Hrvatski tjednik
 

Osvrt na Picassovu izložbu u Klovićevim dvorima

Pridjevi u načelu ne nedostaju kad se nalazimo na galaktičkoj putanji velikih i kreativnih umjetnika, a pogotovo jednog od najsignifikativnijih, koji je obilježio dvadeseto stoljeće i čije su se invencije reflektirale i proizvele valove vibracija u paraleli i stvarnosti svih drugih vrsta umjetničkih izričaja. Riječ je, naravno, o Pablu Picassu, čija se djela upravo izlažu i predstavljaju zagrebačkoj i hrvatskoj publici, u Klovićevim dvorima, u Zagrebu.

Ante Glibota Picassova djela

Pablo Picasso, 1945., foto James Lord

Lokalni mediji i člankopisci, lokalni povjesničari umjetnosti, 'stručnjaci', kuju izložbu u zvijezde, a samim izlošcima pridaju, bez one minimalne kritičke distance, vrlo riskantno pridjevlje, laskave atribute poput naslova 'Izložba remek-djela'[2], što ova izložba, dakako, nije! Picasso, da. To je senzacionalan slikar, umjetnički genij, što god se kaže u superlativima o njemu, to može izdržati ozbiljnu ili najrigorozniju kritiku.

Međutim, ova zagrebačka izložba ne može ponijeti atribute «izložbe remek-djela», pače ona je daleko od toga. Ovu izložbu bi se prije svega moglo nazvati izložbom Picassa bez njegovih remek djela! To je i razlog ovog teksta kojim želimo pomoći i publici i javnom mnijenju da se kritičnije odnose spram tih serviranih formula, kojima nedostaje podloga i razumijevanje stvarne veličine ovog iznimnog umjetnika, od čije je smrti proteklo precizno četrdeset godina.

Konačno, to je potrebno reći i onima koji su naručitelji takvih bombastičnih izložaba, koji ili ne znaju, ili ne žele znati, ili oboje, ignorirajući supstancu i procese umjetničkih kreacija, odgovornije se postavljati spram publike. Ponajprije iz estetskih razloga, a potom i zbog trošenja značajnih javnih sredstava, koja ne nalaze potvrdu u intenzitetu i vibraciji umjetničkih projekata koje serviraju publici.

U kreativnom opusu jednog umjetnika sva djela ne zrače istim intenzitetom, istom snagom, ne proizvode istu vibraciju kod promatrača, kod znalaca i široke publike. Pa i kod onih najvećih umjetnika, svako djelo nije remek djelo (chef-d'œuvre), to se banalno pravilo odnosi i na jednog velikog Pabla Picassa, on nije iznimka!

Izložba relique reliquorum

Upravo ta činjenica postaje i naš problem, ili, kako ga ja shvaćam, problem ove izložbe. Postavljači i organizatori ove izložbe zadovoljili su se bilo čime. Za taj fakat nema opravdanja pa je ono što jedan prosječan poznavatelj Picassova opusa može vidjeti, a ponuđeno mu je na izložbi, u gotovo osamdeset posto spada u drugorazredno ili čak trećerazredno značenje velikog Španjolca.

U uobičajenom, pa i u profesionalnom smislu, mogu se promatrati na određeni način kao ostatci ostataka jednog umjetničkog ateljea. Upravo to «prodaje se» Hrvatskoj i inoj publici kao remek-djela, a za što nedvosmisleno nema stručno-faktualne i estetske podloge, a pogotovo za one koji poznaju u detaljima Picassov opus. To je zapravo, svojevrstan rog u vreći!

Kako ne bi bilo zabluda i nerazumijevanja, ne kažem time da su to u estetskom smislu drugorazredna ili trećerazredna djela, već tvrdim u skali estetskih vrijednosti unutar samog Picassova djela, na ovoj izložbi, gotovo da i nema onog što u estetskim atribucijama nazivamo remek-djela Pabla Picassa. Sva su remek-djela poznavateljima Picassova opusa dobro poznata i po svakom periodu zasebno.

Ne trebamo ništa izmišljati, a kako se ne bi mislilo da pretjerujemo, trebamo vidjeti same publikacije Muzeja Picasso iz vremena kad ga je vodio jedan od najčuvenijih svjetskih stručnjaka za Picassa Dominique Bozo, njezin inspirator i osnivač, te prvi direktor Muzeja Picasso, sve do njegove nominacije za predsjednika Centre Pompidou u 1991. čovjek s kojim sam imao zadovoljstvo podijeliti i poznanstvo i prijateljstvo.

Bozo je bio autor i koautor zasigurno dviju najznačajnijih izložaba Picassa u zadnjih 50 godina, one u Grand Palaisu u Parizu 1979., zatim one senzacionalne retrospektive u Museum of Modern Art (MOMA) u New Yorku,1980., s više od tisuću radova, koja ulazi u red onog što u umjetničkom smislu možemo nazvati estetskom i sadržajnom poslasticom, kojoj sam i sam dva puta nazočio i napisao prikaz u elitnoj umjetničkoj pariškoj reviji Cimaise [3].

Bozo, koji je bio izvanredan i rigorozan povjesničar umjetnosti, poznavatelj svih zavrzlama umjetničke kreacije, ozbiljan intelektualac, pripadao je kategoriji povjesničara umjetnosti bez velikih sklonosti u pisanju, što je često prepuštao svojim suradnicima, iako je i on sam objavio dosta zapaženih djela o umjetnosti XX. stoljeća, dakako i o samom Picassu. Konačno, on i tadašnji sjajni konzervatori Muzeja Picasso već su 1985. publicirali knjigu[5] i okvirno izabrali sedamdeset i jedno remek-djelo, radove koji imaju apsolutnu povijesnu neupitnu važnost u korpusu Picassova djela, koje je on ljubomorno čuvao za sebe kako bi ih jednog dana imao na okupu u svom ( Picassovom – o.a.) prefiguriranom imaginarnom muzeju.

