Demonstracija istinskog poniženja

Način na koji je primljen prošloga tjedna u Hrvatskoj Aleksandar Vučić, potpredsjednik srbijanske Vlade i bivši drugi čovjek Šešeljeve Srpske radikalne stranke, ostavio je mučan dojam vazalske hrvatske politike jer je Vesna Pusić, premda hrvatska ministrica, zastupala srpske interese, vrlo vjerojatno na iznenađenje i samog pozvanog gosta. To srpski-mediji-hrvatska-nas-podupire-na-europskom-putu-504x335-20130417-20130429103333-517aedb28f3ebe619c32d46e12aa3d61nije bila demonstracija poniznosti, nego istinskog poniženja na račun kojega su se sprdali čak i srpski mediji pišući da je Vučić postrojio cijeli državni vrh.

Čime je to zaslužio? Možda ranijim svojim izjavama o tomu da Srbija ne odustaje od granica po crti Virovitica-Karlovac-Karlobag? Možda komentarima koje je prije nekoliko godina dana kad je posjetio Hrvatsku i omalovažavao žrtve Škabrnje? Ili, pak, obećanjem da će Srbija velikodušno ustupiti Hrvatskoj zračne snimke teritorije iz 1960. i neke godine? Vučića je u goste pozvala ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić, a osim nje, srdačno su ga primili predsjednik Ivo Josipović, premijer Zoran Milanović i ministar obrane Ante Kotromanović.

To uporno i mazohističko inzistiranje na bliskosti i bezuvjetnoj suradnji sa susjedima, a cijelo susjedstvo se u vizuri ove nomenklature svodi jedino na Beograd i Srbiju, na tragu je posve izvrnute i nakaradne političke hermeneutike prema kojoj će se povijest i udžbenici pisati u skladu s frazom „Mir, mir, nitko nije kriv!", sadašnjost će se osloboditi „tereta" hrvatske tužbe protiv Srbije za genocid kako bi u budućnosti opet cvjetalo bratstvo i jedinstvo te zajedništvo u Europskoj Uniji, ili izvan nje.

Vrijeđanje

Ni o čemu bitnom za Hrvatsku na ovom se susretu nije pričalo pa se stječe dojam da je Vesna Pusić pozvala Aleksandra Vučića samo kako bi StrahČak ako i ne bude pozitivno odlučeno na Međunarodnom sudu pravde u Haagu, Hrvatska ne će biti poražena. Ostat će barem zapisano, kao dio povijesti, da je istinitim nazvala ono što je Srbija učinila. Da se Srbija itekako plaši te tužbe, svjedoči njezino stalno inzistiranje na povlačenju tužbe pa će onda i ona, tobože zauzvrat, povući svoju protutužbu, kao da je Hrvatska ispalila i jednu granatu, ubila i jednog čovjeka ili srušila i jednu kuću na srbijanskom teritoriju.ga obavijestila da Hrvatska svim srcem želi povlačenje tužbe ako Srbija zadovolji uvjete, a to su rješavanje sudbine nestalih, povrat kulturnog blaga i kažnjavanje ratnih zločinaca. Ako to Srbija ispuni u mjeri da Vesna Pusić ili Ivo Josipović budu zadovoljni, onda nema potrebe za tužbom, stalno nam ponavljaju naši najviši dužnosnici, čime duboko Sudenjeevrijeđaju ne samo žrtve srpske agresije nego i sav trud, smisao i definiciju postojeće tužbe jer ona je podignuta zbog počinjenog genocida, a ne zbog pokradenog kulturnog blaga.

Naravno da su krađa kulturnog blaga, skrivanje informacija o nestalima ili činjenica da Srbijom slobodno hoda mnoštvo ratnih zločinaca također zasebni zločini, ali oni su, u biti, samo neke od manifestacija grandioznog srpskog zločina nad Hrvatskom – genocida. Suludo je uopće raspravljati o mogućnosti povlačenja tužbe za genocid ako Srbija vrati nekoliko ukradenih slika ili ako organizira suđenje za nekog izvršitelja ratnog ubojstva do kojega nikomu ni u Srbiji nije stalo. Hrvatska tužba za genocid protiv Srbije u svijesti je svih Hrvata doživljena i egzistira kao minimalan oblik uspostave pravde za ono što se dogodilo 90-ih.

Čak ako i ne bude pozitivno odlučeno na Međunarodnom sudu pravde u Haagu, Hrvatska ne će biti poražena. Ostat će barem zapisano, kao dio povijesti, da je istinitim nazvala ono što je Srbija učinila. Da se Srbija itekako plaši te tužbe, svjedoči njezino stalno inzistiranje na povlačenju tužbe pa će onda i ona, tobože zauzvrat, povući svoju protutužbu, kao da je Hrvatska ispalila i jednu granatu, ubila i jednog čovjeka ili srušila i jednu kuću na srbijanskom teritoriju.

Izvan svake pameti

Logično je da se Srbija plaši posljedica te tužbe, ali je izvan svake pameti to što joj Hrvatska poltronski i jednostrano nudi, a da pritom uopće ne postavlja pitanje tko će nadoknaditi stotine milijarda eura ratne kolona1 vukovarštete. Ne samo što ne postavlja takvo pitanje nego pristaje i na takve teme razgovora kao što su reguliranje radnoga staža i izgradnja stanova onima koji su u tim godinama rušili i ubijali po Hrvatskoj. Još je preostao samo jedan korak do potpune autodestrukcije: da Hrvatska nadoknadi Srbiji i troškove za potrošeno streljivo i oružje kojima je rušila i ubijala.

Umjesto da Aleksandar Vučić, kad je već došao u Hrvatsku, klekne, ponudi ispriku i ideju kako će Srbija pravično nadoknaditi Hrvatskoj naneseno zlo i četverogodišnju okupaciju, on je dočekan kao „moćni srpski političar" čiji je posjet sam po sebi tolika čast hrvatskim domaćinima da bi bilo nepristojno s njihove strane zamarati ga humanističkim obvezama. Zato se na tim susretima, sudeći po duhu i sadržaju razgovora, ispričavala Hrvatska, a ne Srbija. Dočekan je Vučić izgleda i kao brat po nekadašnjoj neprežaljenoj ideologiji i državi koja ih je svojedobno okupljala i koja bi ih, slutilo se ispod površine, mogla opet okupljati.

Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.