Razgovor s Mladenom Veselićem

„Bio sam neugodno iznenađen kad sam, dan nakon proslave ove obljetnice, pročitao novinsko izvješće, u kojem nijednom riječju nije spomenuta zrakoplovna jedinica sektora specijalne policije MUP-a RH, koja je bila vrlo važna komponenta cijele akcije. O njoj su, ako mogu tako reći, izravno ovisile jedinice na terenu, u smislu opskrbe, medicinske pomoći, u smislu kirurških ekipa za hitne intervencije, koje su bile raspoređene na Velebitu i koje smo mijenjali svakih sedam dana.

Zračna komponenta cijele akcije, taj vertikalni manevar bio je izuzetno bitan i bez njega, mislim, akcija ne bi bila tako uspješna kao što je bila", kaže Mladen Veselić, ratni zapovjednik helikopterske jedinice MUP-a, na početku razgovora u kojemu se prisjećamo oslobodilačke operacije Maslenice čija je 20. obljetnica nedavno obilježena.

Je li u osnovi takva izvješćivanja bilo to što novinari ne poznaju dovoljno način izvođenja operacije ili su krivo prenijeli događaje na terenu ili je došlo do neke pogreške u informiranju?

Nisu novinari krivi, nego ih nitko nije informirao. Pa to nije ni djelatnost kojom se novinari bave – vještina NovineNaši su helikopteri na unaprijed dogovorene lokacije spustili prve izviđače. Začudilo me kada sam u novinama pročitao da se, zbog nepristupačnog terena logistička podrška obavljala s 30 mazgi, mula i bosanskih brdskih konja. To je smiješno.ratovanja, ratno zrakoplovstvo, jedinice za posebne namjene...Mene ne začuđuje toliko što nije spomenuta zrakoplovna jedinica, odnosno helikopteri koji su odradili lavovski dio posla, nego nije čak navodno pozvan ni general Markač koji je u to doba zapovijedao postrojbama specijalne policije, kao ni cijeli stožer koji je akcijom upravljao, general Željko Sačić, gospodin Tomljenović, koji su upravljali akcijom od ranih jutarnjih sati 22. siječnja 1993.

Naši su helikopteri tada na već unaprijed dogovorene lokacije spustili prve izviđače. I to smo učinili unatoč manjku helikoptera – tek kasnije dobili smo pojačanje, dva teška helikoptera MI 8 MTV 1. Zato me začudilo kad sam u novinama pročitao da se, zbog nepristupačnog terena logistička podrška obavljala s 30 mazgi, mula i bosanskih brdskih konja.

Pa to je smiješno, jer mi smo svakodnevno prebacivali 700 do 900 ljudi, a svaki helikopter može prevesti i više od četiri tone tereta. Za to bi trebalo i nekoliko stotina teglećih životinja. One mogu biti samo rezerva, kad helikopteri ne mogu sletjeti zbog jakog vjetra.

Ne znam zašto ta komponenta, ta uloga helikoptera u logističkoj podršci, nije spomenuta. Ne tvrdim da je bila jedina važna, ali sigurno je da je bila vrlo bitna. Jer naša bojišnica bila je razvučena po cijelom Velebitu, od Zavižana pa do zadnjih obronaka, Malog Alana i Tulovih greda.

Tu je i pitanje medicinske pomoći, također vrlo važna komponenta kad je riječ o helikopterima.

Noću smo znali letjeti po naše ranjenike, u dva navrata, a to je akcija ravna samoubojstvu. Razgovarajući kasnije s američkim kolegama, jedan od njih mi je rekao: 'Znate, kolega, i u ratu postoje neka pravila ratovanja'. A riječ je bila o veteranu Vijetnamskog rata koji je završio West Point i kasnije zrakoplovnu akademiju, dakle pravom profesionalcu.

Kako sam mu ja mogao objasniti da ne razgovaramo s istih pozicija, da naša logistika nije takva kao njihova. Mi smo išli sa srcem, riskirajući i naše živote i tehniku kako bismo spasili ranjene suborce.

Gdje je bila vaša helikopterska baza?

U Lukovu Šugarju bil je središte odakle je sve kretalo, tu su nam bili helikopteri i tu su se opskrbljivali gorivom i svim ostalim. Tu je bilo i središte smjene specijalaca jer je pri temperaturi od minus 25 bilo nemoguće izdržati na terenu više od 10 do 15 dana.

Akcija je, što želim posebno naglasiti kad je riječ o našem angažmanu, pripremana još 1992. godine kada smo počeli graditi barake jer je političko i vojno rukovodstvo već tada znalo da se samo vojnim putem može spriječiti dijeljenje Hrvatske na dva dijela. To znači da je trebalo zauzeti Velebit bez obzira na to koliko je velik.

