Hrvatski tjednik
 

 Dan pravorijeka Haaškog suda

Što god Pupovac o meni mislio i ponekad u javnosti, gdje mu pristaše širom otvaraju prostor, to izlanuo, ja nemam osobnog razloga ni za sukob ni za raspravu s njim. Štoviše, ja ga, onako plačljiva, sažalijevam i sklon sam ga amnestirati i od reketa, i od etno-biznisa i od potpirivanja sukoba niskog intenziteta jer to, po mom mišljenju, izvorno ne potječe od njega, ni kad sve to kod njega možemo vidjeti.

Pupovčeva je politika u cijelosti, sa svim što ona jest, dobrim i lošim, s jedne strane, produkt zamršenih srpsko-hrvatskih odnosa u proteklim dvama stoljećima kao njegove naslijeđene duhovne pupideterminante i, s druge strane, njegova osobnog iskustva, nadasve bolna, vezanog uz iskustvo njegova naroda u proteklih dvadesetak godina. Gotovo da i ne može biti drukčija nego jest!

Ako je postao liderom nacionalne manjine, liderom ga je učinila hrvatska politika, a ne srpska nacionalna manjina koja kao nacionalna manjina dugo nije ni postojala jer taj status nije prihvaćala. A veliko je pitanje u kojoj ga mjeri i sada prihvaća. Ako je mogao ucjenjivati i na ucjenama graditi svoj položaj u politici, ne snosi za to odgovornost samo on nego i oni koji su mu ucjenjivanje dopuštali jer su im trebale njegove usluge. Ako je razvio etno-biznis na obilnom korištenju proračunskih sredstava, ne snosi za to odgovornost samo on već i oni koji su mu ta sredstva doznačavali. Ako njegova politika nije uvijek ili nije uopće u interesu srpske nacionalne manjine, onda nije odgovoran samo on nego i državna politika koja mu je takvo ponašanje dopuštala i nije srpsku manjinu od njegove politike zaštitila.

A kao temeljnu determinantu – da se na to još jednom vratimo – Pupovčeva politika ima imperijalnu misao i misiju Save Bjelanovića, njegova zemljaka, koja je prešla iz crnog u crveni imperijalizam, u jugoslavenski komunizam, kad je postalo vidljivo da se na osnovi srpstva ne može ostvariti. Iz jugoslavenskog se komunizma, kad je skrahirao, kad su komunisti, da bi preživjeli u mimikriji, morali postati «antifašisti», preobrazila u liberalni, apatridski globalizam. On je u temelju danas to i on iz tih oblika u prošlosti i u nebeskim visinama ne može izaći i sići do srpske nacionalne manjine svedene na četiri cijela i tri desetine posto stanovništva u državi jer bi taj izlazak i taj silazak doživio kao degradaciju, a ne kao otrježnjenje i put u realnost.

Zato je krivo u Pupovčevoj politici gledati interese srpske manjine u njezinu sadašnjem stanju; zato je u Pupovcu krivo gledati predstavnika sadašnje srpske manjine u Hrvatskoj kad i on sam izjavljuje da mu je dosadilo biti Srbin, da želi biti nešto više iznad toga. I treba mu vjerovati! Ne može se istodobno biti i predstavnik određene nacionalne manjine, u njegovu slučaju srpske, i apatrid, znači, nešto iznad, u odnosu prema većinskom narodu! To se zbilja ne može!

Vrijeme za novu politiku srpske zajednice u RH

Ili bi trebao s oblaka sići i zagaziti u realnost, pa otuda vidjeti što je korisno učiniti za srpsku nacionalnu manjinu, ili bi se trebao povući i mjesto lidera ustupiti mlađemu, onomu koji će to moći jer nije determiniran imperijalnom prošlošću, jer je participirao u stvaranju samostalne Hrvatske i jer živi život srpske manjine ovoga trenutka, u ovom stanju. Kad dosad nije vidio, morao bi nakon oslobađajuće kninolPolitikaGraditi politiku srpske nacionalne manjine na ustrajavanju u tvrdnji da je planiranog progona ipak bilo, makar je međunarodni sud rekao da ga bilo nije, bilo bi štetno za srpsku manjinu isto onoliko koliko su joj kroz protekle godine bile štetne zablude Save Štrbca da će dočekati osuđujuću presudu, da će se na osnovi nje pokrenuti pitanje obnove srpske paradržave i da će se na osnovu nje od SAD-a zatražiti neka za genocid plate ratnu odštetu jer su njihovi stručnjaci osposobili hrvatsku vojsku da 'Bljesak' i 'Oluju' realiziraju.presude 'Bljesku' i 'Oluji' uvidjeti da je došlo vrijeme i za personalne promjene i za novu politiku srpske zajednice u Hrvatskoj!

Ako to ne bude vidio on, to bi morala uvidjeti hrvatska politika, lijeva i desna, koja ga je stvorila i srpska manjina kojoj bi promjene donijele korist koliko i većinskom narodu s kojim treba živjeti u miru i slozi, bez sukoba niskog i visokog intenziteta. Evo nekoliko sugestija za te promjene!

