Nikola Nidžan Milković o partizanskim i srbokomunističkim zločinima u Gospiću između Drugog svjetskog rata i Domovinskog rata

Do raspada Titove Jugoslavije nije došlo neplanirano. Čelnici Komunističke partije Jugoslavije spoznali su da su izgubili moć vladanja narodima Jugoslavije i da su promjene u ustroju države nužne. Za opstanak na vlasti nije više pomagala represija ni bizantinska slatkorječivost i laži o raju radničke države. Partijske stručne službe izvršile su analizu stanja u Jugoslaviji i predložile da je uputno izvršiti barem neznatne promjene u demokratizaciji društva te tako privremeno spriječiti izlazak naroda na ulice i obračun ponižene i obespravljene većine s Partijom.

Zaključile su da je konfederativni ustroj države najprimjereniji, umirio bi se puk i komunisti bi i dalje ostali na vlasti. Po republikama odredili su i članove partije koji su trebali naum provesti u djelo. Partijski vrh pomno je izvršio pripreme za preustroj. Prvi im je korak bio uništenje arhivnog gradiva, da zametnu tragove komunističke zloće i brojnost žrtava njene represije.

No srbijanski predstavnik Slobodan Milošević iskočio je iz dogovora. Procijenio je da je prava prilika za stvaranje Velike Srbije. Svojim primitivnim političkim djelovanjem izazvao je protiv sebe i Srbije dojučerašnje partijske istomišljenike i druge nesrpske narode Jugoslavije.

O zbivanjima u Lici između Drugog svjetskog rata i Domovinskog rata svjedoči Nikola Nidžan Milković. U njegovu vrijednom svjedočenju posebno se ističe podatak o spaljivanju arhivne građe Službe državne sigurnosti u kotlovnici suda i zatvora u Gospiću i odvoz pepela spaljene arhive na zatvorsko poljoprivredno dobro, u tzv. Maksimovićeve štale. U Gospiću ima još živih bivših zaposlenika Službe državne sigurnosti, kojima je više toga poznato o tomu koja je arhivna građa spaljivana. Pozivaju se neka rasterete svoju savjest i otklone mrlje sa svoga imena, radi sebe i svojega potomstva te neka svjedoče o svemu što im je poznato o spaljivanju arhivnog gradiva.

Svjedočenje Nikole Nidžana Milkovića

Gospić je prije Drugog svjetskog rata bio grad obrtnika i službenika. Po pričanju mojih roditelja Hrvati, iako većina, bili su obespravljeni i izvrgnuti nasilju vlaške, tzv. srpske manjine. Državni teror bio je nepodnošljiv. U takvim uvjetima stvorena je NDH, dugo očekivana i konačno ostvarena težnja hrvatskog naroda, riječi su Nikole Nidžana Milkovića..

Milković'Jugoslavenski partizani ubili su mu oca i ukrali nam djetinjstvo. Pitam se zašto, otkud im pravo? Zar za onu nakaznu Jugoslaviju, kojoj su sami tepali da je 'narodna, bratska i antifašistička država'? Od bratstva, jedinstva, antifašizma i narodne države nije bilo ni traga. Bila je to Velika Srbija nastala na prijevari i krvi podjarmljenih naroda. Da je bila takva kakvom je prikazivana, zar bi nastala i nestala u krvi?! 'dodaje Milković.'Rođen sam 1940. u Gospiću u Smiljanskoj ulici u obrtničkoj obitelji. Moj pokojni otac Luka bio je ajmar, izrađivao je konjsku zaprežnu opremu, a majka Luca, rođ. Pezelj, kućanica. Imali su petero djece: Anu od 10, Tomu od 6, Mariju od 4 godine, Milu od 9 mjeseci te mene Nikolu od 5 godina. Tata je u doba NDH bio hrvatski vojnik, domobran. Zarobljen je u Pazarištu nakon preokreta, pada Gospića 4. travnja 1945. Pješice, vezanih ruku u gospićki zatvor sprovela su ga dvojica nepoznatih partizana. Kada su došli do naše kuće u Smiljanskoj ulici, svratili su u nju.

Ne znam je li ih tata zamolio za tu uslugu, ili su to svojevoljno uradili. Mama i mi djeca bili smo u šoku i izvan sebe od straha. Prizor je bio zastrašujući. Tata je mirno stajao vezanih ruku žicom iza leđa, neobrijan, razbarušene kose i razdrljene košulje, a mama i mi djeca gledali smo ga skamenjeni i nijemi od straha. Ona dva partizanska čudovišta oboružana puškama uživali su u svojoj nadmoćnosti.