Ako ih tražite u izboru ove zagrebačke Picassove izložbe, onda ćete ostati gladni. Samo su dva rada iz tog izbora na zagrebačkoj izložbi «remek-djela», kojima osobno ne bih dao te atribute, ali zanemarimo tu pojedinost. Dakle neupitni specijalisti, s kojima se gotovo u potpunosti slažem, odredili su što jesu i što nisu remek-djela u kolekciji Picassova muzeja.

Fotografski dokumenti ili originalna djela

Što nam se nudi umjesto najavljenih remek-djela? Servira nam se jedna izložba s obiljem fotografskih uvećanja, što je postala standardna navika Galerije Klovićevih dvora, a pritom, ne uvijek sretnim izborom, pogotovo kad se zna količina i obilje fotografskog materijala, koji se okreće oko Picassa i njegova djela, kao da to, u nenazočnosti visoko estetskih originala, može zadovoljiti publiku.

Pa i u tom izboru moglo se ponuditi bolje, da publika dođe zaista na svoje: ako nedostaju snažna originalna i reprezentativna djela po svim njegovim fazama, onda se bar ovdje moglo ponuditi sretniji izbor. Tim više kad se zna da su u Picassovoj galaksiji djelovali najznačajniji fotografi i umjetnici minulog stoljeća: Man Ray, Brassaï, Robert Doisneau, Dora Maar, Robert Capa, André Villers... Ovako, radi se o još jednom promašaju! A to treba reći otvoreno, bez uvijanja!

Mnogo je ozbiljnije pitanje zbog čega pribjeći tako masivnom i preponderirajućem broju fotografija kad bogatstvo Muzeja Picasso, koji je zatvoren zbog preuređenja, daje neograničene mogućnosti da se ispune sve sale Klovićevih dvora. U fundusu Picassova muzeja nalazi se više od 5000 umjetničkih radova, što ostavlja dovoljno prostora za koherentnu reprezentativnu selekciju originalnih izložaka.

Bolna točka Klovićevih dvora stručni je i profesionalni kadar, što se osjeća u njihovim izložbama, tekstovima, katalozima, prezentacijama izložaba, kadar koji zapravo nikada nisu ni imali, a što su nekad vješto krpali vanjskim suradnjama. Imaju maniju raditi tobože velike izložbe, a nemaju profesionalnu istraživačku strukturu i sredstva, pa i ono malo novca troše u improvizacije, sa zabrinjavajućom sklonošću da rade fotografska uvećanja na štetu originalnih radova pa se ukupni dojam izložaba originalnih djela jednostavno izgubi u tom moru uvećanja, slabeći umjetnički intenzitet doživljaja izložbe i njezinih originalnih izložaka.To je slučaj i s ovom izložbom i s onom koja joj je prethodila u Klovićevim dvorima, Julija Klovića.

Pljuska hrvatskoj kulturnoj javnosti

Pođimo redom, jer logika izbora i prezentacije teško je razumljiva, banalna, suprotna postulatima struke i nevjerojatno nekonzistentna.Teško je razumjeti logiku izbora kad se vrlo dobro i precizno zna koje je bogatstvo uskladišteno u depoima Muzeja Picasso, pače taj nas izbor iritira bijesom. To je i pljuska hrvatskoj publici koja ima kakvu-takvu likovnu kulturu i može procijeniti što su stvarne likovne vrijednosti, a što je rog u vreći!

Konačno, ovdje se radi i o nepravdi prema velikom geniju Pablu Picassu.To nas na neki način prisiljava da ovaj napis ilustriramo samo s djelima koja se nalaze u kolekciji Muzeja Picasso, a koja nisu na izložbi, da se vidi veličina prijevare hrvatske kulturne javnosti, a onda isto tako i da se obrani dignitet djela jednog izuzetnog umjetnika.

Početnički radovi slikara na izložbi dva su prilično oštećena platna u kojima se naslućuje talent, sigurnost izvedbe realističnih kompozicija, u kojima se nazire iznenađujuća socijalna nota «Muškarca s kapom» ili u «Bosonoge djevojke» koje Picasso slika s 14 godina i predstavljaju fazu njegova boravka u Coruñi, neposredno prije upisa na umjetničku Akademije La Lonja u Barceloni u kojoj je i njegov otac profesor, ili kako to kaže sjajno Andre Fermigier, i prva žrtva Picassova talenta. Jer otac shvativši talent svog sina, napušta ideju da se posveti slikarstvu.

Ante Glibota - Picassova djela

Autoportret, 1901., 81x60 cm. - ulje na platnu,© Muzej National Picasso,Paris.

Plavi period predstavljen je također s još jednom teško oštećenom slikom «Portret muškarca» (1902. – 1903.) premda bi logika nalagala da se na izložbi postavi «Autoportret» iz 1901. koji bi mogao dati sjajni odgovor i predstaviti dostojno i plavu fazu i vrijeme tranzicije slikara između Pariza i Barcelone. U ovom djelu izvire Picassova potreba da se nametne snagom svoga talenta, intenzitetom svoje vitalnosti da se u tim svojim samim početcima može mjeriti sa svojim velikim prethodnicima Gauguinom,Toulouseom Lautrecom, koji umire te iste godine, ili, pak, s Van Goghom.

«Autoportret» isto je tako melankolična kompozicija iz koje izvire i naslućuje se tuga, prodoran pogled čvrstoće, asketične osamljenosti, koju naglašava i monokromija kojom je prožeto platno. Volumetrija slike istodobno dočarava stanje duha neposredno poslije, samoubojstvom njegova prijatelja Carlosa Casagemasa.

