Razgovor s mr. sc. Ivanom Kozlicom
Mr. sc. Ivan Kozlica autor je knjige Krvava Cetina – Masovni pokolji u cetinskome kraju i Poljicima u Drugome svjetskom ratu koja donosi svjedočanstva o strašnim događanjima u tome kraju u vrijeme Drugoga svjetskog rata. Radi se o knjizi u kojoj Kozlica predstavlja istražene masovne zločine nad hrvatskim narodom u cetinskome kraju počinjene u isplaniranim operativnim akcijama; talijanskih i talijansko-četničkih snaga 1942. i 1943., masovne zločine njemačkih oružanih snaga 1943. i 1944., te partizanske i savezničke zločine 1944. gdje su na najokrutniji način ubijene 2322 osobe, bez obzira na spol i dob. Sve njih Kozlica je imenovao u knjizi koju im je i posvetio.
Knjigu je izdao Hrvatski centar za ratne žrtve, udruga koja ima za cilj poticati istraživanja ratnih žrtava svih ratova, posebno onih vođenih u dvadesetom stoljeću. Suizdavači su Kulturno društvo Trilj, Ogranak Matice hrvatske u Sinju i Društvo Poljičana 'Sveti Jure' - Priko iz Omiša. Htio sam da i kod odabira izdavača ima određene simbolike. Zainteresirani knjigu mogu nabaviti u knjižarama 'Školske knjige' u Sinju, Splitu i Zagrebu, a u knjižarama 'Ljevak' i 'Dominović' mogu ju kupiti u Zagrebu, ali i putem internetske prodaje.
Komunističke vlasti namjerno iskrivljavale činjenice o počiniteljima strašnih zločina
Kako je došlo do nastanka knjige Krvava Cetina u kojoj pišete o strašnim događanjima u Cetinskoj krajini i Poljicima za vrijeme Drugoga svjetskog rata?
KozlicaPrilikom izbora teme magistarskog rada na Filozofskom fakultetu u Zagrebu odlučio sam da upravo taj događaj istražim i zapišem. Istražujući taj veliki pokolj koji su počinili njemački vojnici, uvidio sam da postoji još niz masovnih zločina koje su počinile sve zaraćene strane. Donio sam odluku da istražim sve masovne pokolje, ne samo u cetinskom kraju nego i u Poljicima, dakle sva sela uz tok rijeke Cetine. Tako je konačno nastala knjiga Krvava Cetina.Još kao dječak znao sam da je na prostoru Kamešnice stradao veliki broj civilnog stanovništva. Nekoliko članova moje obitelji izgubili su živote. U školi smo o tome učili površno, a posjećivali smo jedno mjesto stradanja. Kasnije me jako zanimalo kako to da se takav strašan pokolj dogodio, a da šira hrvatska javnost o tome gotovo ništa nije znala.
Prilikom izbora teme magistarskog rada na Filozofskom fakultetu u Zagrebu odlučio sam da upravo taj događaj istražim i zapišem. Istražujući taj veliki pokolj koji su počinili njemački vojnici, uvidio sam da postoji još niz masovnih zločina koje su počinile sve zaraćene strane. Donio sam odluku da istražim sve masovne pokolje, ne samo u cetinskom kraju nego i u Poljicima, dakle sva sela uz tok rijeke Cetine. Tako je konačno nastala knjiga Krvava Cetina.
Koliko je dugo trajalo prikupljanja materijala, odnosno mnoštva potresnih svjedočanstva koja se mogu naći u Vašoj knjizi i je li to bio mukotrpan posao?
Dvanaest sam godina radio na istraživanju tih događaja, jasno uz svoj redoviti posao, a nekoliko posljednjih godina taj se posao intenzivirao. Prošle sam godine obranio magistarski rad i izdao knjigu čime sam taj višegodišnji rad konačno učinio dostupnim zainteresiranom čitateljstvu.
Rad na knjizi bio je mukotrpan, ali čvrsta odluka tjerala me da ispunim obećanje, kako sebi tako i onim preživjelim svjedocima s kojima sam proveo sate i sate slušajući njihova potresna svjedočanstva. Na žalost, mnogi od njih otišli su na vječiti počinak, a da nisu dočekali izlazak knjige, što mi je jako žao.
Koliko se uopće zna o svim ovim zločinima kojima se bavite u svojoj knjizi i koliko se Vaša knjiga razlikuje od ostalih koje su se također bavile ovom temom?