Nisam imao ni pet godina, a taj mi se jezivi prizor duboko urezao u pamćenje i prati me cijeli život', kazuje Milković. 'Jugoslavenski partizani ubili su mu oca i ukrali nam djetinjstvo. Pitam se zašto, otkud im pravo? Zar za onu nakaznu Jugoslaviju, kojoj su sami tepali da je 'narodna, bratska i antifašistička država'? Od bratstva, jedinstva, antifašizma i narodne države nije bilo ni traga. Bila je to Velika Srbija nastala na prijevari i krvi podjarmljenih naroda. Da je bila takva kakvom je prikazivana, zar bi nastala i nestala u krvi?! 'dodaje Milković.

'Mama je sva smetena ispekla nekoliko jaja pa kako je tata ostao vezan, hranila ga je kao malo dijete. Kada je pojeo, odveli su ga u gospićki zatvor, a mi smo ostali ucviljeni i uspaničeni. Znali smo, jer to se svakodnevno događalo, da rodbina nosi hranu svojima koji su bili zatočeni u gospićkom zatvoru, te u zgradi današnjeg biskupskog dvora i u okolnim kućama. Nakon trećeg ili četvrtog dana stražari bi mnogima rekli da hranu ne donose jer im više nije potrebna, ubili bi uhićenike bez suda i prava na obranu.

I mi smo tati nosili hranu, nadajući se da će ju stražari preuzeti, da ne će reći ono zlokobno da mu više ne treba. Na žalost, četvrti dan rekli su nam da hranu više ne donosimo jer tati nije potrebna', govori Milković o tome kako je saznao da su mu ubili oca. Ubili su ga i pokopali na nekom od brojnih gospićkih grobišta. Da barem znam gdje mu je grob da mu na njemu mogu upaliti svijeću i pomoliti se za spas njegove duše.'

'Uz ajmarski posao', nastavlja svoju priču', tata je uz maminu pomoć obrađivao našu zemlju. Imali smo krave, konja, kola, plug, drljaču i ostali alat potreban za obradu zemlje. Partizanski 'osloboditelji' zaplijenili su sav tatin ajmarski alat te konja, kola i alat za obradu zemlje. Ogolili su nas do kože, ostala je samo jedna krava stara 20 godina. Mama je teško radila da bi nas prehranila, a i mi djeca pomagali smo joj, svatko onoliko koliko je mogao prema svome uzrastu. Kada bi nam netko uzorao njivu ili dovezao sijeno, platili bismo uslugu radeći na njegovu imanju.

Ja sam za plaću čuvao i gonio na ispašu 20 krava iz Smiljanske ulice. Za čuvanje krave naplaćivao sam 100 din, za ovcu 10 din mjesečno. Imao sam veliko ispašište, u komadu 36 jutara stričeve zemlje i obližnju državnu plantažu. Gotovo svaka kuća imala je kravu, uglavnom pasmine buš, koje su u ono vrlo teško doba bile hraniteljice obitelji. U tim teškim danima mukotrpne borbe za golo preživljavanje, uvijek se dobrotom ističu neki ljudi. Tako je susjeda teta Pavelićka, majka prof. Ivke Kosović bila prema nama dobra i plemenita. Pomagala nas je u svako doba dana i noći.

Vraćao sam joj dobro dobrim, njoj nisam naplaćivao čuvanje dviju kava i na drugi način joj pomagao. No ona je uvijek za uzvrat dala više nego što bi primila. Pokojni Stipe Brkljačić Opančar iz Pazariške ulice bio je također prema nama vrlo plemenit. Kada sam ojačao, a on ili netko od njegovih nije imao vremena napraviti nam uslugu svojim konjem, dao bi mi svojeg konja i kola, kao da su moji, da obavim posao. Naravno, i ja sam njemu rado pomagao obavljajući različite poslove. Kada je umro, osjećao sam se kao da mi je umro netko od najbliže rodbine.

