Hrvatski tjednik
 

 Raščlamba političkih krajnosti

U predvečerje Drugog svjetskoga rata u hrvatskim su zemljama bila prevladavajuća tri politička gibanja: Hrvatska seljačka stranka (HSS), Ustaški pokret i Komunistička partija Jugoslavije (KPJ), dok je četništvo bilo ograničeno samo na manjinski srpski narod. Budući da su ustaše i komunisti djelovali u dubokoj ilegali, njihovu stvarnu brojčanu snagu, kao i njihov politički utjecaj, nije bilo moguće točno ocijeniti, što se ne može reći za moćni HSS, za koji je u Hrvatskoj i hrvatskim predjelima Kraljevine Jugoslavije titoglasovalo više od 80 posto birača, premda su posljednji izbori bili javni pa neki dijelovi društva, primjerice državni činovnici, nisu imali hrabrosti izjasniti se za HSS.

Komunisti su dočekali rat 1941. prilično jedinstveni otkada je na čelo Partije, četiri godine ranije po zapovijedi Kominterne došao Josip Broz Tito, čovjek najvećeg Staljinova povjerenja što ga je stekao boravkom u Moskvi gdje je, pišući tzv. karakteristike za visoke partijske dužnosnike, veći dio svojih suparnika poslao u Gulag. Komunisti su se pod Titom, slušajući Staljinovu direktivu, odlučili za očuvanje Jugoslavije, koju su do tada rušili proglašujući ju „tamnicom naroda", ali ne bilo kakvu nego komunističku Jugoslaviju.

Njihovo očijukanje s ustašama (pozdravili su ustaški Lički ustanak s obrazloženjem da je hrvatski narod ugnjetavan i ima pravo na pobunu) prestalo je pa su tražili saveznike kod svih koji su bili za očuvanje Jugoslavije, u početku rata čak i sa srpskim četničkim pokretom pod vodstvom kraljevskoga pukovnika Draže Mihailovića, kasnijeg vojnog ministra u londonskoj Vladi u egzilu, u kojoj su sjedili i predstavnici HSS-a kao Juraj Krnjević s još dvojicom ministara iste stranke.

Valja naglasiti kako je KPJ pozvao narode Jugoslavije na ustanak tek nakon što je vjerolomni Hitler u lipnju 1941. napao ŽrtveNaši komunisti ostvarili su samo prvi dio svoje parole 'Smrt fašizmu - sloboda narodu!', pri čemu su gotovo sve svoje protivnike proglašavali fašistima. O slobodi u komunističkoj Jugoslaviji nije bilo ni govora. Ako bi se obavilo makabrističko natjecanje komunizma i nacifašizma glede žrtava, onda bi u svjetskim dimenzijama 'crveni' sa svojih sto milijuna ubijenih za polovicu nadmašili 'crne'.Sovjetski Savez, a ne, što se moglo očekivati, kad su Nijemci i njihovi saveznici u travnju iste godine razbucali stitJugoslaviju, čime je još jednom dokazano da KPJ nije bila 'nacionalna' stranka nego 'podružnica' Kominterne, a taj je savez kompartija bio samo prirepak sovjetskog ministarstva vanjskih poslova.

Nakon što je Staljin isprovocirao sukob s Titom 1948., jugoslavenski su političari i povjesničari tvrdili kako su jugoslavensko-sovjetska neslaganja započela mnogo ranije; to se može smjestiti u propagandu i stvaranje legendi, tako tipičnih za jugoslavensku povjesnicu. Doduše, mora se priznati da su u Europi samo ruski i jugoslavenski komunisti, bez prevelike pomoći sa strane, pobijedili svoje protivnike i uspostavili komunističke države, ali mora se isto tako ustvrditi da im glavni cilj nije bio oslobođenje naroda od ugnjetavanja viših slojeva i klasa, nego uspostavljanje novog socijalističkog poretka u kojemu će oni biti dominantni u svim sferama života s krajnjom zadaćom stvaranja 'novog čovjeka' i komunizma prema teoriji Karla Marxa i Vladimira Iljiča Lenjina.

