Hrvatski tjednik
 

 Oslobađajuća presuda Gotovini i Markaču zadala im je smrtni udarac pa ju sada žele zaboraviti i iskriviti!

Otkako nas je napustio prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman, svake smo se godine, na dan njegova rođenja, s radošću okupljali da evociramo uspomenu na njega i da ponešto novoga kažemo o njegovoj političkoj misli i o njegovu državničkom djelu. Ove godine za radost imamo razloga više nego ikad dosad jer smo u vremenu između njegova prethodnog i sadašnjeg rođendana doživjeli da na svim razinama, u zemlji i izvan zemlje, bude do temelja poraženo ono što se zvalo 'detuđmanizacija', ono protiv čega smo se na skupovima i izvan njih izjašnjavali.

Ohrabrujućih je pomaka prema istini bilo i prije toga, ali kruna uspjeha bila je oslobađajuća presuda Haaškog suda generalima Gotovini i Markaču, a preko njih i oslobađajuća presuda politici koju je Tuđman vodio. Na meni je da, gledajući retrospektivno, na razini političkih doktrina, ponešto kažem što je ustvari bila 'detuđmanizacija' i mnogo više kakvo je političko, pa i doktrinarno, značenje oslobađajuće presude generalima, doista, oslobađajuće presude politici koju je vodio Tuđman i oni koji su se oko njega, figurativno rečeno, od rojnika do generala, franjo tudjman ffokupili.

Nama je 'detuđmanizacija' kao termin nametnuta, ali mi smo, pružajući joj od početka otpor, znali da je to eufemizam za denacifikaciju i otpor smo usmjerili upravo prema tomu, prema denacifikaciji, dokazujući na bezbroj primjera da nacifikacije nije bilo, da Tuđmanova politika nije bila nacizam, pa ni denacifikacije ne može biti jer se demokratska Hrvatska, od Tuđmana stvorena, nema od čega denacificirati.

Moram priznati, eufemizam 'detuđmanizacija' i nama je odgovarao, ali samo do oslobađajuće presude Haaškog suda. Sad je taj eufemizam potrebno do kraja rastvoriti i eksponirati, u prvom redu, da bismo vidjeli tko nam je bio i tko nam, kao unutarnji agresor ostaje unaprijed suprotstavljen.

Doktrinarno gledano, Tuđman je polazio od davno uočene činjenice da je svijet u procesu svestranih međunarodnih i regionalnih integracija, dok se istovremeno sve više individualizira, pa je krenuo mirnim putem u ostvarivanje hrvatske države, s ciljem da ju izdvoji iz jugoslavenske asocijacije kao oblika srpske imperijalne tvorevine i, budući da je od svojih početaka sredozemna i srednjoeuropska zemlja, učini ju dijelom asocijacije suverenih europskih država.

U tom bi naumu i uspio, kao što je uspjela Slovenija, a uz nju i još čitav niz zemalja, izdvajajući se i iz komunističkog lagera i iz kompozitnih komunističkih država da mu se nije suprotstavio crni, četnički, i crveni, komunistički srpski imperijalizam s tezom kako Srbi ne mogu živjeti kao nacionalne manjine u novonastalim državama, kako moraju živjeti goldstein pusic KH vu jednoj državi, što se nije moglo izvesti drukčije nego prekrajanjem državnih granica.

Kad crni i crveni srpski imperijalizam na osnovu tih stavova na teritoriju drugih država, uz primjenu sile, stvori srpske autonomije, ratni je sukob Hrvata i Srba bio neizbježiv. Tuđman je bio primoran da tek kao pobjednik u ratu ostvari hrvatsku samostalnost u okviru međunarodno priznatih granica. A rata bez nepotrebnih razaranja i nevinih žrtava, bez nemile kolaterale, nikad nigdje nije bilo. Nije ga ni u ovom slučaju moglo biti!

Političku misao suprotnu Tuđmanovoj, jedinu pažnje vrijednu u to vrijeme, ponudio je Slavko Goldstein, osnivajući anacionalnu liberalnu stranku i uređujući časopis 'Erazmus' uz suradnju sestre i brata, Vesne i Zorana Pusića. I još nekolicine onih koji su zbog svojih pogleda uz njih pristajali ili onih koji bi ih slijedili neko vrijeme, dok ne bi shvatili o kakvu se političkom konceptu tu radi.