Osveta Ivi Uzelcu Panduru koji me je kandžijom prebio kad sam imao šest godina

Jedan nemio događaj iz djetinjstva posebno mi se usjekao u sjećanje. Bio je petak, nas trojica dečkića sjedili smo ispod lipe uz cestu, a skupina starijih dječaraca igrala se blizu nas. Ive Uzelac Pandur, bahati partizan iz Smiljana, vrlo loš čovjek, provezao se uz nas u zaprežnim kolima. Jedan od onih starijih dječaraca u igri istrčao je na cestu pred kola. Ive Uzelac Pandur iskočio je iz kola i vitlajući kandžijom (bičem) potrčao za njima. Njegovo i moje društvo pred njim se razbježalo. Mene najsporijeg sustigao je i počeo krvnički mlatiti kandžijom po golim nogama. Kandžijom mi je sasjekao kožu na nogama, a kandžilukom (drškom biča) prebio ruku u laktu.

Ja sam stasao i ojačao i, naravno, dobro upamtio što mi je uradio. Izučio sam trgovački zanat i zaposlio se u Trgovačkom poduzeću Visočica u Gospiću. Jedne zgode 1961. došao je Ive Uzelac Pandur u trgovinu u kojoj sam radio sa stricem Nikicom po vreću brašna. Rekao sam mu da uzme vreću s jedne, a ja ću s druge strane, pa ćemo ju lakše utovariti u kola. Odgovorio je da ne će i neka vreću sam utovarim. Prekipjelo mi je, sjetio sam kako me je krvnički izbičevao kada sam imao tek pet do šest godina. Zgrabio sam lopatu koja je tu stajala na dohvat ruke i smazao (isprebijao) ga njome. Vratio sam mu milo za drago.

Stric Nikica naljutio se i psovao me. Rekao sam mu da sam ja svoj posao završio i da više ne ću raditi. Kako sam dobio 1961. poziv za odsluženje vojnog roka, napustio sam posao i pošao na godišnji odmor, a potom u vojsku. Jedne zgode zamolio me Jole Pavelić, autoelektričar, da ga povezem u Smiljan u pilanu Mate Laktića, kojemu je trebao predati elektropokretač. Kada smo obavili posao, pozvao me na piće u gostionicu. U gostionici je bilo mnogo meni poznatih Smiljančana i među njima Ive Uzelac Pandur. Naručio sam od konobara piće za sve, a za Ivu Uzelca Pandura tri. Rekao je da ne će popiti moje piće.

UzelacIve Uzelac Pandur, bahati partizan iz Smiljana, vrlo loš čovjek, provezao se uz nas u zaprežnim kolima. Jedan od onih starijih dječaraca u igri istrčao je na cestu pred kola. Ive Uzelac Pandur iskočio je iz kola i vitlajući kandžijom (bičem) potrčao za njima. Njegovo i moje društvo pred njim se razbježalo. Mene najsporijeg sustigao je i počeo krvnički mlatiti kandžijom po golim nogama. Kandžijom mi je sasjekao kožu na nogama, a kandžilukom (drškom biča) prebio ruku u laktu.Nazočni Jandriša rekao mu je kako mu je sada prilika i neka pred svima kaže zašto ne će popiti piće kojim ga častim. Odgovorio je da sam ga smazao lopatom. Uzvratio sam kako me je kao dječarca od pet do šest godina premlatio, kandžijom sasjekao kožu na nogama, a kandžilukom prebio ruku. Nakon toga, a to je bilo 1978., radio sam u Budačkoj ulici, prišao mi je Niko Alić i priopćio da se Ive Uzelac Pandur ubio u smiljanskoj plantaži. Proradila mu je savjest, mnogo je toga nečasnog iz rata nosio na duši.

Susjed Milković zvani Čovo, komunist, povratnik iz Amerike dijelio je pomoć Crvenog križa. Dijelila se hrana, obuća i odjeća. Moja obitelj gladna, gola i bosa bila je potrebita svega. On, čovjek partije, meni sinu 'narodnog neprijatelja' dao je plavi šešir široka oboda, koji sam mogao nositi jedino u maškarama. Ponio sam šešir kući i spremio ga na tavan. Mama ga je htjela raskrojiti i njime podšiti pletene poplate. Rekao sam joj da to ne dopuštam i neka ga na tavanu gdje sam ga ostavio. Čovo je zaboravio svoju neljudskost i bahatost pa me zamolio da mu dođem zaklati prase.