Koliko se god to nekomu činilo notornim, na samom je početku potrebno istaći da se u njegovu punom značenju, pravnom i političkom, treba usvojiti haaški oslobađajući pravorijek koji glasi da planiranog protjerivanja srpske nacionalne manjine u 'Bljesku' i 'Oluji' nije bilo. A zašto su se Srbi iz krajeva gdje su te akcije vođene, i gdje vođene nisu, ipak iselili, prepušta se slobodnoj interpretaciji za razloge iseljenja zainteresiranima, koja, kakva god bila, ne će imati nikakav pravni ni politički učinak.

Graditi politiku srpske nacionalne manjine na ustrajavanju u tvrdnji da je planiranog progona ipak bilo, makar je međunarodni sud rekao da ga bilo nije, bilo bi štetno za srpsku manjinu isto onoliko koliko su joj kroz protekle godine bile štetne zablude Save Štrbca da će dočekati osuđujuću presudu, da će se na osnovi nje pokrenuti pitanje obnove srpske paradržave i da će se na osnovu nje od SAD-a zatražiti neka za genocid plate ratnu odštetu jer su njihovi stručnjaci osposobili hrvatsku vojsku da 'Bljesak' i 'Oluju' realiziraju.

Nakon prihvaćanja haaškog pravorijeka trebalo bi poći od toga da je temeljno mjerilo u određivanju statusa svake, pa i srpske, manjine njezina participacija u strukturi stanovništva. Sada u visini od četiri cijela i tri desetine posto! Uzimati kao mjerilo neki postotak iz prošlih popisa stanovništva, znatno veći od ovoga, kntudkoliko se god komu činilo mogućim, ne bi bilo uputno jer bi podsjećalo na imperijalnu krilaticu da je srpska zemlja tamo gdje se nalazi i jedan srpski grob, krilaticu koja je mnogo štete nanijela srpskoj zajednici. Obnovljena, i samo u podsjećanju, mogla bi nanijeti štetu i preostalom dijelu srpske manjine.

Uobičajeno je da se, gdje god je to moguće, a u slučaju hrvatske manjine u Srbiji i srpske u Hrvatskoj jest, prava manjina daju na osnovi reciprociteta. Što ima hrvatska u Srbiji, neka to ima i srpska u Hrvatskoj. Činjenica jest da trenutačna prava srpske manjine u Hrvatskoj višestruko nadmašuju prava hrvatske nacionalne manjine u Srbiji. Pledirajući za reciprocitet, iako sam za oduzimanje onih prava na kojima je izrastao reket i etno-biznis, nisam za to da se srpskoj manjini u Hrvatskoj oduzimaju stečena prava do razine prava hrvatske manjine u Srbiji. Nego sam za to da se ide obrnutim redom! Da se hrvatskoj manjini u Srbiji daju sva ona prava – izuzev podloge za reket i etno-biznis – što ih ima srpska nacionalna manjina u Hrvatskoj.

Ni jedno pravo dano nacionalnoj manjini ne može se većinskom narodu činiti prevelikim ako to pravo ne dovodi u upitan položaj državu u kojoj ta manjina živi i ako ta manjina tu državu, i zbog danih joj prava, drži svojom. Ni jedno pravo dano nacionalnoj manjini ne može se većinskom narodu činiti prevelikim ako to pravo, štiteći nacionalni identitet manjine, istodobno otvara prostor da se ta manjina integrira u većinsku zajednicu i prepusti bez otpora dobrovoljnoj asimilaciji s većinskim narodom. Da, asimilaciji!

Koliko se god komu to činilo protivnim održanju nacionalnog identiteta! U svim se državama može zapaziti proces da se nacionalne manjine i integriraju i, integracijom asimiliraju s većinom. Asimilacijski su potencijali srpske manjine u Hrvatskoj i hrvatske u Srbiji znatni, ali ni potencijali očuvanja identiteta nisu ništa manji. Treba im omogućiti da se bez prepreka uravnotežuju.

Zašto Pupovcu smeta kristijanizacija?

Ovdje se, samo radi ilustracije, moramo prisjetiti u ratu dane Pupovčeve izjave da je tih godina na silu prekršteno petnaestak tisuća srpske djece, izjave koja još i danas odjekuje, na kojoj mu se do "Prekrštavanje"Bile su to godine kad su se i odrasli krstili! I o kakvom bi se tu prekrštavanju moglo raditi ako su bračni drugovi, Srbin i Hrvatica ili Hrvat i Srpkinja, odlučili da njihovo dijete bude katoličke vjere ili, obrnuto, pravoslavne vjere. Bio je to proces kristijanizacije, a onoliko koliko je tu krštenja bilo u Katoličkoj crkvi, bio je to i proces asimilacije. Ako je Pupovac zagovornik miješanih brakova, zašto mu smeta kad ti brakovi vode u kristijanizaciju i, jednim dijelom, u asimilaciju! U prava nacionalne manjine treba biti ugrađeno pravo očuvanja identiteta, ali i pravo otvorenih vrata prema dragovoljnoj krizzasimilaciji s većinom. Tu protuslovlja nema!danas zamjerke upućuju. Ne podsjećam na nju da bih Pupovcu štogod zbog nje predbacivao. Na nju podsjećam da bih u vezi s asimilacijom mogao dati dopunsko objašnjenje, uz pretpostavku da je nešto od onoga što je Pupovac rekao i moglo biti. A bilo je! Bile su to godine u kojima su se mnoga nekrštena djeca jednonacionalnih brakova, srpskih i hrvatskih, krstila, s njima i djeca iz miješanih brakova, u katoličkoj ili pravoslavnoj crkvi, onako kako su njihovi roditelji odlučili.

