Posljednje ekonomske prognoze Europske Unije

Od početka recesije hrvatski je BDP pao oko 12 posto, a registrirana nezaposlenost premašila je 20 posto. Prema svim ekonomskim pokazateljima Hrvatska će u budućoj državi biti u rangu Grčke, Španjolske, i Cipra. I Europska je komisija u svojoj posljednjoj ekonomskoj prognozi Hrvatskoj predvidjela daljnje loše ekonomske izglede. Pomoći nam, izgleda, ne će niti ulazak u Europsku Uniju.
Nakon što su u prijašnjim prognozama bili optimističniji, za ovu su godinu realniji i očekuju pad BDP-a od 1 posto, a za 2014. blagi rast od 0,2 posto. Naravno, opet griješe u svom nepopravljivom optimizmu jer sljedeća godina može biti jedino lošija od ove, i to poprilično.

Prilika za oporavak

Iz Europske Unije ne trebaju se čuditi sve lošijem stanju i nadati oporavku kada su napravili sve da uguše najjaču domaću industriju - brodogradnju. Industrijska je proizvodnja, usput rečeno, smanjena 6 posto u odnosu na prošlu godinu. Izlazak iz Cefte hrvatskim će izvoznicima značajno smanjiti prihode, a ukidanje carina pojačati konkurenciju iz Unije, poglavito u prehrambenoj industriji.

Rijetke će kompanije opstati u današnjem obliku. Neke će bankrotirati, neke preseliti proizvodnju, a većinu će budući vlasnici pretvoriti u svoje podružnice. Sve skupa može rezultirati jedino daljnjim povećanjem ekonomija Wnezaposlenosti i smanjivanjem domaće potražnje, što će povratno opet utjecati na smanjenje BDP-a. Domaća potrošnja ionako se održava inozemnim zaduživanjem, dijeljenjem plaća proračunskim korisnicima koje oni troše na uvozne proizvode.

Sam pad takve potrošnje i nije neka šteta kad već ne potiče domaću proizvodnju, a sasvim sigurno nije niti uzrok problema, već samo njihov odraz. Sve je lošija situacija u Europskoj Uniji. Prosječna je nezaposlenost i tamo dosegla povijesno visokih 12 posto. Nezaposlenost u Španjolskoj i Grčkoj veća je od američke iz vremena velike depresije tridesetih godina. Prodaja automobila u Francuskoj i Njemačkoj niža je 16 posto u odnosu na prošlu godinu.

Industrijska proizvodnja u Italiji smanjena je 25 posto u zadnjih pet godina. Nakon zapljene depozita na Cipru ni štednja građana više nije sigurna. Deutsche Bank ima izloženost kreditnim derivatima dvadeset puta višu od BDP-a Republike Njemačke. Što ako tu stvari krenu neželjenim tokom?

Nadu ipak ne treba gubiti, a prilika za oporavak postoji. Potrebna je radikalna promjena ekonomske politike koja bi dovela do povećanja konkurentnosti domaćih poslodavaca. Rješenje sasvim sigurno nije u štednji i smanjivanju plaća koje su ionako niske. Potrošnju treba stimulirati, međutim ono što se kupuje treba biti domaći proizvod. Računica je jednostavna, troškovi domaćih poduzetnika trebaju biti niži od troškova europskih poduzetnika. Jeftiniju radnu snagu već imamo, dakle ono što preostaje značajno je smanjenje poreznih i parafiskalnih nameta. Osim što bismo samo supstitucijom uvoza postigli veliki napredak, smanjenjem nameta privukli bismo i inozemne investicije i malo pomalo smanjili nezaposlenost.

Nužna promjena u temeljima

Problem bi, realno, moglo predstavljati buduće punjenje proračuna i pronalaženje zamjene za manji priljev od poreza, barem dok ne ojača ekonomija i ne proširi se porezna baza. Idealna bi metoda bila beskamatno hdz-sdpstrPromjeneNa žalost, trenutna politika koju provodi hrvatska vlada vodi nas u sigurnu propast jer ne smanjuje opterećenja gospodarstvu, a malo pomalo smanjuje primanja korisnika proračuna i povećava zaduženje zemlje. Sljedeće je izbore SDP već izgubio, a naslijedit će ga HDZ koji bi vjerojatno provodio istu politiku. Hrvatskoj uistinu treba nova razvidna politika koja bi građanima jasno dala do znanja da se stvari iz temelja moraju mijenjati.kreditiranje države od HNB-a, što bi uzrokovalo neizbježnu inflaciju, ali sada kada HNB bude pod kontrolom Europske središnje banke, teško da bi nam takvo što bilo dopušteno.