Oni su hrvatsku samostalnost iznad stupnja samostalnosti federalne jedinice držali nepotrebnom i retrogradnom – čak i neostvarivom – novom ustaškom tvorevinom, oni su vjerovali da je jugoslavenska demokracija moguća i bez stranaka s nacionalnim predznakom koje će, dopuste li se, rascijepati Jugoslaviju, oni su vjerovali da se nacionalno može supstituirati građanskim i oni su vjerovali da se Hrvatsku, kao građansko društvo i kao geografski pojam, može i mora s Haski sud ICTYJugoslavijom u cjelini ugurati u europsku asocijaciju država.

TuđmanTuđman je mirnim putem htio izdvojiti hrvatsku državu iz jugoslavenske asocijacije. Političku misao suprotnu Tuđmanovoj ponudio je Slavko Goldstein, uz suradnju sestre i brata, Vesne i Zorana Pusića, i još nekolicine koji su hrvatsku samostalnost držali nepotrebnom i retrogradnom. Njihov koncept bio je čista nebuloza neotriježnjenih komunista.Kad je razvoj političkih zbivanja i rata pokazao da je njihov koncept čista nebuloza neotriježnjenih komunista, da ga ne prihvaća nitko osim njih i njima po konfuznoj misli sličnih, u zemlji, a u inozemstvu onih koji su takav koncept raspleta iz svoji interesa ili zbog svojih ideoloških predrasuda priželjkivali, ovi su oko Goldsteina i Pusića krenuli – sad se sjetite 'pisma šestorice' objavljena u 'Erazmusu' gdje je Tuđman prokazan svjetskoj javnosti kao zagovornik nacizma – s optužbom Tuđmana da, zanemarujući građansko i forsirajući nacionalno, vodi ustašku, nacističku politiku i tako nacificira Hrvatsku, ideologijom, nostalgijom prema ustaškoj prošlosti i svim drugim što se smatra sadržajem nacističke i fašističke politike. Ustaške politike!

Uza sva golema nastojanja i uz pokoji uspjeh – poneko slovo U na kapi za vrijeme koncerata na otvorenom ili na zidu ruševine, pokoju pjesmu o Juri i Bobanu, pokoji grob pristašama ustaškog režima ili obilježja mjesta njihove pogibije – optužbu da Tuđman ustašizira, odnosno, nacificira Hrvatsku ni u očima svjetske ni pred nosom domaće javnosti nije im bilo moguće dokazati i ostajali su dugo vremena bez nade u konačan uspjeh. Sve dok haaško tužiteljstvo protiv Tuđmanova vojnog i civilnog vodstva nije, najprije pokrenulo, a potom i podignulo optužnicu za udruženi zločinački pothvat u cilju progona srpske nacionalne manjine u vojno-redarstvenim akcijama Bljesak i Oluja.

Tek tada skupina oko 'Erazmusa', koja je do tada izmišljala nacifikaciju Hrvatske i predlagala denacifikaciju eufemizirajući ju kao 'detuđmanizam' – koristeći se vlašću, najprije mentalnih komunista, a potom krimogenim klijentizmom vrha HDZ-a – kreće u akciju dokazivanja utemeljenosti optužnice tužiteljstva haaškog suda, gledajući u njoj baš ono što su oni od prvog trenutka za tuđmanizam tvrdili.

Slijede svjedočenja u korist optužnice, zakonito i nezakonito isporučivanje dokumenata, umirovljenja i uhićenja generala, čišćenje medijskog prostora od Tuđmanovih pristaša, marginalizacija konzervativne intelektualne elite i svakovrsni progoni i šikane, kojih se ni jedan komunistički režim ne bi posramio. Očekivali su da će im osuđujuća presuda Haaškog suda za udruženi zločinački pothvat radi progona srpske manjine i dati pravo za sve nezakonitosti što ih čine i da će im gurnuti u ruke instrument kojim će trajno uspostaviti nadzor nad svakom manifestacijom i svakim znakom hrvatske nacionalne samosvijesti. Tim instrumentom, tom osuđujućom presudom, dobit će moć da unedogled krote, kako su držali, hrvatsku endemsku genocidnost.