Bile su to godine kad su se i odrasli krstili! I o kakvom bi se tu prekrštavanju moglo raditi ako su bračni drugovi, Srbin i Hrvatica ili Hrvat i Srpkinja, odlučili da njihovo dijete bude katoličke vjere ili, obrnuto, pravoslavne vjere. Bio je to proces kristijanizacije, a onoliko koliko je tu krštenja bilo u Katoličkoj crkvi, bio je to i proces asimilacije. Ako je Pupovac zagovornik miješanih brakova, zašto mu smeta kad ti brakovi vode u kristijanizaciju i, jednim dijelom, u asimilaciju! U prava nacionalne manjine treba biti ugrađeno pravo očuvanja identiteta, ali i pravo otvorenih vrata prema dragovoljnoj krizzasimilaciji s većinom. Tu protuslovlja nema! Njih prevladava humanost ugrađena u kršćanstvo koje god od dviju crkava to kršćanstvo bilo. U tomu samo komunist može vidjeti nešto prijeteće!

Vezano uz povratak i namirenje vrijednosti napuštene imovine izbjeglih pripadnika srpske manjine, i prije, a posebno nakon 'Bljeska' i 'Oluje', u optjecaju su bile tri mogućnosti: zamjena imovine između Hrvata doseljenih iz Srbije i Srba odseljenih iz Hrvatske, otkup imovine odseljenih Srba od strane države i njezina distribucija prema potražnji doseljenih u Hrvatsku i gradnja porušenih kuća da bi se omogućio povratak Srba koji to požele.

Umjesto da se sve tri mogućnosti tretiraju na jednak način, da se izbor prepusti volji odseljenih i doseljenih, politika je prvu mogućnost, jer nije našla načina da ju stopira, prepustila stihiji, drugu onemogućila uskraćivanjem novca za otkup i proglasila ju etničkim čišćenjem u miru, a sav je raspoloživi novac usmjerila na obnovu kuća očekujući masovni povratak kad se krovovi zacrvene. Sudeći po popisu stanovništva i po onomu što se očima može vidjeti kad se obiđu sela gdje su te kuće obnavljane, povratka ili nije bilo ili je sveden na gerijatrijsku razinu. Preko ljeta se u tim kućama ponetko i može vidjeti, zimi gotovo nitko. Nema naselja koje bi, potaknuto obnovom kuća, oživjelo. Oživjelo je tek pokoje kućište.

Odskora se u oglasnicima pojavljuju slike tih obnovljenih kuća i zajedno s imanjem nude na prodaju pa se čini da je preusmjeravanje državnog novca s olija-2otkupa imovine na obnovu kuća bio kriv potez, potez koji je napravljen na štetu pojedinih pripadnika srpske nacionalne manjine jer će prodajom obnovljene kuće na tržištu zasićenu tim ponudama postići manju cijenu nego što bi ju postigli da je u otkupu posredovala država.

Na kraju svih priča o ratnom i mirnom etničkom čišćenju, nakon propalog forsiranja povratka i nakon oslobađajućih presuda Haaškog suda, dolazimo do zaključka da je odlazak dijela srpske nacionalne manjine, u ratu i miru, bio njezin izbor, koji ne traje od jučer, koji traje već dva stoljeća otkako je na ovim prostorima počeo za te prostore specifičan proces nacionalne homogenizacije. Bilo bi mudro nakon oslobađajuće presude Haaškog suda priču o povratku svesti u realne okvire i pripadnicima srpske nacionalne manjine, ako se ne žele vratiti, jer im je za povratak ponestalo volje i potencijala, omogućiti da na različite načine, dosad prakticirane i one koji će se odsad pronaći, dođu do obeštećenja za svoju napuštenu imovinu. Sijanje iluzija o masovnom povratku i preusmjeravanje svog raspoloživog novca u tom smjeru bilo je i do sada na štetu srpske manjine, a odsada bi joj te iluzije političara mogle nanijeti i još veću štetu.

Iz zakona o izboru organa vlasti od općine do Sabora treba ukloniti sve one odredbe koje su omogućavale reket i etno-biznis. O tomu su se vodile rasprave i došlo se do odgovarajućih rješenja. Treba ih ozakoniti pa nema potrebe da ja o njima ovdje govorim. Tu bi reciprocitet u pravima srpske manjine u Hrvatskoj i hrvatske u Srbiji mogao biti od velike pomoći.