Sam će se slikar izraziti glede poveznica na ovu sliku i njezinu boju: »To je boja svih boja, najplavija od svih plavih» [6], i ovo je djelo u stvarnosti njegovo prvo remek-djelo, a ne ono što nam sugeriraju gospođa Anna Baldessari [7] i Galerija Klovićevi dvori! Događaj Casagemasom imat će reperkusije i prožeti svu Picassovu produkciju od 1901. do 1907., poglavito vidljive u «Životu», u autoportretima iz 1906. i 1907. godine i, naravno, u djelu «Smrt Arlequina» iz 1905. godine koji nose u sebi notu sentimentalnog simbolizma, koji prožimaju psihu humane imaginacije.

Ante Glibota - Picassova djela

Autoportret, 1906., 65x54 cm., ulje na platnu, © Muzej National Picasso, Paris.

Ante Glibota - Picassova djela

Dva brata, 1906., 80x59 cm., gvas na kartonu, © Muzej National Picasso,Paris.

Potpuna odsutnost radova iz ružičastog perioda neshvatljiva je premda su se i ovdje mogli naći, ako ništa drugo bar «Dva brata» ili pak «Autoportret» iz 1906., koji je blizanac «Autoportreta s paletom» u kolekciji Museum of Art u Philadelphie, koji odaju i sadrže u sebi izgled maske, naslikane sa svom ekonomijom u načinima izražaja. Same oči u njihovoj fiksiranosti prozor su u njegovoj osamljenosti, koje propituju promatrača o njegovoj sudbini kao i onoga čije djelo gledaju priskrbljujući trajnost zadovoljstva promatraču koje se nikad ne demantira.

Ante Glibota - Picassova djela

Majka i djete, 1907., 81x60, ulje na platnu, © Muzej National Picasso,Paris.

Picasso bez kubizma

Period koji prethodi «Avinjonskim gospođicama» predstavljen je nizom radova studijskih skica u kojima se vidi dug velikog Španjolca prema Cezannu, ali po tonalitetu paleta također se približava i registru Matissa. Naravno, i ovdje nedostaje «Majka i dijete» koja dolazi neposredno poslije «Avinjonskih gospođica», koje možemo nazvati apsolutnim remek-djelom i jednim od najznačajnijih djela, ne samo Picassa već i umjetnosti prve polovice XX. stoljeća, čije će reperkusije biti dalekosežne za ideje moderniteta.

Ona će otvoriti konačno put i kubizmu koji je u ovoj izložbi zaboravljen, a upravo je kubistički period baza Picasova genija. Picasso se postavlja u funkciju tražitelja istina, novih putova, odgovarajući po formuli Nietzscheove jednadžbe: «umjetnik = tražitelj znanja ili istine = izumitelj novih mogućnosti života». Ova nam izložba donosi samo dva rada, «Muškarca s brkovima» iz 1914. i «Čaša i lula», kasno kubističku «očišćenu» kompoziciju iz 1918. kad je vlak, rekli bismo, već protutnjao.

Ante Glibota - Picassova djela - Zagrebačka izložba

Čovjek sa gitarom, 1911., 154x77,5 cm., ulje na platnu, © Muzej National Picasso, Paris.

Ante Glibota - Picassova djela

Čovjek sa mandolinom, 1911., 162x71 cm, ulje na platnu, © Muzej National Picasso,Paris.

Kako razumjeti, kako gledati na bolnu odsutnost značajnih radova kubističkog perioda i nedostatak onog esencijalnog što je činilo Picassa Picassom i njegove zasluge kao suosnivača, s Georgesom Braqueom, umjetničkog pravca kubizma i doprinos u razvoju moderniteta u početcima XX. stoljeća? Naime, ova izložba vapi za radovima iz perioda kubizma, kako bi i sama publika mogla dobiti ulaznicu i priliku ući u pore moderniteta.

Što bi u tome doprinijeli radovi, koji su u fundusu muzeja, neizloženi, poput muzikalnih kubističkih kompozicija i tema, primjerice stvarno remek-djelo, »Čovjek s gitarom» iz jeseni 1911., a koje je umjetnik još dorađivao u 1912. i 1913. godini, koji su izvanredni primjeri razbijanja homogene forme i njezine penetracije u specijalne strukture s istodobnim uvođenjem letrisma u kompoziciju, kao znak evolutivnog perioda analitičkog kubizma?

Njima bi se mogli dodati i »Čovjek s mandolinom»,»Čovjek s klarinetom», obje iz 1911., ili, pak, sjajni crtež «Sjedeće žene s gitarom» iz 1912./1913. godine uritmljenog grafizma i arhitekturi linija, lepršavost punog i praznog u razbijenim formama, sadržanu u recentriranoj vertkanosti, ostavljajući i onu dužnu, obvezatnu notu programirane «nedorečenosti», karakterističnu sarmu Picassova djela ovog perioda.

Ante Glibota - Pablo Picasso

Violina, 1915., 100 x 63,7 x 18 cm., construction, kolaž, © Muzej National Picasso, Paris.

Ante Glibota - Pablo Picasso - Izložba u Zagrebu

Mandolina i klarinet, 1913., 58 x 36 x 23 cm., construction, drvo, boja, © Muzej National Picasso, Paris.

Kako možemo shvatiti izostanak na ovoj izložbi konstrukcije od drvenih elemenata «Mandoline i klarineta» iz 1913. godine kojim se kubizam seli u novu sferu izvan tradicionalnog platna, a koji će dati i otvoriti precizni put nadolazećem ruskom konstruktivizmu i provocirati poticaj koji će se reflektirati u radovima jednog Rodchenka, Tatlina, Archipenka i Gaboa.