Pristao sam, rekao sam to mami, uzeo pribor za klanje, a na glavu stavio plavi šešir kojeg mi je on dodijelio kao pomoć Crvenog križa. Kada me vidio s onim šeširom, počeo se rugati i smijati rekavši kako izgledam i što sam to stavio na glavu. Odgovorio sam mu: 'Ovaj šešir dobio sam od tebe, a sada sam ti ga došao vratiti'. Drug se naljutio i nije godinu dana sa mnom razgovarao.

Iza Drugog svjetskog rata bili smo svi velika sirotinja. Mnogima su Titovi 'antifašisti' ubili oca, hranitelja obitelji, a nekima oca i majku. Nema kuće u Gospiću iz koje jugopartizanski 'osloboditelji' nisu ubili barem jednog člana. Sirote majke prehranjivale su svoju mnogobrojnu djecu kopajući na tuđim njivama za malo hrane. Tako je mama Miće Ćokca kopala na tuđoj njivi. Sin Ivo pitao ju je hoće li brzo kući, a ona mu je bila donijela nešto za jelo. Ivo je tada pokazao na mene, a potom i na Miću i Josu te smo onda svi mi pojeli njezin obrok. Sirota majka nastavila je dalje gladna kopati, sretna što su joj djeca barem malo utolila glad.

I zbog pjesme završavalo se na robiji

Većina naših roditelja nije svojoj djeci ispričala kakav su zločin izvršili četnici, koji su se preodjenuli u partizansku odoru, i jugoslavenski partizani nad Hrvatima u Lici, posebice u Gospiću nakon 4. travnja 1945. Zločini su bili toliko strašni da su ih nastojali prikriti od svoje djece i namjerno ih potiskivali u podsvijest bojeći se da djeca o tome pričaju izvan kuće i izazovu odmazdu budnih čuvara Titova režima. Zbog procjene čuvara režima da je netko govorio protiv države, ostao bi bez posla ili se nije mogao zaposliti, a najčešće bi završio u zatvoru.

Procjene su uglavnom bile netočne i izmišljene. Svejedno, važno je da čuvari poretka opravdaju svoje postojanje. Svome unuku starom 16 godina kažem što se dogodilo. Neka zna za sve patnje muku i borbu, neka zna tko je što i tko je kakav. Mi Hrvati brzo zaboravljamo, a još brže opraštamo. Zbog te kolektivne osobine imamo tako tešku i krvavu povijest. Učim ga neka nikoga ne mrzi, ali neka u svojoj kući bude gospodar.

Do 1985. radio sam u Trgovačkom poduzeću Visočica, a onda sam se spletom sretnih okolnosti iste godine zaposlio u gospićkom zatvoru na radnom mjestu referenta nabave i prodaje. Poznato je da su Hrvati u Gospiću, kao uostalom u cijeloj Hrvatskoj, u odnosu na Vlahe, tzv. Srbe bili obespravljeni, ali da je to toliko bilo naglašeno u zatvoru, nisam znao. Na poslu u zatvoru vidio sam i doživio svega i svačega. Sjećam se trojice mladića iz Vaganca koji su došli odslužiti tromjesečnu kaznu. Kada su došli zadužiti odjeću i obuću, upitao sam ih što su zgriješili.

Odgovorili su da nisu ništa, vratili su se s odsluženja vojnog roka. Prije odlaska u vojsku pjevali su: 'Zaplakala vrba pokraj vode što Hrvati nemaju slobode'. Eto, zbog ove nevine pjesme osuđeni su na tri mjeseca zatvora. No to nije bilo sve, zbog ovakvih ili sličnih pjesama i izgovorenih riječi 'politički kriminalci' bili bi upisani u milicijsku kartoteku kao narodni neprijatelji. To obilježje pratilo ih je kamo god bi pošli. Teško bi se mogli zaposliti, pa i kada bi dobili posao, morali su biti barem tri puta bolji radnici od ostalih, posebice od 'ugrožene braće' Vlaha tzv. Srba i partijaca.

Mnogi nisu mogli izdržati taj pritisak. Izlaz je bio u bijegu preko granice, prihvatiti život obilježenih, biti obespravljen i ponižen, trećerazredni član društva ili postati suradnik komunističkog režima. Nastojao sam zaštititi te mladiće i olakšati im izdržavanje kazne dajući im na zatvorskom gospodarstvu lakše poslove. Sva trojica svoje živote ugradili su u slobodu Hrvatske, kao branitelji poginuli su na ličkoj bojišnici u Domovinskom ratu.