Naši komunisti ostvarili su samo prvi dio svoje parole 'Smrt fašizmu - sloboda narodu!', pri čemu su gotovo sve svoje protivnike proglašavali fašistima. O slobodi u komunističkoj Jugoslaviji nije bilo ni govora. Ako bi se obavilo makabrističko natjecanje komunizma i nacifašizma glede žrtava, onda bi u svjetskim dimenzijama 'crveni' sa svojih sto milijuna ubijenih za polovicu nadmašili 'crne'.

Komunistička pobuna u srcu hrvatskih zemalja

Komunistički ustanak u tada nepostojećoj Jugoslaviji počeo je u Srbiji (Užička republika), ali Nijemci su ga skupa s četnicima vrlo brzo svladali pa je Tito naredio prebacivanje svojih partizana na područje NDH, u bosansku nacionalno mješovitu sredinu, u kojoj nove hrvatske vlasti, skupa s njemačkim i talijanskim postrojbama, nisu imali dovoljno snage ugušiti ustanak, to više što su tamošnji Srbi uglavnom hrlili u partizanske odrede ili skupa s Talijanima, kao četnici, borili se protiv nejakih hrvatskih postrojba. Dakle bio je to 'idealan' teren za bleigurggerilske borbe i preživljavanje nakon njemačkih, hrvatskih i talijanskih ofenziva.

Partizanski pokret imao je dva glavna cilja: provocirati što je moguće više svoje vojne protivnike kako bi oni reagirali drastičnim odmazdama (oni su na to naveliko nasjedali!) što je dodatno 'tjeralo' ljude u šume, i stvaranje guste mreže tzv. narodno-oslobodilačkih odbora za poslijeratno preuzimanje apsolutne vlasti. Obje namjere uspješno su ostvarene, posebice nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. nakon čega je Titov pokret bivao sve dominantniji, četnici praktično bili razbijeni, a ustaška NDH bila osuđena na propast skupa s nacističkom Njemačkom.

Unatoč nesporno velikoj pobjedi u svibnju 1945., jugoslavenska je komunistička vojska, po zapovijedi J. B. Tita (vidi knjigu Pere Simića 'Tito, fenomen stoljeća', naklada Večernji list, Zagreb, 2009.), i to poslije rata, smaknula oko 300.000 uglavnom ratnih zarobljenika i civila, većim dijelom Hrvata, koji su, kako je rekao Đilas 'morali umrijeti da bi Jugoslavija živjela'.

Austrijski povjesničar Rudolf Kiszling navodi u svojoj knjizi 'Die Kroaten', (naklada Böhlau Verlag, Graz-Köln 1956.) da su komunistički zločini na Bleiburgu iznosili više od 15 poljskih Katyna, kako je proučavanjem dokazao njegov savjetnik prof. Krunoslav Draganović, kojega su udbaši radi Bleiburga oteli u Trstu i prebacili u Jugoslaviju gdje je do smrti bio u kućnom pritvoru. Do danas se u Njemačkoj podižu optužnice protiv udbaških ubojica hrvatskih emigranata, ali hrvatsko se pravosuđe oglušuje o njemačke uhidbenice, što se može promijeniti kad se one pretvore u europske nakon ulaska Hrvatske u Europsku Uniju 1. srpnja.

Jugokumunistički sustav nije mogao funkcionirati

Tijekom Drugog svjetskoga rata komunisti u Jugoslaviji skrivali su svoje namjere o tomu što će učiniti poslije pobjede. Ali odmah nakon rata pokazali su svoje pravo lice jedne totalitarne partije. Onda su došle razne faze tzv. socijalizma, koje su se u Jugoslaviji nakon 1948. donekle razlikovale od sustava sovjetskoga bloka, ali ipak su se u bitnim stvarima podudarale: jednopartijnost, jednoumlje, antidemokratičnost, kult ličnosti, integralno jugoslavenstvo, državna i kasnije dogovorena ekonomija, neriješena nacionalna pitanja, višak zakrinkavajuće teorije na štetu prakse itd.

Sve to nije smetalo autorima hrvatskog Ustava iz 1990. da u Izvršne osnove (preambulu) uvrste ovu fatalnu polurečenicu: 'u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju Drugoga svjetskoga rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943), a ustavpotom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947) i poslije u ustavima Socijalističke Republike Hrvatske (1963. – 1990).'

Time su ustavopisci u preambuli Ustava 'spasili' za postkomuniste jednu važnu riječ - 'antifašizam', koju su oni, ali ne samo oni, proglasili temeljem demokratske Hrvatske, pa im uglavnom služi za nijekanje i/ili minimaliziranje komunističkih zločina. Komunistički antifašizam u nas bio je sve drugo samo ne demokratski i oslobađajući.