Isto tako, ovdje su se mogli pojaviti snažni radovi ovog perioda kao što su «Violina» iz 1913./1914. ili pak «Violina» iz 1915.,apsolutna remek-djela koja predstavljaju stvarnu sintezu kubizma u reljefu. Za razliku od konstruktivističkih radova, ovi Picassovi radovi kubizma ostaju fiksirani na zidu i odčitavaju se u frontalnom ogledu, koji će konstruktivisti postaviti u dinamiku prostora, dajući multiformnu percepciju lekturi djela i jedan korak dalje u progresiji modernizma, ali tražeći nesuvislo pri tome, u duhu slavjanskog romantizma, kraj umjetničkog djela, smrt muzejima u njihovim težnjama materijalizacije.

Obje spomenute «Violine» nesumnjiva su remek-djela, kojima možemo dodati i radove poput »Pušača», koji je napravio u proljeće 1914. u Parizu, ili okrugli kolaž »Čaša, lula i as djeteline...» napravljene u Avignonu u ljeto 1914.

Ante Glibota - Picassova djela

Mandolina i klarinet, 1913., 58 x 36 x 23 cm., construction, drvo, boja, © Muzej National Picasso, Paris.

Postkubistički period, vraćanje boji i realističnom slikarstvu predstavljeni su s pointilističkom slikom «Povratak s krštenja, prema Le Nainu». Upravo je nevjerojatno da se želi time razbiti sve jedinstvo unatoč različitosti u njegovu djelu, a poantilističke su kompozicije bile prave rijetkost, izvan konteksta djela i vremena, što ne služe umjetnikovoj ukupnosti. Ali jedna nesuvislost više. Od toga se, na sreću, ne umire.

Dakako, nema sjajnog i rafiniranog portreta Olge iz 1917, koji će pokazati svu snagu i psihološku versatilnost njegova realizma, ali ostaviti i tragove kubizma, kao poveznicu, u geometriji nedovršenog stolca. Djelo svjedoči prije svega o snazi modela, Picassove supruge, balerine Olge Koklove, njezina unutarnjeg stanja, ravnodušnosti, odsutnosti, distance koja se jasno odčitava, koja proizlazi iz njezina socijalnog podrijetla, kćeri imperijalnog generala. Tko to može bolje osjetiti do njezina muža koji precizno čita vibracije duše i kistom ih prenosi na platno?

Ante Glibota - Picassova djela

«Paul kao Arlekin», 1924., 130 x 97,5 cm., ulje na platnu, © Muzej National Picasso, Paris.

Period neoklasičng utjecaja reperkutirat će se kao posljedica njegovog boravka u Italiji, aktivnosti u domeni teatra će donijeti nove vizualne promjene u njegovu slikarstvu, u prvom redu utjecajem Michelangela, Pussina, a zatim blizina Ingresa, zamjetljive u punini neekspresivnih figura, teškim i zaobljenim rukama... Na Piccasa je pogotovo jak utjecaj imao Ingres koji je bio popularan u umjetničkim krugovima poslije Prvog svjetskog rata u Francuskoj, a na njega je utjecao i Renoir.

Ove se sklonosti na žalost ne vide na ovoj izložbi osim u jednom minijaturnom radu «Obitelj na moru»iz 1922. godine, ili, pak, u djelu «Paul kao harlekin» iz 1925. godine. Premda bi »Žena koja sjedi», iz 1920. Ili, pak, »Čitanje pisma» iz 1921, »Dvije žene trče na plaži », «Flauta i Pan» iz 1923. bio koherentniji izbor uz, naravno, jednog drugog «Paula kao harlekina» također iz 1925. godine, ali onog u romboidnom plavo-žutom kostimu, koji odaje više emocija, s bijelim nogama, odvajajući ga virtualno od zemlje, stavljajući dječarca u stanje levitacije, ali isto tako krhkosti, i koji se približava po senzibilitetu portretu Olge.

Ovo bi se djelo po svojoj snazi moglo asocijativno uspoređivati s portretima koji su izlazili iz ateljea Goye, slikajući dvorske teme, djecu kraljevića, što će Picasso kao senzibilan otac oslikati svu svoju progenituru u različitim fazama života, a pogotovo u njihovoj najranijoj mladosti.

Pablp Picasso - Dvije žene koje trče

«Dvije žene trče na plaži», 1922.,b 32,5 X 41,1 cm., gouache na kartonu, © Muzej National Picasso, Paris.

Konvulzivna ljepota

Ovo je vrijeme 1925. i novih avantura, eksplozije palete Picassovih boja, koje su vidljive u «Poljupcu», kapitalnom djelu iz 1925. koje će na određeni način odrediti i svu Picassovu produkciju do kraja života. Tu je polazište kojim se otvara ciklus djela konvulzivne ljepote, eksplozija spektra boja, erotskog bjesnila u strasnom poljupcu, slikarske raskoši i likovne slobode. To je i djelo, koje će veliki umjetnik trajno i vjerno čuvati tijekom sve svoje karijere u svom ateljeu.

Ante Glibota - Picassova djela

«Poljubac», 1925., 130,5 X 97,7 cm., ulje na platnu, © Muzej National Picasso, Paris.

Naravno, ni ovaj kapitalni rad nije na ovoj izložbi. Velike promjene, estetski zaokret, nešto je što učmala kritika ne voli. Kritika ga više ne slijedi, ona, pače, kaže kako je njegovo vrijeme prošlo, kompariraju ga s Ikarom, kojemu su spržena krila, s atribucijama da je on simbol problematičnog modernizma. Pitamo se kako bi ta kritika živjela danas sa spoznajom da njegove dvije velike javne aukcije završavaju s cijenom od 106,5[8] milijuna američkih dolara i druga s cijenom 104,16 [9] milijuna američkih dolara.