U zatvoru je radila Kata zvana Ćakina, kći Nikole lugara iz Trnovca. Proganjao ju je i ponižavao Vlah tzv. Srbin Stojan. Bio je zadužen za razvrstavanje i slanje pošte, a ona mu je pri tome pomagala. Rekao bi joj neka isplazi jezik, na njemu bi navlažio marku i zalijepio je na pismo. Doista krajnje ponižavajuće. Požalila mi se i pitala mora li to trpjeti. Rekao sam da ne mora i neka više ne dopusti da ju ponižava.

Ne znam je li me poslušala jer se tome bahatom i primitivnom soju teško moglo oduprijeti, posebice kada se radi o ženi. Svi zaposlenici zatvora išli su na vježbu gađanja iz pištolja. Kata Ćakina bila je najbolja, od 100 mogućih imala je 86 pogodaka. Vlah tzv. Srbin Stojan bio je najgori. U čudu ju je upitao: 'Kate, neđelje ti, kako si ti to sve pogodila.' Hladno mu je odgovorila da u sredini mete zamišlja njega. Više ju nije progonio, klonio se nje.

Spaljivanje arhivske građe Službe državne sigurnosti

Jedan događaj posebno je značajan za Gospić, a i za cijelu Hrvatsku. U jesen i zimu 1989. i proljeće 1990. u kotlovnici suda spaljivana je arhivna građa Službe državne sigurnosti. U tome razdoblju arhivna građa bila je energent za ZatvorPrije odlaska u vojsku pjevali su: 'Zaplakala vrba pokraj vode što Hrvati nemaju slobode'. Eto, zbog ove nevine pjesme osuđeni su na tri mjeseca zatvora. No to nije bilo sve, zbog ovakvih ili sličnih pjesama i izgovorenih riječi 'politički kriminalci' bili bi upisani u milicijsku kartoteku kao narodni neprijatelji. To obilježje pratilo ih je kamo god bi pošli. Teško bi se mogli zaposliti, pa i kada bi dobili posao, morali su biti barem tri puta bolji radnici od ostalih, posebice od 'ugrožene braće' Vlaha tzv. Srba i partijaca.centralno grijanje suda i zatvora. Kamionima se svakodnevno dovozila i spaljivala, a traktorskim prikolicama u više navrata dnevno odvozio se pepeo na zatvorsko poljoprivredno dobro, u tzv. Maksimovićeve štale. U kotlovnicu je pristup bio zabranjen i pod budnim nadzorom milicije.

Održavanje kotlovnice i centralnog grijanja suda i zatvora obavljao je Stipe Rupčić iz Bužima. Nekoliko puta pitao sam ga što se to događa u kotlovnici. Samo mi je rekao da spaljuju arhivu. Nije htio ništa više o tome reći. Ložač je bio Šiptar, zatvorenik, vjerojatno nepismen. Dužnost mu je bila ubacivati arhivno gradivo, spise i knjige u kotlove i očistiti ložišta kotlova od pepela. Ne znam je li spaljena arhiva samo s prostora Like ili iz cijele Hrvatske. Iza spaljivanja arhivne građe kotlovničar Stipe Rupčić bio je potišten, zabrinut i povučen te ni s kime nije razgovarao. Druge godine od početka Domovinskog rata umro je od nekih teških muka.

Tijekom burne povijesti Gospić je odolijevao velikim pritiscima. Starosjeditelji su voljeli svoj grad, bili su ponosni, ustrajni, samozatajni i čvrsti, što je gradu davalo posebno obilježje. Na žalost posustaje, starosjeditelja je sve manje, umiru, iseljavaju se, uzmiču, grad gubi svoju prepoznatljivost. U dva vala, prvom iza Drugoga svjetskog rata i drugom iza Domovinskog rata, u Gospić se naseljavaju novi stanovnici.

Prvi su došli za bakljadom, a drugi za Olujom. Grad se promijenio u duhovnom i fizičkom smislu. Malobrojni starosjeditelji nisu mogli novonaseljenima nametnuti svoj način života i opće vrjednote. Ruše se stare gradske kuće za koje su vezane uspomene starosjeditelja i koje su ušle u kolektivno pamćene. Novonaseljenima one ništa ne znače, a za osjećaje starosjeditelja nitko i ne mari.

Ivan Vukić
Hrvatski tjednik