Milanovićeva žalosna izjava nakon presude plod Goldsteinova savjeta

Kad se nakon drastične prvostupanjske presude Haaškog suda činilo da je osuđujuća presuda za udruženi zločinački pothvat u svrhu genocida gotova stvar, makar kazna generalima u pravomoćnoj presudi bila i bitno smanjena, zaključili su da će to biti najbolja potvrda kako je Tuđmanova vlast nacificirala Hrvatsku i kako je potrebno pristupiti temeljitoj denacifikaciji.

Ti su inicijatori 'detuđmanizacije' od tog trenutka organizirali sastanak za sastankom, na državnoj i regionalnoj razini, uz nazočnost trenutačnih vrhova vlasti mentalnih komunista, na kojima su raspravljali, ne plašeći se imenovati ljude iz Tuđmanova okruženja, koga sve još treba osuditi na domaćim sudovima da bi se, kako su opravdavali svoje komunističke čistke, na ovim prostorima uspostavio pravedan mir.

Bilo je gadljivo, ispod brka dementnog Zorana Pusića i iz ljupkih usta njegove glasnogovornice Vesne Teršelić, slušati koga sve treba suditi i kakva nas sve suđenja ne očekuju dok Hrvatska gotmarod tuđmanizma ne bude potpuno purificirana. Bilo je doista gadljivo od njih dvoje, i od onih što su ih za pare oko sebe okupili, slušati komu sve treba suditi, koje spomenike rušiti, kojim ulicama i trgovima imena mijenjati i što u udžbenicima preinačiti, što u njih novo unijeti, a što iz njih zauvijek izbaciti. I sve to s jednim ciljem: da bi se tuđmanizirana Hrvatska od Tuđmana 'detuđmanizirala' kao što se Hitlerova Njemačka od Hitlera denacificirala.

Kad što! Od svega onoga, čime su se prijetili brkati maneken u poznim godinama i manekenka koja sanja o Nobelovoj nagradi za mirotvorstvo pa to s ponosom bilježi u svojoj biografiji, na 11. studenoga 2012., kad kihne miš – neće biti niš!

Oslobađajuća presuda generalima oslobađajuća je presuda tuđmanizmu! Nema denacifikacije jer nije bilo nacifikacije!

ErasmusSkupina oko 'Erazmusa' izmišljala je nacifikaciju Hrvatske i predlagala denacifikaciju eufemizirajući ju kao 'detuđmanizam'. Očekivali su da će im osuđujuća presuda Haaškog suda za udruženi zločinački pothvat dati pravo i u ruke instrument kojim će trajno uspostaviti nadzor nad svakom manifestacijom i svakim znakom hrvatske nacionalne samosvijesti.Goldstein je zašutio i apstinirao od istupa na televiziji, što baš laka srca ne čini. Ali je lako pretpostaviti da je kao savjetnik premijera svoje mišljenje najprije njemu kazao. Nikad se ne će znati je li prva premijerova izjava nakon oslobađajuće presude plod toga savjeta! Bila je u pravcu obezvrjeđivanja oslobađajuće presude jer je, savjetovan ili ne savjetovan, premijer naciju podsjetio na to da svih pet sudaca nisu glasovali za oslobađajuću presudu, dva su bila protiv. Htio je reći, kad suci mogu biti protiv oslobađajuće presude, što ja ne bih biti mogao. I po tom sudeći, izjava bi mogla biti plod Goldsteinova savjeta!

Vesni Pusić, sestri Zoranovoj, onoj što je vatreno podržavala umirovljenje i uhićenje generala, zastala je knedla u grlu. Nasmijala se i rekla nešto što se kaže kad se ne želi reći što misliš i 220px-20 obljetnica osnivanja OS RH Vesna Pusic 26052011 2kako se osjećaš.