Manjinskim mostom može doći i agresija

Na krilatici da je svaka nacionalna manjina, pa i srpska u Hrvatskoj, most koji povezuje matične države tih manjina, most koji nam je u protekla dva desetljeća zbilja trebao, Pupovac je izgradio svoju političku karijeru i modelirao svoj oblik ponašanja. Tu krilaticu, u načelu, treba shvatiti sa zrnom soli u glavi, a u konkretnom slučaju, u odnosu između Srbije i Hrvatske, s punom vrećom soli u glavi i na ramenima. Tim mostom, kako smo imali priliku doživjeti, može doći agresija, a može se, što smo također doživjeli, i odseliti s povratkom i bez povratka.

Istina je da se manjine, srpska u Hrvatskoj, a hrvatska u Srbiji, identitetom vežu za matične narode i takav most mora postojati; istina je da se prava manjina u duhu europskih pravnih stečevina trebaju određivati na osnovi reciprociteta, kad sam taj princip igra ulogu mosta; istina je da se institutom dvojnog državljanstva uspostavlja most između nacionalne manjine i matičnog naroda – ali sve je to na vojvodina karta wikirazini prava nacionalne manjine, što ih dogovaraju i daju države matičnih naroda. Takav most neka postoji!

Ali taj je most, od kakva god materijala bio podignut, preslab da izdrži teret složenih odnosa Hrvatske i Srbije pa ga toga tereta, da se pod njim ne bi urušio, treba osloboditi. Konkretno, što se Pupovac – ne kao osoba nego, tako se mora shvatiti jer njegova osoba malo koga zanima, kao predstavnik srpske manjine – mora izjašnjavati treba li ili ne treba Hrvatska priznati državu Kosovo! To jednostavno nije njegov posao!

A osim toga nanosi štetu srpskoj manjini jer je s hrvatskom većinom, koja je listom za priznanje Kosova, vodi u sukob i ne baš niskog intenziteta. A takve stvari agilni Pupovac svakodnevno čini! I time urušava most namijenjen identitetu, reciprocitetu i dvojnom državljanstvu! Urušava, a ne gradi! Most između Hrvatske i Srbije trebaju graditi njihove vlade i parlamenti, a ne predstavnici manjina. Čak i kad se nalaze u vladi i parlamentu! Pogotovo ako se zna da taj most mora podnijeti povelik teret!

MirBudući da sadašnja upravljačka garnitura – kako ćemo vidjeti u nastavku – i sama ima teškoća s oslobađajućom presudom, Pupovcu na ovakav stav nije imao tko iz vrha vlasti dati prikladan odgovor. A trebalo mu je odgovoriti da više kod 'Oluje' nema dvojbe! Na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti u Kninu se proslavlja dan uspostave mira između Sutle i Drine, mira koji, na žalost, nije mogao biti uspostavljen bez svojevoljnog egzodusa većeg dijela srpske nacionalne manjine iz tih prostora koja je, manipulirana srpskom imperijalnom politikom, u nemirima i sama bitno sudjelovala.Jednako kao u slučaju priznanja Kosova, Pupovac se kao lider manjine izjašnjava u slučaju oslobađajuće presude Haaškog suda. Umjesto da ju prihvati i po njoj se ravna, u interesu manjine koju predstavlja, on prema njoj izražava rezerve da bi bio što bliže stavovima vodstva Srbije koje je oslobađajuću presudu dočekalo na nož, i time nanosi štetu manjini koju predstavlja jer ju vodi u danas-konacna-presuda-gotovini-i-markacusukob visokog intenziteta s hrvatskom većinom, koja je presudu Haškog suda s oduševljenjem prihvatila. Zar nam je takvo premošćivanje provalije prema Srbiji potrebno? Premošćivanje koje provaliju produbljuje!

Upitan hoće li ove godine biti nazočan proslavi Dana pobjede i domovinske zahvalnosti u Kninu, Pupovac je odgovorio – i nakon oslobađajuće predstave – da toj proslavi ne može nazočiti sve dok ne bude znao slavi li se tamo progon Srba ili uspostava mira. Nije ga se upitalo kad bi on to trebao doznati, ako nije doznao kad je pročitao oslobađajuću presudu Haaškog suda. On na tu dvojbu kao privatna osoba ima pravo do kraja života, ali on na tu dvojbu nakon haaškog pravorijeka, kao predstavnik srpske manjine, pravo, radi interesa te manjine, ne bi, kad bi u njem razum nadvladao srce, trebao imati.

Budući da sadašnja upravljačka garnitura – kako ćemo vidjeti u nastavku – i sama ima teškoća s oslobađajućom presudom, Pupovcu na ovakav stav nije imao tko iz vrha vlasti dati prikladan odgovor. A trebalo mu je odgovoriti da više kod 'Oluje' nema dvojbe! Na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti u Kninu se proslavlja dan uspostave mira između Sutle i Drine, mira koji, na žalost, nije mogao biti uspostavljen bez svojevoljnog egzodusa većeg dijela srpske nacionalne manjine iz tih prostora koja je, manipulirana srpskom imperijalnom politikom, u nemirima i sama bitno sudjelovala. I što na kraju svega ovoga reći?

