, u jednu ruku, razočaran činjenicom da svi dokazi koje 647293smo izveli tijekom obrane i svi argumenti koje smo dali, presuda nije uzela u obzir. Ali general Praljak nije izgubio svoj borbeni duh te i dalje ne će posustati u dokazivanju kako je ova presuda donesena na pogrešnim dokumentima, odnosno na interpretacijama, a ne na argumentima i činjenicama.

I sami ste u Haagu izjavili da ste uložili veliki trud kako biste dokazali da je formulacija o udruženom zločinačkom pothvatu netočna. Pretpostavljam da ste učinili sve što ste mogli kad je riječ o dokazima. Kako ćete onda srušiti tu formulaciju u žalbenom postupku? Što novo možete prezentirati, a da to bude djelotvorno i da to žalbeno vijeće uvaži?

Žalbeni postupak je postupak koji se temelji na pravu, a ne na iznošenju činjenica. Mi više činjenice ne možemo iznositi, dakle dokaze, osim ako se ne pojavi neki novi dokaz NačinNačin na koji je ova presuda napisana govori da i nije presuda u kaznenom postupku jer u kaznenom postupku pišu se presude koje ne mogu imati argumente tipa „moglo bi se zaključiti", nego se uključuje i kaže „Praljak, ti si tada i tada izdao takvo i takvo naređenje koje je imalo to i to za posljedicu". A toga u presudi nigdje nemado kojeg ni na jedan način nismo mogli doći ranije, a tražili smo. Zasad nema naznaka za takvo što. General Praljak i mi u svojoj smo se obrani trudili zbilja doći do svega do čega smo mogli doći. Budući da se žalba temelji na pravnim argumentima, a koliko sam do sada pročitala presudu, mislim i uvjerena sam da imamo dovoljno pravnih argumenata i procesnih pogrešaka zbog kojih mora doći do drugog rezultata.

Naravno, ako budemo govorili samo i isključivo o pravu i ako u to ne bude upletena politika, ako bude riječ samo o pravu. Da se i dosad radilo samo o pravu, onda ni ova prva presuda ne bi bila ovakva kakva jest. Hrvatska javnost premalo je upoznata sa stvarnim činjenicama o razdoblju od 1991. do 1994. na koje se odnosi ovaj predmet. Hrvatska država premalo se uopće i trudila pokazati što je sve radila kako bi i pomagala Bosnu i Hercegovinu i kako bi spriječila daljnji nastavak ratnih događaja koji se ne mogu staviti na dušu hrvatskoj državi kako to sada ispada po ovim presudama, a po kojima je samo hrvatska država agresor na BiH.

Bi li ishod bio drukčiji da se Hrvatska u primjerenoj mjeri uključila u ovaj proces?

Teško je reći, ali uvjerena sam da bi naša pozicija bila mnogo lakša, mnogo lakše bismo se nosili s tom mašinerijom koja se obrušila na šest osoba i na njihovih 12 odvjetnika. Da smo imali određenu potporu, lakše bismo mogli doći do još boljih vještaka. Ne sporim ni jednog vještaka kojega smo imali, ali ako vam netko pomaže, ako vam daje ne samo financijska sredstva nego ako vam omogućuje da ne nailazite na zidove, ako je uz vas, ako vam omogućuje određene kontakte, zatim da ne gubite vrijeme na nešto što bi vam trebalo biti dostupno, te da je hrvatska politika bila žešće usmjerena u prezentiranje činjenica koje ne mogu biti ni lijeve ni desne, možda bi rezultat bio drukčiji. Toga nije bilo.

Kada biste ukratko opisali odnos hrvatske države prema generalu Praljku?

Svojedobno sam rekla da se hrvatska država ponašala infantilno vezano za postupak protiv ove šestorice. U odnosu na generala Praljka moram reći kako je taj odnos bio krajnje indiferentan i nedopustiv, a sad bih se usudila reći i sramotan pri čemu mislim na to što su njegove knjige proglasili šundom.

Znam da su njegovu tvrtku ovršili. Zamislite da činjenice koje govore o Hrvatskoj, koje govore o naporima da je hrvatska država, a koja je optužena u Haagu, vodila agresorsku politiku i da je bila involvirana u potpuno negativnom konceptu u događanja u BiH, dokumente koji pokazuju točno što se događalo s nespornim činjenicama proglašavaju šundom. Mislim da general Praljak ima vlastitu arhivu dokumenata od 1991. do 1995., jednu od boljih arhiva. I to proglasiti šundom. To je sramotno!

Koristit ćemo se izdvojenim mišljenjem suca Antonettija

Pročitali ste presudu. Možete li reći što je najveća slabost te presude?