Brat njezin, Zoran rečeni, toliko se u izjavi zapetljao da je javnosti otkrio sablažnjivu istinu. Da je u dugogodišnjem poslu denunciranja Hrvatske i Tuđmana prisno surađivao s neusporedivim Savom Štrpcem i da su, kad su čuli za oslobađajuću presudu, jedan drugomu izrazili duboko žalovanje.

Ali, na stranu šale, zbilja je 16. studenoga povijesni dan! To je više i od koga osjetio hrvatski narod, Hrvati i Hrvatice, mlado i staro, dočekujući na ulicama i trgovima svoje oslobođene generale.

Međutim, ne lezi vraže, da se tom narodu ne bi ponovno dogodilo ono što mu se događalo prije toga povijesnog dana i trajalo petnaestak godina, neka taj dan slavi svake godine tako da razmišlja što bi mu se dogodilo da su 'detuđmanizatori' uspjeli u svom naumu i tako da razmišlja što mu je unaprijed činiti da se, kojim slučajem, i pored oslobađajuće presude, ne bi 'detuđmanizacija', kontrola nad njegovim nacionalnim osjećanjima i interesima, nastavila.

Navodni govor rmžnje progoni se govorom mržnje Za ovo potonje, što nam je činiti, za prvu ruku i ovom prigodom, evo nekoliko podsjećanja s moje strane.

Ne bi trebalo olako dočekivati umanjivanja značenja oslobađajuće presude, dolazila ona od 'detuđmanizatora' izravno, ili od onih kojima su savjetnici i čiji su istomišljenici. Umanjivanja, slična onomu da za nju nisu glasovali svi suci! Ne bi trebalo prihvatiti ni guranje oslobađajuće presude u zaborav zato što je ona tangirala i ozlojedila srpsku stranu. Treba se suprotstaviti iskrivljavanju smisla presude, kao što je da su njome oslobođeni nedužni generali, pa im treba pružiti ispriku, ali njom nije oslobođena krivnje i Tuđmanova politika u cjelini, za nju i dalje ostaje milanovic-zoran2kvalifikacija da je bila nacifikatorska, da je zločinački pothvat i da je u Bljesku i Oluji izvršila progon srpske manjine.

Jer, ako je 'detuđmanizatorima' prije izricanja presude vrijedilo mišljenje kako u Haagu nisu optuženi ni Gotovina mi Markač, nego Tuđman pa bi tamo, da je na životu, Tuđman i bio, onda bi, nakon oslobađanja krivnje Gotovine i Markača, po istoj logici, morali prihvatiti činjenicu da je Tuđman od Haaškog suda proglašen nedužnim.

Budući da je 'detuđmanizatorima' osuđujuća presuda Haaškog suda izmaknula iz ruku – i takva osuđujuća presuda po kojoj bi se, kako su vapili, robijalo samo jedan dan – ne treba prihvaćati njihovu sugestiju da se ta presuda po političkom značenju nadomjesti presudama za počinjene zločine u ratu izrečene od naših sudova, koliko god da je tih presuda dosad bilo i koliko god da će ih odsad biti.

Presude pred domaćim sudovima ne mogu biti nadomjestak za izostalu haašku osuđujuću presudu za udruženi zločinački pothvat u svrhu genocida, jer one pokazuju baš suprotno, da genocidnih namjera u Oluji nije bilo, da je pravna država funkcionirala od početka vojno-redarstvene akcije do danas, da je ispravno ono što piše u obrazloženju presude Haaškog suda – kako taj sud nije imao dokaza da je Republika Hrvatska u Oluji vodila politiku neistraživanja i neprocesuiranja zločina protiv Srba.

I najzad, s obzirom na štetu koju su nanijeli hrvatskoj državi u vrijeme njezinih najtežih dana, čemu je najbolji dokaz oslobađajuća presuda Haškog suda, potrebno je, sad odmah, uskratiti financijska sredstva što se iz državnog proračuna daju raznim udrugama što su ih, u istu svrhu, godinama osnivali Slavko Goldstein, Zoran Pusić i Vesna Teršelić, udrugama koje su Vesnaizmišljale nacifikaciju i zalagale se za denacifikaciju.