Zanimljivo je usporediti preambule hrvatskog i srbijanskoga ustava. Dok je hrvatska duga 56 redaka, u kojima se autori naprežu dokazati samobitnost i makar krnji suverenitet hrvatskoga naroda, od VII. stoljeća do 1990. (s nekim manjim prekidima), što je osporivo, srbijanska se preambula sastoji od pet i pol redaka s jednom iluzijom: tri puta spominje se Kosovo i Metohija kao sastavni dio Srbije, ali inače Srbijancima ne treba tolika objašnjenja da dokažu koliko su državotvorni koliko je to trebalo Hrvatima.

JugoslavijaObračun s pravim i izmišljenim protivnicima bio je nemilosrdan i temeljit, broj žrtava komunističkoga sustava bio je znatno veći nego njegovih protivnika u Drugom svjetskom ratu. Izvršena je prisilna industrijalizacija, a kolektivizacijom poljoprivrede uništeno je selo. Nacionalna pitanja nisu riješena. Radničko samoupravljanje bilo je samo krinka iza koje su se skrivale odluke Partije i tankog sloja njezinih menadžera.No preambule ustava nisu normativne za donošenje zakona, premda se u Hrvatskoj temeljem njezine navodne 'antifašističke osnovice' progoni one rijetke pojedince koji provociraju javnost odorama ustaške Crne legije i ustaškim 027511znakovljem, često u režiji nekih novina koji nas u svijetu žele kompromitirati.

Hrvoje Matković u svojoj 'Povijesti Jugoslavije' (naklada Pavičić, Zagreb, 1998.) utvrđuje da je Jugoslavija nakon 1945. postala partijska država u kojoj su uklonjeni svi koji se nisu slagali s režimom. Partija je uvela potpunu dominaciju i kontrolu u svim sferama života, federalizam je bio samo deklarativan, bit partijske države nije se mijenjala ni nakon sukoba sa Sovjetskim Savezom, cjelokupna duhovna sfera bila je utemeljena na nametnutoj marksističkoj ideologiji itd.

Obračun s pravim i izmišljenim protivnicima bio je nemilosrdan i temeljit, broj žrtava komunističkoga sustava bio je znatno veći nego njegovih protivnika u Drugom svjetskom ratu. Izvršena je prisilna industrijalizacija, a kolektivizacijom poljoprivrede uništeno je selo. Nacionalna pitanja nisu riješena. Radničko samoupravljanje bilo je samo krinka iza koje su se skrivale odluke Partije i tankog sloja njezinih menadžera.

Nesvrstana vanjska politika nadmašivala je jugoslavenske političke i privredne mogućnosti. Šezdesetih godina prošloga stoljeća trajao je kratkotrajan ekonomski uspon, ali sve su reforme završile neuspjehom jer se država i Partija nisu povukle iz gospodarstva. Poslije gušenja hrvatskog proljeća 1971. donesen je tri godine kasnije nešto 'konfederalniji' Ustav, ali Hrvatska je bila prisiljena na 'šutnju' gotovo dva desetljeća.

Nakon Titove smrti uslijedila je politička i gospodarska stagnacija, zatim sve veća neslaganja između republičkih rukovodstava, sustavno srbiziranje 'JNA' i prve žestoke pojave srpskoga nacionalizma popraćene pobunama kosovskih Albanaca. U SFRJ bilo je više političkih yu-1946zatvorenika po glavi stanovništva nego u Sovjetskom Savezu. Dugo su na ljestvici 'političkih' vodili Hrvati dok ih na tom mjestu nakon pobune na Kosovu nisu zamijenili Albanci.

S druge, pak, strane udio Hrvata u tzv. NOV-u 1944. bio je iznadprosječan i iznosio je 30 posto (prema knjizi Marie-Janine Calic 'Geschichte Jugoslawiens im 20. Jahrhundert', naklada Beck, München, 2010.) dok je njihov udio u sveukupnom stanovništvu Jugoslavije bio znatno manji, naime oko 24 posto. Iz toga možemo zaključiti kako su komunisti ubijali Hrvate i radi njihove nacionalne pripadnosti pa bi se neki komunistički zločini u nas mogli smatrati genocidom.