Umjesto da čuva temelje srpskog identiteta, srpsku kulturu i srpsko pravoslavlje, po njegovim se postupcima čini da Pupovac čuva zablude srpske crne i crvene politike. Čuva, jer se ni sam s njima ne može rastati!

Nitko ne pokazuje više sljepila od mentalnih komunista

Tuđman bi znao reći da Hrvatska, kako bi mogla hodati uspravna, mora imati lijevu i desnu nogu, misleći pri tom na lijevu i desnu političku opciju, s jedinstvenim poslanjem da promiču hrvatski nacionalni interes, koliko se god u načinu kako to postići međusobno razlikovali i oko toga nadmetali. Činilo se u početku, dok su Račan i nekolicina oko njega bili u opoziciji i djelovali u tom smjeru, da će to biti i postignuto. Ali kad je Račan došao na vlast, doživio demokratsku smjenu vlasti kao restauraciju komunizma, oslobodio se kadra kakvi su bili Tomac i Budiša pa, paralelno s Mesićem, stao progoniti sve što je slijedilo Tuđmana dok je stvarao državu, pokazalo se to iluzijom i postalo uzrokom duhovne krize, dobrim dijelom vezane uz suđenje u Haagu. Zašto Hrvatska nije dobila dvije noge tudman2prije oslobađajuće presude Haškog suda i ima li šanse da ih dobije nakon nje? Pokušat ću ukratko odgovoriti na to dvodijelno pitanje.

U novoj knjizi dr. Miroslava Tuđmana 'Prognozirane hereze i hrvatski otpori' autor piše:

'Reformirani komunisti (SDP) koji su dominirali u lijevoj vladajućoj koaliciji 2000. nisu baštinili ideale i vrijednosti na kojima je stvarana samostalna i suverena hrvatska država: nacija, nacionalna sloboda i suverenost. U njihovu političkom rječniku nisu u upotrebi sintagma Hrvati i Hrvatice, hrvatski narod, nacionalna sloboda, domoljublje, suverena Hrvatska. Lijeva politička misao vrijednosti kao što su nacija, nacionalna sloboda, domoljublje i suverenost u pravilu smatra retrogradnim 'idejama devetnaestog stoljeća', a zagovornike tih vrijednosti 'rigidnim desničarima', nacionalistima ili pak šovinistima. Odnosno za lijevu političku misao te su vrijednosti apriori nedemokratske i neprihvatljive'.

Ne samo esdepeovci, kao nasljednici komunističke partije, kao u duhu nereformirani komunisti nego i dio liberala koji je slijedio Goldsteina, Mesić i njegova frakcija odvojena od Tuđmana, mnogi umirovljenici i ideesovci, a iznad svega haenesevci, kad se Savka povukla i na čelo im došao Čačić i Pusićka, svi su oni dijelili ovakva stanovišta prema nacionalnom, pa bi tu grupaciju stranaka, i zbog toga nasljednog zajedništva i zbog istovjetna odnosa prema očekivanjima od Haaškog suda, kad je presuđivao o zločinačkom pothvatu u svrhu protjerivanja srpske manjine, trebalo imenovati zajedničkim imenom. Ne znam boljega od – mentalni komunisti!

OčekivanjaŽeljeli su preko osude Tuđmanove politike za genocid, i osude generala kao njegove zamjene bar na dva dana robije, postići i difamaciju Tuđmanove politike i difamaciju unaprijed svake druge politike koja bi imala osnovu u nacionalnom interesu, kako bi na taj način, uz pomoć Haaškog suda, odnijeli pobjedu i nad prošlošću – oni su kao 'antifašisti' utemeljitelji države – i nad budućnošću, kad će kao mentalni komunisti hrvatske interese nastaviti žrtvovati na žrtveniku bilo kojega lažnog božanstva.Kad ih se tako imenuje ili kad ih se prepoznaje pod znakom crvene zvijezde sa srpom i čekićem suprotstavljene onima pod znakom križa s korpusom propetoga – što se čini u promidžbi u ove predizborne dane – dižu poviku i na zajednički tretman i na svrstavanje pod simbol petokrake, optužujući one koji ih takvima vide da dijele i svađaju društvo, da su zarobljenici prošlosti i da ne znaju gledati u svijetlu budućnost. A kad ih se po postupcima ocjenjuje, po onomu što racan1svakodnevno čine, jasno se može vidjeti da prošlošću nitko više nije opterećen od njih, da društvo, potiskujući konzervativne neistomišljenike iz središta na marginu, nitko više ne dijeli od njih i da nitko više od njih, stavljajući u drugi plan interes nacije, ne pokazuje sljepilo prema onomu što nas očekuje u skoroj budućnosti.