Te udruge mogu i dalje slobodno djelovati, na trošak svoj i onih kojima njihovo djelovanje treba, ali ne mogu više djelovati na trošak poreznih obveznika koji će od sada, kao što su to i prvi put učinili, obilježavati 16. studenoga kao dan pravorijeka, koji ih je oslobodio nepravične optužbe. U čijoj je konstrukciji trojka imala velikog udjela!

Tek je nakon izricanja oslobađajuće presude Haaškog suda i ulaska Hrvatske u EU došao pogodan trenutak da se, u skladu s tom presudom i normama EU, riješe i zatvore sva otvorena pitanja u vezi sa srpskom nacionalnom manjinom u Hrvatskoj, a preko nje, onoliko koliko se nje same tiče, i odnosa prema Srbiji i Republici Srpskoj kao entitetu Bosne i Hercegovine.

Sve što je u vezi s tim do sada učinjeno, neka je bila nužna improvizacija u hodu od rata do mira, ne bi trebalo biti nužno uklonjeno, ali bi sve u skladu s tom presudom i europskim pravnim normama o nacionalnim manjinama trebalo biti usklađeno, kako se iz nejasnoća i nedorečenosti ne bi regenerirali novi nesporazumi između srpske manjine i većinskog naroda, nesporazumi koji bi štetili i jednima i drugima, međunarodnom ugledu Hrvatske najviše.

Besmisleno je i štetno svako otvaranje pitanja Hrvata i srpske manjine proglašavati prebrojavanjem krvnih zrnaca jer odnosi te manjine i većinskog naroda nikada nisu bili rasne naravi, mamic-jovanovic 559810S3GadljivoBilo je gadljivo, ispod brka dementnog Zorana Pusića i iz ljupkih usta njegove glasnogovornice Vesne Teršelić, slušati, nakon prvostupanjske drakonske kazne Gotovini i Markaču, koga sve treba suditi i kakva nas sve suđenja ne očekuju dok Hrvatska od tuđmanizma ne bude potpuno purificirana.otkuda potječe ta sintagma, već, unazad dvaju stoljeća, isključivo političke, pa ih s političke strane treba i promatrati. Evo za to aktualnog primjera! Nije prebrojavanje krvnih zrnaca, dakle, rasno pitanje, ako se netko zapita otkuda u današnjoj hrvatskoj vladi s komunističkim naslijeđem četrdeset posto ministara potječe iz srpske nacionalne manjine, nevažno osjećaju li se ili ne ti ministri predstavnicima te manjine, nego je to čisto političko pitanje, kad se zna da u sastavu stanovništva srpska manjina nema četrdeset, već četiri cijela i tri desetine posto.

Isto kao što rasno pitanje, prebrojavanje krvnih zrnaca, ne bi bilo da se netko upita zašto u hrvatskoj vladi, kad bi se takva vlada našla, nema jednog ministra koji potječe iz srpske ili neke druge nacionalne manjine, kad tim manjinama po participaciji u broju stanovništva jedno ministarsko mjesto pripada.

Besmisleno je pojave koje nastaju zbog nesenzibilnosti na odnose manjine i većine nazivati govorom mržnje i postavljati ultimativan zahtjev da ih se mora sankcionirati na sudu. Činimo li to, dolazimo u situaciju da navodni govor mržnje progonimo stvarnim govorom mržnje. Jedna je uzgredna pojava, slučaj Mamića, za nesenzibilnost na nacionalne odnose solidna ilustracija.

Kad bi Mamić rekao ono što je rekao nekom ministru podrijetlom iz srpske nacionalne manjine koji se ničim nije ogriješio ni o njega ni o većinski narod komu Mamić pripada, onda bi Mamića, pozivom na zakonsku normu o zabrani govora mržnje trebalo sankcionirati. Ali kad je Mamić te riječi uputio ministru Jovanoviću, koji je i njega sama uvrijedio porukom da pljune na svoju sliku u ogledalu i koji na svakom koraku pokazuje otklon prema vjerskim, kulturnim i etičkim temeljima hrvatskog naroda, onda je ono što je iznervirani i impulzivni Mamić rekao povod da se upita premijera zašto je u svoju vladu uključio ministra koji svojom naravi i svojim svjetonazorima muti odnose većinskog naroda i srpske nacionalne manjine kojoj pripada.