Pljačka privatne imovine, koju su izvršili komunisti nakon 1945., daleko nadmašuje svojom količinom i vrijednošću sve hrvatske zlouporabe privatizacije i pretvorbe prije dvadesetak godina, što nije teško dokazati, ali to ne opravdava one koji su se držali parole 'tko je jamio, jamio je', jer se njihov kriminal zbio u Domovinskom ratu i time se može označiti opakijim od mirnodopskoga. Korupcija i nepotizam još će dugo opterećivati hrvatsko društvo, no izgleda nam da se borba protiv njih vodi sa svrhom, među ostalim, i da se kompromitira najveću oporbenu stranku HDZ.

Izgbuljene godine jugokomunističke vladavine

Nakon što su Hrvati, djelomično i krivnjom vlastitih političara, 1918. upali u jugoslavenski zamku, vođa najveće hrvatske stranke HRSS-a Stjepan Radić obija pragove Londona i Pariza tražeći pomoć za obranu hrvatskih prava, ali svuda dobiva stereotipne odgovore - neka se sporazumi sa Srbima. Međutim, opijeni tuđom pobjedom i zaluđeni djelomično izmišljenim radmučeništvom, Srbi nisu bili spremni na sporazum.

Radić odlazi i u Moskvu gdje svoj HRSS upisuje u Seljačku internacionalu, no vraća se u Zagreb razočaran rekavši kako se 's komunistima ne može surađivati jer oni žele samo zapovijedati'. Tek nakon što je Treći Reich došao do jugoslavenskih granica, dio srbijanskih političara pristaje na osnivanje Banovine Hrvatske, ali tome se, osim ustaša, protive i komunisti s glupom tvrdnjom kako je to 'sporazum hrvatske i srpske buržoazije, a ne naroda'.

Razlog je bio očit: izbijena im je iz ruku licemjerna tvrdnja kako se brinu o interesima hrvatskoga naroda, no pristavši na očuvanje Jugoslavije, okrenuli su leđa njegovim vitalnim interesima. Tu tradiciju nastavili su i njihovi nasljednici u predvečerje propasti SFRJ kada su napustili sabornicu nakon što su svi ostali u njoj proglašavali prekid odnosa s Jugoslavijom.

Hrvatski povjesničar s njemačkom adresom Tvrtko P. Sojčić zaključuje u svojoj maestralnoj knjizi 'Die 'Lösung' der kroatischen Frage zwischen 1939 und 1945', (naklada Franz Steiner Verlag, Stuttgart, 2008.): 'Pobjeda partizanske vojske, odnosno jugokomunizma u Drugom svjetskom ratu, nije dala zadovoljavajući odgovor ni glede nacionalnog problema uopće, a niti na hrvatsko pitanje posebno'. Za to postoje brojni razlozi, a dva su vjerojatno najvažnija, prvi: komunisti nisu imali povjerenja u nacije, i drugi: stvorili su (kon)federaciju teritorija, a ne nacija. Drukčije rečeno: Hrvati su mogli biti Hrvatima samo u Hrvatskoj, u ostalim republikama to im je sprječavano, u inozemstvu također.

IzgubljenoSvako isticanje hrvatskih posebnosti proglašavano je nacionalizmom, pače šovinizmom. Kad bismo izračunali sve što smo dobili, a što izgubili u komunizmu, gubitci bi bili znatno veći. Da smo živjeli u demokraciji, odavno bi bili u Europskoj Uniji i naše bi blagostanje bilo vjerojatno ravno austrijskom. Razdoblje življenja u komunističkoj Jugoslaviji Hrvati mogu proglasiti izgubljenim desetljećima.Naši postkomunisti ili još-uvijek-komunisti rado ističu kako su partizani zaslužni za pripajanje Istre, Rijeke i nekoliko otoka Hrvatskoj, ali tito 250716S1zaboravljaju da su nam susjedi oteli istočni Srijem i Boku kotorsku koji su do 1918. pripadali hrvatskim zemljama. Hvale se da smo živjeli bolje od Bugara, Rumunja, Mađara i ostalih iz istočnoblokovskih zemalja, no nitko se u nas nije uspoređivao s njima nego s Austrijom, Italijom i Njemačkom. Umjetnicima je režim dopuštao eksperimente, ali ne i sadržaje s drukčijim političkim porukama.