Figure - Ante Glibota - Pablo Picasso - Izložba u Zagrebu

«Figure», 1928., 37,5 x 10 x 19,6 cm., željezna žica i lim, © Muzej National Picasso, Paris.

Figure - Ante Glibota - Pablo Picasso - žica i lim

«Figure», 1928., 50,5 x 18,5 x 40,8 cm., željezna žica i lim, © Muzej National Picasso, Paris.

Picassov novi izazov od 1928. veže se na skulpturu geometriziranih formi. Na žalost, i u ovom mediju zagrebačka izložba nije se pokazala na visini, premda Muzej raspolaže s obiljem izuzetnih radova, primjerice serijom «Figura» iz 1928., inspiriranih i realiziranih uz pomoć grandioznog Julija Gonzaleza, koji će poslužiti kao studijski rad za spomenik njegova prijatelja pjesnika Guillaume Apollinairea, a koja će iz temelja prodrmati europsku skulpturalnu kreaciju, dati poticaj modernizmu skulpture.

«Žena u vrtu» iz 1929., ili, pak, izuzetna «Glava žene» iz 1931. s permutiranim facijalnim organima i morfologijom kojom Picasso sintetizira postulate neolitičke skulpture i afričkih maski, rad koji će signifikativno utjecati na Picassovu piktoralnu kreaciju poslije 1931. sve do perioda kada slika Guernicu u atelieru 7, rue des Grands Augustins u Parizu.

Nismo imali sreću vidjeti isto tako poznatu skulpturu «Koza», iz 1950., ili revolucionarne skulpture iz serije «Kupači» realizirane u Cannesu,1956. u kojima umjetnik drži vrlo preciznu ravnotežu i harmonični odnos skupine svih šest skulptura zadržavajući svakoj posebno njezinu personalnost i individualnu snagu, a istodobno skupina zrači onom iskonskom ludičkom moći u svojoj samodostojnosti.

Konačno, scena je imaginarno zamišljena na plaži, uritmljena u šum valova, smijeh, igru...pa se ne čudimo kad jedan također od najvećih umjetnika XX. i XXI. stoljeća Otto Piene, prisjetivši se Picassovih skuluptura na Documenti '59 kaže da su «Picassove skulpture u vodi imale taj učinak da je zaboravio sve ono smeće i kontorzije od bronze i željeza svega onog što nazvamo tobože «modernom skulupturom.» Precizno govoreći, nijedan nije slikao ili slika tako dobro kao Picasso. On je posljednji slikar. Picasso je također posljednji skulptor. Poslije njega sve je tranzicija... » [10]

Ante Glibota - Pablo Picasso - Glava žene

Glava žene, 1931.,128,5 x 54,5 x 62,5 cm, bronza.

Ante Glibota - Picassova djela - Kupaći

Kupaći, 1956.

Zamišljamo si također kako bi bilo sjajno u izložbi u Klovićevim dvorima vidjeti «Minotaura i mrtvu kobilu ispred spilje» iz 1936. u kojoj je humanizirana glava Minotaura Picasso, a glava kobile Marie Thérèse Walter. Uz nju «Slamnati šešir s plavim lišćem», što je dekonstruktivistička kompozicija, koja bi po svojoj umjetničkoj pertinenciji trebala biti studirana u svim školama umjetnosti jer sadrži u sebi sintezu slikarske filozofije velikog Katalonca.

Istu bi ukliještio između jedne crnke «Portrait Dore Maar» iz 1937., onog vibrirajućeg platna u snažnom kalibriranom koloritu, s izduženim, profinjenim prstima postavljenima u dijagonali, u kojem iz Dorine glave bliješte inteligencija i samopouzdanje, gdje Picassova slikarska grafička sinteza dostiže kulmen umjetnosti, inventivnosti, poezije...

Ante Glibota - Picassova djela

Portrait Dore Maar, 1937, 92 x 65 cm., ulje na platnu, © Muzej National Picasso, Paris.

S druge strane, postavio bih blondi «Portrait Marie-Thérèse»,1937., oslikan u finim pastelnim tonovima, s naglašenom grafičkom tramom, koja daje plastičnoj distorziji lica izgled bizantinske ikone, iz koje izviru ravnoteža, blagost, povučenost, ali koja iznad svega zrači rijetkom vedrinom koja se, uz ovaj prethodni portret Dore Maar, može smjestiti u Pantheon Picassova opusa.

Katalog izložbe fijasko kao i izložba

Na žalost, uz izložbu ni katalog ne ostavlja potrebnu dozu ozbiljnosti koju jedna međunarodna izložba zaslužuje. Autorica izložbe i kataloga gospođa Anna Baldassari izložbom i katalogom koristi se zapravo za samopromociju, dok nas kvaliteta i pertinancija njezinih tekstova ostavlja gladnima. O ozbiljnosti njezinih tekstova može se prosuditi i u samoj kronologiji koja vrvi od nepreciznosti pa i «bisera» poput onog koji navodi u godini 1955.: «10. kolovoza Picasso crta Don Quijotea i Sancha Panzu za časopis Les Lettres françaises u povodu stogodišnjice Cervantesova rođenja» [11].