Pupovac i problem „miješanih brakova"

Od ovoga nije manje besmisleno govorom mržnje nazivati one nesporazume koji su nastali na loše reguliranim odnosima između većine i manjine. Za to je najbolji primjer regulacija dvojezičnih napisa, kolokvijalno kazano, problem ćiriličnih napisa. Da predstavnici srpske manjine u Saboru, na čelu s Pupovcem, prilikom donošenja Zakona o dvojezičnim napisima, nisu, uvjetovanjem podrške, reketarili predsjednika vlade (Račana) i njegovu vladu da europsku normu o postavljanju javnih napisa i na jeziku manjine s pedeset posto participacije u sastavu stanovništva snize na trideset i nešto i da na vlast pohlepni premijer sa svojom vladom na tu ucjenu nije pristao, do ovih traumatskih stanja oko ćirilice, štetnih i za Hrvate i za Srbe, nikada ne bi došlo.

Za te traume i štetu krivnju snosi Račan koji se dao reketariti i Pupavac koji je na iznudi, ne samo u ovom slučaju, gradio posvuda delikatne odnose između većine i manjine, a pogotovo pupdelikatne između one većine i one manjine između kojih je rat tek završio. A Haaški sud o tom ratu tek imao donijeti odluku od povijesnog značenja!

A najbesmislenije je od svega kad se neke pojave u odnosima između većinskog naroda i manjine, u ovom slučaju srpske, gledaju i pokušavaju riješiti sa starih, sukobima kompromitiranih i dokazano nevaljalih stanovišta. Za to je dobar primjer Pupovčeva izjava u Saboru, opet u vezi s govorom mržnje, opet u vezi s prebrojavanja krvnih zrnaca, da je zastrašujući anketni podatak što se među Hrvatima samo sedam posto izjašnjava za prihvatljivost i poželjnost 'miješanih brakova'. Što se ne odnosi na brakove s pripadnicima svih narodnosti, nego isključivo na brakove Hrvata i Srba. Dakle to je Pupovcu zastrašujući znak prebrojavanja krvnih zrnaca i govora mržnje – rasni problem prvog reda!

A 'miješani brakovi' između Hrvata i Srba nikada nisu bili rasno pitanje. Hrvati i Srbi imaju istu rasnu pripadnost i, ma kakve teorije o njihovu porijeklu bile u optjecaju, istu slavensku matricu na kojoj su kao narodi nastali. To nije ni vjersko pitanje jer kolike god bile razdjelnice između katolicizma i pravoslavlja, kršćanska je matrica toliko jaka da razlike, kad je potrebno, bez muke premosti. Može se reći da rasno i vjersko, slavenstvo i kršćanstvo, uza sve razlike ne dijeli nego tješnje povezuje Hrvate i Srbe.

jugoslavijaBrakoviBesmisleno je i štetno svako otvaranje pitanja Hrvata i srpske manjine proglašavati prebrojavanjem krvnih zrnaca. Nije prebrojavanje krvnih zrnaca, dakle, rasno pitanje, kada se netko zapita otkuda u današnjoj hrvatskoj vladi četrdeset posto ministara potječe iz srpske nacionalne manjine, nego je to čisto političko pitanje, kad se zna da Srba ima 4.3 posto u sastavu stanovništva.Međutim, 'miješani brakovi' od pojave srpske imperijalne politike, nad područjima gdje Srbi i Hrvati izmiješano žive, postali su instrument te politike pa ih je ta politika učinila Hrvatima nepoželjnima. U Kraljevini Jugoslaviji cilj je «miješanih brakova» bio da se i na taj način pospješi i inače otvoreni proces prelaska s katolicizma na pravoslavlje, što je istodobno značilo pretvaranje Hrvata u Srbe. To je završilo mršavim rezultatom i imalo za posljedicu mučan sukob u Drugom svjetskom ratu.