Po logici komunističkog mentaliteta, naslijeđena i odnjegovana, po kojemu se vlast nad narodom obnaša tako da se njegov interes žrtvuje nečem što je njemu pretpostavljeno – a tu se prema potrebi može naći svega i svašta – oni su u optužnici haaškog tužiteljstva, svojski ju podupirući dokazima i dobrim željama, da su Tuđman i njegova vlast počinili zločinački pothvat u svrhu genocida, ako to i Haaški sud potvrdi, vidjeli dobru priliku da, prvo, svoga političkog protivnika detroniziraju s postolja osnivača samostalne hrvatske države i te zasluge pripišu sebi još od vremena kad su bili «antifašisti» pa do danas i da, drugo, još važnije od prvoga, za dulji rok difamiraju svaku hrvatsku političku opciju koja bi polazište imala u naciji, u katoličkoj vjeri kao njezinoj supstanciji i u nacionalnom interesu bez kojega je nacionalna država neodrživa.

Dakle prethodno rečeno treba zbog značenja na drugi način još jednom ponoviti: željeli su preko osude Tuđmanove politike za genocid, i osude generala kao njegove zamjene bar na dva dana robije, postići i difamaciju Tuđmanove politike i difamaciju unaprijed svake druge politike koja bi imala osnovu u nacionalnom interesu, kako bi na taj način, uz pomoć Haaškog suda, odnijeli pobjedu i nad prošlošću – oni su kao 'antifašisti' utemeljitelji države – i nad budućnošću, kad će kao mentalni komunisti hrvatske interese nastaviti žrtvovati na žrtveniku bilo kojega lažnog božanstva. Sve su to očekivali od osuđujuće presude Haaškog suda pa nikoga ne treba čuditi njihovo zaprepaštenje kad očekivano dočekali nisu i kad su svoj poraz, isti trenutak, pokušali umanjiti. Niti treba čuditi da su ga nastavili i umanjivati i potiskivati u zaborav.

Željeli su ulogu krotitelja hrvatskog „ustašluka"

Ovo što danas gledamo, ovo nakon oslobađajuće presude, ovo buđenje naroda, ovo oživljavanje Tuđmanova političkog naslijeđa i ovo batrganje mentalnih komunista da, u situaciji kad su pokazali nesposobnost da zemlju izvedu iz duhovne i ekonomske krize, a do jučer su se prikazivali kao obnovitelji duha i ekonomski mađioničari, dođu do zraka, ovo se – najviše s obzirom na to batrganje i hvatanje zraka – može prispodobiti bari iz koje je istekla voda.

Dok je vode bilo, dok se očekivala osuda za genocid, ribe su veselo plivale. A kad je osuđujuća presuda izostala i voda iz bare otekla, ribe su ostale na suhu. Batrgaju se i traže zaostale barice u kojima gotvlesoće preživjeti sušu. Očekuju da će voda u baru doći kad uđemo u EU, ali varaju se kao i u slučaju presude. Tek kad se doskora nađemo u EU, voda će u bari sasvim presušiti i mentalni će komunisti morati biti podvrgnuti nekoj vrsti lustracije, vidjet ćemo koje, kao i drugi, njima slični, koji bi se u okviru EU dosad našli.

Odnos je mentalnih komunista prema EU slojevit, a doživljaj im je EU mutan i neiskren. Takav je odnos i doživljaj onih koji su trenutačno na vlasti u Hrvatskoj! Zašto slojevit i zašto neiskren? U početku, kad se taj odnos počinje oblikovati, bila je srdžba na EU što u trenutku raspada Jugoslavije, koja se nakon sloma komunizma nije mogla sama održati, svojim utjecajem u svjetskoj politici, pa čak i vojnom silom, nije spriječila njezin raspad po nacionalnom ključu i priključila ju sebi cjelovitu, cementirajući na taj način na duži rok njezine nacionalne sastavnice, kao što je to u nekim drugima, Španjolskoj i Belgiji, državama članicama učinila.

Kad je EU njihova očekivanja iznevjerila, kad je u svoje članstvo prihvatila Sloveniju, činili su sve da daljnji prijam ide u paketu za ostatak Jugoslavije, već razdijeljene na samostalne države, kako bi se prijam u EU prezentirao kao ponovno jugoslavensko ujedinjenje. A kad im ni u tomu nije udovoljeno, kad je postalo očito da iza Slovenije u EU Hrvatska ulazi sama i da takav ulazak, ako eu6ga bude, očekuje i druge države, sve su nade uložili u osudu Tuđmanove politike na Haaškom sudu, po njihovu osjećanju europskom sudu, jer je suradnja s njim bila glavni uvjet ulaska Hrvatske u EU. Nadali su se da će im, kad osuđujuća odluka padne, uz članstvo u EU biti ponuđeno i trajno tutorstvo, uloga krotitelja nad hrvatskim patriotizmom koji je za njih, od njihovih 'antifašističkih' dana do danas, nacizam, ustašluk.

Sada, kad je osuđujuća presuda izostala, a ulazak u EU otvoren, kad nema ništa od njihova tutorstva nad hrvatskim domoljubljem, ni da mu tumače prošlost ni da kontroliraju budućnost, garnitura mentalnih komunista, trenutačno na vlasti, našla se u nezahvalnoj situaciji, situaciji da iskazuju radost radi ulaska Hrvatske u EU u trenutku kad europsku integraciju mrzi više nego ju je mrzila kad nije poradila ništa na tomu da Jugoslavija ostane cijela ili, kad su Sloveniju od nje otrgnuli, bar krnja. Njihova je radost što ulazimo u EU glumljena i neiskrena i zbog izostanka osuđujuće presude Haaškog suda, koja bi im namijenila ulogu trajnog tutora nad hrvatskim domoljubljem, ali i zbog još jednog razloga.