Prisilio nas je na 'jezično zajedništvo' sa Srbijancima koje je bilo protivno hrvatskoj tradiciji i književnim činjenicama. Upropastili su seljaštvo i politički zarobili radništvo. Sabotirali su jadransku orijentaciju i dopustili masovno naseljavanje Srbijanaca u Istri i na jadranskim obalama. Pogurivali su iseljavanje i ugrožavali emigraciju.

Svako isticanje hrvatskih posebnosti proglašavano je nacionalizmom, pače šovinizmom. Kad bismo izračunali sve što smo dobili, a što izgubili u komunizmu, gubitci bi bili znatno veći. Da smo živjeli u demokraciji, odavno bi bili u Europskoj Uniji i naše bi blagostanje bilo vjerojatno ravno austrijskom. Razdoblje življenja u komunističkoj Jugoslaviji Hrvati mogu proglasiti izgubljenim desetljećima.

Jugoslavija, miljenica Istoka i Zapada

Komunistička Jugoslavija imala je podršku Istoka i Zapada. Sovjetskom Savezu nije bilo u interesu da se destabilizira Jugoslavija pa poslije njezina prekida s Kominformom nije ništa poduzeto u tom smjeru, čak i nakon masovnih uhićenja svojih pristaša u Titovoj zemlji. Ništa drukčije nije postupao ni Zapad. Carl Gustaf Ströhm piše na kraju svoje knjige 'Ohne Tito - Kann Jugoslawien überleben?' (naklada Styria, Graz, 1989.) kako je u interesu Zapada, bez obzira na komunistički sustav u Jugoslaviji, da ona preživi jer da sprječava izbijanje SSSR-a sssrna 'tople obale Jadranskoga mora'. Kasnije je Ströhm postao 'veliki hrvatski novinar'.

Za Moskvu to uopće nije bilo pitanje jer je za Sovjete socijalizam (čitaj: komunizam) bio prvi na ljestvici prioriteta njihove vanjske politike. Nakon pomirenja sa Sovjetskim Savezom, Titovoj Jugoslaviji nije s Istoka prijetila ni teoretska opasnost. Stvar je bila jasna svima osim brojnim zapadnim analitičarima: primjer Jugoslavije s njezinim poluslobodama nije djelovao „zarazno" na istočnoblokovske zemlje.

Mađarska narodna revolucija, Praško proljeće i poljski sindikalni i politički pokret 'Solidarnošć' nisu se napajali na izvorima 'posebnog jugoslavenskoga puta u socijalizam', premda su ga donekle simpatizirali. Mađari, Česi, Slovaci i Poljaci imali su demokratske uzore u svojim povijestima i orijentirali su se prema Zapadu. Titova Jugoslavija 'odobrila' je sovjetsko gušenje mađarskoga ustanka i nije ni prstom makla da nešto učini u korist čehoslovačkog 'socijalizma s ljudskim licem', a što se tiče poljskog odmicanja od komunizma, posebice uloge Katoličke crkve u tome, jugokomunisti su bili protiv toga, ali u kasnom dobu postojanja SKJ njihova mišljenja nigdje nisu bila zapažena i još manje važna.

TragoviZa fašiste je država najveća vrijednost, za komuniste klasa; pojedinac nije važan, kolektivitet je sve. Jedni i drugi uveli su policijsku državu s golemim aparatima za tajno nadgledanje građana. Ali demokracija, bez obzira na svoje nedostatke, nadživjela je komunizam i fašizam, oni su bili samo nesretne i krvave epizode u 20. stoljeću. Ostali su ipak tragovi komunističkoga i fašističkoga mentaliteta koje demokrati moraju ožigosati i uklanjati političkim prosvjećivanjem, a po potrebi i zakonskim sredstvima. U Hrvatskoj je to trebalo učiniti odavno, ali lijevo-liberalna koalicija kao da ne može živjeti bez tih ostataka prošlosti.Zapad je u emancipaciji hrvatskoga naroda djelomično igrao negativnu ulogu, ali ne uvijek, što se vidjelo u brzom shvaćanju Njemačke, Austrije i Vatikana da Jugoslavija nema budućnosti. S Istoka pak Hrvatska nije dobila nikakvu pomoć, što je donekle bilo razumljivo jer sovjetski se blok nalazio u raspadanju pa Rusija kratkotrajno više nije igrala komspomena vrijednu vanjskopolitičku ulogu na Balkanu.