U komunističkoj Jugoslaviji cilj je 'miješanih brakova' bio stvoriti Jugoslavene kao naciju od nacija i kao naciju nad svim nacijama. Znamo kako je to završilo – ako je još završilo – na Haškom sudu! A što bi danas cilj tih brakova po Pupovčevoj želji trebao biti? Nisam čuo da je na to pitanje odgovorio. O tom ću kasnije nešto više reći, a sada samo ukratko: čini se da bi danas cilj 'miješanih brakova', po želji onih kojima je njihova instrumentalizacija i u crnom i u crvenom srpskom imperijalizmu bila prihvatljiva, mogao biti da i od bračnih drugova i od njihovih potomaka stvaraju apatride.

Znamo kako je završila prva i druga instrumentalizacija 'miješanih brakova', žalosno, a kako bi imala završiti ova treća, nitko za sada ne može predvidjeti. Da bismo svi postali apatridi? Nemoguće! Može postojati apatrid koji ni domovinu u kojoj živi ni narod među kojim živi ne osjeća svojim. Ali nezamisliva je domovina u kojoj žive samo oni koji ju svojom ne doživljavaju i narod čijim se pripadnicima odreda fućka na njegovo postojanje i opstanak.

Ako su Hrvati opterećeni iskustvom da ih 'miješani brakovi' vode u odnarođivanje i u turbulentnim vremenima međusobnih sukoba uzrok su brojnim traumama, zašto bi ih trebali priželjkivati! Druga je stvar kad «miješani brakovi» ne bi vodili prema odumiranju naroda, kad bi oni značili biološku prinovu i kulturno obogaćivanje naroda, kad ne bi bili uzrok nikakvim traumama ni u teškim vremenima, onda bi i Hrvati, kao i drugi narodi, u većem ili u apsolutnom broju, prihvaćali mogućnost da se njihova djeca žene sa strancima i strankinjama. I sa Srbima i Srpkinjama!

Stvorimo atmosferu da to tako bude – o čemu kanim nešto reći – učinimo nemogućim da nam mentalni imperijalni bastardi i apatridi popuju nad zdravom pameću sa svojim falš globalizmom i hinjenom anacionalnošću i vidjet ćete da će se to postupno dogoditi. Zašto bi govor o ovim stvarima na ovakvoj humanoj osnovi bio govor mržnje i prebrojavanje krvnih zrnaca, kad je to racionalni otklon i od izvora mržnje, i od nje same i od njezinih nemilih posljedica!

Šteta da je sukob Josipović-Pupovac ljevičarski galantno završio jer je pravi predmet spora važan

U najnovije je vrijeme predsjednik Josipović prvi primijetio da s politikom srpske nacionalne manjine kod nas nešto nije u redu. Uputio je s pravom oštru kritiku Miloradu Pupovcu koji je, više zahvaljujući hrvatskim političarima, lijevima, jer je bio njihov istomišljenik, i desnima, jer je na razne načine njima manipulirao, ucjenom podrške najviše, nego voljom srpske zajednice, proizveden u lidera srpske nacionalne manjine, koji njezinu politiku i kreira i realizira. Nisam mogao provjeriti usmenu priču da je to učinio ohrabren analizom o toj stvari svoga savjetnika Topalovića.

Ako je to točno, šteta da Topalovićev analitički tekst nije predočen javnosti. Nego je, umjesto objavljivanja savjetnikova savjeta i nastavka rasprave o predmetu, spor između predsjednika države i lidera srpske nacionalne manjine sveden na osobni sukob između Pupovca, čije su novine napale predsjednika države, skladatelja po vokaciji, da je u Saboru progurao zakon koji pupovac-josipovic-me-napada-jer-ne-zelim-slaviti-oluju-slika-592807oporezuje potrošače glazbe u korist kreatora te glazbe, i Josipovića koga su ti grubi napadi radi, navodnog, koristoljublja povrijedili.

Josipović se dao uvjeriti da je na napade iz 'Novosti' bio preosjetljiv i da je bio u krivu kad ih je pripisao Pupovcu, a Pupovac je, lukavo izbjegavajući sukob u kojemu bi se, da je nastavljen, o mnogočemu morao očitovati, Josipoviću oštre riječi galantno oprostio, sa željom da se više nikad ne ponove. Šteta da je to tako, ljevičarski galantno, završilo! Predmet je spora među njima i previše važan da se o njemu ne bi trebalo javno govoriti. Postao je još važniji nakon presude Haaškog suda!