O opisanim događajima zna se vrlo malo. Naime, spoznao sam da ljudi iz susjednih sela nisu upućeni u stradanja najbližih susjeda. O uzrocima, kao i počiniteljima, postoje često sasvim kriva tumačenja, što je posljedica namjernog iskrivljavanja činjenica od strane komunističkih vlasti u vrijeme SFRJ. Već sam rekao da se na širem području Hrvatske vrlo malo zna o tim stradanjima.
Postoji tek nekoliko knjiga koje obrađuju veliki pokolj koji su počinile njemačke snage na području Kamešnice krajem ožujka 1944. Sve su one na određeni način vrijedne, ali ni jedna nije donijela točan broj stradalih, a mnoga pitanja ostala su i dalje otvorena.
U svojoj sam knjizi donio popis svih žrtava stradalih u masovnim zločinima uz rijeku Cetinu, točnije u cetinskom kraju i Poljicima. Donio sam i nekoliko stotina iskaza preživjelih, niz dokumenata, fotografija, što sve skupa knjigu čini različitom od ostalih.
Više od 2.300 žrtava
Je li ovo prva knjiga koja zaista detaljno opisuje zločina na cetinskom području? Strašan je broj žrtava o kojem govorite, a koje su ubijane na najokrutniji način, bez obzira na dob i spol.
Može se reći da je knjiga po mnogočemu posebna. Osim spomenutog popisa žrtava i svjedočanstava, ona je posebna i po tomu što detaljno govori o odnosu prema žrtvama do današnjih dana. Kakvi su se to spomenici gradili, zašto su mnogi od njih porušeni ili oštećeni, kako su se obilježavale obljetnice stradanja, a kako se to danas radi, detaljno je opisano u knjizi.
Znam da će se mnogi donositelji odluka zapitati jesu li postupili ljudski i postupaju li uljudno danas. Dobro ste rekli da je broj žrtava zastrašujući, više od 2.300 ubijeno ih je na najokrutnije načine, masovno. A spoznaja da su mnoga djeca i starci ubijani, posebno je strašna. Eto, upravo to me tjeralo da sve istražim i podastrem javnosti.
Koliko se danas u Hrvatskoj govori o zločinima za vrijeme Drugog svjetskog rata, odnosno kako se i što govori? Kako riješiti taj problem?
Teško je reći da se o zločinima ne govori dovoljno, možda se govori i previše. Problem je u tome kako se govori i ZločiniTeško je reći da se o zločinima ne govori dovoljno, možda se govori i previše. Problem je u tome kako se govori i što se govori. Za mene nema spora gdje je problem: ne postoji volja za utvrđivanjem istine! Dosadašnje političke cetinastrukture, i desne i lijeve, u svojim su redovima imale i imaju 'antifašiste' koji se grčevito bore da dosadašnja slika Drugog svjetskog rata na ovim prostorima ostane onakva kakvom su ju stvorili komunisti u proteklom razdoblju. Oni se jako boje nove moguće slike. Možda ovakav moj stav nabolje potvrđuje primjer cetinskog kraja.što se govori. Za mene nema spora gdje je problem: ne postoji volja za utvrđivanjem istine! Dosadašnje političke strukture, i desne i lijeve, u svojim su redovima imale i imaju 'antifašiste' koji se grčevito bore da dosadašnja slika Drugog svjetskog rata na ovim prostorima ostane onakva kakvom su ju stvorili komunisti u proteklom razdoblju. Oni se jako boje nove moguće slike. Možda ovakav moj stav nabolje potvrđuje primjer cetinskog kraja.
Ustaše i domobrani prikazivani su kao koljači i sudionici u mnogim zlodjelima, a partizani su bili narodni borci koji su se borili protiv tih koljača, štiteći narod. Činjenice govore sasvim nešto drugo: ustaše i domobrani u cetinskom kraju nisu bili koljači, počinili su najmanje ubojstava u odnosu na sve druge zaraćene strane, dok partizani ni u jednom slučaju nisu zaštitili narod kada mu je trebala pomoć, počinili su neusporedivo više masovnih ubojstava i likvidacija nepoćudnih civila, a o stravičnim ubijanjima zarobljenih hrvatskih vojnika da i ne govorimo.
Točno da je to revizija zapisane povijesti, ja od toga ne bježim. Ovo sam jasno opisao u knjizi, čekam da to netko pokuša osporiti. Do sada se nitko ne javlja. Sličnih knjiga kao što je moja ima dosta, ali njima se ne daje medijska pozornost pa uglavnom skupljaju prašinu na knjižničnim policama.