Za Hrvatsku je to bilo dobro jer da je bilo obratno, ruske bi 'filijale' u Srbiji i Crnog Gori mogle štetiti našem osamostaljenju. Nakon Titova obračuna s informbirovcima, one su ionako bile oslabljene, pa je rusofilija bila ograničena samo na Srpsku pravoslavnu crkvu i nekolicinu krajnjih nacionalista koji još žive u 19. stoljeću kad je carska Rusija pomagala Bugarima i Srbijancima da se oslobode turskoga jarma.

Danas je moderna Turska mnogo bliža Hrvatskoj nego Srbiji. Kad Hrvatska uđe u Europsku Uniju, utjecaj Istoka, (ako taj uopće postoji kao cjelina) ostat će samo ekonomski, a što se tiče politike i kulture gotovo neprimjetan.

Šećer dolazi na kraju. Premda to ne žele priznati ni komunisti ni fašisti, među njima je više zajedništva nego razlika. Jedni i drugi ogorčeni su protivnici predstavničke demokracije. Njihove organizacije posjeduju čvrstu hijerarhiju s führerima, duceima, generalisimusima i doživotnim predsjednicima na čelu. Misle da svojom ideologijom mogu sve objasniti i predvidjeti. Ukidaju druge političke stranke i slobodu javnoga izražavanja. Protivnike ubijaju na milijune, bilo u konclogorima ili izgladnjivanjem. Ne mogu zamisliti da će njihova vladavina imati kraj.

Znaju nastupati u politici sa saveznicima, ali potonji igraju samo dekorativnu ulogu, da bi kasnije bili odbačeni. Miješaju se u sve sfere duhovnog života, a kao najveće neprijatelje smatraju vjerske zajednice. Forsiraju industrijalizaciju kako bi od organiziranih djelatnika stvorili pokorne robote, i to ponekad 'zaslađuju' teorijom o ukidanju suprotnosti između rada i kapitala ili radničkim samoupravljanjem.

Za fašiste je država najveća vrijednost, za komuniste klasa; pojedinac nije važan, kolektivitet je sve. Jedni i drugi uveli su policijsku državu s golemim aparatima za tajno nadgledanje građana. Ali demokracija, bez obzira na svoje nedostatke, nadživjela je komunizam i fašizam, oni su bili samo nesretne i krvave epizode u 20. stoljeću. Ostali su ipak tragovi komunističkoga i fašističkoga mentaliteta koje demokrati moraju ožigosati i uklanjati političkim prosvjećivanjem, a po potrebi i zakonskim sredstvima. U Hrvatskoj je to trebalo učiniti odavno, ali lijevo-liberalna koalicija kao da ne može živjeti bez tih ostataka prošlosti.

Gojko Borić
Hrvatski tjednik

Hrvatski tjednik

Pon, 25-05-2020, 06:44:03

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

PRETPLATA

Svakoga četvrtka
Hrvatski tjednik,
a sve drugo je manipulacija!

Posebna ponuda

Hrvatski tjednik dolazi s vrlo niskom cijenom pretplate!

Godišnja pretplata iznosi samo 678 kuna,

170 eura za zemlje EU i 200 eura za prekooceanske zemlje.

Hrvatski tjednik 210 41

Želimo da Hrvatski tjednik dođe u svaki hrvatski dom!

Podatci u računima

Žiro-račun: 2500009-1101384007

Banka: Hypo Alpe-Adria-Bank
Korisnik: Tempus d.o.o. Zadar
IBAN: HR61 2500 0091 1013 84007
BIC:HAABHR22

KONTAKTI

Hrvatski tjednik

KONTAKTI

TelefonTelefon
Hrvatskog tjednika:
+385 (0)23/305-277

Fax
Fax:
+385 (0)23/309-180

Elektronička pošta
Elektronička pošta:
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Preporučite članke

Podržite članke na jednoj od socijalnih mreža jednim klikom!

Facebook, Tweet, Google+, LinkedIn, Pinterest

Facebook like

Preporučite Hrvatski tjednik, portal i naš forum svojim prijateljima i poznanicima kako bi i oni znali za komentare, reportaže, razgovore i vijesti koje ovdje objavljujemo.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.