Iako je svakom hrvatskom ili francuskom, a pogotovo španjolskom srednjoškolcu jasno da je Miguel de Cervantes Saavedra, rodjen 29. rujna 1547. godine! Gospođa ravnateljica Muzeja Picasso prevarila se za samo 308 godina. Narod će reći da cjepidlačimo! U bibliografiji kataloga izložbe u MOMI izostavlja se Dominique Bozo premda je on bio inspirator izložbe i kataloga i kao takav figurira u njemu. Ali tko se sjeća prvog direktora Muzeja Picasso, kad gospođa Baldassari čini prazninu od svoje samodostatnosti, ona je «Katica za sve», da nema nje, Picasso, valjda, ne bi ni postojao!

Nije ni čudo da ju svi vrijedni suradnici u Muzeju napuštaju. [12] Ako je vjerovati upućenima, ona Muzejom Picasso upravlja kao s prčvarnicom. Čak šest konzervatora napustilo je Picassov Muzej od njezina dolaska na čelo, francuski tisak s čuđenjem konstatira da Baldassari pravi prazninu oko sebe, ali istodobno nanosi i štetu Picassovoj reputaciji. Jer imati taj fundus kakav Muzej Picasso posjeduje i postaviti ovakvu traljavu izložbu, to ne služi ni Pablu Picassu, ni francuskoj, pa ni španjolskoj kulturi, a na kraju ni univerzalnoj umjetnosti.

Ovo tim više što je Picassov muzej zatvoren zbog rekonstrukcije pa je razlog više da se fama njegove umjetnosti i njegova imena širi svijetom, da se njegova remek-djela pokazuju, a ne skrivaju od publike, izazivajući virulentne kritike poput ove, zbog nekompetentnosti ljudi koji se nalaze na čelu uprave Muzeja, onog koji posuđuje i onog koji daje na posudbu djela velikog majstora. Jer ovdje je odgovornost dvostruka.

Upitnost profesionalnih standarda Klovićevih dvora

Odgovornost Klovićevih dvora je što se nisu izborili za reprezentativna Picassova djela koji odgovaraju naslovu izložbe «Picasso Remek-djela iz Muzeja Picasso, Pariz». Pobrkali su ime sa signifikacijom sadržaja što su dva različita pojma koja zaslužuju različitu konsideraciju. Ili u njihovim stručnim ekipama nema ljudi, ili stručnjaka koji su u stanju prosuđivati pa su im i bombastični naslovi zaslijepili oči i razum zadovoljavajući se naslovom i činjenicom da konačno mogu primiti Picassovu izložbu ne mareći za njezin sadržaj i intenzitet sadržaja. Dakle obrlatili su svojom nestručnošću, neodgovornošću, profesionalnom nedosljednošću hrvatsku publiku.

Ante Glibota - Pablo Picasso - Matador

Matador, 1970., 195 x 130 cm, ulje na platnu, © Muzej National Picasso, Paris.

S druge strane, Anna Baldassari i Nacionalni muzej Picasso podcijenili su hrvatsku publiku, dajući joj tako jedan mizerabilisticki sadržaj izložbe, umjesto da ponude djela raskošnog opusa velikog slikara, koja odgovaraju naslovu izložbe. Da je o prijevari riječ, o tomu nema dvojbe.

Da je o podcjenjivanju hrvatske kulturne javnosti isto tako riječ, o tomu isto tako nema dvojbe, pogotovo kada se zna da je ta ista izložba i skupo plaćena, i unatoč činjenici i bez obzira što država ponire u zemlju s 20 posto nezaposlenosti, nekompetentnom vladom, prosjacima na svakom kraju ulice i umirovljenicima koji čekaju u redu da pretraže otpadne kante.

Država po svim pokazateljima svoga siromaštva i nema efektivno mogućnosti platiti tako skupi projekt. Ali kad ga već plaća, onda to treba i poduprijeti stvarnim estetskim vrijednostima, stvarnim Picassovovim remek-djelima, a ne ostatcima ateljea, studijama za djela i fotografijama koje su preplavile izložbeni prostor i utopile originale drugorazredne i trećerazredne signifikacije izložbu u sve drugo, ali ne u izložbu visokih estetskih vrijednosti.

Kvalitetnija bi izložba mogla privući i mnogo više publike, pa bi i cijena mogla biti pristupačnija, a ne rezervirana samo za one koji imaju dublji džep. Pitam se koliki je broj ljudi koji su danas u stanju u Hrvatskoj platiti 10 eura za jednu izložbu, ili još dva puta više za katalog? I o tomu bi, dakako, trebala voditi računa uprava Klovićevih dvora, Ministarstvo kulture i hrvatska Vlada.

Jedna mnogo bogatija zemlja i jedan od najbogatijih gradova Kine i svijeta Hong Kong u Hong Kong Heritage Museumu, od 19. svibnja do 22. srpnja 2012. za Picassovu izložbu, s nešto sretnijim izborom, naplaćivao je ulaznicu nekoliko mjeseci ranije, samo 2,5 američkih dolara, ili 20 hongkonških dolara! Ali oni su imali i nešto povoljniji tretman što pokazuje i priložena fotografija instalacije. Još bolje je sreće bila publika u Art Gallery of Ontario u Torontu s više od 150 stvarnih remek-djela uključivši i Les Demoiselles d'Avignon i njegov The Matador, koji je Picasso oslikao tri godine prije svoje smrti, a pogotovo sa svim svojim remek-djelima skulpture.

Volimo Picassa, divimo se njegovom djelu, volimo ga kao umjetnika, sa svim njegovim transformacijama, ali ovu nedorečenost, koja nam se nudi pod krinkom remek-djela, to dakako ne volimo! Što ne znači da izložbu ne treba vidjeti, unatoč njezinoj nekonzistenciji! Jer Picassa treba voljeti bez obzira na amaterizam onih koji se bave njegovom promocijom.

Ante Glibota - Pablo Picasso - Koza

«Koza», 1950., 120,5 X 72 X 197,3 cm, bronza, © Muzej National Picasso, Paris.