Još ju na žalost nisam cijelu pročitala jer je riječ o 2.500 stranica. Ali jesam veliki dio. Mogu vam reći da su slabosti te presude što je u prvom čitanju da je presuda jednostavno prepisana optužnica u kojoj OptužnicaMogu vam reći da su slabosti te presude što je u prvom čitanju da je presuda jednostavno prepisana optužnica u kojoj argumenti i dokazi obrane nisu našli mjesto ili su ga našli vrlo malo. Primarno je u njoj što je rekao tužitelj i koji su njegovi argumenti. Rekla bih da je to vrlo velika slabost.argumenti i dokazi obrane nisu našli mjesto ili su ga našli vrlo malo. Primarno je u njoj što je rekao tužitelj i koji su njegovi argumenti. Rekla bih da je to vrlo velika slabost. Ono što je izvodilo svih šest obrana nije u njoj našlo mjesta. O nepravomoćnoj presudi ne može se mnogo razgovarati, ali ono što želim reći jest da je na svu sreću, ako se to uopće može nazvati srećom, dala toliko mnogo elemenata da se možemo uvjerljivo žaliti.

Koliko je značajno za žalbeni postupak činjenica da se predsjedavajući sudac Antonetti većim dijelom ogradio od ovakve osuđujuće presude?

Kao što ste vidjeli, po rezultatima, ni od kakvog značenja. No u žalbenom postupku obrane će se naravno koristiti izdvojenim mišljenje predsjedavajućeg jer su to i argumenti obrane. On je u svojem izdvojenom mišljenju prihvatio da nema udruženog zločinačkog pothvata i da nema međunarodnog oružanog sukoba. Za to je na 500 stranica dao obrazloženje.

Ispada da o sudbinama ljudi u Haagu odlučuje slobodno sudačko uvjerenje, interpretacija pojedinih sudaca, odnosno slučajni raspored odnosa u sudskom vijeću, a ne sama argumentacija?

To je točno. Oni se uvijek mogu pozivati da se radi o diskrecijskoj ocjeni koju je uvijek teško pobijati. Međutim, i ta diskrecijska ocjena mora imati određenu životnu i pravnu logiku. Velika je pogreška, po meni, Haaškoga suda što su suci u odnosu na pravni postupak laici. Jer ovo je kazneni postupak, a ne panel diskusija o posljedicama rata i stradanju žrtava koji ih je, naravno, bilo i kojih nam je svima žao.

Najviše zamjeram što ta presuda nije kaznena presuda, a radi se o kaznenom sudu u kojem se utvrđuje kaznena odgovornost, što znači da treba utvrditi radnju izvršenja i oblik odgovornost: jesi li izvršio radnju, zapovjedio, ili si odgovoran propustom. Reci nam u čemu je bio propust. To kako je ova presuda napisana nije presuda u kaznenom postupku jer u kaznenom postupku pišu se presude koje ne mogu imati argumente tipa „moglo bi se zaključiti", nego se uključuje i kaže „Praljak, ti si tada i tada izdao takvo i takvo naređenje koje je imalo to i to za posljedicu". A toga u presudi nigdje nema.

 Politika mora biti agresivnija

Treba li sada Hrvatska oformiti svojevrsni krizni stožer i reagirati slično kao i nakon prvostupanjske presude generalima Gotovini i Markaču, kako zbog šestorice osuđenih, tako i zbog sebe same? Općenito, u kojem će smjeru sada ići osporavanje u žalbenom postupku?

U svakom slučaju, Hrvatska bi trebala samu sebe braniti. Ono što ja ne mogu razumjeti, premda nisam političarka, nego samo odvjetnica, jest da političari u Hrvatskoj ne shvaćaju da nije Franjo Tuđman imao svoje privatno dvorište u kojemu je bio predsjednik. Tuđman je bio predsjednik hrvatske države, Gojko Šušak bio je ministar obrane hrvatske države i ne može se reći „sad je drugo vrijeme, sad se to nas ne tiče, ta presuda ne će imati na nas utjecaja.

Hrvatska, dakle, mora samu sebe braniti jer je i Hrvatska, ova sad, kakva god da jest, osuđena isto tako kao što su osuđeni Praljak i ostali. Hrvatska će ostati s ljagom i ne može se smatrati da je od 2011. počelo novo doba. Mi imamo kontinuitet od 1990. Ne može se ne reagirati, ne mobilizirati i ne uključiti se. Ja ne znam političke metode, ali da bi agresivnija politika Hrvatske morala biti, da bi se morala zamisliti što ta presuda znači, apsolutno bi morala.

Čuli ste i reakcije državnog vrha na presudu, od predsjednika Josipovića, premijera Milanovića do ministrice Vesne Pusić. Kako ih ocjenjujete i daju li nadu da bi se mogli angažirati u tom smislu?

Uopće ne daju nadu, ali nadu mi daje premijer Zoran Milanović koji je dao obećavajući komentar. Od svega što sam pročitala, nadu mi jedino ulijeva stav premijera prema presudi. Budući da je premijer taj koji bi trebao stvar pokrenuti, čini mi se da će i nastojati. Naravno, ako mu se to dopusti.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.