Na vaše pitanje kako to promijeniti, kako to riješiti, teško je odgovoriti. Možda je potrebno da na utjecajna mjesta napokon dođu ljudi neopterećeni ideologijama, ljudi koji će omogućiti da se problemu žrtava pristupa na drugi način, da govore dokumenti, svjedočenja svih strana, da činjenice napokon pobjede laži.
Gdje su sve održane promocije i kakve su reakcije? Jeste li zadovoljni kako je knjiga dočekana kod publike?
Htio sam da knjiga i sve oko knjige ima svoju simboliku. Prvo sam pomno odabrao recenzente. Kako je jedan od najvećih pokolja počinila njemačka vojna skupina popunjena folksdojčerima i četnicima, htio sam da recenzent bude dr. Vladimir Geiger, povjesničar koji se bavi žrtvama Drugog svjetskog rata, ali i pitanjima folksdojčera. Drugi je recenzent bio prof. dr. Zvonimir Šeparović, čovjek koji dugi niz godina daje sebe žrtvama.
Bilo mi je važno da kompetentni ljudi ocijene knjigu. Potom sam s predstavljanjima počeo u Trilju, središtu područja gdje su se dogodili mnogi zločini. Knjiga je predstavljena i u Splitu, u Nadbiskupskom sjemeništu, Alkarskim dvorima u Sinju i Domu hrvatske vojske u Zagrebu. Osim recenzenata, sudionici predstavljanja bili su biskup gospićko-senjski msgr. Mile Bogović, prof. dr. Josip Jurčević, dr. don. Josip Dukić te urednik knjige dr. Anđelko Mijatović.
Na svim predstavljanjima dvorane su bile popunjene, a u Zagrebu je nazočilo više od 500 osoba, što upućuje na veliki interes kako za knjigu, tako i za tematiku koju obrađuje. K tome, više tiskanih medija donijelo je prikaz knjige ili informaciju o izlasku, a isto je i s brojnim internetskim portalima.
Petogodišnji Jure Crljen gledao je ubojstvo majke i osmero braće i sestara, a desetogodišnja Marija Braović njemačkog vojnika kako joj kolje tri mala brata i sestru
Svjedočanstva su važna sastavnica knjige, ona čitateljima daju sliku strahota koju su doživjele žrtve masovnih pokolja. Htio sam da autentičnost izjava pojača moju interpretaciju, što je CrljenSva su me se svjedočenja dojmila, ali ipak mogu izdvojiti neka. Recimo, svjedočanstvo Jure Crljena, rođ. 1939. u Rudi, a koji danas živi u Švedskoj, šokantno je. On je kao petogodišnji dječak gledao kako mu u smrt odlazi majka i osmero braće i sestara. Ubijali su ih Nijemci s četnicima.
jako važno za jedan ovakav rad. Sva su me se svjedočenja dojmila, ali ipak mogu izdvojiti neka. Recimo, svjedočanstvo Jure Crljena, rođ. 1939. u Rudi, a koji danas živi u Švedskoj, šokantno je.
On je kao petogodišnji dječak gledao kako mu u smrt odlazi majka i osmero braće i sestara. Ubijali su ih Nijemci s četnicima. Marija Braović, rođ. Radić 1934. iz Donjeg Doca imala je deset godina, gledala je kako joj jedan njemački vojnik kolje tri mala brata i sestru, a jednu joj ubija iz 'parabele', kako kaže Marija. Majka joj je teško ranjena i sutradan je umrla.
Andrija Pivčević, rođ. 1934. iz Gata devet je puta uboden četničkom kamom, čudom Božjim je preživio, a kada ga je majka tako ranjenog donijela kući, na putu je ugledao ubijenoga oca.
Mara Bugarin, rođ. Marković i Anđa Ratković iz Poda čule su dozivanje preživjelog hrvatskog vojnika iz Markovića jame, nakon što je živ u nju ubačen. On je bio jedan od više od stotinu zarobljenika koje su partizani okrutno ubili i bacili u tu jamu.
Ovakvih i sličnih svjedočenja u knjizi više je od 300 i svako je po nečemu specifično. Teško mi je opisati osjećaje koje sam imao dok sam s tim ljudima razgovarao. Primijetio sam da nitko od njih nema nikakve mržnje u svojim srcima, najviše ih boli odnos prema mrtvima, koji je često neprimjeren. Čini se da sam u posljednji trenutak uzeo njihove izjave jer ih je iz dana u dan sve manje na ovome svijetu.
Andrea Černivec
Hrvatski tjednik