Ne treba li pripomenuti da sam zbog svoje vjernosti Picassovu djelu, doveo u Zagreb o svom trošku i originale u tapiseriji Guernice i Avinjonske gospođice, u izložbi Picaso i Nova tapiserija, koja je obišla svijet, pa je bila postavljena i u Picassovom muzeju u Antibesu koju je 1986. godine vidjelo oko 110 000 posjetitelja u Muzeju za Umjetnost i obrt u Zagrebu. Konačno, već sam bio pripremio i izložbu oko tisuću djela Picassovih radova, koje na žalost zbog aljkavosti upravo Klovićevih dvora i Ante Sorića nismo realizirali.

Čak i Picassova udovica Jacqeline, još tada u životu, obećala mi je da će mi dati značajan broj djela iz svoje osobne kolekcije, a galerija Louis Leiris nekoliko stotina djela u svim tehnikama, kao i djela iz nekoliko nekoliko značajnih muzeja i od značajnih kolekcionara iz Francuske i europskih zemalja. Osigurao sam suradnju svojih prijatelja Dominique Boze, Andre Fermigiera, Pierre Cabanna, Giovannija Caradentea, najznačajnijih svjetskih specijalista za Picassa, a iz Hrvatske, književnika Juru Kaštelana.

Od toga je ostao još uvijek elaborat koji sam pripremio na više od stotinu stranica koji još čuvam u svom arhivu kao ideju koju se mogla realizirati da je bilo konzistencije i profesionalnog odnosa tadašnjeg Muzejskog prostora, ili, danas, Klovićevih dvora. Očito, ništa se nije promijenilo!

Čemu tajnovitost cijene izložbe

Tajnovitost, koju su organizatori nametnuli javnosti, isto je tako neshvatljiva kad se govori o cijeni koju je trebalo platiti za iznajmljivanje djela. Zar se ne radi o javnom prostoru, o javnim muzejima, kako uopće mogu skrivati tu cijenu, a kamoli se čuditi interesu javnosti, spoznaji što i koliko ta izložba stoji.

U kojem svijetu oni žive? To je i javno angažirani novac i sve bi trebalo biti transparentno, i sa strane Picassova muzeja i sa strane Klovićevih dvora, koji djeluju i žive na državnom proračunu. Kako ocijeniti izjavu ravnateljice Klovićevih dvora Marine Viculin kad kaže:

„To su zaista elementi koji se u poslovnom svijetu ne iznose i kolege iz Pariza su nas vrlo ozbiljno molili. Mislim da je vrlo neugodno što je uopće prvi puta izišla ta informacija. Mi smo došli u neugodnu situaciju i oni su došli u neugodnu situaciju, tako da zaista to nije ono što bi trebalo biti presudno i ne znam zašto nam je to od ključnog interesa." [13]

To je nevjerojatno! Ne znam kad to čujem sanja li ona ili sanjamo mi? O kojem to ona «poslovnom» svijetu govori? Svaki relevantan svjetski muzej i institucija, u pravilu i u praksi, uz izložbeni projekt javno specificira i trošak izložaba, specificirajući sponzore i dobročinitelje koji su doprinijeli realizaciji projekta! Zašto bi trebalo biti neugodno govoriti o novcu? Naravno, to može biti neugodno ako to ide u nečiji privatni džep, izvan uobičajenih formi i profesionalnog muzealnog odnošaja, u suprotnom ne vidimo razlog smetnji govoriti o cijeni izložbe?

Po mom mišljenju, može im biti jedino neugodno to što su podvalili te hrvatskoj javnosti i publici «prodali», odnosno nekritično «primili», «remek-djela», koja to nisu, pa su se onda s pravom bojali neke reakcije, da se to stavi u reljef stvarnih i relevantnih veličina i kritičkih ocjena estetskih domašaja, hoću reći, promašaja same izložbe. U tom duhu, to je zaista neugodno i zabrinjavajuće pitanje za svakog ozbiljnog ravnatelja muzeja.

A to im može biti i dobra škola jer ni prethodna Klovićeva izložba nije bila napravljena sa svom ozbiljnošću kakvu bi takav projekt zahtijevao. Jer nije dostatno konačno muzealno ni decentno ispuniti veliki broj dvorana isključivo s projekcijama ili fotografskim uvećanjima koja idu nasuprot duhu jednog minijaturista. Oni su se trebali pobrinuti da dobiju što veći broj originala, sačuvati taj intimistički nagon i genij Klovića, a ne ići u suprotnost umjetničkoj poruci i intenzitetu njegove minijature, intenzitetu temeljne umjetničke odrednice.

Refleksije propale jugoslavenštine

Ovaj se prostor istaknuo s još jednom «perlom». Riječ je, naravno, o budalaštinama koje su ponuđene u jugonostalgičarskoj izložbi pod naslovom »Refleksije vremena» koja nudi sve osim refleksije. Predstavljati ju hrvatskom narodu danas, to je isto kao stavljati crvenu krpu ispred bika u areni, sol na još svježe rane.

Veličajući taj notorni zaglupljujući i izvanpametni period terora, kulta ličnosti, štafeta, maršalove poklone i garderobu, začinjene nazočnošću afričkih i inih diktatora, to bi, dakle, trebao biti neki model sreće: «umjetnost» koja je začinjena s više stotina tisuća hrvatskih bleiburških i inih žrtava, umjetnost koja veliča njihove ordonatore.

Misao me vodi nedvojbeno na duh Idi Amin Dade, jednog od velikih maršalovih prijatelja koji je paradirao brijunskim arhipelagom, koji je imao iste rezultate glede žrtava, istu maniju ordenja kojim je bio okićen kao božićno drvce. Kad je izložba doživjela sasvim logičan fijasko u Zagrebu, onda se nudi u Istri u Puli, jer bi to navodno trebao biti bolji ambijent da spase zagrebački fijasko.