Nakon donošenja oslobađajuće presude – apstrahirajući gramzljivo ekscesno ponašanje Slovenije i zbog haaške presude gromoglasno negodovanje srpske strane – Hrvatska uz opću suglasnost svih meritornih svjetskih činilaca ulazi u EU uz opasku, najčešće od naših zagovornika u svakom pogledu, da ući trebamo, iako za ulazak nismo sasvim pripremljeni, navodeći ili ne navodeći u čemu smo nepripremljeni. Zanimljivo je da se naša vladajuća ekipa, kad uzima u obzir prigovore, osvrće samo na one ekonomske naravi, a na političke, identitetske i ideološke ne osvrće se.

A takvi prigovori za nespremnost ulaska u EU postoje! Zašto te prigovore zaobilazi? Zato što su ekonomski prigovori na prvom mjestu? Ne, već zato što naši mentalni komunisti, neka EU hoda na dvije noge, na lijevu i desnu, nisu pripremljeni za ulazak u EU, budući da kao ostali pripadnici europske ljevice nisu izjednačili totalitarne režime, fašistički i komunistički, nego su svoje komunističko eurhhnaslijeđe proglasili «antifašizmom» da bi legalizirali pravo na svoj komunistički mentalitet u svakodnevnoj akciji. Već im je rečeno da s tim svojim 'antifašizmom' u Europi ne će biti dobrodošli. Iako će, jer u Europi vlada pluralna demokracija, biti primljeni!

Obećanja, slična davnašnjima o prvoj zemlji socijalizma gdje teče med i mlijeko, što ih garnitura mentalnih komunista na vlasti širi bez mjere i ukusa, da ćemo iz fondova EU povući toliko i toliko milijarda eura, zanemarujući pri tom identitetske, pravne, vojne, kulturne i ideološke aspekte ulaska u EU, kad se EU nalazi u ekonomskoj krizi i kad postaje očito da ćemo se za svaki euro što nam otuda dođe morati dobro uznojiti, kompromitacija je EU unaprijed. Svjesno i podsvjesno! A Europu se kao perspektivu ne bi smjelo kompromitirati, jer bez nje nam nema života – što bi bilo s nama da nije bilo naših gastarbajtera kod njih i njihovih turista kod nas!

Europu treba percipirati drukčije nego što ju , slijedeći komuniste u percepciji prve zemlje socijalizma, kao raja na zemlji, percipiraju mentalni komunisti – kao asocijaciju punu fondova iz kojih se izvlače milijuni. Ukratko, trebalo bi ju percipirati kao pravni i ekonomski okvir u kojemu svaki suvereni narod, na temeljima povijesnih stečevina judeo-kršćanske civilizacije, ostvaruje svoju korist ne nanoseći štetu drugim suverenim narodima.

Ekipa koja je priželjkivala tutorstvo nad hrvatskim domoljubljem i interesima, u namjeri da ga kroti, ne može samim ulaskom u EU promijeniti smjer svoga djelovanja. Ulogu krotitelja! Nju bi, čim u EU uđemo, trebalo skinuti s vlasti jer je, svime što je činila, prepoznata kao izrazito anacionalna, nesposobna za sve ono što nam predstoji. A predstoji nam borba za nacionalne interese u okviru EU!

Što me pitao Tuđmanj na kninskoj tvrđavi

Na našoj ste televiziji, kao slikovni prilog govora o haaškim optužnicama, imali čestu priliku vidjeti predsjednika Tuđmana na kninskoj tvrđavi nakon 'Oluje' kako me nešto pita, a ja mu nešto rukom pokazujem. Pitao me je gdje je ta zgrada Učiteljske škole o kojoj sam mu pričao kad bismo razgovarali o Kninu i kad bih mu predlagao koju namjenu da joj damo kad se u Knin vratimo.

Zgrada je sada u statusu zaštićenog spomenika kulture i, koliko mi je poznato, nije čitava kapacitirana. Sad javno predlažem, što sam do sada u privatnim razgovorima predlagao, da hrvatska država u toj zgradi osnuje muzej posvećen 'Oluji', vojnoj akciji koja je nakon petogodišnjeg rata donijela mir na prostoru od Sutle do Drine, muzej u kojemu bi bila prikupljena i izložena, koliko bi se moglo izložiti, sva dokumentacija od početka planiranja oslobodilačke akcije do oslobađajuće presude Haaškog suda optuženim generalima Gotovini i Markaču. Zgrada kao zaštićeni spomenik kulture, gotovo tudjman-kninprazna, već postoji, pa to ne bi bilo nemoguće napraviti ni u ovim kriznim vremenima. Samo neka se dobre volje nađe!