Koliki su bili vaši gubitci u akciji Maslenica?

Nekoliko dana po dolasku naš je helikopter pogođen u akciji spašavanja teškog ranjenika doslovce s prve crte, kad su srpski odmetnici otvorili vatru i pogodili helikopter, ali AkcijaAkcija je, što želim posebno naglasiti kad je riječ o našem angažmanu, pripremana još 1992. godine kada smo počeli graditi barake jer je političko i vojno rukovodstvo već tada znalo da se samo vojnim putem može spriječiti dijeljenje Hrvatske na dva dijela. To znači da je trebalo zauzeti Velebit bez obzira na to koliko je velik.nisu ga srušili. Posada helikoptera digla je jednog ranjenika, ali helikopter je pogođen kad se spustio da uzme drugog. Bio je već sumrak i vidljivost vrlo loša, a glavni rotor helikoptera zapeo je o jedno drvo pa je jako oštećen.

I s tako oštećenim helikopterom posada je pristala odletjeti u Zagreb, u matičnu bazu, dakle Lučko, i tehnika je morala popraviti oštećenja jer inače helikopter nije mogao nastaviti let. Doslovce smo ga zalijepili. To je suludo, ali je motivacija, da se pomogne onima na zemlji, bila toliko velika da smo i to radili.

Inače, nismo imali poginulih članova posade helikoptera, ali smo više puta bili pogođeni i oštećeni. I nismo morali prisilno sletjeti niti pasti u ruke neprijatelja. Ukoliko bi do toga došlo, bio je dogovor da si svaki sam oduzme život i za to je imao jedan, zadnji metak u kratkoj cijevi. Cijelo vrijeme rata, ne samo u akciji Maslenica bili smo izloženi protuzračnoj vatri i to ne samo neprijateljskoj, već i našoj, zbog loše informiranosti i slabih oznaka helikoptera.

U akciji Maslenica Srbi su bili vrlo dobro naoružani, imali su rakete Strela 1 i Strela 2, ali za nas je igrao faktor iznenađenja, oni naš napad jednostavno nisu očekivali. Zbog toga je operacija bila maksimalno tajna i meni je bilo vrlo teško što posadi ne smijem reći kamo idemo i zašto nosimo rezervne dijelove. Za takvu operaciju mora postojati nekakav zavjet šutnje.Čak ni ja, kao zapovjednik, nisam znao mnoge pojedinosti o akciji, što mi je kao profesionalnom vojniku bilo potpuno jasno i normalno.

Danas, 20 godina poslije, što mislite o toj akciji, o tome kako je izvedena i o ulozi koju su odigrali helikopteri u operaciji Maslenica?

Helikopteri su sigurno odigrali bitnu ulogu, iako mi svi nismo bili svjesni toga, ali smo to postali tijekom akcije. Danas, kad to gledam s distance, smatram da je uloga helikoptera bila nemjerljiva. I to ne samo u izravnoj podršci i pomoći nego i psihološki.

Moramo imati jače helikopterske snage i uvježbane posade

Vi ste profesionalni vojnik, letjeli ste i na avionima i na helikopterima, bili ste svojedobno i instruktor ratnog zrakoplovstva u dvjema afričkim zemljama. Što mislite, kakve bi helikopterske snage danas trebala imati Hrvatska?

Mi moramo imati jače helikopterske snage, moderne helikoptere i uvježbane posade, jasno u sklopu onog broja helikoptera, koji nam je dopušteno imati. Ja sam letio na Cobri AH 1 u Americi, kad sam vodio projekt nabave američkih helikoptera Bell 206 D za naše zračne snage, što je poslije i realizirano. Mi bismo morali imati, naravno u okvirima dozvole koliko možemo imati, helikoptere za borbu protiv oklopnih ciljeva kao što su Cobra, Apach, Eurofighter, i to maksimalno 22, jer nam je takav broj limitiran.

To moraju biti vrhunski opremljeni helikopteri s vrhunski izvježbanom posadom i to je nemjerljivo. I zbog konfiguracije tla, i zbog nemogućnosti ulaska u radarski zahvat, i zbog njihove namjene. Moramo imati i višenamjenske zrakoplove, prema konfiguraciji tla u nas, kao što su na primjerice švedski Grippeni, samo to ipak ovisi o financijama.

Naime, onaj tko hoće ući u naš zračni prostor, mora biti svjestan da imamo snage koje će mu se suprotstaviti. Ako zna da ih nemamo, moći će ulaziti kako želi.

Miljenko Pajalić
Hrvatski list