Konačno, je li to pravi projekt koji se nudi u turističkoj sezoni, kako bi ponovno educirali turiste ako ih već hrvatska djeca ne žele, neka turisti doznaju kakve smo to diktatore i njegove hirove popraćene s tisućama žrtava nedužnih ljudi morali podnositi. Hoće li sljedeća etapa biti Zadar, Split i Dubrovnik, a mogao bi ju možda i predsjednik Josipović otvoriti u svojim Brelima i popratiti svojim svakodnevnim koncertima da ugođaj bude što upečatljiviji. Kad je država tako bogata, a galerija Klovićevi dvori miljenica gospođe ministarke kulture, onda dakako nema problema za financiranje takvih nonsens projekata, čiji je službeni pokrovitelj Predsjednik Republike Ivo Josipović, maršalov gardist. Ozbiljan muzealni rad i refleksija, razuman program usredotočen na vrijeme i mogućnosti u kojem se nalazi hrvatska zbiljnost, dakako, to su sitne pojedinosti...Kaj god!

Ante Glibota Picassova djela 21 El Greco

 El Greco, portrait Julija Klovića, kolekcija Muzej Napulj, Italia, © Muzej Napulj.

Bilo bi mnogo razumnije da su novac potrošen u taj projekt utrošili da pokažu u Klovićevoj izložbi onaj portret Klovića, koji je učinio El Greco, a koji se nalazi u napuljskom muzeju, te još dosta drugih radova koji su bolno nedostajali u izložbi, koji bi bili vrijedni pozornosti hrvatske publike, a ne trošiti silna sredstva na nešto što svaki razuman hrvatski građanin želi zaboraviti, pogotovo prikazano u nekritičnom jednosmjerju izložbe, bez duha, bez refleksije, bez kritičke distance, a sve zaslijepljeno jugoslavenštinom.

Ante Glibota
U Parizu, na dan 40 -godišnjice smrti Pabla Picassa, 9. travnja 2013.

[1] Redovni član Europske Akademije Znanosti Umjetnosti i Litterature, Paris.
[2] Večernji list, naslovnica specijalnog izdanja, Zagreb, 23. ožujka 2013.
[3] Ante Glibota, Rétrospective Picasso au Musée d'Art Moderne de New York, Cimaise, Art Actuel,
Paris, 27 année, N° 149, studeni,1980. str.75.
[4] Marie-Laure Besnard-Bernadac, Le musée Picasso Paris, Editions de la Réunion des Musées
nationaux, Paris, 1985.
[5] Marie-Laure Besnard-Bernadac, Le musée Picasso Paris, Editions de la Réunion des Musées
nationaux, Paris, 1985.
[6] Marie-Laure Besnard-Bernadac, Le musée Picasso Paris, Editions de la Réunion des Musées
nationaux, Paris, 1985.str.6
[7] Autorica izložbe, autorica kataloga i direktorica Muzeja Picasso u Parizu.
[8] « Nu au plateau de sculptor »,1932., kod Christie's u New Yorku, 4. svibnja, 2010.
[9] « Garçon à la pipe », 1905., kod Sotheby's u New Yorku, 5. Svibnja, 2004.
[10] Otto Piene,Tri hura za Picassa, Die Zeit, Hambourg, 21.10.1966.
[11] Anna Baldasari, Kronologija, Picasso Remek-djela iz Muzeja Picasso, Pariz, katalog izložbe Galerije Klovićevi dvori, Zagreb, 2013, str. 203.
[12] Vincent Noce, Le musée Picasso au bord de la crise de nerfs, Liberation, Paris,16. 2. 2012. :
Antoine Guillot, "Le musée Picasso est-il en voie d'implosion ? France Culture, Paris, 22. 2. 2012.u 21h20.
[13] Enis Zebić, Picasso sljedeći mjesec u Zagrebu, Radio Slobodna Evropa,19. 2. 2013.

Napomena: na zamolbu više čitatelja objavljujemo cjeloviti prikaz Ante Glibote o zagrebačkoj izložbi Picassovih djela umjesto prethodno na Portalu objavljene skraćene inačice.

Hrvatski tjednik

Uto, 24-11-2020, 15:53:34

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

PRETPLATA

Svakoga četvrtka
Hrvatski tjednik,
a sve drugo je manipulacija!

Posebna ponuda

Hrvatski tjednik dolazi s vrlo niskom cijenom pretplate!

Godišnja pretplata iznosi samo 678 kuna,

170 eura za zemlje EU i 200 eura za prekooceanske zemlje.

Hrvatski tjednik 210 41

Želimo da Hrvatski tjednik dođe u svaki hrvatski dom!

Podatci u računima

Žiro-račun: 2500009-1101384007

Banka: Hypo Alpe-Adria-Bank
Korisnik: Tempus d.o.o. Zadar
IBAN: HR61 2500 0091 1013 84007
BIC:HAABHR22

KONTAKTI

Hrvatski tjednik

KONTAKTI

TelefonTelefon
Hrvatskog tjednika:
+385 (0)23/305-277

Fax
Fax:
+385 (0)23/309-180

Elektronička pošta
Elektronička pošta:
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Preporučite članke

Podržite članke na jednoj od socijalnih mreža jednim klikom!

Facebook, Tweet, Google+, LinkedIn, Pinterest

Facebook like

Preporučite Hrvatski tjednik, portal i naš forum svojim prijateljima i poznanicima kako bi i oni znali za komentare, reportaže, razgovore i vijesti koje ovdje objavljujemo.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.