ZagrebMnogi hrvatski gradovi i sela po imenu predsjednika Tuđmana nazvali su svoje najatraktivnije trgove i ulice, mnogi su mu i spomenik podignuli, a gradu Zagrebu, iako je o tomu pokrenuta inicijativa i o njoj u više navrata vođene žestoke rasprave, s prevagom onih koji su bili za spomenik i trg dostojan njegova imena, spomenik mu dosada nije podignut, a da savjest dvoličnjaka bude mirna i da se zavara gnjev naroda, nazvan je po njegovu imenu trg koji ga više ponižava nego časti.Mnogi hrvatski gradovi i sela po imenu predsjednika Tuđmana nazvali su svoje najatraktivnije trgove i ulice, mnogi su mu i spomenik podignuli, a gradu Zagrebu, iako je o tomu pokrenuta inicijativa i o njoj u više navrata vođene žestoke rasprave, s prevagom onih koji su bili za spomenik i trg dostojan njegova imena, spomenik mu dosada nije podignut, a da savjest dvoličnjaka bude mirna i da se zavara gnjev naroda, nazvan je po njegovu imenu trg koji ga više ponižava nego časti.

Iako to nitko javno nije rekao, zna se zašto je spriječeno podizanje njegova spomenika i zna se zašto je njegovo ime dodijeljeno tek nevažnom trgu. Garnitura 'deutuđmanizatora' koja već duže vrijeme, na ovaj ili onaj način, upravlja gradom i vlada državom, nadala se osuđujućoj presudi Haaškog suda, kad bi krenula akcija po čitavoj zemlji oduzimanja imena ulicama i trgovima koji su do tada Tuđmanu dani i kad bi krenula akcija rušenja njegovih spomenika, akcija predvođena onima koji su se izvještili u rušenju spomenika i grobova hrvatskim nacionalistima.

I prije negoli je prvostupanjska osuđujuća presuda postala pravomoćna, uvjeren da će to postati, nestrpljivi je Zoran Pusić sa svojom glasnogovornicom Vesnom Teršelić krenuo u oduzimanje imena ulici Gojka Šuška, ministra vojske u vrijeme «Oluje». Trebala je to biti proba za ono što će slijediti kad osuđujuća presuda za zločinački pothvat postane pravomoćna. Pokazalo se da je i Šušak za Pusića i gospođu Teršelić tvrd orah pa su odlučili pričekati na pravomoćnost prvostupanjske presude. Kad u preimenovanje ulica i rušenje spomenika krenu uz pomoć Save Štrbca i njemu sličnih mirotvoraca iz čitava Regiona. U tu su svrhu i jednu organizaciju organizirali! Kako su ju ono nazvali?

Sad, kad je i po presudi Haaškog suda 'Oluja' postala mirotvorna akcija, predlažem da uz proslavu Dana pobjede i domovinske zahvalnosti svake godine na 16. studenoga obilježavamo i Dan pravorijeka Haaškog suda. Na način koji bi valjalo do prvoga nadnevka u cijelosti osmisliti. Da na mjesto u Zagrebu, koje će stručnjaci odrediti, gdje bi trebao biti podignut Tuđmanov spomenik, toga dana, svi oni koji su pripomogli oslobađajućoj presudi ili su ju samo s radošću dočekali, polože cvijeće kao da je spomenik već podignut. I da cvijeće toga dana na to mjesto polažu svake godine sve dok iz toga cvijeća ne izraste spomenik od mjedi.

Moja bi želja bila da prilikom polaganja cvijeća svake godine, od sada do kraja njihova života, u prvom redu budu generali Gotovina i Markač, koji su križ namijenjen Tuđmanu, nedužni utamničeni i ponižavani, časno nosili.

Ivan Aralica

Hrvatski tjednik

Uto, 24-11-2020, 15:48:32

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

PRETPLATA

Svakoga četvrtka
Hrvatski tjednik,
a sve drugo je manipulacija!

Posebna ponuda

Hrvatski tjednik dolazi s vrlo niskom cijenom pretplate!

Godišnja pretplata iznosi samo 678 kuna,

170 eura za zemlje EU i 200 eura za prekooceanske zemlje.

Hrvatski tjednik 210 41

Želimo da Hrvatski tjednik dođe u svaki hrvatski dom!

Podatci u računima

Žiro-račun: 2500009-1101384007

Banka: Hypo Alpe-Adria-Bank
Korisnik: Tempus d.o.o. Zadar
IBAN: HR61 2500 0091 1013 84007
BIC:HAABHR22

KONTAKTI

Hrvatski tjednik

KONTAKTI

TelefonTelefon
Hrvatskog tjednika:
+385 (0)23/305-277

Fax
Fax:
+385 (0)23/309-180

Elektronička pošta
Elektronička pošta:
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Preporučite članke

Podržite članke na jednoj od socijalnih mreža jednim klikom!

Facebook, Tweet, Google+, LinkedIn, Pinterest

Facebook like

Preporučite Hrvatski tjednik, portal i naš forum svojim prijateljima i poznanicima kako bi i oni znali za komentare, reportaže, razgovore i vijesti koje ovdje objavljujemo.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.