Kako se moglo razabrati, a lako razabrati nije bilo – uz to što je motiv sukoba na tako visokoj razini bio mutan i neuvjerljiv, u sukobu se upotrebljavao ezopovski jezik pun međusobnih isprika što je do njega došlo – Josipović je Pupovcu kao lideru srpske manjine zamjerio što politiku prema većini zasniva na reketarenju, na ucjenama i što je, stvarajući oko sebe skupina klijentistički vezanih pristaša, ne uvijek pripadnika srpske zajednice, politiku srpske manjine, zanemarujući stvarne interese te manjine, pretvorio u etno-biznis, svoj i svojih adlatusa.

Ono što su Pupovcu i prije Josipovića neki ugledni Srbi zamjerali! Da bi stvorio povoljne okolnosti i za ucjenjivanje i za etno-biznis, Pupovac održava sukobe između srpske manjine i hrvatske većine na niskoj razini. Povoda se za te sukobe niske razine uvijek nađe! Govor o govoru mržnje, brojenje krvnih zrnaca, slova na kapama, crteži na zidovima, oskvrnuti spomenici i nadgrobne ploče, ministri i njihove izjave, ćirilica uz latinicu i tako redom, samo neka se talasa, neka ne bude potpune bonace ni kad je more mirno!

Javnosti se, kojoj je dobro poznata Pupovčeva vještina korištenja svoga položaja uz neograničenu podršku medija, ni jedna od Josipovićevih objekcija nije učinila ni pronalaskom, jer se sve to i dotad znalo, ni preuveličavanjem, ali javnost jest ostala začuđena da to čini Josipović, rafinirani ljevičar 'antifašističkog' podrijetla, koji je i sam uzdizao Pupovca na taj način da mu je svojom nazočnošću uveličavao proslave povodom obnove četničko-komunističkih spomenika.

Ne manje od javnosti bio je iznenađen Pupavac, doživio je napad kao noćnu moru, ponudio pomirenje i kad ga je Josipović, sam uplašen od onoga što je u nastupu iskrenosti rekao, prihvatio, predmet je spora zapretan u lug koji je nastao od vatre što je u sukobu planula i neko vrijeme gorjela. Tinjajući u lugu spor je dočekao oslobađajuću presudu Haaškog suda. Sad lug treba odgrnuti i vidjeti kako stoji s tim reketom, s tim etno-biznisom i s tim sukobom niskog intenziteta!

Ivan Aralica

Hrvatski tjednik

Čet, 26-11-2020, 22:02:43

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

PRETPLATA

Svakoga četvrtka
Hrvatski tjednik,
a sve drugo je manipulacija!

Posebna ponuda

Hrvatski tjednik dolazi s vrlo niskom cijenom pretplate!

Godišnja pretplata iznosi samo 678 kuna,

170 eura za zemlje EU i 200 eura za prekooceanske zemlje.

Hrvatski tjednik 210 41

Želimo da Hrvatski tjednik dođe u svaki hrvatski dom!

Podatci u računima

Žiro-račun: 2500009-1101384007

Banka: Hypo Alpe-Adria-Bank
Korisnik: Tempus d.o.o. Zadar
IBAN: HR61 2500 0091 1013 84007
BIC:HAABHR22

KONTAKTI

Hrvatski tjednik

KONTAKTI

TelefonTelefon
Hrvatskog tjednika:
+385 (0)23/305-277

Fax
Fax:
+385 (0)23/309-180

Elektronička pošta
Elektronička pošta:
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Preporučite članke

Podržite članke na jednoj od socijalnih mreža jednim klikom!

Facebook, Tweet, Google+, LinkedIn, Pinterest

Facebook like

Preporučite Hrvatski tjednik, portal i naš forum svojim prijateljima i poznanicima kako bi i oni znali za komentare, reportaže, razgovore i vijesti koje ovdje objavljujemo.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.