Ostaje opcija daljnjeg zaduživanja, što i ne mora biti nužno loše, ako rezultira većim rastom BDP-a od rasta zaduženja. Povećanjem aktivnosti i produktivnosti postojećih ekonomskih aktera i uvođenjem u rad ogromnog postotka neaktivnog stanovništva u srednjem bi roku moglo donijeti velike pozitivne promjene. Razlog tom optimizmu leži u činjenici da je hrvatska ekonomija na niskim granama, a mali napredak u apsolutnim brojkama može donijeti veliki relativni uspjeh.

Na žalost, trenutna politika koju provodi hrvatska vlada vodi nas u sigurnu propast jer ne smanjuje opterećenja gospodarstvu, a malo pomalo smanjuje primanja korisnika proračuna i povećava zaduženje zemlje. Sljedeće je izbore SDP već izgubio, a naslijedit će ga HDZ koji bi vjerojatno provodio istu politiku. Hrvatskoj uistinu treba nova razvidna politika koja bi građanima jasno dala do znanja da se stvari iz temelja moraju mijenjati.

Za to je potrebno podnijeti početnu žrtvu, ali bi dalo nadu da nam mladi ne će napuštati zemlju i da za njih ovdje ima budućnosti. Govor Vilima Ribića na sindikalnom prvosvibanjskom prosvjedu ide u tom smjeru, a zanimljivo je da sindikalni vođa ima realniji pogled na ekonomiju od ministara. HDZ je podržavao prosvjed dok se nisu s SDP-om našli ugroženi prijetnjom nove politike koja je jedini spas za ovu zemlju, zarobljenu sestrinskim HDZ-om i SDP-om koji uvijek, kada zagusti, vraćaju teme ustaša i partizana te lako skrenu ovom naivnom narodu pozornost s bitnih tema. Bolji nije niti predsjednik države koji radi jedino na osiguravanju novog mandata, a kritika ekonomske politike svodi mu se na tvrdnju da nije ugodno kopati po kontejnerima. Kao da to ne znaju i oni koji tamo kopaju.

Bolesno stanje duha

Osim promjene politike, najvažnija je promjena načina razmišljanja, vjera u vlastite snage i jačanje zajedništva. Trenutačno u Hrvatskoj prevladava bolesno stanje duha. Stanovnici Hrvatske vrlo su pesimističnih pogleda u Milanovicbudućnost. Iako znaju da bi trebali biti odani državi i kompanijama u kojima rade, u praksi su uglavnom sebični. Otpor plaćanju poreza od strane ugostitelja govori tome u prilog.

Početno dobro provedena zabrana pušenja više se nigdje ne poštuje, što govori o poštivanju vlastite države i njezinih zakona. Dio radnika Croatije Airlinesa, kojima su uvjeti rada u odnosu na ostatak države jako dobri, ide na lažna bolovanja zbog ukidanja nekih prava. Umjesto da doprinesu spašavanju vlastite tvrtke koja juri prema bankrotu, oni ju nenormalnim postupcima dodatno uništavaju.

Bolja nije niti vlast. Premijer Zoran Milanović sam kaže kako je bio protiv gradnje Pelješkog mosta, a sada više nije protiv. Naravno, ako Europska komisija odobri projekt, on će biti za gradnju. Premijer je nekoć bio protiv ne zbog velikog troška izgradnje već zbog toga što tada nije bio na vlasti. Bit će za izgradnju mosta ne zbog želje za povezivanjem hrvatskog juga već zato što tako hoće i ako hoće Europa. Još će dodatno pravdati izgradnju, jer ga, kao, financira Europska Unija, a u stvari ga financiramo sami novcem koji smo već dali Europi.

Novac europskih fondova naš je novac, samo njegovom potrošnjom upravlja netko drugi, a ako ne budemo vodili računa, izvođači radova na raznim budućim pelješkim mostovima ne će biti hrvatske tvrtke. Ako već idemo u novu državu i nju treba poštivati, ali i voditi računa o sebi jer će u suprotnom ubuduće najviše mjesta u Europarlamentu osvojiti stranka koja se zalaže za izlazak iz Europske Unije.

Marijan Jović
Hrvatski tjednik

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.